Nova Istra

187 Ivica MATIČEVIĆ ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) u godinama svoga predsjedničkog mandata s očinskom brigom, šaljući mu redovito iz predsjedničkog paušala, jer za to nije trebao ničije odobrenje, pristojne novčane iznose. Premda nikada nije integralno prihvatio Arnoldovu estetičku misao, Ma- toš će u pojedinim esejima biti posve blizak, čak i podudaran Arnoldovim tezama, napose u poznatom tekstu Književnost i književnici iz 1907., objavljenom u „Glasu Matice hrvatske“, 2 kada govori o potrebi razvitka moderne književnosti na podlozi bogate narodne pjesničke tradicije i kreativnog narodnog izraza uopće, što je, kako je znano, jezgrena misao iz koje meandrira Arnoldova estetika, a o kojoj je najuver- ljivije dosad pisao Zlatko Posavac. 3 Završetak amplitude u prihvaćanju i razumije- vanju Arnoldova položaja u Matici hrvatskoj, a koje ne bi bilo moguće bez Matoševa uvjerenja o vrijednosti lirske fraze svoga bivšeg učitelja, pada u godinu 1909., kada na predsjedničko mjesto u MH dolazi Oton Kučera, a Arnold zbog kojekakvih, pa i političkih, igara mora odstupiti iz Matičine Uprave. To je vrijeme pomirbe između glavnih nositelja sukoba stari – mladi , Matice hrvatske i Društva hrvatskih književ- nika (DHK), a žrtvom će ispasti upravo Arnold, ni kriv ni dužan. Bila je to prilika za Matoša – kao i mnogo puta do tada – da još jednom osudi dogovor između dviju koterija kojima je na prvome mjestu osobna i politička korist, a tek onda kulturna i literarna: „Taj dugotrajni i književnosti štetni inat svršio se evo time što je srušen, što se ‘zahvalio’ dr. Đuro Arnold, književnik, pravi književnik i zaslužni lirik, da na njegovo mjesto dođe nekakav astronom, zvjezdočtec i zvjezdoznanac Kučera, nepo- znat astronomskoj modernoj znanosti, kao što je tuđ hrvatskoj beletristici. (...) Dr. Đuro Arnold je dakle dao predsjedničku ostavku ogorčena srca, suznih očiju. Mada se ne slažem s njegovim literarnim pogledima, dajući prednost pjesmama njegove mladosti pred posljednjima, ja sam uvijek u njemu poštovao pjesnika i nadasve dob- rog, upravo očinskog čovjeka“. 4 Bila je to svojevrsna notica-zahvalnica čovjeku koji niti u svojim estetičkim niti u svojim ljudskim mjerama nije bio jednodimenziona- lan i netolerantan. Arnold je Matoša prigrlio odmah nakon što mu se Matoš javio iz Beograda, priznajući mu već u prvom pismu talent i veličinu njegova značaja. Pa ipak, arnoldovska ovjera i projekcija Matoševe važnosti za hrvatsku književnost nije postala ni približna konstanta u Matoševim odnosima s Matičinim odbornicima, 2 A. G. Matoš, Književnost i književnici . Razmatranja ,„Glas Matice hrvatske“, Zagreb, II/1907., br. 9-12, 1907., str. 74-81. Matoš je u „Glasu MH“, pored ovog eseja, objavio još samo jedan tekst – Stevan Sremac , I/1906., br. 17-20 (str. 165-172), br. 21-22 (str. 182-185). 3 Z. Posavac, Arnold kao estetičar u kontekstu kontroverza hrvatske moderne , Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1996. 4 A. G. Matoš, Skupština Matice hrvatske , „Hrvatska smotra“, Zagreb, knj. V/1909., sv. VI-VII, br. 62-63, str. 169-171., cit. prema SD. O hrvatskoj književnosti I , sv. VI, str. 204-207.