Nova Istra

153 Mirko ĆURIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. u maticu, nema nazad. Otkrili su ti svoje tajne, ili barem dio njih, što je dovoljno da te smatraju svojom jedinkom, asimiliranom radilicom...“ Kako bi dodatno obezličio Stranku i njene članice i članove, Žižović ih ne imenu- je, kao što ne imenuje ni toponime u kojima se odvija radnja. Glavni lik, koji je ujed- no i pripovjedač, imenuje ih prema funkcijama koje obnašaju: Predsjednik, Tajnik, Gradonačelnik, Tajnica, Podtajnik, Podtajnica, Supruga... Time ih ujedno dodat- no ograničava: ulaskom u Stranku, jedino po čemu likovi vrijede jest mjesto unutar stranačkoga hranidbenog lanca. Ovaj postupak otežava čitanje, jer mjestimice po- staje teško pratiti tko je zapravo tko i na kojoj je trenutno funkciji, ali je vjerojatno takva i bila autorova nakana. Ovakav postupak, čini se, bolje bi funkcionirao u kraćoj formi, baš kao što bi ovaj roman dobio na snazi da ga je autor sažeo, kada se već odlučio na to da se likovi u romanu ne razvijaju, onako kako je to nekada davno radio onaj prema čijemu nadim- ku nosi ime nagrada „Fric“, Miroslav Krleža, u političkom romanu Banketu u Blitvi . U ovome velikom romanu naš klasik brani ljudsko dostojanstvo, ako ničim, barem „kutijom olovnih slova“, koja je „jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa“. **2 Takve obrane Žižovićevi junaci nemaju, oni nemaju čak ni mogućnost moralnoga pada (jer je ulazak u Stranku konačan moralni pad, ne može se niže), kakvu iščitava- mo u romanu Ksavera Šandora Gjaskog U noći ,„ponajboljem hrvatskom romanu o politici, vlasti i korupciji“ (D. Jelčić). U toj „svagdašnjoj povijesti iz hrvatskoga živo- ta“ na koncu romana mladi politički idealisti padaju pod teretom oportunizma, ka- rijerizma, egzistencijalnih strahova, zbog one temeljne ljudske neslobode u društvu, u pojedincu, zbog straha, koji je konstanta hrvatske politike, kulture, javnoga života već stoljećima. Rijetko ćemo upoznati istinski slobodne i nepokolebljive političare i javne osobe u našoj povijesti i sadašnjosti, poput Strossmayera ili Starčevića, koji su bili istinski slobodni: nisu sagibali glave, ni padali pred velikima ovoga svijeta. Me- đutim, kada su se pojavili – tada su bili jedan drugome ljuti neprijatelji. Na koncu romana U noći Živko, jedan od rijetkih junaka koji se nije slomio i „pro- dao“, moli Boga u budućnosti da narodu udjeli – „značajeva“. Sudeći prema Žižovi- ćevu romanu, ta mu molba nije uslišana, odnosno još je i gore, u politiku više ne ide nitko tko ima kakvo znanje, ljudsku vrijednost, integritet – značaj! Stvari, čini mi se, a pokazuje to i ova „korona kriza“, nisu jednoznačne i jednostav- ne, baš kao što to nikada nisu veliki romani: to je ljepota i složenost života koju tre- ba odražavati i umjetnost. Onako kako je to odrazila sjajna priča Slavka Kolara Mi smo za pravicu . Dok se Mirko Kotarski koleba, glasovati po savjesti ili pak po na- ** Miroslav Krleža, Banket u Blitvi , Matica hrvatska <i dr.>, knjiga III., Zagreb, 2000., str. 364.