Nova Istra

144 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Mirko ĆURIĆ likova, prepun citata, ali i zabavan za čitanje. Djelo obiluje intermedijalnim, intertek- stualnim i kulturološkim referencama: primjerice, splitski kancelar Luigi ima ženu Bepinu, ribar u kojeg kupuje ribu s tajanstvenim rukopisom zove se Paskoje... Po- stoji u romanu i snažna dimenzija potrebe glavnih junaka za sabiranjem i čuvanjem baštine: to je strast Marulića i njegovih drugova, ali i onih koji pljačkaju Dioklecija- novu palaču, Salonu, prodaju i preprodaju neprocjenjivo blago, koje treba sačuvati i ostaviti u Splitu, u Hrvatskoj. Marulić i njegovi sudrugovi skupljaju i čuvaju, onako kako autor Milinović to ovom knjigom sabire, čuva, otima od zaborava. Roman je neka vrsta minuciozne sakupljačke djelatnosti, složen i gust mozaik, s temeljima u hrvatskoj prošlosti, napose onoj kulturnoj, s Marulićem kao međunarodno pozna- tim i priznatim autorom, svjetionikom, s recepcijom koju, nažalost, možda još nije dostigao niti jedan hrvatski književnik. Dino Milinović izdvojena je i dragocjena pojava u suvremenoj hrvatskoj književ- nosti, kako temama koje obrađuje tako i stvaralačkim postupcima, ali u dosluhu sa suvremenim svjetskim književnim trendovima. U tzv. velikim književnostima, za razliku od hrvatske, česta su djela u kojima se obrađuju različite povijesne ličnosti i različita povijesna razdoblja, što je lako ustanoviti tek površnim pregledom kakve internetske knjižare, ali i na sve oskudnijim policama hrvatskih knjižara. Tamo negdje, u zemljama s kojima se rado uspoređujemo, svoje velikane ne sma- traju dosadnima i nerazumljivima... Ovaj bi roman zacijelo trebao naći mjesto u popisu lektire za srednje škole, jedna- ko onako kako ga ima Pavličićev roman Koraljna vrata gdje se u starome bavulu na Visu pojavljuju izgubljena poglavlja Gundulićeva Osmana , koji zbog svoje savršeno- sti čak ima ljekovita svojstva. Pišem trebao bi , ali sumnjam, jer riječ je o zahtjevnom romanu koji traži upućena čitatelja (nastavnika, a ne samo učenika). Ono što je, možda, Milinović mogao napraviti kako bi ostvario (iako je i to upitno) sigurniju, bolju, jaču recepciju romana pa se, opet možda,„približio“ lektiri, jest pojednostav- njivanje i kraćenje fabule, izbacivanje fantastičnih elemenata i pojedinih poglavlja, linearno pripovijedanje događanja od otkrića Dioklecijanove grobnice do poglav- lja Pomirba , ali to onda ne bi bio – Milinović . Za Milinovićev stvaralački postupak znakovito je zaključno poglavlje Vodič u ko- jemu BulgakovljevaWolanda nalazimo na Peristilu 2018., u vrijeme velikih turistič- kih gužvi i Svjetskoga nogometnog prvenstva na kojemu će Hrvatska, prognozira ovaj, osvojiti medalju, a Luka Modrić postati najboljim igračem. Woland, odnosno Marulićev Libelius, razgovara s mladim i površnim turističkim vodičem koji „sve zna“ o Dioklecijanu jer se rodio u splitskom Getu „sa starim prdcem u guzici“, a na Wolandov pokušaj da sazna što ovaj misli o Maruliću i Juditi , mladić odgovara:„Tko još danas čita Juditu?“