Nova Istra

199 Tin LEMAC KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Listajući stranice knjige, vidimo da meki uvez skriva sjajan grafički slog i da svaki navedeni prozni stavak odiše unutarnjom i vanjskom simetrijom. Uvez knjige, po- često zbog tiskarskoga troška, onemogućava to da iz knjige uzastopno ispisujemo citate, što sam ja pokušavao. Uvijek neki teži predmet na radnom stolu ili nekoliko olovaka potrebno je pri tom poduhvatu. Kao da seciraš utrobu velikoga kita i vadiš posrebrene dijelove progutanoga broda. Kako se zaputiti u čitanje? Kao običan čitatelj – svakako. Kao profesionalni či- tatelj – štoviše. Kao profesionalni čitatelj koji je još k tome i kritičar – e to je već nešto posebno. Rekli bi to našiljeni knjiški moljci s debelim naočalama u kaputima koji mirišu po kavi i duhanskom dimu. Pa, premda sam i sâm uhvaćen u svojemu poslu, mreži kritičkih paukova, malo ću se ipak zibati na ljuljačkama koje mi daju moja običnost i poneka profesionalnost. Snaga Stankine knjige stoji u tome što je mogu čitati svi. Svi neovisno o književnu obrazovanju. To se događa kada autor na- kupi mnogo godina literarnog i životnog iskustva i kad književnost kao sustav zaista postane obnavljanje unutarnjih i vanjskih života, a ne samo sintaktička kombinato- rika i idejno nadigravanje. Govor Tada postaje mnogo vrsnija inačica govora Onda. U strahu od scilsko-haribdskoga prolaza među govorima u tekstu, polako navi- jam kazaljke tekstualnog sata na drugu stranu. Pa tako, u Stankinoj knjizi nalazimo kraće prozne fragmente koje bismo mogli načelno nazvati lirskim mikro-esejima. Određujemo ih pomoću udjela nekoliko literarnih slojeva, a to su lirsko, filozofič- no i prozno. Lirsko se vezuje za doživljaj svijeta ili stilizaciju pripovjedne sintakse, filozofično se odlikuje složenijim diskursnim strategijama na granici znanstvenog i književnoumjetničkog funkcionalnog stila, a prozno kao cjelina uokviruje navede- ne elemente. S obzirom na nepreuzetan udio filozofičnoga koji izbjegava tradicio- nalnu definiciju, Stankine bismo stavke mogli nazvati lirsko-proznim zapisima. No, kako je prostor kritike premalen i nedostatan za polemike unutar žanrovskog polja, ostajem pri tradicionalnoj odrednici lirskog mikro-eseja. Stankin je lirsko-esejistič- ki verbativ (termin koji su skovali stilističari Radoje Simić i Jelena Jovanović Simić; on predstavlja osnovnu stanicu razvoja svakog diskurza s definiranim diskurznim minimumom) refleksivan i samorefleksivan, ispunjen općeljudskim i svakodnevnim značenjima, prozračan, pitak, lako prohodan i u ženskome smislu feminilan. Reflek- sije se odnose na različita područja ljudskoga bivanja i djelovanja (ljubavne veze, obi- teljske memorabilije, snovi, moć, praznovjerje), a samorefleksije na intimističke teme obiteljskih odnosa i ljubavi. Autorica navedenim područjima pristupa sa značajnim udjelom empirijskog, a tek ponekim literarnog ili filozofičnog (npr. Moja sumnja u doticaju s nadnaravnim nikad nije postojala , naime , oduvijek sam vjerovala da je moguće biti u kontaktu s nečim ili nekim što za većinu pripada prošlosti , na način ovozemaljskog poimanja vremena , ljudi i događaja .). Lirski se dio proteže stilizacijom pripovjedne