YEHUDA AMICHAI (Razotkrivanje jedne štete)

16. Listopad, 2003 - 14:10

Osamdesete godine prošloga stoljeća odabirem na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu da mi ispit iz predmeta Stilistika, kod dragoga profesora Krune Pranjića, bude i završni. Diplomski odrađen na najtežoj katedri, položene staroslavenske i hrvatske gramatike, jezici, starije i novije književnosti. Na Stilistiku treba doći s lingvostilističkom analizom pjesme, bilješkama s predavanja i, naravno, znanjem. Čisti užitak za kraj, planiram, te ulazim profesoru s još dvije studentice, a profesor se šarmantno osmjehuje i pita: “Koga ste odabrali za analizu? Koju pjesmu?”. Prva ima Ujevića, Pobratimstvo lica u svemiru, druga Matoša, Notturno.
“A vi?”, pita profesor.
“Ja imam Jehudu Amihaja”, velim malo bojažljivo.
Smrkne se nasmiješeno lice profesorovo.
“Molim? Koga? Zar prijevod??”
Sad ja već malo hrabrije, jer vidim da me neće ni primiti na ispit.
“Jehuda Amihaj, pjesnik, Židov rođen u Njemačkoj, s dvanaest godina otišao u Jeruzalem, pristupio u Drugom ratu britanskoj vojsci, židovskoj brigadi. Prevođen na dvadeset jezika, objavio oko dvadest zbirki pjesama A ja imam jedan Šoljanov prijevod.” (Vidim da dobro reagira na Šoljana, malo mu se lice opustilo.)
“Koje?”
“Šteta. Bili smo tako dobar izum.”
“Molim?”
“Takav je naslov pjesme, profesore.”
“’Ajde onda ti prva, da te čujem.”
I tako je započeo ispit koji je samo za mene trajao tri i po sata. Ako se pitate čemu i zašto ovakav uvod, jednostavno je odgovoriti: za studente, za nauk o ispitnoj hrabrosti, za samopouzdanje. Neka ovo bude jedan ispit o predlošku za ispit, o mogućemu modelu. (Neskromno mislim da će ovakva analiza naći svoje čitatelje i izvan studentskoga kruga.) Kako se pripremiti za analizu pjesme o kojoj nema nikakve literature? Kao prvo, pjesmu treba osjetiti, zavoljeti. Izgovoriti više puta (tako i naučiti napamet). Slijedi sve ono što sam na tom ispitu izgovorila. Jesam li položila, jesam li diplomirala?

Yehuda Amichai (engleska transkripcija njegova imena i prezimena, op. ur.), pjesnik židovskoga podrijetla gotovo nepoznat na našemu tlu, rođen je u Njemačkoj (Würzburg), a već u dvanaestoj godini života emigrira u Jeruzalem; u Drugom svjetskom ratu pristupa židovskoj brigadi britanske vojske. Prevođen na dvadeset jezika, objavio je više od dvadeset zbirki pjesama. Davnih dana naišla sam na jednu njegovu pjesmu neobična naslova, (u Antologiji svjetske poezije) u Šoljanovu prijevodu. Prenosim je u cjelini.

Šteta. Bili smo tako dobar izum.

Amputirali su ti bedra
s kukova mojih.
Što se mene tiče, svi
oni su kirurzi. Svi oni.

Razmontirali su nas
jedno od drugog.
Što se mene tiče, svi
oni su inžinjeri. Svi oni.

A bili smo tako dobar
i tako simpatičan izum.
Zrakoplov od čovjeka i žene,
s krilima i svim što treba.

Lebdjeli smo malo iznad zemlje.

Čak smo malo i letjeli.

Što je provokativno u ovoj pjesmi? Zašto jedna deformalizirana poetska struktura, čak moderna u načinu razbijanja klasičnog formativnog obrasca pjesme, izaziva pregršt asocijacija i potrebu da se o njoj govori danas, evo baš sada, bez obzira na vrijeme u kojem je nastala (sredina prošloga stoljeća)? Zašto o ovoj pjesmi nitko nije ništa pisao, a ona tako jednostavno i jasno “priliježe” u naše doba, ruga se i srami, boji se i napada?
Grub, gotovo prostački ton pjesme u početku kao da namjerno odbija svako tumačenje. Ali ne smijemo zaboraviti da su pjesnici čudna bića; njihov posao nije samo osjetljivo ili nježno poigravanje jezikom, već značenjima koja taj jezik zrcali, a zapravo asocijativnog obujma koji (opet) tim jezikom prizivaju. A ova pjesma krije neku varku. Naime, ne obazirem se više na onaj početni i primarni, a stoga najčešće i pogrešan dojam o vulgarnosti pjesničkoga tona, odzvuka, intonacije pjesme u cjelini, jer odjednom vidim da ova pjesma u sebi krije čitav jedan život ili pak sekundu njegova osvještenja i iskustva. Svojom razgolićenom jednostavnošću, ona ponovno zove na čitanje, na razlučivanje riječi, kodova, asocijacija.
Na leksičkom planu odmah je uočljiva infiltracija izraza tehničko-znanstvene terminologije, a njihova je osnova u funkcionalnom odnosu poznatog dualizma planova: plana izraza i plana značenja pjesme u cjelini, njezina svijeta i njezine dubine. Naime, smisaona i idejna pozadina izazvane su izborom leksema:

amputirali, kirurzi, razmontirali, inženjeri, zrakoplov, izum,

a ne smijemo zaboraviti o čemu je u cjelini pjesme riječ, pa tako logično zaključujem da pjesnik ovim izborom sugerira mehanički, tehnificiran, “mediciniran” i obezličen funkcionalizam odnosa spolova. Ali to je tek početak, ili tek razlog da takvom odnosu vrlo oštro, gotovo naprasno kontrira i “kontrastira” potpuno drugačiji izbor leksema, odnosno drugačije “obojen” leksički niz: bedra, kukovi, čovjek, žena, krila.

Govoreći tek na razini raspoznavanja funkcionalnih stilova, mogli bismo reći da je tehničko-
-znanstvenom univerzumu suprotstavljen tek neki drugi stil koji čini jezični standard, onaj kolokvijalni, riječi svakodneve uporabe, gotovo neprimjetne i bezbojne, ukoliko ih sam kontekst ne usmjeri na čujnost, zvukovnost i nova semantička težišta.
Jednostavno je tumačiti suprotstavljanja, ali je već daleko kompleksije vidjeti što njihov sukob donosi. Naime, antitetičkim sučeljenjem dvaju tipova izbora, odnosno, kontriranjem planova koji reflektiraju različite ontološke razine realiteta: razinu samo fenomenalnog postojanja hladne mehaničnosti postvarenog i tehnificiranog svijeta i razinu prirodne ljudske tjelesnosti u tom svijetu nazočne - tiho i nenametljivo (za razliku od bučnog i ogrubjela izbora leksika) uključuje se i podastire svjetonazor pjesnikov.
Da je riječ o kibernetizaciji i postvarenju u otuđenosti robotizirane stvarnosti, o apsurdu mehaničke preobrazbe i tople senzualnosti u neku himeričku kvaziopstojnost čovjeka-stroja, znat ćemo tek osluškujući završne stihove ove čudne besjedovne forme, grube a nježne, lascivne a senzibilne.
“Zašto bi naslada bila antipatična emociji?”, pita se Roland Barthes u knjizi Zadovoljstvo u tekstu. Ne sasvim slučajno, na ovome se mjestu vraćamo pjesniku i osnovnom tonu njegova iskaza. Ironiji, dakako.
Preopterećena da bi bila obična rugalica, prekritična prema sebi a da bi bila priznanje posustajanja i pokleknuća pred sveobuhvatnom, nadolazećom “tehnološkom noći”, ova je ironija i autoironija i optužba, a treba napomenuti da je to vidljivo već u rastrganoj ritmizaciji imitacije razgovora, u organizaciji pauza i naizgled šaljivu ponavljanju koje pak nosi osjetljiv, povrijeđen naboj:

... svi oni. Svi oni ...

I pjesnika u pjesmi ima ‘puno’, čak ‘previše’:

... što se mene tiče... (ponavlja dva puta), komentira svaku prethodnu izreku (šteta!). Upravo zbog samosvijesti, odnosno namjernog ogoljavanja svoje preprisutnosti (možemo li ga zamisliti kako sjedi i opija se u kakvoj krčmetini žaleći za nečim što se nije ostvarilo, a bilo je možda moguće da se ostvari?), on opominje da ova pjesma ipak nije svagdašnja jadikovka, pa nas ponovno vraća čitanju, ulasku između redaka, jer znamo da nije sve baš odmah uočljivo, da nije ni obično ni prozaično.
Pjesnik odbija normu gramatičku, on razbija poredak riječi u rečenici i uglavnom započinje rečenicu - strofu glagolima: amputirali, razmontirali, bili smo, lebdjeli smo. Ipak, pjesmu će neočekivano završiti glagolom:

“Čak smo malo i letjeli.” -

potencirajući tako udvostručenom graduativnošću stilističko-semantičku puninu glagola letjeti. Prva gradacija za ovaj, inače običan mali “poletni” glagol daje se naslutiti vać na fonetsko-fonološkom planu, jer pjesnik prethodno odabire “tvrde”, prizemljene izraze, s učestalim fonemom “r”. Ne samo da on unosi razdor i “razara” svojom glasovnom simbolikom (kiRuRzi, zRakoplov, RazmontiRali, amputiRali), naglašavajući brujanje strojeva u svijetu mašinerija, već na taj način i oslobađa završnicu pjesmi za riječ bez zvuka, za riječ tišinu, za “lebdeću” riječ, za riječ čije smislene otiske možemo percipirati samo pogledom gore, u visine, nebu.
Ulančavanju ovakova doživljaja (impresije) pripomaže jedna neprimjetna sintagma: “simpatičan izum”. U strukturi pjesme ona je netipična vrsta antiteze, pomalo i paradoksa, kada se spojem nespojivog dobiva nova predodžba, dakle oksimoron, ako pozorno i sukladno slijedimo pjesnikov iskaz. Simpatičan će izum tako proširiti značenje kontekstaulnim okvirom unutar samoga teksta, jer pjesnik objašnjava nastavljajući pjesmu: “zrakoplov od čovjeka i žene”, “s krilima i svim što treba”. Škrtost, “pregorjelost govora” (prepoznatljive još u Hemingwaya) naprosto nas provociraju tumačiti i nešto što nije izrečeno, odnosno proširivati izraznu razinu, kada odjednom kaže:

“lebdjeli smo malo iznad zemlje”.

Sugerira li nam izgovoriti: ne biti dijelom svijeta koji je montiran, klišeiziran, lažan - već naprotiv, pokušati doći do one možda moguće drugačije, novije zbilje - one koja bi ka ljudskome, a ne monstruoznom, koja bi u dušu tijela, a ne hladnoću metala, tek korak iznad zemlje.
Osamljena, izdvojena riječ “lebdjeli” otežala je sada snagom novih ideja, osjeta, asocijacija - ona znači i biti između i u rasponu i u raskoraku. Ona vodi do napetosti i sukoba, do moguće eksplozije (što je sasvim normalno i očekivano u svijetu strojeva!). Ali sukob montirano/ljudsko, a usporedo s tim i racionalno/osjetljivo, tehnificirano/senzualno, zemljano/zračno (astralno!), neprekidno će postavljati i ponavljati granice, rubove - mjesta na kojima se nalazimo primajući pjesmu. Tako nas i pjesnik zaustavlja - aritmijom koju postiže klasičnim gramatičkim pauzama (rečenica, točka, rečenica), pa će iznova isti stih:

“lebdjeli smo malo iznad zemlje”

postati središtem iz kojeg je moguć pogled u podvojenost cjeline, a njime je u stanju uhvatiti trenutak individualne stilističke devijacije - ne samo u mjeri odstupanja od uobičajenog, već i zbog konačna odustajanja od bilo kakvog ekspresivnijeg izraza. Tako je štioc brižno pripremljen ući u poseban način govora čija je ekspresivnost zapriječena, zaustavljena, sputana, zatomljena.
Iz stiha i iz pjesme izdvojila se riječ “lebdjeli”. Ona može značiti još i više, jer je i sam iskaz njome zatečen, što naprosto govori da ona ima nadjezično značenje i zahtijeva da se kôd razdvoji u potkodove, one koji će u semantičkom sukobu neprekidno “podjarmljivati”, “potkopavati” glavni kôd, sebe snažeći. Nenametljiva gradacija, tihi uspon već spomenutog završnog stiha pjesme...

Čak smo malo i letjeli.

...učinit će tek da glagol “lebdjeli” u pjesmi dobije stvarnu snagu leta, dok je “letjeti” već očekivan, drugi i umanjen korak gradacije.
I tako se u pjesmi počinju dogovarati riječi, a sam pjesnik, koji se činio toliko prisutnim, gotovo da je sasvim iščeznuo, nestao. Kao da je i bio tu tek slučajno eda bi nešto usput komentirao, rezignirano se prisjećao: “Šteta. A bili smo…”
Život je samo dio zaborava, kaže ova pjesma. Ironija o kojoj je bilo riječi, postvarena i konotativnim odjekom pridjeva (dobar, simpatičan, malo), sada poprima tragičniji ton, to joj dodaje autoironijska sugestija, a pjesnik je u iznemoglosti svoga govora doveden do ruba, on ništa ne karakterizira, već simbolizira.
Ali i taj tragičan ton vrlo je opravdan, stoga i nepatetičan, pa ova mala pjesma-tragedija i nesvjesno “lebdi” i “leti” književnoteorijskom parabolom, vječno štujući sukob i napetost.
Bez obzira na sve prethodno rečeno, najstarija podjela lirike na emotivnu i refleksivnu dopušta ustvrditi kako je ova pjesma ljubavna, ali ljubavna po unutarnjoj liniji odnosa, gdje “ljubiti” nadilazi mehaničko i tehničko te donosi ispunjenje sna o letu.

Što je s “tehnološkom noći”, što je s ironijom i grubošću iskaza?

Nepoantiran, a time i neironičan svršetak pjesme priziva neko sjećanje s rezignacijom. To početno prisjećanje i tek naslutiva osjetljivost bit će zapravo pojačane tehnološkim umetcima u nešto drugo, nešto što samo po sebi tu dimenziju “zemljanog” ne prima i ne prihvaća. Ironična je tek spoznaja da je najteže izgovoriti spontan prijenos u “nezemaljski” svijet, u svijet emocije, koji stvarnost natkriljuje!
Evo sada nešto sasvim konkretno: živimo u sve opasnijem i dvosmislenijem svijetu, u svijetu amputacije i montaže, mašinerije, tehnologije. Je li onda čudno da se neophodnim javlja jedan civilizacijski san o letu? Takav san raspoznajemo i kao mitski i kao arhetipski san. Pitanje je samo hoćemo li znati, hoćemo li moći - izbjeći Ikarovo more?
Ulazeći sada u autoironiju tumačenja, jer to pjesnik neprekidno nameće, čujemo ga kako nas pita: O čemu zapravo govori moja pjesma? O velikom zrakoplovu i uzvišenosti leta, odgovaram.
“Sve što je veliko i uzvišeno dostojno je toga da propadne”, reče Hegel.
Šteta.

(P.S. Profesor se široko osmjehuje. ‘Imaš li tekst na hebrejskom?’, pita.)

Tea Benčić Rimay

Prethodna objava:
PJESME

Sljedeća objava:
JEDINSTVO U MNOGOGLASJU (O poeziji...

Povratak na sve novosti