Nova Istra

212 RIČ HRVATSKA U VOJVODINI Lajčo PERUŠIĆ ljudi, onda im mora vjerovati, odlučio je predsjednik. Vidno uzrujan, uzeo je telefon i obavijestio predsjednika općine u gradu, a koji je pak odmah obavijestio policiju i pozvao vatrogasce na uzbunu. U najvećoj brzini stigoše policajci i vatrogasci u Slapinu Donju. U taj čas je i župnik, ne mogavši vjerovati što su ljudi vidjeli i čuli, istrčao iz župnog dvora kako bi bio prisutan na predstavi krajnjeg praznovjerja svo- jih župljana. Jedini susjed koji je sve to na svoje oči vidio, sad već primiren od straha, ispripovjedio im je što je čuo i pokazao im prstom gdje se čuje glas. Vatrogasna kola su se polako, kao da ih neki zloduh neprimjetno promatra, približila tome mjestu. Zapovjednik je usmjerio jak svjetlosni mlaz prema mjestu koje im je bilo pokaza- no. Policajci su se rasporedili u polukrug, također sa svjetiljkama u ruci i automat- skim puškama, zlu ne trebalo. Predsjednik općine, koji je došao s osobnim vozačem, odmah je trgnuo čašicu domaće žestice kako bi mu minuo strah. Nakon nekoliko uzastopnih usmjeravanja jakog svjetlosnog mlaza lijevo-desno i prema kapeli, kao grom iz vedra neba začuo se gromki jezovit glas iz kapele: Aaaaaa! Maaarrrnnnnlja- aa! Uuuuhhhhh! – Dvojica vatrogasaca, koji su upravljali svjetlom, zgrčila su se od straha, iskočila iz vozila i sumanuto otrčala do skupine seljana koji su u prikrajku čekali razvoj događaja. Sada su i oni jasno i glasno čuli urlike i nije više uopće bilo dvojbeno da se mrtvi javljaju. Kad se sve primirilo, druga dvojica vatrogasaca i je- dan policajac krenu ponovno prema vozilu, i ponovno stanu usmjeravati svjetlosni mlaz lijevo-desno i prema kapeli odakle se čuo urlik. Nisu dugo čekali. Odjednom su kroz tanki procjep poluotvorenih vrata kapele ugledali tamnu siluetu kako se u njoj čas šeće, čas skače, pa ponovno urlanje: Aaaaa! Gaasi! – muklo je odjekivala kapela. Kratki tajac. Tada se policajac ohrabri i zagrmi prema glasu: Aaaaa! Blllli- iiiiiže! Ponovni tajac. Ekipa na vatrogasnim kolima ipak se nije dala smesti, već su drhtavim rukama i dalje osvjetljavali kapelu, posebno vrata i jedan prozor, ne bi li vidjeli obris u punom stasu ili prepoznatljivom izgledu. Tada je jedan od potpuno smirenih i sabranih policajaca krajičkom oka zapazio da sjena trza glavom ulijevo, pa odjednom smogne svu snagu i uzvrati prema sjeni u kapeli: Doooooođi bližeeee! – Ugaaasi svjetlo – odzvanjao je iz mraka još uvijek nevidljiv glas. Maaajjjjjkkoooo! Izaaađi! – odvaži se policajac i skrije se iz zaslona na vozilu. Ne mogu. Boli me gla- va! Aaaaa! Aaaaa! – urlao je glas i dalje. Sva trojica prestrašenih ljudi primijetila su u vrlo slabom titravom svjetlu da je sjena izišla iz kapele. Policajac je namrštenih obrva i oštro uperena pogleda krenuo prema njemu. Zurio je u sjenu, ogledao se, pro- matrao, pa će: Majko! Pokušaj! Polako! Izađi! – nastavi policajac sada već siguran da je vampir njihov dobri duh Majko. Njišući se polako, Majko je izišao iz kapele, trljao je oči i još mrmljao, a kad mu se policajac sasvim približio na dohvat, zagrli ga. Obojica dođu do ograde te iziđu iz groblja i krenu puteljkom prema skupini ljudi koji su čekali ishod događanja. Majko je sjeo na jednu položenu cjepanicu na ulici,