Nova Istra

178 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Dunja DETONI DUJMIĆ Eduardo Heras León u prilogu Dolce vita navodi ispovijed starca koji u socijalistič- koj oskudici opsesivno traga za prostorom nekog boljega života u drukčijoj socijal- noj zbilji. No ima i likova koji pate zbog kompleksa otuđenosti u prostorima dru- gosti: Rafael de Aguila u izvrsnoj priči Krila leptira kroz imaginarnu šetnju ulicama Buenosa Airesa oslikava noćni život velegrada s aluzijama na apatridsku otuđenost Kubanaca u dijaspori. Ulje na platnu za Palestinu Dulce Maríe Sotolonge govori o izbjegličkoj krizi palestinskoga studenta na Kubi. Zanimljiva je i znanstvenofanta- stična priča Erica Floresa Taylora Staklena kuća o apokaliptičnoj pandemiji u nekoj dalekoj budućnosti (koja neodoljivo sliči sadašnjici) te o djevojci koja preživljava u posvemašnoj izolaciji od smrtonosno zaražena svijeta. Malena Salazar Maciá tako- đer piše prozu ( Starenje ) u znanstvenofantastičnom ključu te ocrtava apokaliptične prizore u strogo kontroliranim uvjetima preživljavanja. Kubanska je svakodnevica u stalnom sudaru s temeljnim egzistencijalnim potre- bama malih pojedinaca, što se nerijetko manifestira beznađem i jezom, koji se na- dograđuju posezanjem za apsurdnom, fantastičnom ili grotesknom gestom. Anto- nio Rodríguez Salvador u priči Čvrsto iznosi nadrealnu grotesku o vozaču kamiona kojemu su u vlaku ukrali nogu te je prisiljen iznajmljivati tuđu kako bi svojoj tvrtki osigurao opstanak. U Epilogu Félixa Mondéjara Péreza naturalistička se slika osve- tičnoga čina poentira prizorom u kojemu počinitelj pretvoren u sjenu – začudno nestaje. Također, Raydel Araoz u prozi Glava u maniri magijskoga realizma pripo- vijeda o avanturi tijela bez glave s aluzijama na Ivana Krstitelja kao i na apokaliptič- ne prostore biblijskih razmjera. Marcial Gala se u priči Nikad ne reci nikad brutalno poigrava grotesknom šalom s ljudskim truplom. Neki se pak autori utječu efektnim intertekstualnim i intermedijalnim pa i auto- metaliterarnim postupcima. Alberto Guerra Naranjo u stilski vrlo dotjeranoj pri- či Vidikovac sastavlja priču u priči kojoj je autor mladi pisac u očekivanju prestižne književne nagrade, a istodobno u polemici s Hemingwayjevom sjenom o raznim teh- nikama pisanja, o piscima tzv. izgubljene generacije i slično, no uz sustavno remeće- nje velikih tema primjedbama nametljivih turista koji banaliziraju uzvišenost situ- acije. Edel Morales u Sjećanju na maglu evocira tjeskobu osamljena pisca u bučnom urbanom ozračju te komentira njegov spisateljski postupak kojim„pušta da mu život trči po rukopisu“. U mnogih se autora primjećuju asocijacije na mnogobrojne his- panoameričke i svjetske pisce, posebice klasike, također na likovne umjetnike, glaz- benike, glumce i filmske stvaratelje, aludira se i na metafiziku pisanja te iscjelitelj- sku funkciju stvaranja uopće, kao što je primjerice meditativna proza Laidi Fernán- dez Svi dragi , puna intertekstnih umetaka dok se literarnim jezikom raspravlja o pi- sanju kao opsesiji i iscjeljenju. Napokon, neki se autori priklanjaju stilskim efektima epistolarnoga pripovijedanja u čemu prednjači Rodolfo Alpízar Castillo u priči Djed