Nova Istra

210 Lajčo PERUŠIĆ, Zagreb NA SVESVETE Šteta što još niste bili u Slapinji Donjoj. Ono je, naime, malo, simpatično selo kroz koje protječe maleni potok Slapinjšica, a u središtu mjesta je škola i ambulanta, te crkva Sv. Simplicija, pape iz petog stoljeća. Kuće su s gospodarskim zgradama bile poredane u nekoliko nepravilnih ulica, a na rubu sela stajalo je lijepo očuvano i odr- žavano mjesno groblje. U selu je živio mladić kojega su svi poznavali, pozdravljali ga, mahali mu, rukovali se s njim. Ime mu je bilo Marko, ali kako nije mogao izgovoriti glas ‘r’, svi su ga zvali Majko. Inače, bio je miran i vrlo razdragan mladić, razgovorljiv, ali i povodljiv. Osim skromnog intelektualnog dara, imao je i fizičkih mana. Kad je bio miran i dobro raspoložen, javljali su mu se lagani i mirni tikovi, pokreti glave i usta ulijevo, a kad je bio uzrujan i ljutit, ili tužan i neraspoložen, tada bi mu tikovi bili brzi i nagli. Majka je volio i župnik. Bio mu je od velikog povjerenja jer bi Majko za vrijeme svakog sprovoda bio zadužen za križ koji je s ponosom nosio na čelu sprovodne povorke. Vladao se kao pravi autoritet kod ispraćaja seoskih pokojnika. Družio se i sa svojim vršnjacima, a nakon nekoliko alkoholnih pića tikovi su mu se pojačavali, a trzaji postajali sve žešći. Kad su se jedne jeseni seljani spremali za blag- dan Svih svetih, žene su sa sitnim alatkama odlazile na grobove svojih pokojnika, čistile ih, polagale cvijeće i mele jesensko lišće što je netom opalo s drveća. Oko grob­ lja je bila metalno-žičana ograda, tako da se između groblja i sela oblikovala nova široka ulica, prašnjava, a iza kiša i blatna. Njome je posred širokog poluzapuštenog travnjaka vodila ugažena staza od glavne asfaltirane ceste do sela. Na sam blagdan, dakle, groblje je izgledalo kao prekrasan botanički vrt prepun svakakvog cvijeća, najviše krizantema i rasvijetljeno bezbrojnim šarenim grobnim