Nova Istra

155 MAXIMIS IN MINIMUM Tomislav ŽIGMANOV: (Po)čuj haiku s piska , Kuća na mrginju – Đakovački kulturni krug, Čikerija – Đakovo, 2020., 64 str. U Kolu 1/2020 . istaknuti hrvatski književni kritičar i znanstvenik Mario Kolar objavio je polemički tekst pod naslovom Nastavak opasne antologičarske prakse ili amputacija vitalnih grana hrvatskog pjesništva. Osvrće se na uobičajenu antologičar- sku praksu izostavljanja dijalektalne poezije, koju nastavlja i Tonko Maroević u Svje- tlacima (HDP, 2019.). Evo što piše Kolar, čudeći se argumentaciji akademika Ma- roevića te pokušavajući dokazati da su sva narječja ravnopravna i kako sve što spada u hrvatski jezik, spada i u hrvatsku književnost – kako nekad Matošev Hrastovečki nokturno , Nazorova Žena zapušćena ili Domjanićeva Fala , tako i radovi suvreme- nih hrvatskih pjesnika i pjesnikinja, koji ne nastaju samo u književnim središtima, već posebno na rubovima i izvangraničnim hrvatskim kulturnim zajednicama, do- slovce diljem svijeta: „Tonko Maroević je, dakle, u Uskličnicima zaobilaženje dijalektalne poezije obja- snio time što ona predstavlja nekakvu ‘nelojalnu konkurenciju’ (sic!) pjesništvu na standardnom jeziku, a u Svjetlacima ide i korak dalje. Pogledajmo cijeli odlomak posvećen dijalektalnoj poeziji iz Napomena o izboru : ‘Pjesme na dijalektu smatram da pripadaju vlastitim jezičnim sustavima, unutar kojih se mogu odmjeravati i kate- gorizirati, a da ih je neprimjereno i nasilno antologizirati unutar cjeline složene na standardnom hrvatskom jeziku. Naravno, moglo bi se inkrustrirati pojedini primje- rak na kajkavštini ili čakavštini kao iznimku koja potvrđuje pravilo, ali bi on svojom izravnošću i posebnošću, začudnošću i primarnošću svakako distornirao, pa držao