Nova Istra

120 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Adrian CVITANOVIĆ noga francuskoga mislioca svjetskoga glasa, autora predgovora knjizi, u kojemu opi- suje kako se prvi put susreo s poljskim eruditom i prepoznao dodirne točke njihovo- ga stvaralaštva. Hadot je autor danas kultne knjige Duhovne vježbe i antička filozofija (1977.) koju, zahvaljujući istome nakladniku, također imamo mogućnost i zadovolj- stvo čitati u hrvatskome prijevodu, a u kojoj progovara o odnosu filozofije i zbilje, odnosno svakodnevnoga života, upirući se dokazati kako filozofija nije puka teorija, pisana (ili govorena) u nizu običnim ljudima nerazumljivih apstrakcija. Juliusz Domański neovisno je o Hadotu i ne poznajući njegov rad te krenuvši iz drugoga rakursa, Erazma i humanističke misli, došao do sličnih zaključaka, pa se prihvatio golemoga pothvata i, vrativši se na početke filozofijske misli, izgradio djelo u kojemu nastoji istaknuti praktičnu stranu antičke i renesansne filozofije. Počevši od Platona i Sokrata kao filozofijskoga prauzora, Domański ispisuje krat- ku povijest starogrčke misli, ukazujući na nerazlučivost filozofa od njegova djela. Prepričavši čuvenu prispodobu o Pitagori, autor preko Cicerona zaokružuje uvodnu priču, ističući ideal života „sukladno Logosu“. Srednjovjekovna, pak, skolastika u rukama kršćanskih mislilaca, ambivalentnim odnosom spram grčke misli, nastoji „uzde“ prebaciti u ruke Crkve i njezinoga nauka, ističući kršćanske vrijednosti i nastojanje usustavljivanja filozofijske misli u pravcu vjere i odnosa čovjeka, pojedinca spram Svevišnjega. Kršćanska skolastika ipak nije mogla u potpunosti odbaciti razmišljanja „pogana“ koji su živjeli kreposno i u skla- du sa svojim načelima. Stoga filozofija polako prodire u kršćansku „tvrđavu“, preko spisa sv. Tome Akvinskoga, Petra Abelarda i drugih komentatora Aristotelova djela. Humanizam nas s Petrarkom i, prije, Erazmom, vraća izvorima filozofijske mi- sli, nastojeći filozofa prikazati ne kao vrsnoga erudita koji na vrhu kule bjelokosne izdaje naputke za častan i krepostan život u skladu s Bogom, nego u svojemu živo- tu zrcali vlastitu filozofijsku misao, vraćajući polako filozofiji mjesto koje je imala u klasičnome razdoblju i naznačujući početak novoga razdoblja, prestanka dominacije kršćanske filozofijske „škole“. Istraživanja Domańskoga uvelike pridonose razumijevanju klasičnoga poimanja filozofije i predstavljaju pokušaj vraćanja filozofiji njezine iskonske nakane – života filozofa, pojedinca, u skladu s osobnim promišljanjima. Na knjigu poljskoga filozo- fa sjajno se nadovezuje Hadotova navedena studija i djelo Andre-Jeana Voelkea, još jednoga povjesničara filozofije, koji se bavio odnosom filozofije i praktičnoga života te filozofije kao svojevrsne „terapije“ (njegovu studiju Filozofija kao liječenje duše , u ko- joj razmatra probleme zdravlja, duše i sreće te uma u filozofiji Epikurovoj, Hrizipo- voj, Marka Aurelija, Seksta Empirika i drugih antičkih mislilaca, također možemo čitati u hrvatskome prijevodu zahvaljujući istome nakladniku).