ŽIVOT I SMRT U PULI

16. Listopad, 2003 - 14:26

Slaven BERTOŠA:
Život i smrt u Puli.
Starosjeditelji i doseljenici od XVII. do početka XIX. stoljeća.
Skupština udruga Matice hrvatske Istarske županije, Pazin 2002.,
577 str.

Svaki rad o Istri, doprinosima njenih stanovnika kulturi i znanosti, treba biti svečanost za Hrvatsku. Plejada vrijednih i zaslužnih ljudi Istre nije mala. Držim da smo ovom knjigom dobili novu autorsku osobnost koja bi ubuduće mogla biti trajnije zabilježena u hrvatskoj historiografiji. Slaven Bertoša je mlad (Pula, 1967.) i, što treba posebno naglasiti, dobro školovan povjesničar velikih mogućnosti, koji znade iskoristiti novu metodologiju u društvenim znanostima i nove tehnološke mogućnosti, bez kojih bi izrada ovakvog djela bila nemoguća ili u svakom slučaju vrlo dugotrajna.
Knjiga Život i smrt u Puli prerađena je i dopunjena autorova doktorska disertacija, obranjena 2000. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U njoj Bertoša u 26 poglavlja obrađuje život u Puli od XVII. do početka XIX. stoljeća na osnovi proučavanja matičnih knjiga. Na temelju, dakle, matičnih knjiga rođenih, vjenčanih, umrlih i krizmanih od 1615. do 1815. godine autor rekonstruira društvenu strukturu i probleme Puljana toga vremena. Dok je prvi zadatak rađen analitičkim načinom, druga je zadaća prinos sintezi povijesti Pule. U svakom slučaju malo je istraživača koji su voljni prihvatiti se mukotrpna rada na matičnim knjigama i na osnovi tih podataka donijeti upravo potresno svjedočanstvo o jednome gradu koji je nosio starodrevno ime grada, ali koji je upravo u vremenu kojim se bavi ova radnja, pod dominacijom Mletačke Republike, proživljavao teške populacijske i gospodarske krize. Njegova je opstojnost ipak ostala neupitnom zahvaljujući upravo imigraciji i useljavanju novoga stanovništva u grad, a to stanovništvo dolazi iz okoline, iz Mletaka, iz krajeva pod mletačkom upravom no i izvan toga kruga, pokazujući da je propadanje grada privlačilo stanovništvo slabo na kapitalu ali jako u želji da preživi i opstane u močvarnome području kakvo je pulska gradska okolina postala u srednjemu vijeku. Premda je i useljavanje Hrvata u grad bilo snažno, etnički sastav uvijek bijaše vrlo heterogen, ali možda upravo toj šarolikosti valja zahvaliti iznimnu vitalnost, mnogostranost i raznolikost grada, što sve do izražaja dolazi upravo u matičnim knjigama. Time Pula u rečenomu smislu postaje jedan od najzanimljivijih gradova, ili nam se barem takvom čini s obzirom na to da niti jedan grad u Hrvatskoj nema sličnu knjigu. U odnosu na radove ostalih znanstvenika (Ivana Ercega, M. Korenčića, Stjepana Krivošića, J. Gele, N. Vekarića i drugih vrijednih znanstvenika), Bertošin rad svakako predstavlja novinu s obzirom na pristup i način obradbe, dajući tako putokaz mlađemu naraštaju koji će se baviti sličnim istraživanjima. Bertošin način rada zahtijeva veliku upornost i trud u mnogobrojnim knjižničnim i arhivskim fondovima, gdje je svaki rukopis enigma za se, a to najbolje potvrđuje činjenica da je podatke za ovu knjigu tražio i upotpunjavao u arhivima Zagreba, Rijeke, Pule, Rovinja, Pazina, ali i u Veneciji, Trstu, Udinama, Anconi, u mjestima Macerati, Ascoli Piceni, Jesi i Loretu.
Tjeran znanstvenim interesom ali i ljubavlju za rodni grad, Slaven Bertoša prihvatio se doista teškoga i mukotrpna posla.
U monografiji, nakon uvodnog poglavlja o matičnim knjigama općenito, autor pokazuje da su matične knjige krštenih očuvane za razdoblje od 1613. do 1815., te da iste imaju i određenih posebnosti, a to je da je od rođenja do krštenja djetetova moglo proteći nekoliko dana, ali čak i nekoliko godina, te da su kumovi djetetovi u nesigurnim vremenima bili točno zapisani jer su u slučaju smrti roditelja oni imali posebnih obveza spram novorođenčeta. Jednako je tako zanimljivo da je 7,22 posto djece bilo nezakonito, a najviše u teškim vremenima Napoleonovih ratova.
Matične knjige vjenčanih također su očuvane i analizirane za vrijeme od 1613. do 1815. godine, a upisi su češće obavljani na talijanskome negoli na latinskome jeziku i ima svakakvih podataka. Zanimljivo je, da se obično navodi je li riječ o prvome, drugome, ili trećemu braku, a analiza omogućuje stvaranje zanimljivih zaključaka. Tako je primjerice 1791. godine jedan suprug ušao u prvi a žena u peti brak, što omogućuje zaključak da je posrijedi brak iz računa.
Matične knjige umrlih očuvane su za razdoblje od 1625. do 1815. godine i tu ima najviše zanimljivih podataka jer je posrijedi završen život, a svatko za sobom ostavlja neki trag. Iz knjiga umrlih izvučeni su podatci o ubojstvima, zločincima, banditima, načinu njihove smrti i sl. Tako je npr. u knjizi umrlih zapisano da je 13. ožujka 1649. izvršena smrtna kazna nad Lovrom Kostabilićem iz Medulina; budući da je bio Illirico (tj. nije znao talijanski) ispovjedio se medulinskom župniku Toni Budaviću, a na stratište su ga otpratili članovi bratovštine Gospe od Milosrđa. Ukopu se uvijek posvećivala velika pozornost i obično je navedeno tko je umrlome dao posljednje sakramente, ili je naveden razlog zašto ih nije primio. Očito se dosta pazilo na pripadnost latinskoj vjeri, što se ogleda i u stavu prema pripadnicima pravoslavne vjere koji su tada nesumnjivo predstavljali strano tijelo u većinskome stanovništvu Pule, razlikujući se od domaćega stanovništva običajima, kulturom, mentalitetom i vjerskim obredom. Još je gori odnos bio prema drugim vjerama.
Matične knjige krizmanih idu od 1626. do 1803. te je Ivan Dominik Juras krizmao Puljane više od 20 godina, a jednako ‘dugovječan’ bio je i Giuseppe Maria Bottari. Zanimljivo je, da je 1659. krizmao porečki biskup Giovanni Battista Del Giudice uz dopuštenje pulskoga biskupa. Krizma je obavljena nad 2.704 krizmanika, a dob krizmanika kretala se od deset do pedeset godina.
Matične knjige s osobitom su pozornosti analizirane s obzirom na useljenike. Utvrđeni su areali migracijskih strujanja, što je iznimno značajno, kao i činjenica da se na više od stotinu stranica obrađuje ovo pitanje, utvrđujući da je u Puli bilo došljaka i iz Njemačke, Poljske, Škotske, Španjolske, Švicarske... I to pokazuje da je Pula, usprkos zapuštenosti toga vremena, ipak imala nekih elemenata koji su privlačili strance. Je li to slaba gradska vlast, anarhija, plodna okolica? Ili od svega ponešto.
U Bertošinoj knjizi postoji posebno poglavlje sastavljeno od kratkih priloga za poznavanje povijesti obitelji. Dr. Slaven Bertoša naglašava važnost obitelji koja je temelj demografskih praćenja, a u matičnim knjigama, odnosno s pomoću povijesne demografije prate se ne samo bogati, moćni i obrazovani, kojima je u knjizi posvećena velika pozornost, već i seljaci, ribari, najamnici i radnici. Dakako, priča o obitelji nema kraja ako bi se obitelj odselila iz Pule, a s obzirom na broj obitelji nemoguće je provesti sustavno istraživanje matičnih knjiga drugih gradova, mjesta i područja, pa vjerojatno nikada nećemo imati podatke o migracijama niti unutar jedne države a kamoli Europe, iako je zapadna historiografija i na tom području učinila prve korake. U monografiji je vrlo zanimljiv prikaz obitelji Gorgazzo, obitelji Mandušić i obitelji Perotić pa su izrađena i rodoslovlja tih obitelji, a po uzoru na genealogije kakove znamo za plemićke obitelji. Dakako da je autor veliku pozornost posvetio pripadnicima vojske, obrtnicima, liječnicima i medicinskome osoblju. Navedena su i imena biskupa, župnika, svećenika, klerika, opatica, časnih sestara, obilježavanje blagdana sv. Antuna Padovanskog, te smrt Horatija Moreschija, svećenika koji je propovijedao na talijanskome i “ilirskom” (tj. hrvatskom) jeziku te koji je napisao povijest koja je nažalost izgubljena.
U 26 poglavlja ove monografije Bertoša je analizirao sve što se moglo analizirati na osnovi matičnih knjiga, pri čemu treba istaknuti da zbog raznolikosti, a ponekad i nepotpunosti upisa nije bilo lagano izraditi brojne tabele i grafikone kojima knjiga obiluje. Jednako tako trebalo je dešifrirati imena mjesta odakle su dolazili useljenici što baš i nije bio lagan posao s obzirom na različite nazive pojedinih mjesta. Analizirani su čak i istarski toponimi, koji su vrlo raznoliki, zanimljivi i otvaraju mogućnost ne samo povijesnih već i daljih lingvističkih proučavanja. Mnoge se riječi izgovaraju u mletačkome, a mnoge u hrvatskome idiomu drugačije, pa iskrivljenost imena često ‘zamagljuje’ osnovu za točno zaključivanje lokaliteta.
I prema kraju, sažetak. Naime, prvo poglavlje monografije nosi naziv “Općenito o povijesnoj demografiji”, u kojem se ukratko govori o demografiji i kretanju stanovništva tijekom povijesti, što ujedno može biti i prvom važnom spoznajom onima koji se upuštaju u povijesnu demografiju te kojima je potrebna i svjetska literatura i kratak opis metoda kojima se znanstvenik mora i može služiti, a koji onda tragom navedene literature mogu i moraju krenuti dalje u želji za vlastitim dostignućima.
Jednako su važna i zaključna razmatranja o pulskome stanovništvu za razdoblje od 1613. do 1815. godine, što je zapravo sažetak istraživanja koja su objavljena na prethodnih 450 stranica, što je djelomice iskoristio i akademik Stipetić u svom predgovoru ukazavši na vrijednost knjige, a na način kako je to godinama činio Mijo Mirković u izdanjima koja je uređivao u okviru negdašnjega JAZU.
Zanimljiv je autorov zaključak da su u vremenu kada se Pula našla na rubu demografske kataklizme prestali vrijediti stari statutski propisi, i u grad se doseljavalo stanovništvo koje i nije udovoljavalo kriterijima za ulazak u pulsko Vijeće nobila, te da je grad teško preživio ta krizna vremena, a građa za to vrijeme, znatno oštećena i teško čitljiva i pohranjena u Državnome arhivu u Veneciji još nije proučena, dok je vrlo mnogo vrijednih rukopisnih knjiga propalo u požaru u samoj Puli 1828. godine.
Premda nisam specijalistica za to vrijeme, mislim da je knjiga uzoran primjer vrlo kvalitetne i mogli bismo reći uzorne analitičke znanstvene knjige. No u njoj ima i elemenata sinteze, osobito u zaključcima, uz navođenje neistraženih problema u toj grani povijesne pomoćne znanosti. To je knjiga kakovu bi trebalo izraditi i za druge gradove gdje su očuvane matične knjige i drugi izvori, jer samo takove knjige omogućavaju stvaranje sinteze hrvatske povijesti. Mislim da uvijek treba krenuti od analitičkih radova, odozdo, a ne odozgo s nekom tezom koju onda potvrđuju birani i selekcionirani izvori. U knjigama poput Života i smrti u Puli Slavena Bertoše nema mogućnosti manipulacije i zloporabe. Svakako treba autoru čestitati na knjizi, kojoj želim sretan put u kuće Puljana, Istrana i ostalih koji vole našu hrvatsku Istru.
Knjiga je opremljena potrebitim prilozima, indeksima, te sažetcima na talijanskome i engleskome jeziku.
Izdavanje ove prekrasne, dobro opremljene i vrlo vrijedne knjige pomogle su mnoge institucije i tvrtke diljem Hrvatske, što također potvrđuje da nije riječ samo o nekakvome lokalnom djelu o Puli, već ono ima šire i trajno značenje.

Mira Kolar, Zagreb

Prethodna objava:
HUMOR SVAKODNEVICE SPRAM LAŽI...

Sljedeća objava:
O CRNOGORSKOJ KULTURI I NJENU...

Povratak na sve novosti