Nova Istra

156 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Mirko ĆURIĆ to netko pozitivnim ili negativnim efektom’ (str. 497). Iz ovog objašnjenja proizlazi da pjesništvo pisano hrvatskim dijalektima nije dio hrvatskog pjesništva, već pripada nekakvom vlastitom (kakvom?, čijem?) jezičnom sustavu te u odnosu na pjesništvo na standardnom jeziku predstavlja nekakvu začudnu posebnost. Po Maroeviću sin- tagma hrvatsko pjesništvo očito, dakle, podrazumijeva samo pjesništvo pisano hrvat- skim standardnim jezikom, što je posve nelogično. Jer ako su čakavština, kajkavština i nestandardna štokavština (koju se obično zaboravlja) hrvatski jezični idiomi, a jesu, i ako su sastavni dijelovi hrvatske jezične stvarnosti, što također jesu, jer njima sva- kodnevno govore i pišu milijuni Hrvata, onda bi i pjesništvo pisano tim idiomima trebalo biti sastavni dio nečega što zovemo hrvatsko pjesništvo, a ne nekakav ‘vlastiti jezični sustav’. Kada bismo generalizirali ovu Maroevićevu tezu, iz nje bi proizlazilo da čakavština, kajkavština i nestandardna štokavština ili nisu hrvatski jezični idiomi ili da su manje važni od standardnog jezika, što niti lingvistički, niti povijesno, niti kulturološki, niti kako drugačije ne stoji.“ (Kolar, Kolo , 1/2020.) Jasno je, dakle, da ni knjiga o kojoj pišem u ovom prikazu ne bi ušla u izbor za ne- kakvu buduću antologiju hrvatskoga pjesništva, baš kao što ne bi ušle sjajne pjesme brojnih hrvatskih književnika i književnica, koji su osjetili potrebu izraziti se izvan okvira standardnog književnoga jezika, dodatno obojiti i osvijetliti svoju poeziju, u vremenu kada se žalimo na osiromašenje jezika i umanjenje izražajnih mogućnosti, onakvih kakve u svojoj poeziji ostvaruje Tomislav Žigmanov, koji za sebe voli reći da je pjesnik s ruba, iako oni koji poznaju njegov rad znaju da je ta rubnost i izdvo- jenost – njegova snaga. Republika Srbija u kojoj živi i djeluje Tomislav Žigmanov – ne samo na području kulture i umjetnosti već i na području politike, jer je on i je- dini hrvatski zastupnik u srpskom parlamentu i predsjednik političke stranke De- mokratskog saveza Hrvata u Vojvodini – najstroža je u provedbi drakonskih mjera ograničavanja kretanja svojih građana, iako se još 26. veljače 2020. na tiskovnoj kon- ferenciji o koronavirusu od strane njihovih medicinskih stručnjaka i predsjednika države moglo čuti kako je riječ o„najsmješnijem virusu u povijesti čovječanstva“, koji se najbolje liječi „čašicom rakije“, ne „napada žene i djecu“, a preporuka vlasti ženama je bila da putuju u središte zaraze, Milano, i tamo kupuju na rasprodajama dizajner- ske modne proizvode. Danas je sve u toj državi suprotno: na ulicama je vojska, dra- matično se najavljuju crni dani, puno bolesnih i mrtvih, terminologija je ratna, iako je neprijatelj mikronske veličine, a zabrane se svakoga dana množe, pa je tako i naš pjesnik, dok pišem ove retke (18. travnja 2020.) u četverodnevnoj izolaciji za koje iz svoga stana ne smije izići na ulicu... Unatoč nesklonom vremenu (samo)izolacije, koja nije samo osobna već zahvaća cijele zajednice i države, tako da su mnoge zatvo- rile granice i unutar njih, svaka na svoj način, bore se s nevidljivim okrunjenim viru- snim neprijateljem, književni život nije stao.