Nova Istra

152 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Mirko ĆURIĆ kao nakazan, nemoralan, a sve su hrvatske političke stranke, tvrdi autor u razgovo- ru za magazin Express * , 1 „samo inačice istog sranja.“ Jasno je, dakle, da ovaj roman nema više dimenzija, već samo jednu, koju autor dosljedno provodi, od naslovnice pulskoga umjetnika Borjana Radolovića, do zadnjega retka. Želio je napisati „ozbi- ljan, mračan rukopis koji će, nakon što mu ponudi smijeh, čitatelja podmuklo udariti u potiljak“, kaže u spomenutom razgovoru za časopis Express , te tvrdi kako njegov roman nije „groteska nego, koliko god neobično zvučalo onima koji su ga pročitali, hiperrealizam. Vjerojatno će netko iščitati sličnost s jednom, drugi s drugom posto- jećom političkom organizacijom, no one su sve sadržane pod tom kapom Stranke...“ Budući da sam se, doduše kao nestranačka osoba, i sam okušavao u toj (ne)sret- noj politici i bio na nekim funkcijama, pa ponešto znam„iznutra“ o toj temi, ipak bih izbjegao (hiper)realistički predznak uz Žižovićev roman, jer on u prvome redu funkcionira kao groteska, kao svođenje onoga tipičnog što, po Žižoviću, svaka po- litička stranka u sebi jest, u romaneskno tkivo, u tekst koji je vrlo visoko kotirao u natječaju za književnu nagradu„Fric“, ali vjerojatno ne zbog realizma u prikazivanju političkih odnosa. Likovi i odnosi među njima groteskni su,„napucani“; to je, kako zaključuje novinar Expressa Sergej Županić, u prvome redu „anarhoidno napisano štivo... pankoidno“, i to je vrlina, ali i osnovna mana ovoga teksta, koji igra na „prvu loptu“ i koju tijekom cijeloga romana „ne spušta na tlo“. U romanu nema iznenađe- nja, sve je predvidivo, podređeno temeljenoj ideji, što tvrdi i sam autor, od prve do zadnje stranice manifestirajući, doslovce, gađenje spram političkih stranaka i politi- čara, ali i odričući likovima mogućnost (pravo?) da se promijene, poboljšaju ili poto- nu:„Stranka je njihovo božanstvo, sunce koje im život daje, moć pred kojom padaju ničice, ližu podove. Političari su tu u podređenom položaju, Stranka je uvijek iznad njih. Moj glavni lik-idiot u romanu doživi prosvjetljenje i shvaća da nema apsolut- ne pozicije moći, nema boga, samo matica koja rađa stalno nove idiote. Ali to ga ne sprečava da prihvati tu igru. Uostalom, idiot je...“ Žižović se, kaže, često vraćao tekstu svoga romana kako bi provjerio je li mu„neg- dje pobjeglo da je (glavni junak) nešto smisleno zaključio, pametno rekao. Srećom, bili su to jako rijetki trenuci. Bilo me strah i da se ne poistovjetim s njim, da ne poč- nem vjerovati u ono što govori, da ga ne počnem žaliti...“ Dakle, sa strankama i svima koji uđu u tu mašineriju nema kompromisa, nema razvoja, sve je kao u Životinjskoj farmi , otprilike:„četiri noge dobre, dvije noge loše...“, iako dobrih junaka i junakinja u Žižovića zapravo i nema: Stranka kvari bezizni- mno i apsolutno. U jednome trenutku pisanja, tvrdi Žižović, pokušao je spasiti svo- ju junakinju: „...ali čemu? Nema tu spasa. Kad jednom uđeš u njihovu organizaciju, * https://express.24sata.hr/kultura/hdz-sdp-ids-su-samo-inacice-istog-sranja-23848