Nova Istra

139 Mirko ĆURIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Kod odabira stila kojim će izgraditi crkvu Strossmayer se ipak ne odlučuje za pre- vladavajući gotički, odnosno neogotički slog, već pokušava povezati elemente roma- nike i gotike, na tragu Huysmansovih ideja koje, naravno, nije mogao poznavati jer je roman objavljen 1895., a đakovačka katedrala dovršena 1882. Ipak, Strossmayer je po mnogočemu francuski đak, a to potvrđuju brojne francuske knjige (napose o umjetnosti) i francuski časopisi koje je primao svaki tjedan i redovito čitao:„Imajući pred očima ove dvije struje i nama se nametao slog gotički tijem više, što je i starija stolna crkva u Djakovu, kako spomenusmo, u tom slogu sagradjena bila, a kano da romanskomu u tima krajevima nije traga. Gotički bo slog posve i isključivo je za- padni, dočim se u romanskom slogu dva življa, zapadni i istočni, u skladnu cjelinu spajaju.“ (Strossmayer, 2016.; 12). Strossmayer, očito, razmišlja na tragu definicije Julesa Quicherata, koju cijeni i Huysmans, kako je romanski stil onaj „koji je prestao biti rimski, iako sadrži mno- go od rimskoga, i koji još nije gotički, iako ima već nešto od gotičkog“ (Huysmans, 2017.; 44). Osim što se uklapa u kontekst romantičarskoga zanosa katedralom, Strossmayerova katedrala svjedoči i o preoblikovanju njezine uloge u odnosu na srednjovjekovnu. U XIX. stoljeću bilo je dosta prijepora između dijela katoličkih mislilaca koji su smatrali da se provodi prevelika „laicizacija katedrala, kao mjesta okupljanja naroda“ (Demouy, 2010.; 103), pa katedrale postaju više veliki i raskoš- ni muzeji ili galerije, a manje mjesta istinske i duboke pobožnosti. Slično razmi- šlja i Huysmans koji ističe zastranjenja moderne umjetnosti i zalaže se za povratak srednjovjekovnoj jednostavnosti, argumentirajući to na mnogim mjestima ove knjige koja je, kako zapisuju drugi kritičari,„umjetnička odiseja kroz povijest, simbolizam i estetiku slikarstva, kiparstva, književnosti, crkvene glazbe, boja, kamenja, cvijeća, pedagogije...“. Nešto je slično pokušao o đakovačkoj katedrali napisati Franjo Mar- ković 1900. u tekstu O djakovačkoj stolnoj crkvi (u knjizi Spomen-cvieće iz hrvatskih i slovenskih dubrava) , ali ga je njegova vlastita pozitivistička metoda ograničila i učinila mu tekst suhoparnim tamo gdje je htio biti nadahnut. Zapravo, u hrvatskoj kulturi i nema nadahnutnijeg opisa katedrala od onoga što ga je dao sam Josip Juraj Stros­ smayer u knjizi Stolna crkva u Djakovu (1874.), koja donosi njegova razmišljanja o graditeljskim stilovima, crkvenome slikarstvu i kiparstvu u vrijeme kada se katedrala treba tek opremiti i dok je većini, osim njemu samome, nemoguće pojmiti kakva će na kraju biti i što će sve značiti kada bude dovršena. Naravno, u estetskome smislu Strossmayerov tekst ne dosiže Huysmansov roman, ali ga svakako nadopunjuje jer iz prve ruke donosi motive onoga tko katedralu osmišljava i gradi, a ne kao u roma- nu,„samo“ onoga koji katedralu doživljava i tumači...