Nova Istra

118 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Žarko MILENIĆ odreći preko novina. Jer sam magarac... Ukrao sam od oca novac koji je spremio za svoju svadbu. Ukrao sam i otišao. Uzeo sam taksi do mora. Cijelu sam obalu obišao i proveo se kao grof. Kupio sam si cipele. Izabrao jedne duboke iako je bilo ljeto. Jer su bile najskup­ lje. I ona glumica uvijek je birala najskuplje. Na plažu je došla neka žena s magarcem. Daš novac, jašeš jedan krug i slikaš se. Priđem toj ženi, dam joj puno novca, a ona samo što se ne onesvijesti. Kaže da mogu jahati koliko hoću. Jedan krug pa slikanje, opet krug – opet slikanje. Fotograf samo blica. U petna- estom krugu slikao me s nekog stabla. Djeca okolo plaču, njihove ružne mame bune se. Govori mi jedna: – Klipane, vidi koliki si! Zar je to za tebe?! Sunce pripeklo kao blesavo, magarac se umorio i klati se. Zaboljelo me dolje od jahanja, ali trpim, ne želim sići. Onda dođe policajac i zatraži mi osobnu. Pozdravljam ga pristojno iako on mene ne pozdravlja. Ne silazim s magarca. Policajac traži da pođem s njim. Ja tražim da me vodi s magarcem. Platit ću mu. On stade vikati. Prijeti da će me skinuti s magarca, ako sam ne siđem. Silazim. Ne volim kad na mene viču. Ni otac ni majka, a pogotovo ne neka bu- dala kao što je ovaj policajac. Jedva sam sišao. Raširio sam noge i hodao kao umirovljenik. Cijela plaža mi je pljeskala.