Nova Istra

74 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Sanja KNEŽEVIĆ Prekida vinom, cokće jezikom U drvenom sudu krupna morska sol Zamjetno ljepljivija od dohodoće večeri Nebo od potamljelog bakra I žar prigušen pepelom Kao betlem. Otok se smanjuje, sav staje oko stola S kraja pripijajuće daljine čujem kozu I zvona, i netko Zove nekoga oštrim ljudskim imenom Nema gušterice, sunca nema Sit sam. Vino je malo oporo, no godi mi Ponavljam njegove pokrete, učenik sam njegov Ali još uvijek neslobodan pas koji liči lavu, nepomičan I nepovjerenja mačijeg Ti čudni anđeli, hlad, obrok od ribe – Pokušavam sve primiti mirno, usporavam pokrete Tražim skriven pogled (Hrana mi se raspada u ustima) Pjesnikov susret s Kristom mogao se dogoditi bilo gdje i bilo kada. No, smješta- nje susreta u konobu gdje on pije vino zadaje mu kategoriju vjerodostojnosti. Prema tajni euharistije, čovjek postaje pobožanstvenjen – i upravo tu veliku, univerzalnu tajnu Milišić otkriva prepoznatljivim zavičajno-regionalnim, mediteranskim topoi- ma. Njegov Krist sjedi za „stolom maslinovim“, na njegov čaši ostaje trag masnih usta / osvijetljen tajnom vina iznutra , On lomi kruh ( velikim nožem kida od crne pogače ). Dakle, pjesnikov se Bog ponaša onako kako to čine svi Mediteranci više od dvije ti- suće godina. Milišićeva pjesma u tom smislu gubi svaku kategoriju zatvorenosti; ona upravo suprotno – konzervirajući tradicijski inventar – nudi vjerodostojnost univer- zalne tajne Evanđelja. Konačno, namjena „Evanđelja“ kao radosne vijesti i jest šire- nje izvan svojih granica, izvan zidina, izvan vlastite konobe. Bit pjesnikova susreta s Bogom posve je intimna ( primam iz njegovih ruku ribu, kruh i vino // Sit sam. Vino je malo oporo, no godi mi / Ponavljam njegove pokrete, učenik sam njegov ), što pjesmi pridaje dodatnu iskustvenu vjerodostojnost. U pjesnikovu otvorenom govoru o za-