WEATHER REPORT

23. Ožujak, 2003 - 10:14

Jazz kao način životna promišljanja

“Glazba se mijenja iz dana u dan, baš kao i vrijeme”

Vrijeme koje nas dijeli od početaka grupe Weather Report dugo je gotovo trideset godina i donosi dvanaest albuma koji plijene inventivnošću, začuđujućom konceptualnom fleksibilnošću, od prvih dana, pa sve do njihova pretposljednjeg albuma pod nazivom “Mr. Gone”. Weather Report prolaze kroz sve faze koje promiču iskrenu i neposrednu kreativnost što je temeljna odrednica, nepresušna invencija uobličavanja glazbenoga svjetonazora. Pojednostavljeno - oni nepokolebljivom vjerom slijede vlastitu glazbenu viziju, ne uvačavajući reakcije onih koji su skloni klasifikacijama i ocjenjivanju. Naravno da je na takvu putu bilo i zapreka i teškoća koje su, na sreću, bile dobar poticaj za daljnji i dosljedan rad kojim su otkrivali nove vidike, dajući svojemu glazbenom uobličavanju trajnu vrijednost i neprolaznost. Sigurno je: nitko ne može poreći, osporiti one kreativne trenutke za koje Joe Zawinul, Wayne Shorter i Jaco Pastorious drže da su ono “pravo”. Tako nešto rezervirano je samo za njihov intimni kutak, dok samo glazbeno izvođenje predstavlja dio traženja u kojem i slušatelj zajedno s njima sudjeluje i vrlo često uživa prepoznajući ono iskonsko vrijedno što duboko nosimo u sebi. Za sve poklonike koji su godinama pratili rad grupe Weather Report i koji osjećaju njihovu glazbu, ovaj bi portret trebao biti sažetak globalnih glazbenih metamorfoza što su nam ih oni podarili s aspekta povijesnog bivstvovanja. Mislim da će to ujedno biti prigoda za podrobnije informacije i za sve ono što je do danas ostalo nedostupno široj javnosti. Ostaje činjenica da je grupa Weather Report jedna od zaista rijetkih koja je uspjela zaokružiti svoju egzemplarnu glazbenu klasifikaciju što ne pripada niti u jednu do sada formuliranu definiciju. Zbog toga ih ne treba shvaćati kao jazz, rock ili neku fuzijsku formulaciju, već - jednostavno - slušanjem prihvatiti njihovu glazbu kao jedno od najoriginalnijih ostvarenja cjelokupne moderne glazbe, poglavito jazza. Zašto baš jazza? Iz jednostavna razloga što glazbenici dolaze iz tih sfera, što su najbitnije glazbene značajke, teorijski gledano, objedinjene i utemeljne na tradiciji i neposrednom glazbenom izvođenju jazza. Sve to dovodi do obvznog analitičkog procesa koji bi trebao donekle približiti i objasniti pitanje: što je bilo potrebno i što uvjetuje takav rad koji ruši stare kanone i uspostavlja nova glazbena usmjerenja za koja se slobodno može reći da predstavljaju jazz revoluciju koja još uvijek traje i koja izlazi iz svojih okvira postavljenih definicijom, te vrši neposredan utjecaj na ostale glazbene sfere i kategorije? Pogledom unazad pokušat ćemo se približiti jednom od mnogobrojnih mogućih odgovora.
Joe Zawinul i Wayne Shorter prvi su se put sreli 1959. godine, kada su zajedno doručkovali zajedno u jednoj restauraciji blizu Birdlanda u New Yorku. Svirali su tada zajedno u orkestru Maynarda Fergusona, što je bio prvi ozbiljan angažman za obojicu. Nakon deset godina njihovo se poznanstvo ‘opredmetilo’ u obliku grupe koju su nazvali - Weather Report. No pođimo od početka.
Joe Zawinul rođen je u Beču 1932. godine. U sebi nosi krv mađarskih Cigana (Roma) i Čeha. Oženio se crnkinjom s kojom ima troje djece. Taj podatak držim važnim kako bismo bolje razumjeli njegove stavove o podjeli ljudi s obzirom na boju kože. U Americi je to presudno, a upravo je onamo Joe Zawinul emigrirao siječnja 1959. Od poznatoga koledža, Berkely jazz akademije iz Bostona, dobio je stipendiju eda bi, studirajući, u sebi prepoznao sukobljavanje i susretanje dviju sasvim suprotnih glazbenih kultura. Zawinul je rastao uz glazbu bečkih velikana, no jazz mu nikada nije bio stran. Ipak, Amerika je nešto drugo. Sukob i konfrotacija dvaju kulturnih nasljeđa bitno su utjecali na njegovo glazbeno formiranje.
Pun impresija, Joe Zawinul nije dugo mogao ostati u zatvorenim okvirima akademije; morao je izgraditi vlastiti stav o izvanjskome svijetu, što je za njegov temperament predstavljalo ugodno iskustvo. Nakon samo pet tjedana boravka na akademiji, odlazi u New York, na audiciju već afirmiranome vođi orkestra, aranžeru i trubaču Maynardu Fergusona. Primljen je bez ozbiljnije konkurencije… Počinje dugotrajan i mukotrpan rak koji mu omogućuje mnoga zanimljiva poznanstva i susrete s vrhunskim jazz glazbenicima. Oni koji su nekada predstavljali nešto u jazzu i oni koji su trenutno egzistirali i kotirali visoko, držali su poznanstvo s Joeom Zawinulom korisnim i prosperitetnim… Zajedno s njim, u skupini Maynarda Fergusona svirao je talentirani saksofonist Wayne Shorter. Obojica su smjesta osjetili da imaju nešto zajedničko, nešto što bi mogli oplemeniti zajedničkim radom, ali nažalost u tom trenutku nisu postojali objektivni uvjeti za formiranje vlastitog sastava. Wayne Shorter pristupa poznatom bubnjaru Artu Blakeyju, a Zawinul se pridružuje poznatoj pjevačici Diani Washington u sljedećih devetnaest mjeseci. To je bio rad pun iskušenja obogaćen novim spoznajama koja su u mnogome pomogla Zawinulu u kreiranju vlastite osobnosti - za djelovanje u najbjednijim uvjetima koje su nudili skromni klubovi, pa sve do sjajnih dvorana na jugu. No, presudno i jedino važno bilo je svirati… Upoznavši sve krajnosti koje je nudila Amerika, on pronalazi sredinu i napušta Dianu Washington. Kada je počeo svirati s poznatim Cannonballom Adderleyem, saznao je za smrt Diane Washington.
Cannonball Adderley glazbenik je vanserijskih mogućnosti i jedan od rijetkih koji njeguju čvrst i dosljedan rušilački koncept. Suptilan tehničar koji je svoje sviranje doveo do perfekcije filozofskim promišljanjem i izgradio kompleksnu glazbenu materiju. Bio je jedan od prvih koji su bitno utjecali na Joea Zawinula, na njegov način sviranja, način mišljenja, pa i na sam način poimanja života. Ili se to samo po sebi podrazumijeva i determinira? Bilo kako bilo, Zawinul se suradnjom s Adderleyjem formirao ne samo kao klavirist, već kao autentičan kreativac koji dosljedno slijedi svoju glazbenu viziju. Za to vrijeme Wayne Shorter, nakon petogodišnjeg rada s Artom Blakeyjem, ulazi u šestogodišnji angažman s kvintetom Milesa Davisa koji radi povijesno nemjerljivu i dotad nepoznatu glazbu. Sve je to doprinijelo da Wayne Shorter i Joe Zawinul swing i bop, što bi se reklo, imaju u malom prstu i odjednom im dotadašnji svijet jazz nota postaje tjeskobno uskim, tako da se novi oblici i vidici nameću kao imperativ.
Joe Zawinul poznavao je Milesa Davisa odranije, kada je ovaj gostovao na jednoj ploči Diane
Washington. Uvijek su bili u korektnim odnosima i Davis se često zanimao za Zawinulove solističke projekte. Joe Zawinul svoj je prvi solo album snimio još 1963. godine i do sljedećega je trebalo čekati punih pet godina. Prvi se zvao “Money in the Pocket”, a drugi, objavljen 1968. godine, “The Rise And Fall Of Third Stream”, značajan je po tomu što upravo na njemu prvi put svira električni klavir. Rad s električnim glasovirom produžio se na albumu za Atlantic, pod nazivom “Zawinul”. Ovo je, naravno, mnoge navelo na pomisao o njegovoj solo karijeri, što je bilo logično razmišljanje nakon odlaska iz sastava Cannonballa Aderleya. Međutim, dogodilo se nešto mnogo “luckastije” - Miles Davis...
Ploča “In a Silent Way” revolucija je modernoga jazz izraza. Njome je Miles Davis utemeljio usmjerenje kojeg smo evolucije i dandanas svjedoci. Za ono je vrijeme glazba koju je skladao Miles Davis bila razorno revolucionarna, neprihvatljiva, i izazivala je mnoga proturječna mišljenja kako kritike tako i publike. Miles Davis je, naravno, samo slijedio svoj nepogrešiv instinkt. Njegovi sljedbenici slijede ga dosljedno, nastojeći pronaći individualnost originalna izraza, izbjegavajući snažan utjecaj čovjeka koji je diktirao razvoj modernog jazz uobličavanja. Slučaj s grupom Weather Report dijametralno je suprotan. Oni zvuče proturječno, “Mr. Gone” nas zbunjuje… Danas je malo ljudi koji Davisovu glazbu mogu povezati sa solo koncertima Keith Jarretta, McLaughlinovim lutanjima i mnogim drugim glazbenim postavkama o kojima je suvišno raspravljati. Nama je cilj Weather Report, čiji je početni koncept iznikao iz Davisovih usmjerenja što su na tih način mijenjala naše stavove, naš život…
Ploča “In A Silent Way” predstavlja vrhunsko ostvarenje i najutjecajnija je među glazbenicima modernoga jazza. Tu su na djelu u pravome smislu giganti svojih instrumenata, u svim formama i sadržajima koji krase istinske glazbene čistunce. Miles Davis svira trubu, Joe Zawinul orgulje, Wayne Shorter saksafon, Chick Corea i Herbie Hancock: električne klavijature, John McLaughlin gitaru, Tony Williams bubnjeve i Dave Holland bas. Uistinu zadivljujuća postava nevjerojatnih performansa... Joe Zawinul napravio je tri prevratnička albuma s Milesom Davisom: “In A Silent Way”, “Bitches Brew” i “Live Evil”. To što se događalo na snimanjima, probama i koncertima, nešto je što se nikad ne zaboravlja. Miles Davis određivao je svoju glazbu atmosferom i invencijom određenih glazbenika. Dolaskom ili odlaskom nekog člana, cjelokupna se glazba mijenjala. Skladbe su bile određene i prilagođene glazbenicima, a ne oni njima. Zbog takvih okolnosti, kroz sastav je Milesa Davisa prodefiliralo više desetina mladih jazz genija što tek tijekom sljedećih godina opravdavaju silno povjerenje koje im je ukazao neponovljivi Miles Davis. Naravno, svi su oni za sobom imali mnogo učinjenoga; odlično su poznavali prethodne forme da bi kreirali nove sadrčaje, bez kojih se ne može naprijed. Miles Davis svirao je swing i bop sa Charlijem Parkerom i Johnom Coltraneom, ali ovo… Joe i Wayne doživljavaju preporod koji žari njihovu kreativnost. Suradnja s Milesom Davisom neminovno je morala okončati jer je na pomolu bila samostalna grupa, ali što svirati poslije ovako kompleksne i zahtjevne glazbe? Zato je i prijelazno razdoblje Weather Reporta osjenčano Davisovim utjecajem koji je rezultat golema autoriteta. Međutim, nije lider jedini stvarao:
“Herbie Hancock i Chick Corea nastupili su na ‘In A Silent Way’, također i na ‘Bitches Brew’ smo Corea i ja sami svirali i sami kreirali ritmiku i raspisivali bas linije. Osobno volim ‘Pharooh’s Dance’ - Davis tu nadahnuto svira. Iskreno, duboko ga poštujem i nikada me nije razočarao, ali držim nerazumljivim što je stavio svoje ime ispod nekoliko mojih skladbi. Ne znam što je to, nepažnja ili nešto drugo, ali on je potpisao sebe ispod ‘Great Expectations’, a više od pola skladbe uzeto je iz ‘Orange Lady’ s prvog albuma Weather Reporta”...
Uistinu je skladateljski rad rad bio u rukama Joea Zawinula i on je to ubrzo na najljepši način dokazao. Odmah poslije suradnje s Milesom Davisom, svi njegovi sljedbenici požurili su učiniti što mogu, no svi uradci jako su podsjećali na razdoblje rada s Davisom. Herbie Hancock uzima atmosferu urbane melankolije i izgubljenosti, u orkestar uvodi trubača koji neodoljivo podsjeća na Milesovo poimanje glazbena svjetonzora. John McLaughlin i Chick Corea opredjeljuju se za drugu sastavnicu Davisova uobličavanja, za ritam, težak i pun kretanja, koji potječe na pokret, na daljnje kretnje u beskraj… Weather Report, pak, uzimaju improvizaciju kao nadgradnju nad ravnim ritmičkim fundamentima. U njih je tako - sve se događa, a ujedno se gotovo ništa ne događa. Činjenica je da su Milesovi sljedbenici morali proći kroz određeno razdoblje sređivanja misli i koncepata kako bi u tom konglomeratu pronašli svoju osobnost, što se na pločama dade vrlo dobro zamijetiti. Svima je ipak zajednička ulazna putanja koja je određena i količinom otvorenosti i spremnosti da se na osoban način artikulira sve ono što je Miles Davis tijekom zajedničke suradnje iznjedrio. Nameće se vremenska klasifikacija: prije i poslije Milesa Davisa…
Vrlo jednostavno je nastao Weather Report, zar ne?!, Joe Zawinul je od početka bio idejni vođa i temeljnji glazbeni koncept je njegov.
Donekle u sjenci, ali bez sumnje izvrsni glazbenici, a Wayne Shorter jedan je od najjačih argumenata Weather Reporta. Slobodno se može primijeniti da grupu čine samo njih dvojica, jer su se ostali glazbenici izmjenjivali od projekta do projekta. Probne snimke za Columbiju napravili su Zawinul, Shorter, Vitous i Billy Cobham, te je tako i potpisan sastav koji je trebao snimiti i raditi pod okriljem dotične diskografske kuće. Skupina se zvala - Weather Report … Ali ta postava nije dočekala promociju: pojavio se John McLaughlin i Cobham je zamijenjen bubnjarom Alphonsom Mouzonom kojem je pridodan karizmatični perkusionist Dom Um Romao. Glazba koju nam predstavljaju na prvijencu “Weather Report” otvorena je improvizacija koja ponekad i prelazi okvire što se postavljaju prije izvedbe. Ovakvu glazbu rijetko tko može izvoditi, jer iza svake Zawinulove i Shorterove note izvire golemo iskustvo; najvažniji je ipak osjećaj koji glazbenici nose u sebi, osjećaj za mjeru, dinamiku i osjećaj za druge, jer je u ovakvu glazbenom izrazu najbitnije slušanje drugih glazbala i instinktivno reagiranje, nagonski, refleksivno… Bitno je napomenuti i to da se improvizacija nije nikako oslanjala na kaotični free-jazz koji je bio u usponu kao moda što je u to vrijeme prevladavala. Konzistentan, fokusiran izvorni jazz-rock ritam strogo je određivao kompoziciju koja se kasnije otvarala kako harmonijski tako i melodijski, dok su sola bila teško uhvatljiva - dobivao bi se dojam kao da svi soliraju istovremeno, samo s malim brojem tonova, tako da su dopunjavali jedan drugoga i jednostavno zvučali kao - veliki solo.
Peta je ploča Weather Reporta objavljena 1975. za CBS, pod nazivom “Tale Spinnin”. Ovaj album potvrđuje progresivan razvitak grupe i učvršćuje njihovo mjesto u samome vrhu modernoga glazbenog izričaja. Nakon ploče “Mysterious Traveller” Joe Zawinul okreće se solo dionicama klavijatura, dok glazba više nije nužna improvizacija kao nekad. Novom dizajnu glazbena napretka nesumnjivo je doprinio producentski rad dvojice lidera, koji je uvjetovao beskompromisan pristup i postignuće onoga što su imali na umu. Joe Zawinul vratio se akustičnome klaviru, no u bitno drugačijem konceptu glazbena promišljanja. Samo vrlo izvježbano i istančano uho može prepoznati swing koji se zrcali iz njegove izvedbe. Također je bitna i činjenica da se na albumima “Mysterious Traveller” i “Tale Spinnin” uvodi forsirana uloga ARP synthesizera koji će postupno preuzeti dominantnu ulogu u zaokruživanju zvuka i tona grupe Weather Report. Spomenuti glazbeni koncept samo je usavršen model originalna jazz-rock ritma i meditativnih premisa moderna jazz izraza. Ploča “Tale Spinnin” obiluje raspjevanim melodijama i ritmovima koji teku bez prestanka. U takvoj zamisli prevladavaju elektronski instrumenti, dok glaaazbenu vodilju čine sopran, saksofon i sintesajzer. Joe Zawinul koristi električni klavir isključivo kao ritam instrument, što se bitno razlikuje od prijašnjih projekata. Wayne Shorter još je uvijek inicijalni solist, dok akustični klavir i ARP 2600 tvore ozbiljnu konkurenciju. Najbolja ilustracija albuma jesu skladbe “Man in the green shirt” i “Lusitanos”, koje su skladane na čvrst, ritmičan način nad kojim lebde ‘unisi’, sola i sjenćanja sintesajzera i saksofona. Jedan od najzanimljivijih brojeva ove ploče je “Badia” koja je skladana pod jakim impresijama istočnjačkih skala i njihove glazbene atmosfere. To je kompozicija s velikom dozom maštovitosti i osjećaja za dinamiku, glazba koja izaziva srhe…
Naravno, Weather Report ne bi bili to što jesu da i ovom prigodom nisu promijenili svoj glazbeni svjetonazor, a sukladno tomu i glazbenike. Opet su nastali problemi s bubnjarom i sada je u grupu uključen neponovljivi - Leon Ndugu Cencer.
To je glazbenik cobhamovskog kalibra, a ni njegovo glazbeno ishodište nije bitno različito. Poput Cobhama, i Ndugu odlično osjeća jazz, tako da je nastavio logičnim putom koji promiče više otkrivene energije, čvrstinu i jači ritam. Funk mu uopće nije stran, njegovo sviranje puno je razigrane mašte, ponekad i neobuzdano, bas bubanj fascinantan, a ‘virblovi’ jednostavno zapljuskuju cjelokupan glazbeni sadržaj. Bio je izvanredan partner basisti Alphonsu Johnsonu. I to još uvijek nije sve, što se promjena tiče. Iz sastava je otišao perkusionist Dom Um Romao koga mijenja talentirani Alyrio Lima. Zawinul neumorno, i dosljedno svojem globalnom poimanju glazbena stvaralaštva, traži nov zvuk…
Pločom “Tale Spinnin” Weather Report postaju jednom od najjačih svjetskih skupina u području moderne glazbe. Njihovi su koncerti uvijek unaprijed rasprodani; kada muziciraju uživo, Weather Report svojom glazbom ostvaruju zatvoren krug u kojem se događaju nevjerojatne stvari. Jedna od ključnih značajka njihova muziciranja jest obuzdanost i podređivanje osobnoga ukupnom, kompaktnom tonu grupe, podređivanje apsolutnoj ideji. Nakon albuma “Tale Spinnin”, kreću na američku turneju, ali bez bubnjara Ndugua, koga zamjenjuje Darryl Brown. Premda je njihova glazba puna vrijednosti, slobode i inovacija, Joe Zawinul nije zadovoljan. Njegova lutanja s prijateljem Wayneom Shorterom ponovno počinju. Ulaze u studio gdje se pripremaju ostvariti novi materijal za album. Joe se opskrbljuje novim instrumentima i sada su oko njega dva ARP 2600, 16-tonski Oberhaim Polifonic synthesizer, Fender Rhodes električni klavir koji svira preko posebnog ARP sintesajzera i najzad - Yamaha koncertni klavir. Spremalo se nešto dotada nepoznato.
To nešto iznimno nazvali su “Black Market”. Ovaj album izazvao je pomutnju u svijetu modernog jazza. Sve do njega, Weather Report davali su ‘prognozu za danas’, a sada su krenuli unaprijed. Zawinul nadzire cjelokupan posao. Shorter je u ovome rasporedu samo asistent. Koristeći minimum tonova, pentatoniku i jednostavnost, Weather Report stvaraju djela koja ulaze u povijest moderne glazbe. Ona je puna sadašnjosti, aktualna, neposredno prihvatljiva… Jednostavno - to je glazba svakodnevice, ulične gužve, tržnice i ljudi, prolaznika i putovanja… Kolorit s ove ploče razigrano je veseo, sve se događa u pokretu, u pitanjima i odgovorima.
Joe Zawinul je prigodom rada na ovome albumu opet tražio odgovarajuće glazbenike, mijenjao ih i opet uzimao druge... Radio je na skladbi “Canon Ball” koju je posvetio Cannoballu Adderleyu. Budući je Adderley rodom s Floride, koja ima određenu glazbenu specifičnost, htio se okoristiti tim zvukovima dajući skladbi autentičnu izvornost. Tada je čuo jednog mladog basista u studiju CBS. On je radio neke snimke za svoj solistički projekt koji je nazvao “Jaco Pastorius”. Prvi snimak koji je čuo bio je
“Continuum”, nakon čega ga je odlučio trenutačno angažirati. Odmah mu je predložio da svira i bas gitaru. Kakvo je to bilo iznenađenje za Zawinula, kada je čuo da Jaco u stvari i svira električni bas! Nije mogao povjerovati. Čovjek s dugogodišnjim glazbenim iskustvom nije mogao prepoznati bas gitaru za koju je držao da je akustični bas. Sviranje basa Jaca Pastoriusa oduševilo je i zbunilo mnoge. Svirao je na običnom Fender jazz basu kojem je skinuo pragove, tako da zvuči kao fretless bas. Joe Zawinul bio je zadivljen i odmah je Pastoriusa pozvao u studio. Poslije prvog albuma “Weather Report”, grupu napušta bubnjar Alphonso Mouzon koji odlazi u Eleventh House, sastav gitarista Larry Coryella. Na njegovo mjesto dolazi Eric Grawatt, tako da u toj postavi Weather Report izdaju svoju drugu ploču pod nazivom “I Sing The Body Electric”. Koncept je ostao neizmijenjen, još uvijek je improvizacija glavno uporište njihova glazbenog svjetonazora, iako je evidentno da ima pomaka i nudi originalnije note za razliku od prethodnog projekta koji duboko prožima utjecaj Milesa Davisa. Dominira atmosfera koja će u sljedećim projektima doživjeti složenije i dublje iščitavanje, njegujući karakterističan ton Weather Reporta. Na albumu je, osim stalne postave gostiju, Andrew White koji svira engleski rog, zatim Hubert Laws, flautist vanserijske provenijencije koji slovi kao jedan od najboljih na svome glazbalu u svijetu moderna jazza, te fenomenalni gitarist Ralph Towner. Svojom 12-žičanom i klasičnim gitarama jedan je od najoriginalnijih muzičara i gitarista današnjice, inače zaštitni znak poznate diskografske kuće ECM koja prvenstveno njeguje komorni jazz izraz i vrhunsku produkciju etabliranih dosega. Nastupom za Weather Report širom su otvorena vrata njegovoj introvertno iskrenoj glazbi punoj duha i intelektualnih percepcija. Svira u skladbi Waynea Shortera “The Moors”, jednoj od sedam koliko ih je na albumu. Od ostalih brojeva treba spomenuti dvije Zawinulove, “Unknown Soldiers” i “Directions” kao i Vitousovu “Crystal” koja je izvedena s fuz basom preko lirske podloge rubato električnog klavira i sjetnog sola soprano saksofona. Zanimljiv je i podatak da je cjelokupna B strana snimljena u Japanu, uživo 1972. godine. Grupa Weather Report već je utemeljila čvrste odrednice koje postaju prepoznatljive referentne vrijednosti i skupinu promiču u jednu od vodećih snaga moderne glazbe uopće. Ali sam temelj nije bio dovoljan argument nemirnom istraživačkom duhu Joea Zawinula. Želio je sve promijeniti, počevši od svojih glazbala. Svirao je samo na Fender električnom klaviru s ring modulatorom i s još nešto elektronskih efekata. Počinje intenzivno razmišljati o elektronici, glazbenicima, tehničkoj ekipi, sve u želji da što više unaprijedi produkciju putem koje traži maksimalnu kreativnost.
Treći album grupe Weather Report, “Sweet Nighter”, polako ali sigurno stavlja stvari na svoje mjesto, potvrđujući kultni status grupe. Ploča snimljena 1973. godine vrijeme je ekspanzije jazz-rocka, pa su funk i rock ritmovi njenih kompozicija znatno doprinijeli popularizaciji ovakve glazbene konceptualnosti. Joe Zawinul je definitivno spiritus movens cjelokupna projekta, glavni skladatelj čiji su suradnici ravnopravni samo u solo dionicama. Od ove ploče počinje snažno naglašavanje uloge sintesajzera koji će kasnije postati njegovim vodećim i osnovnim glazbalom na kojem, svirajući, doživljava ovacije i više je puta zaredom proglašen najvećim na svijetu za ovim instrumentom (po ocjeni kritike i publike). Glazba koju Weather Report izvode dorečenija je, ritmički jača i usklađenija s atmosferom i koloritom današnjice, svakodnevice, s atmosferom uličnih zvukova i urbanih tonova. Kolorit je usijan i jednostavan, a najbolji su primjer skladbe “Boogie Woogie Waltz” i “Non-Stop Home”.
To su brojevi koji se često izvode u jazz emisijama, ponekad i kao špice. Zanimljivo je da se cjelokupna ritam sekcija duplira, tako da esencija sastava, Joe Zawinul i Wayne Shorter, još više dolaze do izražaja. Zawinul je priželjkivao drugačiju ritam sekciju, ali to nije htio na čitavom albumu, tako da su dionice podijeljene; u većini slučajeva svira se u dvostrukim postavama ritam sekcije. Imamo priliku slušati dva električna basa i dva bubnja, akustični i električni bas i dvostruke konge, zvona… Osim postave koja je nastupila na koncertima (Zawinul-Shorter-Vitous-Romao), tu su još Andrew White na bas gitari, Hershel Dwellingham na bubnjevima i Muraga (još jedno egzotično i čudno ime) na udaraljkama. Počelo je intenzivno traženje bubnjara, kojih je bilo čak dvanaest. To je jedna od ključnih značajka grupe Weather Report: kontinuirano traženje novih zvukovnih prostora i novih glazbenika koji svojim raznorodnim etnicitetom polivalentno obogaćuju bogate teksture.
Ploča “Mysterious Traveller” predstavlja osjetnu prekretnicu u kreativnom pomaku grupe Weather Report. Po nekima je to najuspješnija njihova ploča, a i samim glazbenicima je iznimno prirasla srcu. Ovo konceptualno notno promicanje doista donosi usavršeni koncept grupe - pravu glazbu bez riječi. Tako je ona opisana još pojavom drugog albuma “I Sing The Body Electric”. “Weather Report sviraju glazbu bez riječi. Dostatno je reći: to su apstraktne priče, intelektualna konverzacija, višeglasno pjevanje, relaksiran smijeh, bolan plač, suptilno šaputanje, razumijevanje i uvažavanje… Ali - bez riječi.”
Teorijski gledano, njihova glazba ima dva aspekta: agresivno-ritmički i meditativni u lebdećoj, gotovo neuhvatljivoj atmosferi. Prva klasifikacija objedinjuje klasično čvrstu ritam podlogu koju čine bubnjevi i udaraljke. To je uglavnom poticajn funk ili ravan (plošan) ritam; neodoljivo podsjeća na uradke Milesa Davisa. Preko takve pripremljene podloge improvizira se, u okvirima prethodno dogovorenim. Sola su većinom prepuštena tenor i sopran saksofonu, dok električni bas i klavijature više sjenče podlogu i glazbenu vodilju (lajtmotiv) svojim kratkim i tehnički usmjerenim solo dionicama. S druge strane, njihovi meditativni brojevi odišu intelektualnim nabojem, koji tvore kompleksnu glazbenu atmosferu, širok spektar osjećaja koji mogu pratiti slušateljeve iskustvene spoznaje - kako glazbene, tako i svakodnevne koje dominiraju životom. Takve su skladbe “American Tango” i “Blackthorn Rose”, dok poznata “Jungle Book” i “Scarlet Woman” više plijene svojom mističnom i ponekad neodredivim ozračjem koji na svakog pojedinačno može drugačije utjecati. To su, pojednostavljeno rečeno, rijetko originalne i nesvakidašnje kompozicije koje dodiruju samu izvornost i prirodnost zvuka i bude ono iskonsko u nama. Spojen muško-ženskog načela, album “Mysterious Traveller” predočuje snažnu agresivnost urbane sredine (“Nubian Dundance”), i to asimilacijom naturalnih, prašumskih divljih tonova. Neboderi i kolibe miješaju se u tako osmišljenoj glaazbenoj sintezi (“Jungle Book”) prižajući gradskim žargonom o nečemu što je bilo i što još uvijek negdje duboko, daleko od urbanih postulata postoji.
Na ploči “Mysterious Traveller”, objavljenoj 1974. godine, Joe Zawinul i Wayne Shorter opetovanim receptom mijenjaju suradnike. Dosljedno prijašnjim spoznajama i praksi, album je snimljen s dvije različite ritam sekcije, dok je na koncertima svirao stalan postav. Bubnjara Erica Grawatta zamijenio je Ismael Vilburn, a na albumu je pomagao i studijski bubnjar Gregg Erico. Zawinul kaže: “Grawatt je odličan bubnjar, pravi timer, ali nije u stanju sve vrijeme svirati 4/4”. U slušaju Miroslava Vitousa, koji te godine biva proglašen najboljim svjetskim basistom, stvari su postavljene drugačije. Zawinul ga drži odličnim tehničarom, ali njegov privatni život bitno utječe na njegovu umjetnost, tako da je prisiljen angažirati novog virtuoza na basu; riječ je o već afirmiranom Alphonsu Johnsonu koji unosi više profinjenosti i osjećaja za propulzivni ritam. Weather Report sada su u ovome sastavu: Zawinul - Shorter - Dom Um Romao - Alphonso Johnson i Ismael Vilburn. Započinje ‘prognoza budućeg vremena’.
Jaco Pastorius ušao je u Weather Report bez nekih problema, Alphonso Johnson ionako se spremao otići. On i Pastorius gotovo su ravnomjerno podijelili posao na albumu “Black Market” objavljenom 1976. godine (CBS).
Zawinul i Shorter nisu izmijenili samo basista, već čitavu ritam sekciju. Na albumu su svirali bubnjari Chester Thompson i Narada Michael Walden (Mahavishnu Orchestra), kao i perkusionisti Akuna i Don Elias. Na koncertima je svirala postava: Zawinul - Shorter - Pastorius - Thompson - Akuna. Zawinul je instinktivno tražio i favorizirao miješanje (sublimat) različitih kulturnih nasljeđa, što je najizravnije potencirao u odnosima spram udaraljkaša. Dom Um Romao, Lima, Akuna i kasnije Badrena donijeli su nešto od svoga podneblja, tako da je glazba u svakom trenutku bila lišena monotona i jednolična zvukovlja. Šarolikosti glazbenih motiva nesumnjivo je doprinio i Jaco Pastorius koji je podrijetlom s Kariba. Posjeduje gotovo sve atribute velikoga glazbenika: burne je prošlosti, svjedoči pregršt dojmljivih događaja i impresija koje nadahnjuju.
Na albumu “Black Market”, Jaco Pastorius ogledao se kao skladatelj u strogoj maniri i konceptu koji njeguje vođa grupe. Skladba “Barbary Coast” na najbolji način pokazuje koliko njegova inventivnost znači u ukupnome nastupu grupe. Smjesta je postalo jasno da su Zawinul i Shorter dobili ravnopravna suradnika, kako na planu skladanja tako i u vještini vladanja glazbalom. Svirka Jaca Pastoriusa predstavlja revoluciju na elektičnom basu u svim njenim segmentima. Teško se odlučiti što je u ‘konglomeratu’ dojmljivije: bogatstvo ritmičke teksture, inventivno iščitavanje notnog materijala, maštovitost muziciranja, tehnička perfekcija, senzibilitet rijetke finoće, osebujan i pun amplituda njegov život...
“Black Market” donio je zasluženo priznanje i potpunu afirmaciju grupi Weather Report, lansirajući ih kao najavangardniju i najdjelotvorniju skupinu moderne glazbe. Osim toga, u sastavu djeluju ljudi koji su najsposobniji individualci na svojim glazbalima. Stalno je prisutan napredak u njihovu radu, koji pokazuje silan potencijal što se jednoga dana mora još konkretnije i transparentnije potvrditi. Album “Black Market” predstavlja kulminaciju i zatvoren krug precizno fokusirana glazbenog koncepta koji se trajno razvija još od prvih ostvarenja. Uvođenjem virtuoznih bubnjara i vanserijskog basista, sastav iz temelja mijenja ritam; umjesto ravnih i plošnih ritmova, dolaze i nadiru orkani energije koja neodoljivo podsjeća na onu u swingu. Prigušena je i stječe se dojam da će svakog trenutka nešto eksplodirati. Bas nema prvenstveno ritmičnu ulogu, već je zapažen kao solo glazbalo. Njegova esencijalna važnost ogleda se u spajanju baze s glazbenom nadgradnjom, s vodiljom, temom koju iniciraju Shorter i Zawinulove klavijature. Saksofonska sola svedena su na minimum, ne toliko vremenski koliko u broju odsviranih tonova. Tople boje Shorterova soprana dolaze i vraćaju se u dugim intervalima, tvoreći pritom valovito ali ipak plovljivo glazbeno more u koje Weather Report duboko uranjaju. Ploča “Black Market” jedan od rijetkih projekata koje s pravom možemo smatrati cjelovitim uradkom.
Weather Report strmoglavo i dinamično kombiniraju kolorit svoje koncepcije što vještim aranžerskim potezima postaje prihvatljiv i bliži širemu slušateljstvu (i glazbeno slabije obrazovanima). Oni koji su vjerno pratili rad grupe, zbunjeno zastaju pred albumom “Heavy Weather”. Od improvizacije ni traga ni glasa, čvrsti ritmovi zaboravljeni; umjesto svega dolaze aranžirane skladbe. Weather Report bitno su se izmijenili, odlučivši odsvirati osobno viđenje glazbene stvarnosti, ne osvrćući se na forme i klasifikacije. Zawinulovo traženje “ispred vremena” zbunjuje kritičare koji dolaze do proturječnih stavova, stvarajući pravi kaos na glazbenoj sceni.
Jednostavnost i neposredna ljepota krase album “Heavy Weather”. Sve je u znaku melodija i opora znaka pitanja. Prvi je put skupina Weather Report u stalnoj postavi (Zawinul - Shorter - Pastorius - Akuna i perkusionist Badrena). Pastorius na ovom albumu slikovito demonstrira spektar svoje glazbene osobnosti. Nije posrijedi samo njegovo briljantno sviranje, već i skladateljski rad, producentski posao i poznavanje uloge glazbalâ u kreiranju glazbene ideje. On svira nekoliko instrumenata, na primjer - glasovir , trubu, bubnjeve, gitaru, saksofon, što mu izravno pomaže da na najbolji mogući način shvati složenost uloge i značaj basa u ukupnom izlaganju notnoga predloška.
Glazba s ploče “Heavy Weather” predstavlja novoga Zawinula, koji svojim idejama na elektronskim pomagalima doslovce oduševljuje i zapanjuje. Njegovi sintesajzeri predstavljaju cijeli orkestar, a električni klavir neponovljivo zvuči kroz ARP; ima ulogu ritmičkog instrumenta, za koji se slobodno može reći da predstavlja jednu od najljepših epizoda Weather Reporta. S druge strane, spoj elektronike i akustičnog klavira čini ovu glazbu novom, apsolutno izvornom i, u skladu s drugim glazbalima, istinski kreativnom.
Ploča “Heavy Weather” utemeljila je novu glazbu Weather Reporta i definitivno izbrisala sve glaazbeno-teorijske granice i klasifikacije koje sputavaju. Glazba Weather Reporta postala je jedna od najtraženijih u području modernog jazza, rocka, jazz-rocka, itd. Najpopularnija skladba s albuma “Birdland” čak je zbog silnog zanimanja izdana i kao singlica. Za Joea Zawinula to je bilo pravo mučenje. Popularnost donosi i gorke trenutke na koje ovako ozbiljan umjetnik zacijelo nije naviknuo, jer kontemplativan kakav jest nije nikada imao intenzivniju komunikaciju s javnošću. U mnogim časopisima “Heavy Weather” bio je izabran za najbolji album 1977. godine, a Weather Report za najbolju grupu. Skladba “Birdland” čak je dobila Grammy, nagradu za najuspjeliju instrumentalnu skladbu, dok su Zawinul, Shorter i Pastorius na samom vrhu najuspjelijih jazz umjetnika. Očekivalo se da Weather Report smire svoja istraživanja i izravno krenu u osvajanje komercijalnih tržišta. Postojanje stalnoga postava dalo je nagovijestiti korjenite promjene kako na glazbenome, tako i na planu odnosa prema komercijalizaciji svojih projekata.
U listopadu 1978. godine izišao je osmi album Weather Reporta. Bio je to šok za sve… Gotovo nitko nije takvo što očekivao, osim onih koji znaju prepoznati i naslutiti istinska kreativna traženja.
Osmi po redu album Weather Reporta, “Mr. Gone”, iznimno je ostvarenje, prepuno kreativna intelektualnog naboja i glazbene satire. Prvi put nemaju perkusionista, ali zato na albumu sviraju dvojica različitih bubnjara i, kao posebna atrakcija, Jaco Pastorius ostvaruje nezaboravne pasaže na već legendarnom basu; osim toga, na albumu svira i bubnjeve, jednako kao i na albumu “Heavy Weather”. Ploča “Mr. Gone” predstavlja ‘prošireni’ “Weather Report”. Ako smo ranije tvrdili da grupu čine Zawinul i Shorter, sada nedvojbeno njima moramo dodati i Jaca Pastoriusa koji, baš kao glazba Weather Reporta, ide sve dalje i dalje, i sve više i više…
U skladbama “River People” i “The Elders” nastupaju samo njih trojica i zvuče gotovo fantastično. Kao gosti, za bubnjevima su poznati Steve Gadd, legenda modernoga jazza Tony Williams i nadareni bubnjar Maynard Ferguson, Peter Erskine, koji je bio prisutan na svim koncertima. Koliko je aktualna glazba s albuma “Mr. Gone”, govore i skladbe “Punk Jazz” i “Mr. Gone”. Prva je jazz uobličavanje punka, a druga elektronsko brisanje nečega što više ne postoji, opraštanje od starijih formi, od ‘gospodina koji je otišao’. U istome dahu, a to je i nagovještaj novoga doba, novoga načina života, pa i glazbena promišljanja. Weather Report autoritativno, s mnogo čvrstih argumenata, nagovješćuju pitanje koliko smo spremni prihvatiti novo.
Oni koji su gradili glazbu Weather Reporta danas su - bar većina - na zalasku svoje karijere; no, kreativnost i intelektualna invencija vječno će živjeti u njima. Premda u poodmaklim godinama, Zawinul i Shorter još uvijek eksperimentiraju, traže i lutaju po nepreglednim kreativnim glazbenim poljima. To je odlika iskrenih umjetnika kojih je danas sve manje, jer komercijalni pritisak otuđuje umjetnikovo djelo od njegovih ideja i zamisli. Obrazovanost auditorija koji je bez daha pratio rad Weather Reporta rasla je iz dana u dan i uvjetovala prihvaćanje i poimanje glazbe koju slobodno možemo ekskluzivno nazvati imenom Weather Report. Danas pred nama i dalje stoje otvorena pitanja i osobna sloboda izbora.