Nova Istra

351 Mladen MACHIEDO STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI o kontrastnim kretnjama kojima potvrđuju ili niječu) nalaze zajednički jezik, razu- miju se u lijetu. Prednosti su Unije dvojake: konačno bezbolan prijelaz unutarnjih granica (dok sam, naprotiv, prije tridesetak godina bio prisiljen tumačiti socijalističkim carini- cima i policajcima tko je Vergilije u talijanskom prijevodu, na sreću propušten jer preventivno bijaše umro prije dva tisućljeća!) i, zasigurno, prevladavanje infra kon- tinentalnih ratova. Ali, ne zavaravajmo se! Ratova je bilo na postupnim rubovima Unije (uključivši one na Balkanu i pri-Balkanu 90-ih godina, na licu mjesta uspore- dive s dva svjetska sukoba); nadalje, drugi se ratovi vode (od Ukrajine do Srednjega Istoka) i... – tužna je antiutopijska zbilja – ratova će biti. Stoga što je ljudska po- hlepa za moći i za prirodnim resursima bezgranična: usporedo s načinom na koji se iskorištava/žrtvuje bližnji i dubi se „majčica Zemlja“ do šupljine što je prognoziraju znanstvenici. Postoje i sofisticirani postupci – unutar same Unije – pomoću kojih se Sjever na(d)meće Jugu, kao i Zapad bivšem političkom Istoku. A tko se nalazi na jugoisto- ku, svi su izgledi da će vidjeti/osjetiti koješta! Što se pak tiče moje malenkosti u prvom licu, za razliku od nemalo prijatelja u inozemstvu, kojima je bilo prirodno roditi se i živjeti u istoj domovini da bi iz nje, potom, u drugi život, meni se dogodilo da podnesem čak četiri države (dvi- je doduše u djetinjstvu) s odnosnim premetima (slikovito rečeno) i to političkim, vojnim i birokratskim. Najprije monarhistička Jugoslavija s nesmiljenom srpskom vlašću; potom tek formalno nezavisna Hrvatska, a zapravo bijedan privjesak „Oso- vine“; potom beskonačna socijalistička Jugoslavija s demagogijom„ljudskijeg lika“ za izvoz (među kratkovidne strane zagovornike), a koja je, međutim, prešućivala lešine u zatrpanim jamama; napokon demokratska Hrvatska gdje slobodu riječi, na žalost, prati kao protuteža nadosobna zabrinutost, konkretnije gospodarska i demografska (iako nam duž obala – još!? – ne plutaju useljenici). Kao čovjek od kulture usuđujem se skromno tvrditi: da mi je rad ovisio o dekanu mojeg Fakulteta (odnosi se, naravno, i na možinu), o rektoru Sveučilišta, o ministru kulture ili znanosti, pa čak i o Državi u kojoj mi je bilo suđeno provoditi i po tisu- će dana, opus bi mi bio znatno tanahniji. Jednostavno nisam dopuštao da vanjske krize zauzmu uporno branjen osobni prostor. Uostalom, u 43 godine redovitog sta- ža (manje mjesec dana) u svojstvu sveučilišnog profesora, pokušali su me otpustiti samo dvaput: a nisu ni uspjeli! Napokon, dopustite da uputim ovoj monetarnoj Europi, koja potiskuje kulturu na marginu i oduzima dijakroniju obrazovanju, sljedeći autoreferencijalni mini-epi- gram (iz 2008.), posvećen izvanrednoj paneuropskoj spisateljici ante litteram , a koju bih bio rado intervjuirao da nam povijest nije poremetila vremena: