Nova Istra

263 Darko DUKOVSKI PRILOZI O ZAVIČAJU potonja imala važnu ulogu u novačenju Hrvata i Slovenaca u sjevernoj Istri. Napo- sljetku, potkraj lipnja ili početkom srpnja 1942. godine iz Brkinske je čete (koja je bila uništena tijekom talijanske ofenzive) u Kastav došlo nekoliko partizana, kako bi ustrojili vojnu postrojbu vezanu za Istru i sastavljena od Istrana. Prva su se pitanja oko razgraničenja političke i vojne odgovornosti slovenskoga i hrvatskoga NOP-a počela postavljati u vrijeme priprema za ustanak svibnja 1943., dok se situacija posebice zaoštrila tijekom rujna 1943., dakle nakon kapitulacije Italije, te u prvoj polovici 1944. (Giron, 1983., 157-158; Giron, 2004., 202-204). Tom je prigodom u Istri (25.-26. rujna), kada se objavljuje drugi proglas ustani- kâ, boravio Franc Rozman-Stane, predstavnik slovenskoga partizanskog pokreta, koji je predlagao crtu razgraničenja „odgovornosti“ na rijeci Mirni, dok su hrvatski predstavnici inzistirali na rijeci Dragonji. Problem je bio dosta neugodan, jer je sputavao zajedničko vođenje vojnih operacija protiv okupatora, proces novačenja u NOV i POH te NOV i POS, i sl. (Kristen, 2006., 47-49). Problem nije riješen, jer je bilo nemoguće jasno razabrati etničku crtu razgraničenja, posebice stoga što su neka mjesta uz granicu tražila pripadnost onoj drugoj strani, slovenskoj ili hr- vatskoj, svejedno. Ipak, tijekom 1944. pokušalo se u više navrata riješiti pitanje razgraničenja vojnih operativnih zona hrvatske i slovenske NOV na Kastavštini i u ostaloj Istri. Do ozbiljnijeg sastanka predstavnika slovenskoga i hrvatskoga partizanskog pokreta došlo je, na inicijativu Oblasnoga komiteta KPH za Istru, u veljači 1944. godine na Maliji. Osvobodilnu frontu zastupao je tajnik Okružnoga odbora OF-e za Slovensko primorje Milan Guček-Javor, dok je hrvatsku stranu zastupao član Oblasnoga komiteta KPH za Istru Ante Babić-Andrija (uz parti- zansko ime „Andrija“, Ante Babić kasnije je koristio i drugo tajno ime – „Šime“). Napokon, pronašlo se samo djelomično rješenje po kojemu razgraničenje hrvat- skoga i slovenskoga dijela Istre treba prolaziti rijekomDragonjom. Ostatak granice tek je trebalo dogovoriti i utvrditi, iako je vladalo mišljenje da je donji tok rijeke etnički slovenski. Tijekom 1944. i do oslobođenja svibnja 1945. to se, glede etničke granice, tek moglo približno odrediti. „Tvrde“ se granice ponegdje zbog povijesnih okolnosti nisu mogle odrediti. Tijekom rata istočno od Dragonje granica se neko- liko puta mijenjala. Popisi stanovništva iz 1910. i 1921. nisu bili valjani argument etničke strukture na razmeđu koparskoga i bujskoga kotara, jer se u međuvremenu narodnosno stanje ovih područja značajno promijenilo. To je posljedovalo razmje- nom teritorija svibnja 1944. Mjesto Jelovica prešlo je u hrvatsku, a Golac i Poljane u slovensku nadležnost. Cijelo je područje između rijeka Dragonje i Mirne postalo dijelom nadležnosti Općinskoga NOO-a Buzet, odnosno Buja i Umaga. Poštivala se etnička granica. Seoski NOO-i Škudelin, Veli Malin, Kaneda i Bužin u novo- me organizacijsko-administrativnom ustroju potpali su pod nadležnost mjesnoga