Nova Istra

186 Ivica MATIČEVIĆ, Zagreb MATOŠ I MATICA HRVATSKA „Dug je put od ironičnog samoproglašenja neradnikom Matice hrvatske do aktualne Matičine nagrade za književnu i umjetničku kritiku koja nosi nje- govo ime. A što bi Matoš mislio o današnjoj Matici hrvatskoj i današnjem Društvu hrvatskih književnika, o hrvatskoj kulturi, politici i strankama...? Jedno je sigurno: ne bi šutio – ono što bi mislio, to bi i rekao.“ Mjera i narav odnosa između Matoša i Matice hrvatske donekle je, i simbolički, naznačena u Matoševim recima posvećenima i upućenima tadašnjem predsjedniku Matice hrvatske, Đuri Arnoldu: dok je na koncu 1904., u članku Stari i mladi , „dr. Arnold oficijelni zagrebački estetičar, reprezentant akademijskog jezuitizma“ ko- jeg bi se trebalo postidjeti, ako se već ne postane ogorčen, zbog njegovih „estetičkih izmotacija i filozofskih budalaština“, dotle je godinu dana kasnije, koncem 1905., kada Matoš piše iz Beograda svome gimnazijskom profesoru, Arnold „poštovani gospodin doktor“ kojega siromašni i bolesni hrvatski pisac u tuđini moli za nove Matičine knjige i novčanu pomoć. 1 Arnold će molbe svoga negdašnjeg đaka primati 1 A. G. Matoš, Stari i mladi. Hrvatski književni pokret , „Samouprava“, Beograd, II/1904., br. 291 (13. XII.), str. 3; br. 292 (14. XII.), str. 3., cit. prema A. G. Matoš, Sabrana djela (SD) . O hrvatskoj književnosti I , sv. VI, JAZU-Liber-Mladost, Zagreb 1973., str. 87-89. Za Matoševa pisma Đ. Arnoldu vidi: SD. Pisma I , sv. XIX, str. 7-10.