ZVONKO KOVAČ (r. 1951.) zaposlen je kao redovni profesor južnoslavenskih književnosti na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Gimnaziju je završio u Čakovcu, a diplomirao, magistrirao i doktorirao na Sveučilištu u Zagrebu. Predstojnik je Katedre za poredbenu povijest južnoslavenskih jezika i književnosti, a predaje noviju slovensku i suvremenu bosansku književnost. Kao stipendist Zaklade A. v. Humboldt boravio je na Sveučilištu u Göttingenu, gdje u dva navrata radi i kao lektor hrvatskoga jezika i predavač južnoslavenskih književnosti. U svojim istraživanjima posebno se bavio problemima esejistike i književne kritike, interpretacije književnosti te metodološkim pitanjima slavenske poredbene i interkulturne povijesti književnosti. Objavljeno u knjigama: Interpretacijski kontekst, 1987., KRITIKA KNJIGOSLOVLJA i druge kritike, 1987., Poetika Miloša Crnjanskog, 1988. te Poredbena i /ili interkulturna povijest književnosti, 2001., Raznoliko pjesništvo, 2003., Međuknjiževna tumačenja, 2005.
Poeziju objavljuje od studentskih dana te ima objavljenih pet knjiga poezije: Courbette (Nagrada A.B.Šimić, 1973.), Korelacije, 1982., Slutim sretnu ruku 1988. i Vrnul se buom, 2001., te Goettingenske elegije, 2001.