Nova Istra

190 NOVI PRIJEVODI László KRASZNAHORKAI bi nam neki gost omeo probu, u posljednje vrijeme bih pjevala samo iz te predstave jer je pogodna uvjeriti bilo koga u kvalitetu našega kolektiva, ali je ta srceparajuća melodija, jednostavnom uhu ne previše poznata, umjela obično poslije deset minuta obeshrabriti znatiželjnika, čemu smo se sada nadali, jer smo naime mislili da je gost ili došao izabrati nešto za program kluba veterana, ili je to neki vodeći provincijski umirovljenik čiji društveni rad nagrađuju, na primjer, time da smije zaviriti, kako to nazivaju, iza šarolikih kulisa pekinškoga kulturnog života. Stranac se, međutim, nije micao ni nakon deset minuta, pa sam bila primorana otpjevati do kraja cijelu ariju. Kada sam završila, pogledali smo se Yang Liao-ling i ja, zatim sam iz pristojnosti doviknula došljaku ima li kakvu posebnu želju jer, što se mene tiče, vrlo ću mu je rado ispuniti. Ali on ni riječi nije rekao. Sišla sam s podija i tek kada sam stigla sasvim blizu njega, primijetila sam da plače. A mislili smo da je to klupski lider-veteran ili neki istaknuti umirovljenik! Grdno smo se prevarili. Naš posjetitelj bio je sâm Tien Han, jedan od najvećih ličnosti kineske kazališne umjetnosti. Ovako izbliza nije ga bilo teško prepoznati, iako je u odnosu na sliku čovjeka, što je živjela u meni zahvaljujući mojoj majci, koja mi je veoma mnogo pričala o njemu kad sam bila mala i koja mi ga je jednom pokazala na ulici, bio gotovo samo vlastita sjena. Znala sam da ga je Banda četvorice izlagala ruglu, dugo se pronosio glas da je čak i poginuo, zatim se ipak pojavio, oronuo i slomljen, i nikad više nije uspio biti onaj stari. Propio se, nestao iz blizine kazališta, ali kad bi se ipak tu i tamo pojavio, obično bi izbio neki skandal: ismijavali su ga jer je stalno bio pijan i, zaboravljajući na njegov status, ophodili se prema njemu kao prema razvratnom skitnici. Moja majka održavala je u meni budnim poštovanje prema Tien Hanu. Iznimno me je uplašila spoznaja da sammaloprije pjevala pred njim i iznimno me potreslo to što ga gledam kako plače. I nisam znala što ovdje traži. Ravnatelj nije dobro zatvorio zidnu slavinu, pa sam gotovo čula samo kapanje vode dok je Tien Han govorio. Toliko sam bila ganuta i toliko su me još držali strah i potresenost, da sam smisao njegovih riječi shvatila tek kada smo ga na kraju ispratili. Odgegao naslonjen na štap kroz ustalasanu gomilu, a ja sam, završivši za taj dan sve što sam imala, krenula kući. Rekao je da ga je moja majka zamolila neka kaže svoje mišljenje o mome talentu. Rekao je da me vidio u šetnji u parku Tian Tan, a sada me čuo kako pjevam. Rekao je da je promotrio moje lice i pokrete, i da mi više nije potrebna pomoć. A na rastanku je, jednom nogom već na ulici, zatražio od Yang Liao-linga pet juana. Promatrala sam ljude u autobusu, gledala zametene kuće na Chongwenmenwaiu,