VUKUŠIĆEVO ŽIVO “SAD” U “ZVIJEZDAMA NAD GOČANOM”

16. Listopad, 2003 - 13:42

Stjepan VUKUŠIĆ: Zvijezde nad Gočanom
Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula 2003., 119 str.

Objavljen je roman Zvijezde nad Gočanom, nova knjiga poznatoga hrvatskog književnika Stjepana Vukušića, čija su djela obilježena samosvojnošću umjetničke razrade tema, a osobito posebnim stilom nabijenim ustreptalošću, nemirom i potisnutim ali vidljivim emocijama. To djelo, u strogoj podjeli, spada u romane, ali dodiruje i druge književne vrste, u prvom redu poeziju i esejistiku, stopivši elemente jednoga i drugoga u skladnu, zaokruženu umjetničku cjelinu romana. U tom je djelu Vukušić u književni svijet pretočio dio istarske i hrvatske povijesti i u taj omeđeni okvir smjestio i glavni lik Zvijezda nad Gočanom, Ivu Borinu. Dotaknuvši i staru istarsku povijest, koja je ostavila neizbrisiv pečat u duši istarskoga čovjeka, pa posve logično i Ive Borine, Vukušić taj pečat naziva “povijesnim pamćenjem” koje na životnom putu Ive Borine ostavlja dubok trag dokazujući da “povijesne poruke ne umiru”. Odredivši tako duboku vezu između sadašnjosti i prošlosti i njezin odraz u pojedincu pa i čitavoj naciji, Vukušić se usredotočuje na nekoliko točaka istarske povijesti 20. stoljeća: talijansku okupaciju, razdoblje Drugoga svjetskog rata i borbe za oslobođenje Istre i njezino sjedinjenje s Hrvatskom, poslijeratne godine, razočaranja koja su one donijele nakon početnoga zanosa i napokon vrijeme Deklaracije, postdeklaracijsko i postbrijunsko doba, osobito šezdesete i početak sedamdesetih godina. Sav taj okvir opisan je u mjeri koja je bila potrebna da pred nama u potpunosi i cjelovitosti iskrsne lik Ive Borine. Prateći životni put svoga glavnog junaka, autor opisuje i sredine u kojima je taj lik živio, gočanski kraj iz koga je potekao i odlazak iz te sredine u kojoj je istarski čovjek duboko ukorijenjen, srastao sa zemljom i tlom, u posve drugi svijet, u urbanu sredinu, prvo u Maligrad, a onda u Veligrad. Identitet tih mjesta vrlo je lako otkriti, ali ostanimo u okvirima koje je Vukušić odredio jer sva sredstva kojima se pisac služi imaju dubok smisao, pa tako i ta općenita, ali ne i tajnovita imena. Kad govorimo o glavnom liku Zvijezda nad Gočanom, nalazimo se na početnome i temeljnome pitanju odnosa prema stvaralačkome činu, na pitanju odnosa stvarnosti i umjetničkoga djela, koje je bitno za pristup Vukušićevu romanu i za shvaćanje njegova glavnog lika. Da ne bude zabune među čitateljima koji su “lako prepoznali” glavni prototip, “tj. uzor–osobu po kojoj je uglavnom izgrađen lik Ive Borine”, Vukušić nam poručuje da roman ne trebamo shvatiti kao romansiranu biografiju. “Živi čovjek i književni lik, ma kako ovaj drugi mi danas nazivali, nikad se ne mogu izjednačiti. To su uvijek dva različna bića, čak i u najuspjelijoj romansiranoj biografiji i u najdosljednijem obliku mimeze. Živ je čovjek potpuni individuum, do posljednje vlasi na glavi, biće od krvi i mesa, i kao takvo nositelj nasljedstva milijarda godina života (na Zemlji), a književni lik, i sve tomu slično što se može pojaviti kao srodan sadržaj pod izrazima različitih bliskoznačnica, jest biće od riječi i rečenica i tako (u sretnom slučaju) samo dosegnuta bit određenog tipa stvarnih ljudi.“ Doista, život u književnom djelu ima novu dimenziju, on je slika nove stvarnosti koja može biti i izmišljena, a snaga uvjerljivosti kojom se taj život ocrtava i zbog koje umjetničko djelo nužno uspoređujemo sa stvarnošću, onaj je bitan element koji pridonosi našemu doživljaju nekoga literarnog djela i njegove vrijednosti. Vukušić, dakle, želi oživiti atmosferu pripovijedanja konkretnim zbivanjima i konkretnim živim ljudima koji djeluju kao da su od krvi i mesa, ali koji su zapravo “sastavljeni od riječi i rečenica”. Vođeni piščevom rukom, oni ulaze u životne tijekove koji imaju svoje neumoljive zakone i kojima se i svaki umjetnik podređuje znajući da o uvjerljivosti njegova pripovijedanja ovisi i hoćemo li novu, umjetničku, dimenziju života doživjeti istodobno kao stvarni život i kao umjetninu. Što autor time postiže? On izvodi “na vidjelo sav unutarnji smisao, svu poeziju što je određeni život sadrži” i romanom lika slika “živo žarište” jednoga “književnoga vremenoprostora”. Tko je glavni lik ovoga djela, kakav je njegov životni put, kakav je njegov unutarnji život, koji su njegovi ideali, u čemu su njegovi sretni trenutci, njegova životna borba i smisao njegova životnog poslanja? To su pitanja na koja dobivamo odgovor prateći Ivu Borinu na njegovu životnom putu. U razdoblju talijanske okupacije on je mali dječačić, s malim običnim životom poput stotina njegovih vršnjaka, ali izdvaja ga jedna crta njegova karaktera, koja će bitno utjecati na čitav njegov životni put. On, naime, želi nešto više no druga obična djeca i njegovi su interesi malo drugačiji od interesa njegovih vršnjaka. Svi će oni sigurno maštati za kockom šećera u izlogu neke trgovine, ali Ive Borina smislit će kako da šljivama kupi ne samo šaku kocaka šećera koju vole sva mala djeca cijeloga svijeta, nego i obojenu olovku i blokić. Proživljavajući svoj mali život, on svojim dječjim očima prati i sva zbivanja u koja je gurnut trenutkom i mjestom svoga rođenja: talijansku okupaciju i gušenje hrvatskoga jezika, razdoblje Drugoga svjetskog rata sa svim strahotama koje je donio, zanos novoga života u slobodnoj Istri i prva razočaranja u novoj državi, školovanje u Maligradu, studij u Zadru, i napokon, život u Veligradu, koji definitivno zaokružuje njegov lik i na kojemu je naglasak čitava djela. On u tom gradu, u ozračju Deklaracije i svih dramatičnih zbivanja koja su slijedila, postaje središnjim likom u vremenu buđenja novoga vremena koje se nazire poglavito u kulturi, u novim pogledima na književnost, u borbi za višu razinu književnoga stvaralaštva. On nije samo u žarištu zbivanja nego i samo njegovo žarište. On je “živa iskra” Novoga časopisa, Nove naklade, Hrvatskoga filološkog društva, Matice hrvatske. Voditelj, poticatelj, pokretač. Ne razmišlja o žrtvi, ali se žrtvuje, troši se i uz svoju osobnu tragediju, gubitak jedne pa druge kćerčice, polako u tom kovitlacu osobnoga i društveno–političkoga života u kojemu mu neke vanjske sile nameću dvojbu bavljenja politikom ili kulturom, kopni i gasne, uporno tražeći “svijetle točke u protoku bijede” i nalazeći ih u svojoj ženi Deti i sinu Vedranu, u životnoj borbi, u osmišljavanju svoga života, u okrenutosti hrvatskoj knjizi, hrvatskoj književnosti i uopće hrvatskoj kulturi u dahu kojim je oživio ustajalu atmosferu i dao joj novu svježinu i nove poticaje. Čitatelj prati taj životni put i sluti njegov prebrzi kraj. Kava i cigarete kao obvezatni dio ozračja oko Ive Borine, životne drame, sukob s “politikom”, “zemlja, prošlost i sadašnjost, poznanici, svojta i rodbina … kaljave lokve, gnojnice i vonj sumporenja…”, sve ga to tlači, sve ga više umara što se više bori da nadraste težinu svakodnevice i da se sve predanije posveti višim ciljevima koji pred njim svijetle i sjaju. I koliko se god Borina bori sa životnim nevoljama, toliko postaje sve očitijim i njegov tragičan kraj. Ali autor čitatelju ne dopušta zaključak o kraju koji upućuje na besmisao borbe. Ive Borina ostaje na neki način živ, kao primjer kako kao nagrada za predanost velikoj i svijetloj ideji i nakon smrti ostaje život u novome vidu. Konačna slika Ive Borine nije slika smrti nego slika “života vremena”, slika tame “po kojoj su rasute svijetle točke poput zvijezda na beskrajnom nebu iznad Gočana”. Stjepan Vukušić gradi lik Ive Borine na dvije linije. U jednoj, koja preteže, Borina je dan kroz sjećanja i prisjećanja Vjeke – pripovjedača, koji svojim razmišljanjima i svojim odnosom prema glavnom junaku romana snažno unosi u pripovijedanje i svoju osobu. To je dio u kojem je lik Ive Borine izrastao iz pripovjedačevih emocija i raste kroz njegov osobni doživljaj. To je Ivo Borina kakvoga “vidi” pripovjedač svojim unutarnjim umjetničkim okom, gradeći ga prema van u svom intimnom odnosu prema tome liku, prema okviru u kojemu on živi i prema objektivnoj hrvatskoj i istarskoj stvarnosti. Pripovjedač duboko uranja u tu sliku i isprepleće svoja nadanja i razočaranja, svoje zebnje i tjeskobe s istovjetnim osjećajima Ive Borine, tako da se njegovi životni stavovi ne samo dodiruju s Ivinim nego se s njima i izjednačuju u ustreptalom, nemirnom, osjećajnom, poetskom stilu. Druga je linija bliska realističnom načinu pripovijedanja. Premda je lik Ive Borine već gotov u pripovjedačevoj intimi, u tom je dijelu pripovjedač okrenutiji prema van, jer je to dio u kojemu se glavni lik gradi klasičnim načinom gdje je autor više ili manje distanciran od predmeta o kojemu govori, iako Vukušić ni ovdje ne želi biti potpuno “izvan” događaja. To je slika razdoblja koje Vukušić “rekonstruira” po svome “znanju” i svojim “spoznajama” o Ivi u vremenu kad ga pripovjedač nije poznavao, točnije u Ivinim mladenačkim danima sve tamo do onog trenutka kad je Ivo postao žarištem veligradskoga kulturnog života i počeo zračiti toplinom ljubavi za Istru, za domovinu i za knjigu. Ali, naravno, ovaj je roman napisan u “ja–obliku” koji nužno uz glavnog junaka u prvi plan stavlja i “ja–lik”, tj. pripovjedača Vjeku, ali posve normalno i jače i naglašenije podcrtava stavove Stjepana Vukušića i u prvoj i u drugoj liniji pripovijedanja jer i “objektivna” stvarnost u ljudskoj duši uvijek ima i subjektivan odraz. Autor u svakom trenutku pripovijedanja želi što više približiti središnji lik romana i tomu podređuje sva izražajna sredstva. On odmah na početku uspostavlja odnos sa čitateljem i izravno mu se obraća: “Dragi čitatelju, moramo sad posve zanemariti doba i okolnosti mojih istraživanja i radosnih otkrića, te izložiti samo potpun ishod tih napora i radosti. Uostalom, ako bi se moj trud pokazao nedjelotvornim u tom cjelovitom ishodu, pogotovo ne bi vrijedilo spomena izvan te cjeline. Ako se pak pokaže da je u njoj djelotvoran i vrijedan pozornosti, u njemu će se naći sve za što sam se zalagao. Zato predlažem da zajedno pođemo onom putanjom kojom je sjao i gasnuo život Ive Borine.“ Na tom “zajedničkom” putu Vukušić vodi “svojim” načinom, ne ravnom stazom i ravnomjernom linijom kronološkog slijeda, nego brojnim sporednim putanjama koje čitatelja uvijek vraćaju na ishodište. Naime, pripovjedač želi stvoriti dojam o živom sjećanju na lik, sjećanju koje ne gasne, koje se uvijek nanovo obnavlja. Prisjećanja na drage likove usredotočuju se na pojedine točke iz njihova života po spontanosti, a ne po objektivnom redu događaja. Takav redoslijed pripovijedanja opravdava i podcrtava piščevo nastojanje da svoj doživljaj glavnoga lika i čitava ozračja oko njega prenese i na čitatelja: “Sad mogu usmjeriti pogled na visoko zdanje što skriva prazninu gdje je nekoć živjela obitelj Borina… Nešto me potiče: izbliza opet vidjeti tu zgradu i prozore obitelji Borina.“… “Želim stati na početak toga živog vremena”… “Iznova se pitam što me to u posljednje vrijeme sve više zanima Ive Borina…” “I sad kao da konačno shvaćam, gledajući zanjihane jarbole na jahtama u luci: Borinu i sve nas u Obavjesnoj kući nosi jedna živa samo dijelom svjesna težnja…” “Zatvorio sam oči da bolje čujem i upamtim… ”Vidim: Ide Ive Borina iz Gočana u Veligrad…” “Napokon zastajem uz široko otvoreni prozor te gledam…” “Zatvorio sam oči da bolje čujem i upamtim.“ Tako Vukušić čitatelja drži u stalnoj napetosti, u živoj sadašnjosti o kojoj govori. Linija ravnomjernog pripovijedanja od Ivina rođenja do smrti mogla bi izblijediti tu snagu neposrednog trenutka i stalnoga “sad”. Prelazeći preko događaja, vremena, razdoblja, kao kamerom koja snima i odabire gdje će se zaustaviti, i Vukušić stane i razrađuje to živo “sad”. Sve je tu puno prezenta, sve je to u svom neponovljivom trenutku, predanom vječnosti, stalno pred nama puno emocija i dubokog uranjanja u strukturu čovjeka i njegove intime. Kao što prelazi preko događaja i vremenskih tijekova po slobodnom izboru, tako Vukušić čini i s ostalim likovima oko Borine. Oni su zanimljivi toliko koliko je potrebno da čitatelj vidi kako je Borina živio intenzivnim životom punim životnog komešanja ili, kako se to obično kaže, živio u punoći života. U pozadini toga lika “osjenčani” su brojni likovi u doživljaju sredina u kojima se Borina kretao. Neki su od njih klasični prototipovi, čitatelj ih odmah vidi iste takve u svojoj sredini, kao što su na primjer “Lingvist”, “tako nazvan zbog upornog nagovaranja nastavnika jezika da napišu i objave, ’svakako i objave’ protudeklaraciju i da se na njoj ’obavezno, da obavezno’ svi potpišu kao veligradski lingvisti”, zatim “Administrativac”, “koji, kako sam kaže, u ime ’Bijele kuće’ iliti ’Kantuna’ (kako Veligrađani šaljivo nazivaju kameno zdanje na uglu dviju ulica gdje je sabrana gotovo sva poluotočna politička moć), a još više u svoje vlastito ime poziva sve forume i izrijekom od njih zahtijeva da se na potpisnike Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika ’oštro primijene’ ne samo moralno–političke nego i ’administrativne mjere’, tj. da se svi ti profesori iz glavnoga grada, svi ti pisci, matičari i full–timeri mnogih instituta i drugih ’nacionalističkih žarišta’ stjeraju s katedri i drugih sumnjivih mjesta i što prije pošalju na grahovu juhu.“ Treći je “Dugorukac”, “produžena ruka ’Bijele kuće’ iliti ’Kantuna’, koji politički i ’stručno i stručno’ udara po Deklaraciji i njenim potpisnicima baš preko toga ’Dugorukca’ jer on zbog svojega zanimanja za filologiju slovi kao najbolji jezični znalac na Poluotoku.“ Poruga kojom su ti likovi ocrtani odražava piščev negativan stav prema ideji koju oni reprezentiraju, a uopćenost njihovih imena i njihova “bezličnost” nameću nam ne samo zaključak o praznini njihova unutarnjeg života nego i dojam da su u njima zgusnuti svi bezlični, prazni tipovi što ih stvara svaki totalitarni režim gušeći u nekim ljudima i zametke individualnosti, ali ujedno omogućujući, daleko od svojih planova, razvoj suprotnih likova, koji jačaju u vatri kušnje i ponosno kroza život nose svoju neokrnjenu osobnost. Na drugoj su strani, kao živi kontrast ovim tuđim i otuđenim likovima, osobe iz Borinina okružja, naši mali ljudi sa svojim brigama, zebnjama i radostima, individualizirani, smješteni u konkretne situacije, s konkretnim istarskim govorom, s malim sudbinama i velikim brigama, snovima i nadanjima, puni ljudske topline, srdačnosti i neposrednosti. Tu je, uz Ivinu ženu Detu, koja je uvijek tamo gdje je i njezin muž, i tjelesno i duhovno, čitava galerija likova vezanih uz Ivino podrijetlo i njegov život: teta Marica, strina Lucija, teta Fumica, Ivin otac Bepo, brat Dragutin, Frane Uljanić, Tone Kamenjak… svi oni “uhvaćeni” pripovjedačevom umjetničkom “kamerom”: živi, konkretni ljudi u konkretnoj atmosferi, s konkretnim crtama lica i tijela, s konkretnim ljudskim osobinama, ali ne u cjelovitim životnim sudbinama, nego u epizodama koje su utoliko potrebne ukoliko dotiču Borinin život. Kako su to sve i likovi koje “susreće” pripovjedač, on prema njima zauzima i stajalište puno toplih emocija i simpatija. Sredina kojom se kreće Ive Borina i ne može biti drugačija. Tako se lakše razumiju sva pozitivna svojstva koja krase taj lik. Vukušićevo pripovijedanje resi živost, plastičnost, dramatičnost. Sve je pred nama, ne kao fotografija nego kao živa umjetnička slika. Život kojim ide Ive Borina iznimno je nabijen dramatičnim događajima i Vukušić ih zna prenijeti majstorskim umjetničkim perom. Atmosfera uoči Drugoga svjetskog rata i oslobodilačkoga pokreta u samoj Istri, zgusnuta slika ratnih užasa usijeca se u čitateljevu dušu kao ubodi nožem i on se poistovjećuje s patnjama ljudi toga kraja. Osobito je potresna slika njemačkoga okupatora: “Više puta viđana u snomornoj slutnji – kao vlak usmrtnik, kao podvodni ubijač s obojenom stravom – u selu se, jednako nezaustavljiva, pojavi zahuktala kiklopska mašinerija. Zatečeni, ljudi propali u staje i podrume: pužu golaći. Tu ih stizali, nagluho i rafalima ubijali, ili polumrtve izvlačili na zgažena dvorišta. Pridavljeni hropci, gušenje u krvi i neljudski jauci…” Jednako tako crta Vukušić i druge dramatične situacije, osobito progone vezane uz Deklaraciju i postbrijunsko vrijeme, histeriju “bjesomučne hajke” i zebnju koju je ona sa sobom donijela: “Na televizijskome zaslonu jednoga se dana pojavila glava države nad jakim epoletama, s temeljem u tvrdim čizmama i strogo se vojnički priprijetila profesorima, matičarima i svim svjećarima i pčelarima što se zanimaju za proljeća, za cvijeće i košnice, veleći da ona, ta glava države, ima ’još nešto’ čime će zavesti novu reg(e, u)laciju, odnos je snaga, veli ta glava, jedan prema sto, pa sada dobro gledajte kamo će vas odvesti vaši matičari, te pčelice i košnice: u novo pijanstvo uz humove travnja ili u novu oledbu. Negdje je pukla glavna osovina, i tako je to uvijek, nadaleko se raznizaše zavrtnji i poluge.“ Taj kratki odlomak izvanredna je slika snage Vukušićeva pera: opis svima poznatoga, prepoznatljivog lika čije riječi unose zebnju i nejasnu slutnju da dolazi kovitlac koji će zahvatiti mnogo hrvatskih intelektualaca, a neke će i otpuhati u progone i tamnice, “na grahovu juhu”. A onda slijedi samo jedna rečenica (“Negdje je pukla glavna osovina…”) koja ta zbivanja sažima i daje čitavoj slici novu snagu u prepoznatljivoj simbolici. Jedno od vrlo dojmljivih sredstava kojima se Vukušić služi u svomu konkretiziranju i stvaranju ugođaja jesu pejzaži. Oni su kratki, ali prepoznatljivi, slikoviti, istarski. Tu je istarsko tlo i istarski krajolik, potpuno podređen Vukušićevoj ruci vodilji. Toliki je opis koliko je potrebno za određeni ugođaj vezan uz ljude i događaje. Jedanput podcrtava dramatiku pripovijedanja, drugi put neki lik, treći put pripovjedačeve stavove, četvrti put pokreće osjećaje i sjećanja: “Odnekud s visine, nadletjevši zimzeleno bilje s druge strane zaljeva, svježi mi lice struja proljetnoga uzduha i stadoh s trncima u nenadanoj spoznaji: sve je oko nas puno žive istine…” “I kao što se krajolik od gočanskoga svijeta blago spušta dolje prema moru, tako se i život Ive Borine polako spuštao od Gočana da se zauvijek zaustavi tu kraj Valunske obale.“ … “stojim između dva bora, gledajući svesilno more i vraćam se sebi…” “A sloboda bijaše tamo u gočanskom svijetu, na poljima, u šumarcima, u skrivenim naborima zemlje… Odozgo s ruba visoravni gleda Ive Borina zelenu Dolinu Raše kao drugi svijet, s trepetom topola u nizinama, a desno je na jugu, zna se, negdje iza luke Bršice, svijetla kalavojna sa suncem i morem uz kamenu obalu kao početak nedostižne priče.“ “Nakon kišna dana, sunce je odjednom ispod naslojenih tamnih oblaka iskrilo odozgo, gotovo sa zalaska i navrh Kaštela čisto obasjalo bijeli zabat i šarke višnjeve boje koje su od toga kao zatomljeno zlato iznutra tiho plamtjele. Stao sam opčinjen tom apoteozom večeri što otvara vrata u neki bolji svijet.“ I u tim slikama priroda je dana “iznutra”, onakvom kakvu je “vidi” i “gleda” pripovjedač svojim unutarnjim okom. Ona postoji i kao objektivna stvarnost i kao doživljaj. No takvo crtanje određene sredine bitna je značajka i opisa svake sredine koja umjetničkom logikom i potrebom “ulazi” u Vukušićevo pripovijedanje: atmosfere u Obavjesnoj kući, u Ivinoj obitelji, “Kod Pjera” “uz kave, čašice i voćne sokove”, na barbanskom sajmu, u hrvatskoj školi s priučenom učiteljicom, u opisu kuće iz koje je niknuo Ive Borina, u đačkome domu, u internatskoj sobi i u mnoštvu drugih slika i situacija kojima je ovo djelo iznimno bogato. Jezik, točnije hrvatski književni jezik u individualiziranom izrazu, Vukušićevo je sredstvo kojim je tom djelu dao snažan pečat svoje literarne samosvojnosti. To je već karakterističan Vukušićev jezik, prepoznatljiv u svim pojedinostima, jezik pun simbolike i metaforike, razumljive a jedinstvene, samo Vukušićeve. Izraz mu je zgusnut, pun emocija i iznenadnih “rješenja” koja podcrtavaju dramatiku, i topline koja u svojoj prigušenoj diskreciji i jasnoći prelazi na čitatelja. Naravno, sve te slike, svi ti opisi, svi ti događaji i ugođaji, ostvareni na “vukušićevski” način, kriju i dublji smisao. On se provlači Zvijezdama nad Gočanom kao zlatna nit na nekoj rukotvorini koja diskretno ali vrlo vidno toj rukotvorini daje posebnu vrijednost i osobit čar. Vukušić je svoj roman o Ivi Borini i napisao zbog te zlatne niti. Ona se grana na dva kraka: domoljubnu i općeljudsku. Vukušić svoje rodoljublje iskazuje u prvome redu stavom prema problemima hrvatske književnosti i oživljavanja istarskoga kulturnog života i prema pogledima na književno djelo. Tu su misli i osjećaji pripovjedača Vjeke i Borine, pa jasno i samoga autora, stopljeni u potpuno jedinstvo. U prvom je planu raspravljanje o hrvatskome jeziku “kao najživotvornijem nacionalnom pitanju”. Vukušić ističe pravo hrvatskoga naroda na ime svoga jezika i zajedno s Ivom Borinom raščišćava razne probleme vezane uz hrvatski jezik i njegovo prešućivanje u sredini u kojoj “se pred svega tridesetak godina moglo pa i moralo pročitati ’Non è tollerata la parola slava’”, i u kojoj je to prešućivanje nastavljeno “iz nenaklonjenosti i neznanja i danas”. Vukušić diže svoj glas za “slobodna vremena” u kojima ćemo “stvarati po mjeri svoje unutarnje potrebe, a ne po mjeri nužde nametnute izvana. Jer dosta nam, previše nam je bilo borbe za golu opstojnost, vrijeme je borbe za samu bit, za novu kakvoću”. Boreći se za prava Hrvata da svoj jezik nazivaju hrvatskim imenom, Vukušić se bori i za novu kakvoću i same književnosti. U tom okviru on raspravlja o obogaćivanju hrvatskoga jezika, o književnom odnosu između pučkopredajne usmene kulture i gradske kulture, o pokušajima zatvaranja Istre od strujanja i ljudi koji dolaze iz drugih hrvatskih krajeva, o oživljavanju kulturnoga života u Istri, o književniku i njegovu djelu. Zajedno s Ivom Borinom i preko njega on šalje poruku o potrebi borbe i nade: “… treba ići dalje, samo dalje – naprijed. Usprkos svemu što tlači težinom, usprkos nepravdom i bolešću opterećenoj prošlosti… treba uvijek iznova pokušavati, treba stvarati čiste slojeve novih vrijednosti kao nad masama dropa živu i plamteću rakiju”. Te nove vrijednosti ne tiču se samo pitanja odnosa prema jeziku i prema književnosti, odnosno nacionalnoj kulturi uopće nego i etičnih pitanja, iznad svega preporoda u samome čovjeku i društvu. Tu je u prvom redu pitanje smisla života. Vukušić ga primjerom Ive Borine pronalazi u punoći života ispunjenog borbom, čvrstom vezanošću uz “sad” i pogledom usmjerenim u budućnost, u zaboravu razdora među hrvatskim književnicima, hrvatskim ljudima i ljudima uopće, u pomirbi i snošljivosti, u trošenju samoga sebe za interese drugih, u životu bez tereta negativnih strana prošlosti, ali s “povijesnim pamćenjem” “svih buntovnih uspona”. Zbog te optimistične ideje o smislu života, Vukušićev je roman, i onda kad ocrtava najteže dane i najteža razdoblja nacije i pojedinca, pun sjaja i svjetla. I njegove “zvijezde” nad Gočanom, koje žare jasnom svjetlošću u mraku, imaju toliku snagu “da mogu zgrijati i osvijetliti sve neizmjerne prostore mraka i hladnoće”. Vukušić poručuje “Život je skup ali vrijedan.“ Svojim diskretnim i jasnim porukama o punoći života “sad”, u ovom trenutku, a za budućnost, njegove Zvijezde nad Gočanom čitatelju omogućuju doživljaj snage Vukušićeva pripovijedanja i njegove sposobnosti da pred nas iznese dubine života ne samo svoga glavnog junaka Ive Borine nego i samoga sebe, književnika i čovjeka, a i mnoštva hrvatskih malih ljudi i intelektualaca koji su izdržali samo zato jer su vjerovali u “sjaj” i “svjetlo” i onda kad im je bilo najteže.

Zlata Derossi, Zadar

Prethodna objava:
RIJEČ I SLIKA UNUTAR CIKLUSA...

Sljedeća objava:
PLAY IT AGAIN, HARUKI!

Povratak na sve novosti