Nova Istra

335 Josip KRAJAČ STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI bijaše upleten u zavjeru protiv vlade, pod sumnjivim kondicijama bježi iz zatvora i upisuje se u blitvansko-hunsku gimnaziju, baš u razred koji pohađa Niels Niel- sen, a nakon toga upisuje fakultet. I uvijek lažima i obmanom dolazi do cilja . „...on nikada nije stvarno znao odgovoriti ni na jedno pitanje. U okviru takvog školskog ispitivanja taj je čovjek izazovno lagao, držeći se ponosno i samosvijesno uzvišeno kao prava luda, i pobjeđivao bi tako najjeftinijim sredstvom, blefom, a bio je ustvari nevjerojatna neznalica.“ I dalje: „Taj hohštapler dotjerao je do Beauregarda! Oduvi- jek je u njemu bilo sljeparske smionosti.“ (B,I,108) Barutanski je kroz život prolazio političkim (politikantskim!) samopotvrđivanjem; očekivalo bi se: u borbi ratnik, u vladi strateg, ali nije bilo tako. U početku, igrom obiteljskoga trokuta u osobni se Barutanskijev život upliće i Niels Nielsen. U javnome pak životu obojica su revolucionari, ratnici, Barutanski pukovnik, Nielsen potpukovnik, jednom istih ciljeva i namjera, a onda potpuno suprotnih ideja o revoluciji i naročito vladavini kakvu vodi Barutanski. Različito gledaju i na sve drugo što podrazumijeva politiku, ideologiju i moral jednoga okru- ženja koje se zove Blitva i Blatvija. I barem još Europa s početka dvadestoga stoljeća. Oprečno „moraliziraju“. Oba su lika negdje, na ugođenoj razini gledanoj teorijom Deleuzeove psihoanalize „sinovi bez oca“. 4 Pukovnik Kristijan Barutanski je o sebi mislio na način tipičnog krležijanskog neurotično-problematičnog junaka. 5 „Jednoga dana, prije ili kasnije, ustrijelit će me kao psa, dakle je logično da se držim svoje linije i da kraj toga po mogućnosti što manje psihologiziram...“ (B,I,18), jer – zaključio je Barutanski – psihologiziraju i moraliziraju samo„iz čopora izdvojeni pojedinci“, a on osjeća potrebu uzvisiti se nad takvom situacijom gledanjem iznad „provincijalnoga glumca“. Međutim, Barutanski i te kako moralizira i glumi, samo iz obrnute perspektive, a njegova je perspektiva, pak, upitna. Ubiti je prema njegovu mišljenju jedina logika uspjeha, jer ubijalo se duvijek; blitvinski mužiki su oduvijek klani... A prodavajući tim mužicima sleđeve i duhan, znao je Niels, obogatio se Kristijanov djed. Barutanski je još kao gimnazijalac stvorio formulu svoje ideologije i uvjerenja: „Povjerovao je u dinamit, u topove, u silu...‘plumbum et pulvis et nihil aliud’ – (olo- vo i prah i samo to)“. (B,III,124) Pri tome ostaje i onda kada shvaća da je on „samo jedna od kliničkih krabulja na tom balu“ (B,III,124), balu koji se zove Blitva. Sve je to Barutanskom jasno, i jasno mu je da stvarnost ne može biti onakva kakvom ju je zamišljao, nego kakva jest, te da svoj lik junaka mora oblikovati između svoje mašte i blitvinske stvarnosti. Ali ne prihvaća oportunu politiku, izrastao je eto u brutalnog 4 Gilles Deleuze, u: Tatjana Jukić, Revolucija i melankolija , Naklada Ljevak, Zagreb, 2011., str. 308. 5 Viktor Žmegač: Krležini europski obzori , Znanje, Zagreb, 2001., str. 79.