Nova Istra

118 TRI SVJEDOČANSTVA Albino CRNOBORI na njima, trebao služiti u žalosne svrhe: kao mogući i uvijek dobrodošli dokaz da u Klubu nismo zaraženi nacionalističkom kugom . Sve to u doba dok je protuhrvatsko raspoloženje u Novom Sadu bilo u stalnom i sigurnom usponu. U takvim prilikama, obilježenima markacijama od časopisnih naslova, započela je Profesorica svoj rad misionara u vlastitom narodu . Bilo je to vrijeme kada je ondaš- nji Radio Zagreb u Istri slabo ili nikako dostupan, a i da su postojale tehničke mo- gućnosti, ne bi bilo očekivane koristi jer su radijske postaje s talijanske strane Jadra- na mnogobrojne, glasnije i u svakome pogledu atraktivnije i kao mediji, ali i s obzi- rom na stil života što ga promiču. Ako je prijenos iz San Rema bio toliko zanimljiv Zagrepčanima, onda ne začuđuje da nam je u Istri bio neka vrsta svjetovnog oltara. Posebno iz razloga što su naši roditelji između dvaju svjetskih ratova pohađali jedi- no škole s nastavom na talijanskom jeziku – dapače, upravo: talijanske škole – pa se ona tražilica radioaparata u nas nije ni pomicala s venecijanskih, tršćanskih i ostalih radiopostaja d’oltre mare . Niste sasvim uvjereni da su Krugovi u Puli s početka pedesetih godina bili tolika iznimka u odnosu na ondašnje bijedne prilike? U tom slučaju koristim se još jednim tugaljivim argumentom: nakon Ante Tentora ( Ljubav na prijevaru , Pula, 1904.) tre- balo je više od šest desetljeća da bi se, uz svega dvije laste iz pedesetih, ondje nastavi- lo s beletrističkim izdanjima na hrvatskome jeziku, iako je teško govoriti o „nastav- ku“ nečega što je i u doba Austro-Ugarske bilo u Istri tanko i tek iznimno. Evo još jednoga kruga što ga kao asocijaciju izaziva razgovor o Profesorici, po- sebno u povodu njezine posmrtne memoarske knjige Odbljesci pamćenja (Istarski ogranak DHK, Pula – MH, Ogranak Pazin, 2012.). To je ambijent vojne, vojno- obavještajne i vojne moralno-političke, komesarske hijerarhije, čemu treba dodati ci- vilni obavještajni ustroj. I dok profesorica Ivezić mentorski i upravo misijski „prati“ i podupire mlade koji pišu, a među njima ima pitomaca i mlađih pripadnika starje- šinskog kadra JNA, osobito pripadnika „vojnih“ obitelji, dotle je i sama budno pra- ćena od obavještajnih struktura. Upravo su vojno-obavještajni i komesarski krugo- vi orvelovski revni: svakodnevno se ondje planira i određuje što će se sutradan po- litički misliti, ne samo u Garnizonu nego i u Gradu, što je dopušteno a što nije, što sve podliježe sumnji i prozivci. Čini se to institucionalnim putovima (jutarnji satovi moralno-političkog vaspitanja po jedinicama Garnizona, kao i nazočnošću pred- stavnika Armije u političkim i upravljačkim strukturama u Gradu) te sustavom ši- renja glasina i stvaranja javnog mnijenja. Na tim se razinama itekako stvara uvjerenje o tome „tko može odgajati našu djecu“; profesorica Ljubica Ivezić bila je, naravno, među onima koji „ne bi trebali“, a doslovno i „ne smiju“ od kada su se početkom se- damdesetih stvari zaoštrile. Sa svojega je pedagoškog i humanističkog slobodoumlja, pa i međunacionalne principijelnosti i ravnoteže bila već neko vrijeme na tankome