ZAVIČAJ KNJIŽEVNOSTI

16. Listopad, 2015 - 08:08

Ango Sakaguchi
(1906-1955)

Među bajkama Charlesa Perraulta nalazi se i ona slavna pripovijetka o Crvenkapici. Premda je vjerojatno poznajete, ispripovijedat ću u grubim crtama njezin sadržaj. Ljupka djevojčica, prozvana Crvenkapicom zbog svoje crvene kape, išla je - kao i obično - u posjet baki koja je živjela u šumi, no tamo ju je, prerušen u baku, dočekao i progutao vuk. I to bi bila cijela priča.
Većina bajki sadrži neku pouku, određeni moral - ali u ovoj toga apsolutno nema. U Francuskoj je neobično popularna upravo zbog te svoje amoralnosti, kojoj se često navodi kao dobar primjer.
To se, međutim, ne događa samo u bajkama. Uzmete li u ruke i bilo koji roman, teško da ćete pronaći ijedan bez ikakve moralne pouke. A i što se samog pisca tiče, ne mogu ni zamisliti da bi netko, bez ikakve moralne ideje-vodilje, mogao pisati roman.
No upravo među bajkama, za čiji je nastanak prijeko potreban određeni moral, postoje djela u kojima je on potpuno odsutan. A preživjela su i žive već puna tri stoljeća, u srcima djece kao i u srcima odraslih; to je neosporna činjenica.
Među bajkama Charlesa Perraulta još je nekoliko veoma poznatih: Pepeljuga, Modrobradi, Trnoružica, ali meni je najdraža ona njegova i najvažnija - Crvenkapica.
Zapravo, dok sam Pepeljugu i Modrobradog volio tek kao bajke, u Crvenkapici sam, sleđena srca, osjećao neku okrutnu ljepotu svijeta odraslih, koja mi je zaustavljala dah.
Dražesna, mila djevojčica dobra srca, bez mane a sa svim mogućim vrlinama, odlazi posjetiti bolesnu baku u šumi - no, prerušen u baku koja leži u krevetu, proguta je vuk.
Na tom mjestu, ne osjećamo li se odjednom napuštenima? U neprilici, kao da je naš dogovor bio drugačiji... Ipak, ta scena nas i protiv naše volje zasljepljuje; rez je jednostavan, a taj djelić praznog prostora - to je zapravo neobično smiren, čist, tugaljiv zavičaj književnosti. Ne čini li se i vama tako?
U toj praznini odvija se samo onaj prizor koji plijeni moje oči - okrutan, nemio prizor vuka koji proždire ljupku djevojčicu. No, ako u dojmu što ga taj prizor ostavlja na mene i ima nečeg nepodnošljivog i tužnog, zasigurno nema ničega nečistog ili prljavog. Kao da si zagrlio led, neka bolna sjeta - eto o kakvoj ljepoti je riječ.
Navedimo još jedan, ali drugačiji primjer.
U kyogenu "Onigawara", neki velmoža, u pratnji sluge imenom Taro, odlazi u posjet hramu. No tamo, ugledavši na krovu rubni crijep s utisnutim likom vraga, iznenada zaplače. Kad ga sluga upita o čemu je riječ, velmoža odgovori da ga lik vraga na crijepu podsjeća na njegovu ženu, pa što ga više gleda sve je žalosniji i samo plače i plače.
Samo to, i ništa više - i to je cijela priča. U knjizi shiroku formata to je svega pet ili šest redaka; jedan od najkraćih kyogena uopće.
A to nije bajka. Kyogen je, zapravo, neka vrsta lakrdije umetnute u stanku između ozbiljnih dramskih komada, s ciljem da publiku samo nasmije i duhovno je osvježi - no hoće li i spomenuti kyogen proći tek uz smijeh? Ne znam, čak, ni je li uopće moguće na sceni izvesti ovako nedovršen komad, no to zacijelo ne bi bio potpuno bezazlen smijeh.
Značenje tog smijeha nije zasnovano na moralu, kao ni na bilo čemu što bi ga moglo nadomjestiti. Ugledati na krovu hrama rubni crijep s likom vraga, sjetiti se svoje žene i zaplakati - to doduše jest komično i neminovno izaziva smijeh, ali - ujedno - i iznenadan osjećaj napuštenosti.
I dok se smijem, postaje mi sve smješnije; zapravo, zašto je tomu tako? činjenica da je velmoža zaplakao pri pogledu na lik vraga, zbrisala je u mom srcu sve osim tog osjećaja napuštenosti, preskočivši zapanjujućom žestinom - koja me sveg obuzela - sve obično i razumljivo samo po sebi; drugim riječima, bilo mi je kao da su mi oči - moje duhovne oči - zatvorene. Ma koliko to željeli, nije bilo načina da se pobjegne. No u trenutku, kad bismo toga postali svjesni, bitka je već bila izgubljena. Težine kakvu nema čak ni sudbina, taj osjećaj - neminovnost - također je jedan od zavičaja književnosti.
Prema tomu, prisiljen sam razmišljati na sljedeći način. Premda se odsutnost morala, kao i osjećaj napuštenosti, ne smatraju književno kreativnim elementima, na našem životnom putu postavljeno je mnogo strmina takve vrste, pa mislim da je upravo odsutnost morala ono što mi obično zovemo moralom.
Ovo je crtica iz poodmaklih godina Ryunosuke Akutagawe. Njemu je ponekad u kuću zalazio neki seoski pisac, uistinu siromašan seljak. Jednog dana, posjetivši Akutagawu, donese mu rukopis sljedećeg sadržaja: Nekom seljaku rodilo se dijete. No zbog prevelikog siromaštva, ako bi ga podizao, propali bi svi zajedno, i njegova obitelj i to dijete, pa odluči da bi za njega samog i za cijelu obitelj bilo najbolje da to ne učini. Stoga novorođeno ubije, stavi ga u bačvu od ulja i zakopa.
Akutagawi se priča učini suviše mračnom, nepodnošljivom. Kako iz stvarnosti što je njega okruživala nije imao prilike zaključiti ništa slično, upita seljaka da li se tako nešto, zapravo, uistinu i događa.
Na to mu seoski pisac, neuvijenom iskrenošću, odgovori da je on osobno to učinio. Zaprepašten tom spoznajom, Akutagawa ga je odsutno promatrao. Vidjevši to, seljak ga jednako neuvijenom iskrenošću priupita, smatra li on to lošim djelom?
Akutagawa nije znao što da mu odgovori. I to čovjek svestran poput njega, koji je o bilo čemu mogao spremno, tečno govoriti! No činjenica, da je ovaj put ostao bez odgovora, kazuje nam da je u tim poznim godinama on prvi put uspio uskladiti korak između svojih knjiga i iskrenog življenja.
Ostavivši za sobom istinu koja bi teško ganula ičije srce, seoski pisac izašao je iz Akutagawine radne sobe. Međutim, nakon njegova odlaska, Akutagawu iznenada obuzme osjećaj napuštenosti. Učini mu se kao da su ga svi ostavili, i sada je sam samcat. Požuri na drugi kat i, bez nekog posebnog razloga, pogleda dolje prema kućnom izlazu. Seoskog pisca više nije bilo, samo je zeleno lišće svjetlucalo na ljetnom suncu.
Ni u kakvoj vezi s prethodnim zapisom, ovaj Akutagawin rukopis pronađen je nakon njegove smrti:
Njegov osjećaj usamljenosti - piše Akutagawa - proizlazi iz toga što se uzvisio nad moralom. To, naravno, ne znači da priča o ubojstvu djeteta nadvisuje moral, već da u njoj nije potrebno ništa posebno naglasiti. Tako bi zapravo trebalo uvijek biti - radilo se o bajkama, ženskom razgovoru, ili ma čemu drugome. Jednostavno, postoji neka priča - priča koju Akutagawa ne može ni zamisliti, a koja je ipak istina, duboko ukorijenjen, stvaran život. A Akutagawa se osjećao napušten od te stvarnosti. Možda i zato, što njegov život nije bio ukorijenjen u tu stvarnost. Ipak, sve ako to i nije bilo, činjenica da se osjećao napuštenim i čvrsto ukorijenjena života predstavljala je - već sama po sebi - život jednako tako krasno ukorijenjen.
To, zapravo, znači da nije seoski pisac bio taj koji je napustio Akutagawu, već da je znameniti život ovog potonjeg bio smješten u sam osjećaj napuštenosti.
Pisac, koji ne bi poznavao takav život, ne bi bio u stanju napisati ništa nalik na Crvenkapicu ili spomenuti kyogen.
Amoralnost, "napuštenost" - za mene ne predstavljaju negaciju književna izraza. Naprotiv: one su polazište, zavičaj književnosti - dok su moral s društvom, koje smatramo konstruktivnim elementima, samo njezina nadgradnja.
Navest ću još jedan, nešto lakši primjer, uzet iz Ise-monogatarija.
Neki je muškarac, davno, bio ludo zaljubljen u jednu ženu. Bez prestanka joj udvaraše, ali bez uspjeha. Kad je treće godine, napokon, dobio njezin pristanak, skakao je od radosti, i dvoje zaljubljenih bez oklijevanja pobjegnu iz prijestolnice. Već se spustila noć kad su izbili na polja, ostavivši za sobom prijelaz Akutu; u međuvremenu je počelo kišiti i grmjeti. Vodeći ženu za ruku, čovjek stane trčati što je brže mogao. No u jednom trenutku, kad je bljesak munje obasjao kapljice na vlatima trave, ona ga upita što je to, sveudilj trčeći zajedno s njim. Ali čovjek, u prevelikoj žurbi, nije imao vremena da joj odgovori. Naposljetku nabasaše na neku ruševnu kuću. Uletjevši unutra, čovjek strpa ženu u ormar i stane preda nj, spreman da demona - kad se ovaj pojavi - probode kopljem; međutim demon, usprkos tomu, proguta ženu u ormaru. Kao za inat, u tom trenutku začuo se snažan prasak groma, u kojem se ženin vrisak izgubio. Tek kad je svanulo, čovjek primijeti da žene više nema. Tugujući, ispjevao je sljedeću pjesmu:

U mrkloj noći,
kad me je upitala
što je to? - Rosa,
trebao sam reći, i
nestati zajedno s njom.

Samo zbog tih dodanih emocija - ganutljive pjesme što ju je plačući ispjevao muškarac, čitalac ne doživljava onaj osjećaj napuštenosti; međutim, ta je pripovijetka također jedna od onih koje su ostavile za sobom granice morala.
Vještim kontrastom - čovjek koji pune tri godine zavodi ženu (da bi ona na kraju ipak pristala), te koju zatim potpuno gubi (kad mu je ugrabi demon), kao i prekrasnim prizorom - dvoje zaljubljenih trče poljem u mrkloj noći držeći se za ruke: (c)to je to? - upita žena muškarca ugledavši kapljice na vlatima trave, ali on u prevelikoj žurbi, nema vremena da joj odgovori - tim prekrasnim prizorom, majstorski povezanim s muškarčevom tugom, ta je pripovijetka uistinu dostigla ljepotu dragulja.
Naime, što je strast muškarca prema ženi silnija, tim je u njoj prisutnija i neka okrutnost, poput demona koji proždire ženu; i što u bijegu dvoje ljubavnika ima više ljepote, to je više i okrutnosti. Te okrutnosti nema ako je žena zavodnica, ili ako je muškarčeva strast izazvana slučajem. Također, bez epizode u kojoj žena za kapljice na travi pita što je a muškarac joj u žurbi ne odgovara, pripovijetka bi izgubila upola od svoje vrijednosti.
Naime, ne može se jednostavno zaključiti da su samo amoralnost i "napuštenost" dovoljne za nastanak one bolno-hladne, smirene ljepote. U tom slučaju, mogao bih napisati tucet pripovijedaka, tako što bih za sve važnije likove uzeo demone ili hulje. Ali ipak nije tako.
Ono što izbija iz spomenute pripovijetke, nešto nalik na hladnoću dragulja - nije li to zapravo apsolutna usamljenost, usamljenost sadržana već i u samoj činjenici da postojimo?
U tim pripovijetkama nema spasa niti utjehe. Velmožu koji plače ugledavši rubni crijep s likom vraga, ne možete utješiti riječima da nije samo njegova žena ružna - bilo bi to posve uzaludno, kao da pokušavate kamen postaviti da lebdi u zraku. Taj kyogen bi podjednako bio razumljiv i u slučaju da su sve žene ljepotice.
Ako je tomu tako, nije li usamljenost postojanja - taj naš zavičaj - također nešto okrutno i bezizlazno? Ja mislim da jest. Iz tame osamljenosti u kojoj se nalazimo nitko nas ne može izbaviti. Naše materijalno ja, ukoliko zaluta, koračat će dalje u osamljenosti postojanja, mi lutamo i samo lutamo pustim poljima, bez nade da ćemo ikad naći ikakvo utočište. I tako, na kraju, okrutnost i bezizlaznost postaju naš jedini izlaz. Jednako kao što upravo odsutnost morala, ustvari, predstavlja moral, tako je i ta bezizlaznost naše jedino utočište.
To je ono što i ja smatram zavičajem književnosti, čovjekovim zavičajem. Književnost mora počivati na tome.
Ne mislim time reći da u književnost ubrajam samo amoralna "otkačena" djela. Naprotiv, ja spomenute pripovijetke zapravo i ne smatram osobito vrijednima. Jer premda zavičaj, doduše, jest naša zipka, zadatak odrasla čovjeka ni u kom slučaju nije da se u nju vrati...
Međutim, ne mogu zamisliti književno djelo u kojemu svijest o tom zavičaju ne bi bila prisutna. I moral i uklapanje u društvo pojedinog djela moraju izrastati iz te svijesti, inače mu nimalo ne vjerujem; isto vrijedi i za književnu kritiku. A u to iskreno vjerujem.

(Objavljeno u kolovozu 1941.)
S japanskoga prevela:
Mirna Potkovac-Endrigetti, Rijeka

ANGO SAKAGUCHI rođen je 1906. u Niigati, u vrlo imućnoj obitelji, kao dvanaesto od trinaestero djece. Diplomirao indijsku filozofiju. Provodi nesređen lutalački život. Umire u veljači 1955. (izljev krvi u mozak).
U književnosti se prvi put javlja 1931. pripovijetkom "Jednog olujnog dana u vinskom podrumu". U siječnju 1946. objavljuje čuveni esej "O greškama i padovima" i pripovijetku "Idiot", kojima je takoreći preko noći svu pozornost svoga vremena skrenuo na sebe.
Zacijelo nema književnika u razdoblju Showa (1926.-1989.) koji bi bio toliko privlačan i zanimljiv kao on. Sakaguchi nije stilist niti pazi na formu, što je među ostalim i jedan od njegovih načina pobune protiv japanske književne tradicije, kojoj su često stil i forma bili važniji od svega. No ono što njegova djela čini posebno privlačnima, to je neka čudesna ljudskost kojom su upravo nabijene njegove stranice, a koju često uzalud tražimo u itekako uspjelim djelima ostalih japanskih pisaca.
Istovremeno, Sakaguchi je jedan od vrlo rijetkih pisaca za koje su život i književnost predstavljali jedno te isto. Kako je živio tako je i pisao, a kako je pisao tako je živio. Temperamentan u životu, nagao i prevrtljiv i u izrazu; rečenice su mu često kratke i isprekidane, pune kontradikcija, apsurda i paradoksa.
U eseju "Zavičaj književnosti" (1941.) mogu se sagledati temelji na kojima će kasnije Sakaguchi izgraditi svoje remek-djelo, pripovijetku "Pod rascvalim trešnjevim stablima" (1947.), koju neki kritičari smatraju čak modernom klasikom. Trešnjev cvijet je postavljen u samo središte japanske estetike, japanskog poimanja lijepoga, gdje bi vjerojatno netaknut ostao još i danas, da se 1947. godine nije pojavila Sakaguchijeva pripovijetka "Pod rascvalim trešnjevim stablima", koja je prekinula taj kontinuitet. Ono lijepo i čisto (ljepota je ostala, ali joj je izmijenjen sadržaj!) pretvorilo se sada u nešto što je ostavilo za sobom granice morala. Time je trešnjin cvijet, po Sakaguchiju, vraćen u svoj književni zavičaj.

M.P.-E.

Prethodna objava:
VAL SNOVA

Sljedeća objava:
TRST U DJELIMA MARINA BEGE I DRAGE...

Povratak na sve novosti