Nova Istra

99 Božidar ALAJBEGOVIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. danosti – uz naglašavanje godina koje su proletjele u nepovrat a da to ni primijetili nismo – da bi, naposljetku, Pilić zatvorio krug „vrativši“ Iowu iz početne priče po- novno u prvi plan. Sloboda kojoj je knjiga posvećena, a dosegnuti ju se pokušava bijegom u nepozna- to, tako se na koncu pokazuje iluzijom. Dok je u prethodnim knjigama Zorana Pilića bio očigledan neprestan stilsko- izražajni rast i razvoj, a svako novo oknjiženje bilo je dojmljivije od prethodnoga, nova zbirka kao da donosi stagnaciju. Priče se uglavnom ne odmiču od razine i ocje- ne „solidno“ (osim dviju već istaknutih, Bubamare i Lunaparka ), a primjetna je i sta- novita pripovjedačeva stečena rutina kojom se vješto koristi. Valja ipak pohvaliti dojmljivo stvaranje ozračja beznađa, tjeskobe, besperspek- tivnosti, što je ostvareno dijaloški i implicitno, bez one u stvarnosnoj prozi odavno potrošene deskriptivne eksplikacije. Pohvalu zaslužuje i Pilićeva ambicija da knjiga ne bude tek zbir novonapisanih tekstova, već da ju se konceptualno zaokruži oko zajedničke teme – potrage za slobodom i (ne)mogućnosti dosezanja iste. Potonje je autoru uspjelo. Božidar Alajbegović (1972. – 2020.)