“ZAUSTAVILI SU JADNU SLOBODU…”

23. Ožujak, 2003 - 09:02

Istrebljivanje malih naroda na Kavkazu i u Sibiru
Prilog povijesti genocida

Zašto na povijest Rusije već gotovo dva stoljeća padaju krvavi odbljesci kavkaskih ratova, zbog čega je kavkaski refleks postao gotovo neodvojivom oznakom političkog i duhovnog života Rusije?
Na to pitanje svojim istraživanjima pokušava odgovoriti Ivan Dzjuba, opširno koristeći malo poznate arhivske materijale, uspoređujući stavove ruskih književnika i Tarasa Ševčenka o kavkaskim zločinima Imperija.

Naslov izvornika:
Iван Дзю6a:“3acтукали cepдешну волю...” Шевченкiв “Kaвказ” нa тлi непроминального минулого, Дo150-pиччя з чacy нaписання “Kaвказy” Kиїв, "Днinpo'; 1995.
Iван Дзю6a: “Kaвказ” Tapaca Шeвчeнкa нa фонe нenpoxoдящегo npошлого K 150-летию со дня написания “Kaвказ”; Kиїв,1996.

Ovo je istraživanje prvi put objavljeno u časopisu “Sučasnist”, br. 3-4, Kijiv, 1994.

POGLAVLJE PRVO

Stoto i posljednje pokoravanje Kavkaza.
(Jakov de Balmen, naziv crteža iz 1844.)1

I tebe su natjerali, moj jedini druže,
Moj Jakove dobri! Ne za Ukrajinu,
Već za njenog krvnika trebalo je proliti
Krv dobru, plemenitu.
(Taras Ševčenko, 1845.)

Tako je ruski narod
Započeo osvajanje Kavkaza;
Ono još uvijek traje
I ne će se brzo završiti.
(Ruski arhiv, 1883.)2

Jedna od “nasljednih” oznaka ruskih kavkaskih ratova bila je (i ostaje) ta da je svaki od njih ne jednom završavao “konačnom pobjedom” Imperija, a onda bi ubrzo ponovno započeo radi sljedeće “konačne pobjede”.
Svaka od tih “konačnih pobjeda” davala je nov poticaj rodoljubnim raspoloženjima i nacionalnom ponosu, obogaćujući velikodržavnu svijest, koju su tako blještavo estetizirali mnogi geniji ruske riječi, od Deržavina do Tjutčeva, ostavljajući jedan drugome u nasljeđe temu pokoravanja Kavkaza gotovo kao nacionalnu štafetu (iako su u toj temi postupno počeli zvučati falseti i disonance).

Pjesnik “Felicije” Katarine II. (ujedno i dvorski pjesnik njezina prethodnika i supruga Petra III. koga su na spavanju ugušili njezini zavjerenici; također i pjesnik njezina nasljednika-protivnika Pavla I., te pjesnik njegova sina Aleksandra I., koji je ponovno blagoslovio urotničko, krvavo ubojstvo svoga grimiznog oca) - Gavril Romanovič Deržavin - odama je pozdravljao (točno prije 200 godina) prvoga u dugom nizu “pokoritelja Kavkaza”, grofa Valerijana Zubova (Ljepotanu, O pokoravanju Derbenta, O povratku grofa Zubova iz Perzije):

O mladi vođo! vodeći pohode,
Prošao si s vojskom Kavkaz...

Nakon četvrt stoljeća, “prodekabristički” raspoložen dvadeset i dvogodišnji Aleksandar Puškin ovjenčava očaravajuću romantičnu viziju Kavkaza svojom završnom historiozofskom optužbom:

Zašutio je bijesni krik rata:
Sve je u vlasti ruskoga mača.
O, Kavkaza gordi sinovi,
Borili ste se, ginuli strašno
No ne spasi vas vaša krv,
Ni začarani oklopi,
Ni gore, ni đavolski konji,
Ni ljubav k divljoj slobodi!
Poput Batijeva plemena,
Izdat će pradjedove Kavkaz,
Zaboravit’ pohlepnih martira glas,
Ostavit’ strijele ratne.
Klancima gdje vi se gnjezdiste,
Prići će putnik bez straha,
A o vašem će skrovištu šaptati
Tamni mrmori predanja.

Nakon desetak godina humani i, u svemu što se nije ticalo državne politike, dobrostivi Vasilij Andrejevič Žukovski u Ruskoj pjesmi o osvajanju Varšave, iskazujući veliko oduševljenje time kako se “dižu i lete naše osvetničke bombe/na grad koji kipti buntom”, ne zaboravlja spomenuti kao nepovratno svršen čin i “čudesni plijen” kavkaskih gora.
I ponovno, poslije deset godina, Mihail Ljermontov, koji je imao veliko iskustvo kao sudionik u kavkaskom ratu, te ga je promatrao sasvim drukčije negoli Deržavin ili Žukovski (čak i mrvicu drukčije no Puškin), nedugo prije svoje pogibije, u poznatoj pjesmi Spor napisanoj, što je zanimljivo, istodobno s credom Zbogom, prljava Rusijo - u kontekstu metaforičnih vizija suprotstavljanja Zapada i Istoka, civilizacije i prirode - sa svoje strane stavlja (čini se ne bez tužnoga promišljanja i sućutne boli) tvrdu rusku točku na povijest borbe kavkaskih naroda za neovisnost:
Od Urala do Dunava,
Do velike rijeke,
Njišući i ljeskajući,
Kreću se pukovi...
..............................
I pritisnut zlokobnom mišlju,
Pun crnih snova,
Počeo je računati Kazbek utučeni -
I nije uračunao neprijatelje.
Tužni je pogled bacio
Na pleme svojih gora.
Kapu je na obrve spustio -
I zauvijek utihnuo.

Proći će još gotovo dvadeset godina (ili točnije osamnaest) do trenutka kada će pravoslavni mislitelj i pjesnik Aleksej Stepanovič Homjakov na zasjedanju “Društva ljubitelja ruske pismenosti” 2. veljače godine 1860, raščlanjujući ishod protekle godine, s rodoljubnim ponosom izjaviti, imajući u vidu uhićenje Šamila: “Imali smo sreće, dok je bio pod državnom paskom. Na jugu je pobijeđen neprijatelj, koji je dugo mučio našu vojsku. Srušena je zapreka koja je dugo kočila razvitak najboljih ruskih područja.”3
Prema riječima političkoga mislitelja i poznatoga publicista, general-bojnika Rostislava Andrejeviča Fadejeva (rođenog u ukrajinskome gradu Ekaterinoslavu), druga značajna i sudbonosna godina bila je 1864.: “Protekla godina 1864. bila je jedna od najsretnijih i najuspješnijih u našem tisućgodišnjem postojanju. Ruski narod, ujedinjen posljednjih mjeseci, bio je svjedokom istodobnoga gušenja poljskoga ustanka i završetka stoljetnoga kavkaskog rata.
Imena Poljske i Kavkaza ne stoje slučajno jedno uz drugo. Činjenica je da su i kavkaski i poljski slučaj predstavljali jedan te isti problem za Rusiju, ali su se odrazili na dva različita kraja Imperija. Gotovo istodobno ruski je narod na putu svoga napretka naišao na dvije prepreke, pred kojima se nije mogao zaustaviti: jednu na europskoj, drugu na azijskoj granici. U oba slučaja potreba za svladavanjem prepreka rezultirala je stogodišnjom borbom, javnom ili tajnom, no neprekidnom, borbom koja nije dopuštala nikakvih sporazuma, jer je iskustvo pokazalo kako svaki dogovor šteti konačnom rezultatu. Na obje strane pokoravanje protivnika nije bilo cilj, nego sredstvo kojim ga se trebalo obeshrabriti i kojim se trebala učvrstiti vlast na onim područjima koja nam, bez sumnje, pripadaju. Tijekom gotovo cijeloga stoljeća Kavkaz je za nas bio doslovno ‘azijska Poljska’.”4
Ali i nakon toga još dugo s Kavkaza pristižu pobjedničke vijesti. Pjesnička “štafeta” pokoravanja Kavkaza i dalje traje, makar s nešto izmijenjenim kalibrom sudionika i s nešto drukčijim oblicima i značenjima.
Od sredine XIX. stoljeća u ruskim društveno-političkim, književnim i povijesnim časopisima objavljuje se velik broj tekstova, koji veličaju “pokoravanje Kavkaza” ili ga drže neminovno svršenim povijesnim činom; javljaju se brojna izdanja i sjećanja “heroja” i sudionika kaznenih ekspedicija, koji se hvale svojim krvavim “pothvatima”. Te će pothvate službena vlast nastojati maksimalno iskoristiti kao obrazac domoljubnoga odgoja vojske u duhu slijepe odanosti “prijestolju”. Nije slučajno da se uoči prvoga svjetskoga rata i na samom njegovu početku svečano obilježavaju kavkaski nadnevci: u svibnju 1914. godine - 50. obljetnica “potpunoga pokoravanja Kavkaza”, a u kolovozu - 55. obljetnica “uhićenja” Šamila. Ti su datumi bili prigoda da se još jednom pronese vojna slava Rusije:
“Memorijalni jubilarni dani pokoravanja Kavkaza, uhićenja Šamila, puni odjeka veličanstvene, krvave epopeje, u sjećanju ruskoga čovjeka usko su vezani s herojskim slavnim imenima. Jermolov, Voroncov, Jevdokimov, Barjatinski - mnoštvo najboljih sinova Rusije radilo je tijekom dugih desetljeća na pokoravanju prekrasnoga, ali divljega kraja, koji je postao blistavim draguljem u kruni ruskih vladara.”5
Još ćemo se vratiti likovima tih “najboljih sinova”. Istodobno postaje logičnim pitanje: Zašto na povijest Rusije već gotovo dva stoljeća padaju (ne govoreći o tome da se to ponavlja i danas) krvavi odbljesci kavkaskih ratova, zbog čega je kavkaski refleks postao gotovo neodvojivom oznakom političkoga i duhovnog života Rusije? Zašto je ruski carizam tako tvrdoglavo nastojao zavladati Kavkazom, ne obzirući se ni na kakve ljudske žrtve i materijalne gubitke? I zašto se upravo ta Bogom nadahnuta (ako je vjerovati njezinim tvorcima) akcija carizma pokazala najduljom i najkrvavijom u cijeloj nimalo miroljubivoj povijesti Rusije?
Poznato je da je malo imperija u svjetskoj povijesti imalo takvo bogatstvo ciljeva i motiva kao Rusija. Svojedobno je jedan od klasika, čijim je pristankom blagoslovljena nova, Sovjetska Rusija, Friedrich Engels, pisao: “Svako okupiranje teritorija, svako nasilje, svako ugnjetavanje carizam je ostvarivao pod lozinkom prosvjećivanja, liberalizma, oslobađanja naroda.”6 Nemilosrdan sarkazam povijesti sastoji se u tomu da su ideje najvećih protivnika ekspanzije ruskih careva - Marxa i Engelsa (prihvatimo barem Marxovo karakteriziranje ruske politike kao ploda “krvave muteži mongolskoga ropstva”, bile skrivene od sovjetskoga čitatelja u Otkrivanjima diplomatske povijesti 18. stoljeća; ocjenu Petra Velikoga, koji je “ujedinio političku umješnost mongolskoga roba s ponosnim težnjama mongolskoga gospodara”, kojemu je Džingiskan ostavio u zavjet pokoravanje svijeta; sjetimo se njegovih riječi o “kricima naroda u agoniji”, koji su pratili strašnu slavu Rusije)7 - dakle, upravo su njihove ideje postale “lozinka” (ako ćemo upotrijebiti Engelsov termin) i zastava nove, već globalne ekspanzije za spas svijeta...
Ali, ruska je politika već prije izradila cijeli sakralni ritual oslobodilačkoga otajstva.
Najprije se skretala dobronamjerna pozornost na ovaj ili onaj susjedni narod, po mogućnosti iste krvi i vjere ili već doveden u položaj da ga treba osloboditi (stupanj potrebe za oslobađanjem nerijetko se određivao strateškim značenjem odgovarajućega teritorija).
Zatim se pokazalo da taj narod pati od vanjskih i unutarnjih neprijatelja. S time se bilo teško pomiriti, pa je takvu zemlju trebalo uzeti pod protektorat. Ipak, ubrzo je postalo jasno da će onaj tko je velikodušno pristao preuzeti na sebe polovicu tuđega tereta, biti primoran staviti na svoja leđa i ostatak. Oslobađanje nije formalan čin, on je suštinski, i zbog toga osloboditelj - čak i da hoće - nema pravo stati na pola puta. Ako onaj tko je oslobođen, ili tek napola oslobođen, nije kadar sam osigurati to svoje “bogatstvo”, treba mu “pomoći”. Obično se događalo da je, nakon uspostave ruskoga protektorata, lokalna administracija nastavljala izrabljivati svoj narod, ne brinući se o njegovu gospodarskom i kulturnom napretku. Kako bi se narod zaštitio od despotizma i pljačke, trebalo je uvesti “rusku građansku upravu”... “čiji je jedini cilj blagostanje naroda”8 i u skladu s tim dovesti rusku činovničku, trgovačku i inu bratiju. Na ovome bi se misterij oslobađanja mogao i završiti ... Ali, jao! Počinjala je neminovna “izdaja” i “pobuna”, koju su počinili lokalni intriganti, u pravilu agenti država neprijateljski raspoloženih prema Rusiji, koji su u svoja zločinačka djela uvlačili zaluđeni narod, huškajući ga protiv osloboditelja. Umjesto zahvalnosti - nove teške brige koje su zahtijevale boravak i izdržavanje (istina, na račun domaćega stanovništva) goleme vojske plaćenih osloboditelja... I onda se iza dobro pričvršćena zastora dugo i mukotrpno - katkad godinama, katkad desetljećima, a katkad i stoljećima - odigravalo finale oslobodilačkoga misterija: u većini slučajeva oslobodilačku su uzicu zatezali do kraja, do posljednjega hropca; kadšto se zbog “političkih okolnosti” izvršavanje tih nauma odlagalo za bolja vremena; samo se u malobrojnim slučajevima lišavao darovane mu slobode i ponekad mu je dopušteno da padne sam sebi u ropstvo i politički “razvrat”.
Sveukupna povijest ruskoga imperija prepuna je jadikovka zbog “izdaje”, kazna za “izdaju”, otkrivanja “izdaja” i upozorenja na moguće buduće “izdaje.” U čemu je tajna tog fenomena, te u svijetu još neviđene (bar ne u takvim razmjerima) pojave? Jasno je kako je tu nastranu pojavu shvaćao ruski carizam zajedno sa svojim stratezima i moralizatorima. No potrebno je obratiti pozornost na jednu dosljednu posebnost ruskoga kolonijalizma. Kad god je Rusija (bila ona caristička, bila boljševička) htjela sebi podčiniti susjedni narod, najprije ga je proglašavala bratskim i ravnopravnim, a strance podanicima Imperija, a zatim bi protiv njih započela rat, ne bi li ih na bilo koji način pritjerala na početnu poziciju. Čak je i pokoravanje Ukrajine Katarina II. provela s ciljem izjednačavanja sloboda maloruskoga (naziv kojim se potirao ukrajinski etnonim, op. prev.) naroda, jednako podčinjenoga Njezinom Imperatorskom Veličanstvu.
Opisana metodološka shema oslobađanja uopće nije plod karikiranja ili preuveličavanja, upravo suprotno - to je točan citat iz raskošno mutne povijesne materije. Da bi se bolje osvijetlio predmet, moguće je navesti velik broj primjera ne samo iz “maloruske” povijesti, nego, recimo, i iz povijesti ne posve uspješnoga i ne definitivnog, ali zato klasično zamišljenoga oslobađanja kneževina Besarabije, Moldavije i Vlaške od 1806. do 1812. godine.9
Dogodio se samo jedan bitni otklon od te metodologije (u smislu pojednostavljivanja ) - mislim na “osvajanje Sibira”, kad imperijalistička koncepcija Moskve još nije bila do kraja iskristalizirana i kada su zaluđeni razbojnici, pod vodstvom polulegalnih konkvistadora kao što je bio Jermak, proveli u djelo “narodnu diplomaciju” bez ikakvih formalnosti, jednostavno koljući i ubijajući desetke “divljih” naroda, od kojih se mnogima ni ime nije sačuvalo.
Usput, te mutne tragične stranice povijesti toliko su se željele zaboraviti - radi umirenja patriotske savjesti - da su mnogobrojni apologeti “prirodnoga širenja Rusije” navodili Sibir kao primjer gotovo idealne (u prošlosti) simbioze osvajača i pokorenih plemena. čak su i umjereniji i ozbiljniji publicisti padali u zablude. Evo što piše Mark Feigin: “...U Rusiji se u XIX. stoljeću nakupilo puno iskustava mekoga pripajanja naroda i plemena Sibira, naroda ruskoga Sjevera: Kalmika, Kabardina, Osetina i drugih.”10 O Kabardinima i Osetinima još će biti riječi, a sada nešto o Sibiru. No dajmo riječ jednom od uvaženih publicista - S. G. Kljaštornom: “Seoba Rusa na euroazijski Istok nikada nije praćena politikom genocida ili uništenja malobrojnih skupina starosjedilaca, kao što je često bilo pri stvaranju mnogih drugih imperija novoga doba.”11 Sam Aleksandar Isajevič Solženjicin aktivno popularizira tu verziju: “Rusija je posjedovala i još uvijek posjeduje beskrajna prostranstva, pripojena - treba svakako naglasiti - uglavnom mirnim putem. Npr. Sibir, koji osim konflikta s Kučumom, gotovo da nije zahtijevao vojnih akcija...”12
Tužno je sve to čitati. Kao da ne postoje dokumentirana svjedočanstva, znanstvena istraživanja s kraja XIX. i početka XX. stoljeća (također iz “rane sovjetske” epohe 20-ih i 30-ih godina), narodna predaja i folklorni spomenici o tomu kako se, zapravo, provodilo to “meko pripajanje” ...Predlažem suvremenim slaviteljima “sibirske varijante” da iz cjelokupne literature pročitaju makar vogulski ep “Jangal-Maa”, svojedobno objavljen u ruskom prijevodu (M. Plotnikov); ovdje donosim tek mali ulomak iz predgovora samoga prevoditelja:
“Prvi narod, kojemu je bilo suđeno sudariti se s ruskim osvajačima što su krenuli na Sibir - bili su Voguli. Prilikom ruskih naseljavanja uz Ural, Voguli su iskazali svoje negodovanje zbog novopridošlih i čak su mnogo kasnije, koncem XVI. stoljeća, odsječeni sa svih strana lancem tvrđava, nastavili ratovati protiv Rusa... Taj je rat učvrstio i iskristalizirao ideju borbe za nacionalno oslobođenje... Janyj Kelb (junak epa - I. Dz.) nabraja sva nedjela i zločine koje su Rusi počinili nakon pobjede:

Oduzeli su nam zemlju,
Naše rijeke i polja,
Svakom domu nametnuli harač,
Odveli nam žene, a mi poput robova
Pokorno im počesmo služiti.

Dolaskom Rusa -

Doletjela je nijema smrt,
Donijevši nam bolesti,
Zvjerski pomor irvasa...

Iz riječi Janyja Kelba progovaraju svi sibirski narodi:

Svakim danom Rusa je bilo sve više,
A našeg naroda sve manje -

veli Janyj Kelb ...

Tragedija vogulskoga naroda pred strašnom pogibelji izlijeva se u plač; ne plaču samo ljudi, nego i ribe, ptice, zvijeri, šume i sva priroda... Dogodila se jedna od pobuna potlačenih sjevernih naroda, kojih je povijest Sibira s početka XVII. do XIX. stoljeća prepuna.”13
Međutim, i “kavkaska varijanta” imala je svoje posebnosti, otklone od normativne sheme. Oni su u prvom redu bili uvjetovani zamršenim i retardacijskim sižeom dugotrajnih ratova Rusije protiv Perzije i Turske u Zakavkazju; u drugom redu, postojanjem složenoga mozaika sitnih kneževina i neovisnih feudalnih posjeda na Sjevernom Kavkazu, što je otežavalo orijentaciju carskih stratega, stvarajući opasnost od “utapanja”, ali dajući im istodobno i mogućnost vođenja gipke vojno-diplomatske igre; i treće, rasplamsavanjem - u vrijeme “totalnoga” kavkaskog rata (1817-1864) - nacionalno-
-oslobodilačkoga pokreta gorštaka, koji je nazvan “muridizam” (sjedinjuje sufijsku verziju islama s idejom gazavata ili džihada - svetoga rata).
I o tomu treba nešto reći. Muridizam, utjelovljen u svom legendarnom tvorcu Kazi-Mulli i njegovu sljedbeniku Šamilu, stvorio je ideologiju borbe protiv pokoravanja “kaurima”, a istodobno je svojim strogim moralnim kodeksom u određenoj mjeri odgovarao demokratskim tradicijama i zahtjevima gorštaka. Zanimljivo je mišljenje A. Dumasa-Oca, koji je 1858. godine dugo boravio u Rusiji i na Kavkazu, te nakon toga objavio putopis u dva sveska: “Od murida se tražilo potpuno odricanje od ovozemaljskih dobara, kontemplacija, molitva i pokornost. Takva pokornost jednoga svima i sviju jednome proizlazi iz najpotpunije demokracije, ali pretpostavlja i bezuvjetno podčinjavanje naredbama načelnika, tj. imama.” Pri tomu Dumas upozorava čitatelje “da ne vjeruju Rusima, koji ih hrane predrasudama prema neprijatelju, koje se nerijetko pretvaraju u klevetu”.14
Mnogi su istraživači govorili o svojevrsnoj demokraciji u gorštaka. Pukovnik generalštaba P. Romanovski u svojim predavanjima, objavljenima u velikom svesku Kavkaz i kavkaski rat, ustanovljuje da “apsolutna jednakost staleža postoji jedino kod Čečena i drugih manje značajnih plemena”, dok u “Čerkeza, Kabardina, Kumika i Osetina od najstarijih vremena postoje povlašteni kneževski staleži, dvorjani i slobodni ljudi”, no također primjećuje da su se općedruštveni problemi “rješavali na narodnim skupovima, na kojima su svi slobodni ljudi imali pravo glasa, a odluke su provodile osobe izabrane na tim skupovima, kojima se privremeno davala vlast, potrebna za izvršenje svih donesenih zadaća”.15 Analitičar ranih sovjetskih vremena ističe nespojivost gorštačke demokracije i ruskoga apsolutizma i u tome vidi jedan od osnovnih razloga odlučne borbe carizma protiv gorštaka: “...ruski apsolutizam nije se mogao suživjeti s demokratskim ustrojem, koji je pustio duboko korijenje u društvenom životu brdskih naroda. Otuda borba Rusije s plemenima i općenito s demokratskim tendencijama kavkaskih gorštaka.”16
(Prirodno da nam se nameću analogije sa sudbinom Zaporiške Siči...)
Službena je ideologija o tome, naravno, šutjela ...
Nezaboravni popularizator službenih povijesnih ruskih verzija D. Ilovajski, slijedeći svježe tragove kavkaskoga rata, ovako je objašnjavao uzroke njegova nastanka: “Početak kavkaskoga rata pada krajem XVIII. stoljeća, kada Gruzija postaje podanicom Rusije, a kavkaski se hrbat našao između ruskih posjeda. Ispočetka su se Rusi ograničavali na obrambene akcije, zatečeni napadajima razbojničkih plemena; poslije imenovanja generala Jermolova glavnim zapovjednikom (1816.), naša se vlast malo-
-pomalo počela probijati u planine. Međutim, ruske je uspjehe zaustavila pojava nove muslimanske sekte - muridizma, koja se tridesetih godina ovoga stoljeća neobičnom brzinom proširila po kavkaskim brdima i sjedinila mala i do tada razjedinjena plemena u zajedničkom vjerskom fanatizmu. Među muridskim vođama najjači i za nas najopasniji bio je Šamil, koji je primio i najviši duhovni naslov imama.”17
Podrobnija objašnjenja dao je u svojoj monografiji Iseljavanje gorštaka s Kavkaza orijentalist, predstojnik Arheološke komisije u Tiflisu (Tbilisi - prim. prev.), Adolf Petrovič Berže: “Kavkaski rat nije počeo radi nekih političkih zadaća ili diplomatskih pobuda, nego je bio prirodna posljedica državnog razvitka Rusije. Radi toga je, s jedne strane, rat trajao tako dugo, a s druge - većina u njemu nije vidjela nikakav cilj, nikakvu korist i gorko je žalila zbog jalova trošenja državnih sredstava i nastavka nepotrebnoga krvoprolića.”18
(Kao što vidimo, to se mišljenje podudara s navedenim mišljenjem R. Fadjejeva. Kako odvojiti “državni rast” od “političkih zadaća” i “diplomatskoga mnijenja”?).
Međutim, ono što nije vidjela “većina”, dobro su znali stratezi, nadahnuti vizijama genijalnoga Petra. “Samo jednom u 300 godina naše su osvajačke akcije bile duboko osmišljene. Genijalni preobrazitelj Rusije u svojim je dalekovidnim brigama za njezinu budućnost odmah uočio značenje Kaspijskoga mora i zemalja koje ga okružuju. Njegov veličanstveni razum obuhvatio je cjelovitost ruskih političko-
-ekonomskih interesa u Srednjoj Aziji i Indiji...”19
A evo i popularnih objašnjenja tih geopolitičkih potreba za ruske vojnike, koji su imali čast ostvariti povijesnu misiju svojih careva. Navest ćemo odlomak iz tzv. Apšeronskog podsjetnika:
“Prije puno godina naša je rođena Majčica Rusija, iako velika, bila ipak znatno manja nego danas. Kavkaz još nije bio naš; Zapadna oblast gdje su sada gubernije Varšavska, Petrakovska, Vilenska, Kamenec-Podiljska i druge ulazila je u sastav Poljskoga carstva, Krim je pripadao Krimskim Tatarima; nismo imali Turkestan i Zakaspijsku oblast, te mnoge druge zemlje. I sada vi, braćo Apšeronci, dajte, mućnite malo glavom: koliko je samo truda uloženo i krvi proliveno da bi se dobilo toliko novih zemalja!
(...) Prije 200 godina carevao je u Rusiji Imperator Petar Veliki... Nazvaše toga Cara velikim zato što sva njegova djela bijahu velika. Imperator Petar stvorio je u Rusiji pravu vojsku i ratovao sa Šveđanima i Turcima. Šveđanima je Petar oduzeo velika područja i osnovao grad Peterburg. No našem se Caru to učinilo nedostatnim, pa je smislio pohod na Perziju ne bi li joj oduzeo dio Kavkaza oko Kaspijskoga mora.”20
Osim geopolitičkih, postojali su i drugi motivi za akcije na Kavkazu i u Zakavkazju - motivi trgovački i gospodarski. U jednom od dokumenata spominje se “prijedlog grofa Puškina” (bez dvojbe Musina Puškina /Apollos Apollosovič Musin Puškin, znanstvenik koji je istraživao mineralne izvore Kavkaza i Zakavkazja - prim. prev./), kao “početni povod za zauzimanje Gruzije”, u kojem će njegov kasniji suparnik označiti slijedeće točke: “1. Pripojit će se zemlja bogata kovinama, žitom i stokom; 2. Kavkaska će se crta osigurati obuzdavanjem brdskih naroda; 3. Otvorit će se široki prostor za trgovinu s Perzijom i Indijom; 4. U slučaju raskida s Portom, Rusija bi mogla s anadolijske strane zaplašiti kako Tursku, tako i Perziju; 5. Ponašanje Perzijanaca, koje će uslijediti nakon toga, moglo bi pridonijeti utvrđivanju indijskoga tržišta”, itd.21
Već u prvoj polovici XIX. stoljeća u “zapisnicima” i dopisima carskih činovnika spominje se nafta u Bakuu i u Čečeniji. Tim se “nalazima” pridaje dužna pozornost. Kasnije će D. I. Mendeljejev u svom znanstvenom radu Nafta naglasiti kako prvi pokušaj iskorištavanja kavkaske nafte kao sirovine pripada Dubinjinu još 1823., a počevši od 60-ih godina naftna se industrija burno razvija; na kraju stoljeća već se primjećuje pravi “boom”: “Godine 1895. Rusija je proizvela 426 milijuna puda nafte, od čega 326 milijuna u Bakuu i 29 milijuna pokraj Groznoga, gdje vađenje nafte iz dana u dan raste.”22 (Naime, “Literaturnaja Rossija” koja je, kao što je poznato, oduvijek odlično shvaćala “ruske interese” u njihovoj punini, u jeku rata protiv Čečenije - pored mnogih drugih ultra domoljubnih materijala na temu Kavkaza - objavljuje ulomak iz novoga romana Aleksandra Korotina, posvećenoga upravo temi ruskog “osvajanja” čečenske nafte. Okretni ruski poduzetnik Vasilij Dubinjin predlaže da se iz nje prerađuje fotogen /kerozin/. Njegovi su planovi dalekosežni: “Kad bih tom naftom sa slobodnom cijenom trgovao ne samo na Kavkazu i u Rusiji, nego kad bih se i u Europu ubacio s tim svojim proizvodom...”, na što mu general, koji ga je primio, odgovara: “A mene brinu Šamil i Čečenija. Da nisam s vojskom, uzeo bih stvar u svoje ruke i preuzeo rusku naftu i fotogen koje bi nam ti dao...”23 Kako?! (Čini se da su se Čečeni odavno polakomili za iskonskim ruskim bogatstvima u Čečeniji!).
Interesi ruskoga trgovačkog i industrijsko-financijskoga kapitala, ruskih veleposjednika, trgovaca i poduzetnika sigurno nisu bili posljednji motiv carističke politike na Kavkazu.
Pregled najvažnijih problema, vezanih uz nezavršen kavkaski rat, zauzeo bi puno prostora (iako je ta tema iznimno zanimljiva i poučna, a materijal bezgranično bogat i rječit). Ali nemoguće je ne spomenuti makar neke od glavnih metoda i načina vođenja toga rata (iako su se oni mijenjali).
Kavkaski rat (tj. kavkaski ratovi) događao se na vrlo širokom planu međudržavnih i međunarodnih odnosa, te sukobljenih interesa u toj regiji. Najprije se trebalo neposredno sukobiti s Perzijom i Turskom, zatim s engleskim imperijalnim interesima (blizina Indije), a često i s francuskim (zapravo, bila je riječ o borbi Rusije, Engleske, Francuske i drugih europskih država za tursko tržište). Važni su bili i europski čimbenici: dugotrajna borba europskih država protiv Turske; politika Austro-Ugarske, Napoleonovi pohodi i dr.
Ruska diplomacija vješto je koristila kako suparništvo između Turske i Perzije za dominaciju nad teritorijem između Crnoga i Kaspijskoga mora, tako i dinastijske borbe i stalne nemire u tim zemljama. Rusija je i tajno i javno poticala sporove među kavkaskim feudalcima; za nju je velik oslonac bilo nezadovoljstvo stanovništva, osobito kršćanskoga, izazvano ugnjetavanjem i agresivnošću turskih i perzijskih osvajača. Često su stanovnici sami tražili zaštitu ruske vojske pred turskom ili perzijskom opasnošću, ali je zatim neizbježno dolazilo do teških razočaranja i pobuna upravo protiv ruske vlasti (tako je bilo ne samo na Sjevernom Kavkazu, nego i u Gruziji, Armeniji, Azerbejdžanu).
Poučeni gorkim iskustvom, kavkaski su se narodi sa sumnjičavošću odnosili prema pohodima engleske i francuske diplomacije na Kavkaz, u doba Krimskoga rata. Nisu mogli zaboraviti kako Engleska svojedobno nije reagirala na okupaciju Krima24, faktično ničim nije pomogla gorštacima, čak je i Turska, od koje se očekivala prirodna podrška, “reagirala vrlo mlako”: “Sva briga Turske o gorštacima nije se svodila na stvarnu pomoć, nego na jačanje islamskih propovijedi putem propovjednika, koji su ih uvjeravali u neophodnost suprotstavljanja Rusima.”25 Engleska i Francuska nisu štedjele na “demokratskim” obećanjima - obećanjima priznanja neovisnosti kavkaskih naroda. No, bila je to tek propagandna retorika. “Ni Englezi, ni Francuzi nisu mogli dati gorštacima tu neovisnost, i to su gorštaci već iskusili: kada su ih baš u to vrijeme posjetili engleski i francuski diplomati, ni riječi nije bilo o njihovoj neovisnosti ili samoodređenju, nego se razgovor cijelo vrijeme vrtio oko pitanja njihova podčinjavanja britanskoj vlasti ili Francuzima. No, gorštaci su na to dostojanstveno odgovorili da s Rusima ratuju samo zato što im oni otimaju njihove zemlje i budu li Francuzi ili Englezi pokušali isto što i Rusi, gorštaci će i protiv njih povesti bezpoštednu borbu.”26
Izjavili su da “ne priznaju ničiju vlast nad sobom i da će se boriti protiv Rusa i Turaka”.27
Poznato je da Šamil u vrijeme Krimskoga rata nije provodio očekivane djelatnosti, niti opravdao nade anglo-franko-turske koalicije, koja je računala na njegovu pomoć, čime ih je silno razočarao. Načelnik stožera britanske vojske, general Vindaš, rekao je: “...kavkaski gorštaci, osobito Šamil, iznevjerili su naša očekivanja.”28
Sve to opovrgava mit imperijalističke sovjetske promidžbe o tomu da su pokreti i borba kavkaskih naroda inspirirani i poticani izvana - mitovi, koji i danas žive i koji se povremeno nadopunjuju.
No vratimo se nešto starijim vremenima.
Počinjući perzijski pohod godine 1722., Petar I. dao je upute Avramovu, svome konzulu u Teheranu, da uvjeri šaha kako ruska vojska dolazi samo zato da bi spriječila tursko osvajanje Perzije: “Uvjeri šaha staroga ili novoga, ili onoga kojeg uspiješ potkupiti, da mi na Šemah ne idemo radi rata s Perzijom, nego radi obračuna s pobunjenicima koji su nas uvrijedili (...) Turci se ne će zaustaviti dok ne zavladaju cijelom Perzijom, čemu se mi protivimo. Ne želimo ni njihovu, ni svoju vlast u toj zemlji (...) samo ćemo uzeti zemlje uz more, jer Turke tamo ne možemo pustiti.”29
Osamdesetih godina XVIII. stoljeća temeljna je zadaća politike Katarine II. na jugu bila zauzimanje Krima. Događaji na Kavkazu bili su tek manevrom za odvraćanje turskih snaga. Nakon rješavanja “krimskoga pitanja”, ofenziva na Kavkaz se pojačala.
Dana 16. lipnja godine 1783. Potemkin traži od zapovjedništva kavkaske bojišnice “točna izvješća”
o prikaspijskim narodima: “To mi je potrebno radi naših budućih prijedloga o granicama, kako bismo ih utvrdili s pomnjivošću i punom sigurnošću.”30
Međutim, enciklopedističke težnje “Njegove Svjetlosti” imale su svojevrsni podtekst, jasno iskazan u pismu zapovjedniku kavkaske bojišnice De Balmenu (čini se, ipak, ne jednom od predaka Jakova de Balmena!): “Vaša Svjetlost je dužna u što je moguće kraćem roku saznati kakvi su međusobni odnosi između brdskih naroda i nastojati hraniti ih nesuglasicama.”31
Još prije, u studenome godine 1768., Katarina II. obratila se inozemnom Kolegiju s nizom pitanja strateškoga značaja (npr., na kojem se moru nalazi Tbilisi - Crnom ili Kaspijskom, a posebno je zahtijevala informacije o tome “... je li bilo primjera da su Kirgiz-Kajsaki vrijeđali Kalmike...”32
Zlokobni karakter toga trajnoga i vrlo osobitoga zanimanja ruskih samodržaca i stratega za moguće “uvrjede” i obračune između susjednih naroda i plemena razumljiv je kao i potreba za ulogom arbitra ili zaštitnika, ovisno o okolnostima. No monarsi su i sami često odbacivali političke eufemizme, izravno se izjašnjavajući o svojim namjerama. Već je Katarina II. u svojim pismima generalu De Medemu na Kavkaz godine 1771. tvrdila: “Nesuglasice među gorštacima olakšat će našu misiju. Za takav posao ne treba žaliti novaca.”33
Tijekom XVIII. stoljeća ruski je carizam provodio politiku stvaranja vazalnih država na Kavkazu i Zakavkazju, koristeći i potičući svađe između lokalnih vladara, međusobno ili huškajući, služeći se potkupljivanjem i prijetnjama. Na taj su način stvoreni preduvjeti za izravno vojno osvajanje područja između Crnoga i Kaspijskoga mora početkom XIX. stoljeća.
Jedno od najčešćih i najvažnijih načela ruskog oslobađanja bilo je strogo razdvajanje pokornih (“mirnih”) od nepokornih (“nemirnih”). Prvima se ukazivala sva pažnja (laskateljstvo - omiljen izraz Katarine II.), a s drugima je predstojao rat do posvemašnjega uništenja.
U skladu sa svojim europskim liberalizmom, koji je ushićivao i Voltairea i Diderota (u trenutku, kad je u Sibir slala Radiščeva kao francuskog agenta: “izo Francii iščo paričko prišljut”34 ), Katarina II. je godine 1786. potvrdila “Odredbu o brdskim narodima”, koju je sastavio Potemkin, kao i nacrt organizacije “državne vojske”, sastavljene od gorštaka, koja im je otvarala put “prema slavi, časti i počastima” (u ruskoj službi). Tada je G. Potemkin podučavao drugoga Potemkina, “kavkaskoga”
general-bojnika P. S. Potemkina: “Odredba o brdskim narodima daje mogućnost dovesti sve u red i suglasje, ako se pri tomu bude pažljivo postupalo ili bolje reći - bez prijezira koji sprječava uspješne rezultate”.35 Dakle, radilo se o vještom korištenju laskateljstva.
Ni “Odredba...”, ni “državna vojska” nikada nisu bili ostvareni. Kada je riječ o laskateljstvu, nastojali su ga sustavno provoditi, ali to nije donosilo željene rezultate, u najmanju ruku nije rješavalo sve probleme, i na toj osnovi stalno su nicali nesporazumi i nesuglasice između “liberalnoga” vrha i izvršitelja njihove politike u praksi. Kao primjer možemo navesti pismo-žalbu tadašnjega zapovjednika ruske vojske na Kavkazu, brigadira Medema G. Potemkinu: “A Kabardine više da i ne spominjem, jer su ti narodi neprijatelji ove zemlje i za njih nema nikakve nade, budući da dobar odnos prema njima nikamo ne vodi, jer znaju - ja im ništa ne mogu, a Monarhinja je milosrdna, ona ih nikada ne izvoljeva uznemirivati (...). Usmjerite svoje misli na ovo vrlo važno područje i na brojnost naroda, koji živi u susjednim brdima, i spasite me nesretne sudbine.”36
Princip laskateljstva sam po sebi nije bio dostatan - on je bio sastavni dio poznate politike “podijeli pa vladaj”, ruska inačica toga univerzalnog imperijalističkoga modela. Unutar granica toga modela ulagani su napori kako bi se u gušenju određenoga naroda maksimalno koristili pripadnici tog istog naroda, kako oni “prilaskani”, tako i silom zavrbovani.
Karakteristično je da se carizam, iako za život svojih vojnika nije davao ni pišljiva boba, ipak trudio prije svega iskoristiti “inorodce” kao topovsko meso. Evo, na primjer, državnoga mišljenja jednog “ptića iz Petrova gnijezda”, kneza B. I. Kurakina: “Ako nam treba još dosta vojnika, onda je najbolje uzeti mlade Čeremise i Mordvine, te ih izučiti, što će za nas biti od velike koristi. Izginu li, to nije tako velik gubitak kao da ti umre vlastiti rod ... i uvijek treba paziti da se pogranične postrojbe popunjavaju tamošnjim ljudima. Tako ćemo naučiti oduzimati im pomoću politike djecu, kako ne bi postali buntovnici...”37
Toliko, što se tiče običnih ljudi. Kad je riječ o “eliti”, gradskoj aristokraciji i feudalcima, uz uništenje “nepokornih” bio je razrađen i sustav primamljivanja, povlastica i poticanja pokornih; pokušavali su ih iskoristiti protiv istoplemenika ili susjeda, osiguravajući im karijeru, ponekad blistavu, najviše nagrade, te razne druge vidove monarhijskih udobnosti; njihovu su djecu, često kao stipendiste, obrazovali u najglasovitijim gimnazijama Peterburga i Moskve, pripremajući tako nove naraštaje uzornih “slugu domovine”. (Između ostalih, zatočenikom je bio i Šamilov sin Džemal-Eddin; nad njim je skrbništvo osobno imao Nikolaj I.; nakon puno godina Šamil ga je uspio osloboditi, razmijenivši ga za gruzijske kneginje Čavčavadze, specijalno zarobljene za tu prigodu.
Takva je politika s vremenom dala rezultate veće od onih koje je carizam očekivao. U kavkaskim ratovima, uz Ruse, sudjelovalo je nemalo časnika (čak i visokoga ranga) starosjedilačkoga podrijetla; neki od njih nisu bili nimalo bolji od najgorih krvnika Kavkaza.
Jedan od njih bio je, npr., knez P. D. Cicijanov, Gruzijac u ruskoj službi (njegov djed Paata Cicišvili preselio se u Rusiju godine 1725., zajedno sa carem Kartli Vahtangom VI., otac mu je bio carski dvorjanin, a sestrična Marija Georgijevna - posljednja gruzijska carica). Istaknuvši se u gušenju poljskoga ustanka 1793., knez P. D. Cicijanov 1794. dobiva od Katarine II. Orden Georgija trećega reda, te velik posjed u Minskoj guberniji i 1500 kmetova. Dana 11. rujna godine 1802. proglašen je glavnim zapovjednikom za Kavkaz. Carski vrh računao je da će Cicijanov primiriti gruzijske feudalce, nezadovoljne gubitkom neovisnosti, i izvršiti utjecaj na ostale narode.
Cicijanov rad označio je novu etapu u kavkaskom ratu. Ponašanje koje je uveo knez Cicijanov prema gorskim kanovima i vladarima snažno se razlikovalo od onoga koje je ruska vlast primjenjivala do njega. “Drznuo sam se” - pisao je kancelaru - “primijeniti pravilo suprotno starom ovdašnjem sustavu i umjesto da samilošću i poklonima, predviđenima za smirivanje gorskih naroda, platim neku vrst danka za tobožnje podaništvo, ja sam za sebe tražim taj danak... Azijatski narod, govorio je knez Pavel Dimitrijevič, traži da mu se u svakom slučaju ukaže osobita pozornost.”38 A evo i Cicijanovljeve deklaracije: “Ja ne plašim riječima, nego radim bajunetima”39, “tko ima poput mene čast zapovijedati nepobjedivom sveruskom vojskom (obratite pozornost na naznaku “sveruska vojska” - I. Dz.), za njega je Dagestan poput sitnoga mrava i želi iskoristiti priliku da ga raskomada... Već vam je pomalo poznat moj način razmišljanja, i volim li više postelju ili bojno polje, gdje se liju rijeke krvi i glave padaju poput jabuka.”40
Kada su osetinski seljaci zatražili plaće za prekomjerni rad u ruskoj vojsci, Cicijanov im je odgovorio ovakvom poslanicom: “...Ne ću se ja s vama dogovarati, jer u koga je oružje - taj plaćati ne mora. Zaklinjem se Bogom u kojega vjerujem da kamen na kamenu kod vas ne ću ostaviti... Zar ste ikada čuli da orao s muhama razgovara!”41 (Nije teško naslutiti da orao asocira na državni grb Rusije.)
To nisu bile puste prijetnje. Što je obećao, to je i ispunio - čovjek od riječi. Evo jednog od njegovih mnogobrojnih pothvata: “Izbivši ispred svih u Džamuri, uhvatio je Osetine i, nalivši mlijeko što je ostalo od sira u korito, u kojem hrane pse, i pobivši u njemu mačke, položio je u korito i ljudski izmet, te ih time nahranio.”42
Zapravo, njegov apologetični povjesničar pripisuje taj pothvat njegovu pobočniku.43 Ali i u tom radu naći ćemo bezbroj dokumentarnih svjedočanstva o “stilu” upravljanja kneza Cicijanova. Evo jednog primjera - njegova pisma-ultimatuma Kabardincima od 4. travnja godine 1804.: “Krv u meni kipti kao u kotlu i sav se tresem od žeđi da napojim vašu zemlju krvlju prijestupnika... Upozoravam vas, čekajte moj zakon oružja, metka i prolijevanja rijeka vaše krvi; ne će mutna voda proteći rijekama što teku vašom zemljom, nego voda crvena, ukrašena krvlju vaših obitelji.”44
Nije drukčije razgovarao ni sa svojim sunarodnjacima Gruzijcima. Evo jedne od njegovih poslanica: “Nevjerni gadovi (...) Vi vjerojatno pogađate da sam Gruzijac i mislite da smijete tako pisati. Rodio sam se u Rusiji, tamo sam odrastao i imam dušu rusku. Dočekat ćete vi mene i tada ne ću domove vaše spaliti - vas ću spaliti, a iz djece vaše i vaših žena utrobu ću izvaditi.”45
(Nema potrebe nabrajati sva Cicijanovljeva herojstva kao rezultat njegova “azijatskoga” temperamenta. Ruska vojna elita bila je uistinu međunarodna: Rusi - Jermolov, Voroncov, Muravjov, Boratinski; Ukrajinci - Paskevič, Kotljarevski; Nijemci, Tatari, Armenci, Kabardinci itd., i malo je tko od njih na Kavkazu zaostajao za “temperamentom” Cicijanova, iako ga svi nisu uspjeli tako neposredno realizirati).
Sve se to događalo dok s usana careva, osobito Aleksandra I. i Nikolaja I., nisu počele silaziti riječi “krotkost”, “mirotvorstvo”, “mir”, “poredak”, “razvoj industrija”, “procvat”, a pod tim su parolama na Kavkaz slana nova i nova pojačanja. Lukavo i postojano razlikovanje “ustrajnih” od “vatrenih, ali spremnih na pokornost”, dirigirano interesima taktike i diplomacije, nadmašilo je snage carskih vojskovođa, a tim više i “nižih činova”. I sami su ih carevi u to vrijeme katkada morali obuzdavati od “neumjerenosti”. Tako je jednom prilikom glavni zapovjednik na Kavkazu Jermolov predložio nagraditi Ordenom Svetoga Georgija general-majora Vlasova i pukovnika Bekoviča-Čerkaskog (iz roda Kabardinaca; istaknuo se u kaznenim pohodima kako protiv sunarodnjaka, tako i u srednjoj Aziji) - za istrijebljenje nekoliko “nemirnih” aula i naselja. Car je odbio Jermolovljevu molbu, izrazivši nezadovoljstvo prekomjernom agresivnošću Vlasova jer, kao što je rekao, “istrijebljenje naselja” bez “stvarne koristi” nije nužno s vojnoga aspekta, a s moralnoga “zamračuje slavu pobjednika” (stil dostojan sadašnjih diplomata OSSE). “Zbog svega toga” - dodaje Car - “ne mogu nagraditi pukovnika kneza Bekoviča-Čerkaskog Ordenom Svetoga Georgija kao što ste od mene tražili; no, ako njegovo vladanje u prvim borbenim redovima u napadajima na neprijateljska naselja i pobjede bez suvišnih gubitaka zaslužuju pohvalu, on s druge strane gubi pravo na nagradu time što je mudro započeto završio potpunim istrijebljenjem više od 300 obitelji u kojima su, na kraju krajeva, veliku većinu činile žene i djeca, nevini, i oni koji sigurno nisu sudjelovali u obrani...”46
Po očinskom tonu te pouke nije teško pogoditi zbog čega s junačkih glava nije pala nijedna vlas. Naprotiv, obojica su se i dalje nastavili “isticati”, a general Vlasov bio je čak imenovan zapovjednikom Crnomorske vojske, te se već za Nikolaja I. ponovno do te mjere “dokazao” da mu je sam Nikolaj Palkin bio primoran ne samo održati bukvicu u liberalnom duhu svoga prethodnika, nego i dati ga na sud - ali ponovno uzalud: nedugo potom Vlasov dobiva nove nagrade i postaje atamanom donske vojske.47
Na mome pisaćem stolu leže stotine (doslovce stotine) ispisa i citata iz raznih izdanja prije revolucionarnoga doba, posvećenih kavkaskom ratu - sjećanja sudionika, svjedočenja očevidaca, arhivski materijali, a također i jubilarni zbornici. Oni u čitatelja stvaraju čudnovat osjećaj zbog prostodušne otvorenosti i svojevrsne čestitosti tvoraca zločina. Nisu se krili, nisu se zakrinkavali, u jednom su dahu pričali o djelima, od kojih se kosa diže na glavi. Pojma nisu imali o međunarodnim humanitarnim dokumentima u skladu s kojima će njihovi nasljednici morati naći odgovarajuću frazeologiju za sva ta nedjela.
A kako su tek dojmljive slike - kao da gledaš CNN, samo nešto siromašniji - bez mlažnjaka, helikoptera i oklopnih transportera, tek obične oštrice, bajuneti i karteče...
Pričaju veliki heroji. Pričaju manje poznati. Pričaju ne samo o sebi, jer riječ je o masovnom herojstvu. Kao što mora biti u ratu. Posebice u nepravednom, osvajačkom i podlom ratu. Problem nije u vojnicima - problem je upravo u takvom ratu: u ratu protiv naroda i protiv narodj.
Evo tek mrvica iz službenoga spisa jedne pukovnije - 44. konjičke nižgorodske. Pukovnija je imala slavnu povijest. Sudjelovala je u “krvavom napadaju na Baturin i njegovu istrijebljenju zajedno sa svim stanovnicima”.48
Zatim - u gušenju “anarhije u Kalmičkim stepama”49 Bilo je to 1731. Godine 1737. - Krim. “Grad (Karasubazar - I. Dz.) bio je spaljen do temelja: osim Karavan-saraja izgorjelo je više od 10.000 kuća, 38 džamija i 50 vodenica. Usred općega razaranja, nemoguće je bilo spasiti dvije kršćanske crkve, koje su bile zahvaćene plamenom. Nakon pogroma Karasubazara počelo je strašno pustošenje Krima. Kozaci i Kalmici probili su se do samoga Bahčisaraja i na putu uništili većinu tatarskih sela, uzeli 1.000 zarobljenika, 30.000 bikova i 100.000 ovnova.”50
Godina 1783. - pohod na Kuban, na Nogajce. “Lošije naoružani, s lošim vodstvom, nedisciplinirani, bez ikakvoga znanja o strategiji, Nogajci su se ljuto borili i ginuli u masama. U nemoćnome bijesu sami su uništavali vlastite dragocjenosti, ubijali svoju djecu i žene. Više od 10.000 nogajskih leševa ležalo je na prostoru od 10 vrsta.”51 (Zapravo, tada je “prvi zapovjednik Nižgorodske pukovnije bio general Petar Abramovič Tekelli (...) čije je ime već bilo poznato u povijesti, jer je bilo usko vezano s padom Siče52 i uništenjem zaporiške vojske”.53 Ujesen godine 1790. pukovnija, kao dio korpusa baruna Rozena, “krenula je u prostor između rijeke Pšekupse i Pčose, istrjebljujući sve što joj se našlo na putu - aule, polja, pričuve i imanja stanovnika”.54 Zatim Kabarda: “...odred je u samo jednu noć izvršio proboj na 60 vrsta i neočekivano se pojavio usred mnogobrojnih kabardinskih postrojba. Sve su napadnute istodobno...”55 Potom Osetija: “...vojska se ograničila na paljenje svih okolnih naselja i uništila kamene kule i tvrđave.”56 Dalje su se redala gušenja ustanaka u Kahetiji, Kevsuriji, Iberiji, te drugim gruzijskim kneževinama... i svugdje jedno te isto...
Ni domoljubna se frazeologija autora sjećanja ne razlikuje. Od stranice do stranice nižu se sakramentalni stereotipi: “vojska uništila većinu tatarskih aula i neprijateljskih rezerva”; “veliku većinu tatarskih aula pretvorili u pepeo”; “dobro smo pritisnuli Čečene, istrijebili većinu njihovih aula, uništili usjeve i pričuve hrane i pobili puno naroda.”57
Čini se da nije istina kako su te ekspedicije bile surove, međutim ne ostaje nam ništa drugo nego vjerovati svjedočenjima samih sudionika. Evo što piše Poltoracki u svojim sjećanjima (riječ je o general-bojniku Vladimiru Aleksijeviču Poltorackom, čija su sjećanja objavljena u “Povijesnom vjesniku”, 1893., br. 1-9 - I. Dz.). U ožujku 1847. godine vojska je neočekivano napala majur Dubi: “...Teško da je tko od žitelja velikog aula (...) uspio vidjeti izlazak sunca. Prilikom očajnoga suprotstavljanja nekolicine, većina starih i mladih, žena, djece i dojenčadi, iznenadno zatečenih i polugolih, ugušena je u vlastitoj krvi od oštrica bajuneta koji nikoga nisu pomilovali, ni poštedjeli.”58
To nisu bili pojedinačni zločini, stihijske ili nepredvidive posljedice vojničke zaslijepljenosti borbom. Bila je to provedba promišljene i namjerne politike.
Primjere su davali i stupanj zvjerstava određivali viši vojni zapovjednici, koji su se međusobno smjenjivali. Već smo govorili o Cicijanovu. S njim se, dakako, nije mogao svatko usporediti. No, postoji dosta primjera agresivnosti i slavnoga Jermolova, i Voroncova, i Muravjova. Zadržat ću se na jednom svjedočenju sudionika O. O. Veljaminova. Upravo je on, zapovijedajući kavkaskom vojskom, blagoslovio običaj kolekcioniranja odrubljenih gorštačkih glava: “Za svaku je glavu Veljaminov platio ‘červonec’ (10 rubalja) i lubanje slao u Akademiju znanosti.”59 Volio je vojnicima “propisivati englesko batinanje” (njegova vlastita metafora za bič), bio je prosvijećena i slobodoumna osoba, čak volterijanac - kao i svi tadašnji naraštaji vojne elite: “Njegova moralna i vjerska uvjerenja temeljila su se na stvaralaštvu enciklopedista i općenito pisaca XVIII. stoljeća (...) Knjige, od kojih se nije odvajao, bile su Gil Blas i Don Quijote na francuskom jeziku.”60 O viteškom običaju trgovanja odrubljenim glavama gorštaka govori i A. Dumas u svom putopisu (u kojem čak postoji poglavlje “Glavosječe”): “Za svaku odrubljenu gorštačku glavu dobivala se nagrada od 10 rubalja. Knez Mirski koji je, razumljivo, osjećao gađenje prema tim krvavim trofejima, smatrao je dostatnim da se pošalje samo desno uho ( - I. Dz.). Međutim, nikako mu nije polazilo za rukom naučiti svoje lovce da se pridržavaju novoga zakona; otkako ratuju s Tatarima (tako su zvali sve žitelje Kavkaza bez razlike - I. Dz.), odrubljuju im glave, pravdajući se time da ne znaju razlikovati lijevo uho od desnoga.” I dalje: “Svaki onaj koji je ubio gorštaka, imao je pravo osim glave i ušiju opelješiti ga do gole kože.”61 Najveći slobodoumnik među ruskim vojnim genijima bio je, kao što je poznato, Jermolov - tajna (iako jalova) nada dekabrista, miljenik ondašnjih oporbenjaka (“Jedan je mudrac izjavio da, prema ruskom shvaćanju, Jermolov nije čovjek, nego popularizirana ideja.”62 ), slavljen generacijama pjesnika i romanopisaca (sve do danas: vidi roman Olega Mihajlova General Jermolov, Moskva, 1983.). Sam je najdublje prodro u bit zadaće i značaj kavkaskoga rata za Rusiju. U “podaničkom izvještaju” imperatoru Aleksandru I. od 12. veljače godine 1819. piše: “Gospodaru! Ne treba se bojati vanjskoga rata (...) Unutarnji je nemir za nas puno opasniji! Gorski narodi svojom neovisnošću kod samih podanika V.I.V. (Vašeg Imperatorskoga Veličanstva - I. Dz.) rađaju buntovnički duh i ljubav prema neovisnosti.”63
To nije bilo osobno mišljenje; to je bila istina koja je u sebi usredotočila iskustva ne samo kavkaskoga rata, nego jednoličnog eposa borbe protiv “urota”, “nereda”, “izdaja”; to je temeljni postulat postojanja i budućega opstanka ruskoga imperija. Sam je Jermolov za sebe izvodio neizbježive praktične zaključke: “...Ne trpim da vladavinu moga Gospodara ne poštuju razbojnici i da se pokoreni narodi tek tako uzdaju u Njegovu zaštitu (...) Pukovnije su poslane uništiti zločinačku vlast kanova, čija vladavina ne odgovara slavi carevanja V.I.V-a, a žitelji će kanstava, što stenju pod bremenom te vlasti, shvatiti kolika je sreća biti podanikom Velikoga Gospodara.”64
Ali narodi nisu razumjeli. “Kasnije će u povijesnoj tragediji osetinskoga pisca Elbasuka Britajeva Hazbi (1907.) njezin junak - seljak - reći: ‘Nikada nisam vidio da se miluje topovima, bajunetima uči pameti. Tu jednostavnu istinu čak i ja, neuki, razumijem, a kako on, general, ne razumije? Glavu drži visoko kao bik, a trebao bi dublje promisliti o svojim djelima.‘“65
Narodi su bili nezahvalni. Do te mjere da su u borbu tjerali žene i djecu, a kada više nisu imali snage braniti se - bacali su se u provaliju, kako ne bi pali u plijen. “Jedan se bataljun u punom sastavu probijao strmom stazom. Odjednom je netko primijetio da se golema stijena odvojila od svoga granitnoga temelja - kao da se i planina okrenula protiv Rusa - i srušivši se uz tutnjavu i prasak - povukla za sobom trećinu bataljuna. Kada su preživjeli, držeći se za kamenje i korijenje stabala, podignuli glave, na vrhu planine, odakle se strmoglavila stijena, vidjeli su polugole žene raspuštene kose kako mašu pištoljima i sabljama. Jedna od njih, ne našavši više kamenja koje bi bacila na neprijatelja i vidjevši da oni i dalje napreduju, bacila je na njih svoje dijete prethodno mu razbivši glavu o stijenu. Zatim se i sama survala niz strminu s prokletstvom na usnama...”66
Reći ćete: efektna izmišljotina slavnoga romantika-fantasta? Dokumenti iz tih vremena puni su svjedočenja o kolektivnim samoubojstvima. “Počela je očajna bitka; u njoj su sudjelovale i žene; one su se poput vještica bacale na naše vojnike s oružjem u rukama; djeca su nas gađala kamenjem; da se ne bi predale, žene su se s djecom na grudima bacale u provaliju i razbijale se o kamenje u stotine komadića.”67 No čak ni ti očajnički samrtnički potezi, ni krajnji izrazi snage ljudskoga duha i kolektivne nacionalne slobode, nisu uspjeli dirnuti u svom sotonizmu okamenjenu svijest “osloboditelja” - oni su i to okrenuli u optužbe, ne protiv sebe nego protiv žrtava, kao još jedan od dokaza njihova “divljaštva” i razloga da ih se uništi: “Zvjerstvo i agresivnost zločinaca išlo je do takvoga stupnja da su radije ginuli nego pristajali na ropstvo. Tako se poslije jedne bitke sedam Osetina bacilo u provaliju.”68 A evo obraćanja Mtiuletinaca (plemena u dolini Aragve) ruskim vlastima: “Molili smo se Bogu da u Gruziji utvrdi nepobjedivu vojsku milostivoga Gospodara, a sad se molimo da je proguta nekakva iznenadna zla kob. Ne hvalimo se svojom snagom kojom ćemo ratovati protiv Rusa, no odlučni smo se do posljednjega osloboditi nepodnošljive muke, vlastitim rukama zapaliti svoje domove, natjerati u njih svoje žene i djecu, a zatim ih zapaliti da tamo izgore. Draže nam je tako umrijeti, nego mučeći se čekati smrt od biča i gledati kako obeščašćuju naše žene.”69
Kakav su trag ostavili kavkaski ratovi na situaciju u ruskom društvu, kako su se odrazili na građansku misao i književnost? Ta su pitanja nedostatno proučena; gotovo da nitko taj problem nije posebno istraživao u cijelosti (napomenimo da su ukrajinski ševčenkolozi, interpretirajući Ševčenkov Kavkaz, iznijeli dosta zanimljivih podataka - prije svega J. Ivakin i L. Hinkulov).
Moguće je kazati jedino to da je u početku u ruskomu društvu dominirala službena verzija o brižljivoj carskoj skrbi nad jednim narodima i o surovim pokoravanjima drugih naroda, o brižnom “civiliziranju”, provođenju “ruskih zakona” i “prosvjećivanju”. U vezi s kavkaskom temom dugo su vremena pulsirale domoljubne spekulacije. Istodobno su se postupno - u svijetu očevidnih neuspjeha ruske vojske, povećanja gubitaka i troškova, pristizanja iscrpnijih obavijesti o ratu - rađale sumnje, dapače, kritička razmišljanja, a 50-ih i 60-ih godina XIX. stoljeća u krugovima revolucionarne demokracije formirala su se izrazito negativna stajališta prema kavkaskom ratu, što je dovelo do stvaranja protucarističke ideologije.
Neizravni dokazi o stupnju odbijanja kavkaskoga rata od strane društva mogu biti prijekori njegovih ideologa i apologeta zbog nerazumijevanja mnogih suvremenika i uporno skretanje pozornosti na povijesnu perspektivu, koja će sve staviti na svoje mjesto i pomoći sunarodnjacima da ocijene veličinu državnoga pothvata. Tako je već spomenuti R. Fadejev u Pismima s Kavkaza pisao: “Rusko društvo (...) više od pola stoljeća s ravnodušnim divljenjem promatra beskrajnu kavkasku borbu, i tako se na nju naviklo da više ni ne očekuje rasplet. Tisuće ruskih obitelji, oplakujući svoje mrtve, poginule na Kavkazu, nisu se čak ni pitale kakvom bogu prinose te žrtve. Tko od nas nije slušao domaće razgovore o tome kako Zakavkazje treba ostaviti i o nerentabilnosti troškova za rat; ili mišljenja stranaca, kako mi namjerno otežemo kavkaski rat kako bismo vježbali svoju vojsku! Moguće je da nisu svi Rusi, koji su u XIX. stoljeću imali neki utjecaj, svaki u svom odjelu na kavkaski problem, dokraja razumjeli cilj te uporne borbe. No, vlada je neometano stremila svome cilju, ne žaleći pritom žrtava, osobito u dva posljednja carstva - u doba imperatora Nikolaja I. i današnjega gospodara - i postigla je cilj.”70
A evo kako je svoju publiku na javnim predavanjima uvjeravao jedan od povjesničara kavkaskoga rata, generalštabni pukovnik P. Romanovski (1860.): “U životu država, kao i u životu ljudi, sreću se pothvati koji zahtijevaju napregnute snage i puno vremena i koje suvremenici ne mogu posve ispravno ocijeniti. Odvijajući se polako, korak po korak, bez primjetnih uspjeha, s postojanim uspinjanjem snaga, s bezbrojnim žrtvama, ti pothvati, naravno, i kod svjedoka izazivaju kritike ili pohvalu, no potpuna, prava ocjena takvih zasluga pripada potomstvu i može biti donijeta tek tada kad žrtve i napori urode plodovima. Sličan je pothvat sudbina udijelila Rusiji na Kavkazu (...) I ma kakve bile žrtve koje Rusija mora prinijeti Kavkazu, u svakom slučaju nema dvojbe da će te žrtve potomstvo dostojno ocijeniti, prije svega zato što će trijumf Rusije u ratu protiv kavkaskih gorštaka biti ujedno trijumf civilizacije nad barbarstvom.”71
Zavjet potomstvu uvijek je sporan - on nosi svoje probleme, vezane s povijesnim naslijeđem. Što se tiče suvremenika, mnoge je “utvrđivanje ruske vlasti na Kavkazu” i “grom pobjede” pomirilo sa žrtvama. Ali ne sve. Postojala je i druga, suprotna tendencija: od 50-ih godina u krugovima, u kojima se formirala revolucionarna demokracija, stvara se načelno negativan odnos prema kavkaskom ratu - kao sastavni dio antimonarhističke demokratske ideologije. Npr. N. A. Dobroljubov u tekstu “O značenju naših posljednjih pothvata na Kavkazu” piše: ”...Gorštaci su vodili borbu za neovisnost, za nepovredivost života.” I dalje: “Razlog za pobunu gorštaka protiv Rusa nije bilo strogo učenje muridizma, nego mržnja ruske vlasti.”72
Ovdje treba istaknuti da se u prvoj polovici XIX. stoljeća u Rusiji stvorio svojevrsni “kavkaski mit”, istodobno vrlo postojan i vrlo promjenljiv u svojim granicama. Već je i sam sastav ruske vojske na Kavkazu bio veoma šarolik. Osim vojničkoga staleža i časničkoga kadra, tu su bili kažnjenici i zločinci, a također i politički prognanici (prije svega dekabristi, među kojima časnici visokoga ranga, i pomilovani i nepomilovani). Bilo je tu onih, koji su tragali za romantičnim pustolovinama, lovaca na činove i nagrade, različitih avanturista i, napokon, razne grabežljive rulje koja je uvijek išla za dobitkom u tuđinu, zajedno s oslobodilačkom vojskom (sjetimo se Kozme Prutkova: “Ako izgubim na kartama, idem na Volinj provoditi rusifikaciju.”).
“Kavkaz ima slavu kraja, u kojemu se može dobro zaraditi pljačkanjem. On je bio ’pogibeljan’ za ruske vojnike, ali ‘druga Indija’ za vladajuće klase. Tamo su masovno dolazili najgori elementi ruskoga činovništva, trgovci, dotepenci, oni koji su se htjeli nagrabiti, zaraditi položaj, živjeti u blagostanju “73 - pisao je gruzijski povjesničar-marksist starih vremena.
O drugoj kategoriji pustolova svjedoči onodobni domoljub - to su oni kojima je “bilo tijesno i zagušljivo u Rusiji, pa su išli na taj pogibeljni Kavkaz tražeći sreću i mjesto za sebe. U to su doba oni naseljavali čitave pukovnijske okruge”.74 (Treba dodati da je, osim stihijskoga preseljenja, postojalo i organizirano preseljavanje pučanstva; gorštake su iseljavali kako u dubinu Rusije, tako i u Tursku - oni su u nju i sami odlazili; umjesto njih doseljavali su se “pouzdani” ljudi; tako je strašna izmjena etničkoga sastava stanovništva - koja uopće nije izum i monopol tek staljinističkoga i poslije staljinističkoga vremena - postala temeljnim načelom carske politike, osobito što se tiče Kavkaza, kao i uništavanje aula, paljenje i sječa šuma, uništavanje žetve i dr.).
Još jednu kategoriju kavkaskih skitnica opisuje književni kritičar: “Tada je često bilo moguće sresti lovca na pustolovine, s gordošću na čelu i hladnim razočaranjem u srcu, očajnog Don Juana, hazardera, kockara, strastvenoga ljubitelja opasnosti, koji se zanosio samo jednim pogledom na pogibeljni Kavkaz i nije propuštao priliku da se na svome putu spotakne i o kakvu pikanteriju.”75
Raznobojnim i opojnim kavkaskim koktelom na različite se načine pričestio ne samo jedan naraštaj ruskih pisaca. Kavkaska je tema izrodila u ruskoj književnosti nekoliko zasebnih tradicija, od kojih su se neke s vremenom iscrpile, a druge uhvatile zalet. Katkada je među njima dolazilo do napetosti, prikrivenoga ili javnoga odbijanja, čak i do načelnih polemika. Kasnije će Lav Tolstoj, ironizirajući “junake”, “stvorene prema Marlinskom i Ljermontovu”, u svojim Kozacima, a posebno u Sječi šume, Najezdi i Hadži-Muratu, dati egzotično-romantičarsku viziju Kavkaza u kontekstu svjetske potrage za ličnošću - surovu realističku sliku sudara dviju sila: stihijsko-autohtone i državno usmjerene, čime je pokazao strašnu konkretnost i podle metode uništavanja cijeloga samosvojnoga svijeta (sjetimo se tek scena “planiranih” vojnih pogroma i “pobjedničke” pljačke u Hadži-Muratu i Najezdi). Citirat ću samo jedan ulomak iz Hadži-Murata:
“Vrativši se u svoj aul, Sado je našao svoju saklju (posebna vrsta kuće)76 razrušenu... Sin je ... bio proboden bajunetom u leđa ... Stari je djed sjedio na zidu razrušene saklje i, stružući prut, tupo zurio preda se. Tek što se vratio od svoga pčelinjaka. Tamo su dva stoga sijena bila zapaljena; slomljeno je bilo i breskvino i višnjevo drvo, koje je on sam posadio i gajio, i zapaljene sve košnice s pčelama. Jauk žena čuo se po svim kućama i na trgu, kamo su dovezena još dva tijela.
Zdenac je bio zagađen vjerojatno namjerno, tako da se iz njega nije mogla uzimati voda. Također je bila oskvrnuta i džamija...
Starci su se skupili na trgu i, čučeći, razmatrali svoj položaj. O mržnji prema Rusima nitko nije govorio. Ono što su osjećali svi Čečeni, od najmanjega do najvećega, bilo je jače od nje. To nije bila mržnja; to je bilo nepriznavanje tih ruskih pasa za ljude i takva odvratnost, gadljivost i zaprepaštenost pred nasilnošću tih stvorenja da je želja za njihovim istrjebljenjem, kao npr. želja za istrjebljenjem štakora, otrovnih pauka ili vukova, bila upravo onako prirodan osjećaj kao osjećaj samoočuvanja.”
Takvi su plodovi imperijalističkoga “civiliziranja”!
Zamislimo se nad kavkaskim slikama Lava Tolstoja i današnjim gromoglasnim slaviteljima “juriša na Grozni” i nad svima onima koji stvarni prosvjed protiv državno-civilizatorskoga banditizma (u prošlosti i sadašnjosti) i stvarnu sućut nad njegovim žrtvama jednostavno objašnjavaju nekakvom “rusofobijom”, te tako hotimice odbacuju svaku potrebu ne samo kajanja, nego i elementarna nacionalnoga stida i nacionalne odgovornosti.
Razumije se da je tolstojevska filozofija i moralna visina i u tom slučaju, kao i u drugima, ostala nedostupnom.
Iz povijesne perspektive gledajući, najproduktivnija je bila “tradicija post factum”, “očišćena” od šarolike političke recepcije Kavkaza, tradicije lirsko-filozofskih refleksija, izazvana kontemplacijom i doživljajem kavkaske prirode kao unikata, njezinim intimnim “prisvajanjem”; tradicija svojevrsnog estetskoga osvajanja Kavkaza kao neophodne dopune ruskoga duha, raznih oblika komuniciranja s poetskom dušom Kavkaza (čak do intenzivnog prevodilačkoga rada na poetskom potencijalu kavkaskih naroda, prije svega gruzijskoga i armenskoga). Ali, ta će se tradicija (koju je moguće naći još u Puškina, iako ona nije jedina njegova tema) utvrditi tek kasnije, kada će usahnuti krv na ruskim putovima do srca Kavkaza, kada će se problematičnost ruske vladavine na Kavkazu pomalo zaboraviti i ona će zauzeti stabilno mjesto u ruskoj geopolitičkoj konfiguraciji, štoviše - u njezinu “duhovnome kozmosu”.
A u prvoj polovici i sredinom XIX. stoljeća Kavkaz je za Ruse još uvijek bolna točka i prag kušnje velikodržavne samosvijesti. Istina, ideopsihologija većine pjesnika i književnika, vjernih podanika (ne samo ruskih nego i maloruskih, tj. odnarođenih, odnosno rusificiranih Ukrajinaca!), nije bila pripremljena na preuzimanje bolnih signala takve vrste; oni su se sasvim udobno osjećali u rutinskom bojovničko-patriotskom transu. Zajedno s tim dubokim imperijalnim osjećajima, bila je prihvaćena politička lirika velikih talenata, kao što su bili Deržavin, Žukovski, Tjutčev, da ne spominjemo Jazikova, Homjakova i druge - oni su temu Kavkaza uzimali u kontekstu - za Rusiju fatalnoga “istočnoga pitanja” i svesvjetske pravoslavne ruske misije.
Daleko složenije bilo je s Puškinom. Njemu je također u velikoj mjeri bilo svojstveno “državotvorno” mišljenje i samoosjećaj, ali dopunjeno demokratskim političkim i humanističkim moralnim idealom, širokim dijapazonom “sveljudske” prihvatljivosti, otvorenosti i razumijevanja (iako je u borbi između “državotvorstva” i “sveljudskosti” često pobjeđivalo prvo - kao npr. u reakciji na poljski ustanak).
Ovdje, kao i tamo, g