Nova Istra

96 ESTETSKO I IDEOLOŠKO U SOCIJALIZMU Ana GALANT Najreprezentativnije prozne ostvaraje ove serije potpisuju isti autori: Ostić, Gri, Načinović, Biletić, Valentić-Teo, Mirković, ali i pok. Antonio Rubbi te Edino Sala- mon. Petrinić njihove radove uzima kao dokaz da je „hrvatska književna produk- cija već krajem sedamdesetih godina maestralno mogla parirati tokovima svjetske književnosti.“ 163 Prozni oblici ove serije postigli su jak subverzivan naboj i otvorili još jedno bojno polje na kojemu su mladi studenti mogli iskazati bunt prema društvenim i književ- nim normama te protiv njih. Primjera za to ima napretek: Tarantela B. Biletića, Ka čemu što E. Salamona, Kvaka ne Ž. Valentića-Tea, Bog i besmisao E. Grija, Iz ludnice, ludnici kroz ludnicu i Ivančice šapu ću pticama J. Ostić i dr. Ostić potpisuje i sljedeći, veoma hermetičan prozni ulomak, dio kratke priče na- slovljene Todore Todore : „gdje li je metla todore siđi s te vitrine da te umlatim silazi kad ti kažem nećeš je li mic mic na mic hodi svojoj staroj lujzi mic mic todor blesav pa je sišao a ona udri po njemu i to metlom i za kristal i za vaze i za servis i za elizabetu i za njene živce i još i još i još i još a jadni todor je već bio mrtav i krvav i već hladan dok je ona vikala i mlatila po todoru na na na crkni bešti- jo jedna onda se osvijestila oprosti todore reci nešto a todor mrtav lujza viče upomoooć krv todoreeeee krv krv krv krv todor ne čuje jer je već odavno mrtav gdje da ga zakopa kako da se riješi tolikih todorovih dlaka posakri- venih po stanu a ona već godinama nema snage za veliko čišćenje stana kako da živi s todorovim dlakama postaju li i mačke duhovi hoće li todorov duh plašiti jadnu staru gospođicu lujzu koja nema više nikoga svog pa ni jadnog todora ima li mačjih duhova ona se boji bilo kakvih duhova njoj je zlo njeno srce srce rce ce ce ce eeeee izdahhhhhhhhhhhhhh.“ 164 Gotovo kao da pripadaju istoj cjelini, barem što se oblikovanja izraza tiče, javlja se dvije godine kasnije Načinović s proznim fragmentom (donosim ulomak): „svršetak je mjerodavan lijep i samo lijep kakvim smo ga zamišljali jer ne- moguće je stvoriti stroj i tako mu snažne strune koje bi mogle podnijeti tragiku smišljene bolne konačnice kad ni pomaka vremena više ne bude nit iluzija kojima se možeš obviti stajat ćemo predviđam na pramcu prethodne lađe i sići će s jarbolske košare čovjek tiha i uvjerljiva glasa evo na nekoliko milja greben o koji će se nasukati sretnici a tu će već biti oni koje činit će nam se već odnekud poznajemo izludjele su pjevice ovih pinija kao u nekoj širokoj staroj cowboyskoj priči nebo se nadimlje plavetnilom nisam li ja to na daskama palube i evo svi oni koje jesam i nisam trebao danas ponavljam 163 Petrinić, 2007.: 57. 164 Ostić, 1977.: 4.