Nova Istra

229 Tomislav ŽIGMANOV RIČ HRVATSKA U VOJVODINI če snažnim no drhtavim glasom novu molitvu, na što je puk uzvratio „Gospodine, usliši nas!“. „Mrtve si budio na život, podaj i našem bratu Josi život vječni, molimo Te“, ponovno je prepoznala Krista svaku riječ koju je svećenik izgovorio, i u sebi promrmljala usliši i mene! Namah, oslonivši se nehotice na lijevu nogu, osjeti Krista veliku i naglu bol od žulja što joj je napravio kamenčić u sandali na lijevoj nozi. Pomisli kako joj je bol zapravo sudbina. „A nas što tugujemo za svojim bratom Josom, okrijepi utjehom vjere i nadom u vječni život, molimo Te!“, izusti u to svećenik... Odsutna, sa suzama u očima, počela se Krista pitati ponovno: – Zašto me smrt ovako opet dodiriva? Zašto sad i Joso mi ode? A bilo mi je tako lipo i s njim... Zašto je i on ruku na sebe digo? Šta ću Marinu, sinu mu, kazat? Šta?... Ćutit mi je ko i s Tomom, zastane odjednom zagledana začuđeno u raspetog na križu. Isuviše joj je djelovao umjetno, kao da nije bio dobro urađen. – Moždar ću i’ obadvojicu jedared vidit zajedno? Šta ću onda? Kojem prvo prić i šta im kazat, pomisli Krista u strahu. Svećenik je u međuvremenu izmolio i posljednje Slava ocu. Grobljari u prljavim odi- jelima, uz bučno dogovaranje, lagano su spuštali kovčeg s Josinim mrtvim tijelom u raku. Nije vjerovala što joj se to ponovno dogodilo. Plakala je nijemo. Bacila je punu šaku pijeska na kovčeg, isto onako kao u djetinjstvu kada se igrala s vršnjakinjama u vagašu na Golićevoj gredi. Oslonjena stameno na desnu nogu, zalutali kamenčić u lijevoj sandali nije više ni osjećala. Gledala je još uvijek suzno ispred sebe kako bi sve zapamtila. Pamtila je sve u nadi da će morati jednog dana prepričati Tomi i Marinu što je bilo. Pamtila je sve ovo već treći put, sve nekako isto, a ni trideset joj nije. – Spomenit ću im i zgodu s kamenčićom, možda i’ to kakogod razgali, pomisli Kri- sta na tren nekako s olakšanjem, nenadano zadržavši otupjeli pogled na procvjeta- nom lilavom duplovanom jorgovanu, koji je rastao, ako je dobro vidjela, iz travom obrasle rake na samome kraju groblja. Gledajući, sjeti se kako je istog takvog majka Janja donijela krišom, da ni naši ni njevi graničari ne vide, jednom davno iz Mađar- ske. Donijela ga je, govorila je, s jednog kraja na drugi kraj. – Eno ga i sad raste u avliji kraj bunara, blizu pendžera od kujne. Takog nema nigdi u komšiluku! Ko ni take, izgled ima, ko što sam ja...