VRIJEME & PROSTOR

23. Ožujak, 2003 - 10:06

ili zahvala prostoru i vremenu

Lako je tako! I doista jest!
Kada, srećom, jednostavno postoji Grožnjan kao činjenica prostora, ali i kao osobita arhitektonska i ambijentalna vrijednost urbsa u povijesnom kontinuitetu. Kada 37 godina egzistira Grad /međunarodnih, interdisciplinarnih/ umjetnika, od te davne, pionirske 1965. godine. Pa je vrijeme postalo drugom činjenicom, zašto ne i obvezujućim saveznikom. Taj vremenski luk, od Grada je apendiksa ničemu, preko Grada apsurda u kojemu ničega nema osim tragova, više osobne no kolektivne memorije i tuge nadasve, duboke tišine odsustva života i tog osobitog mira, letargičnog nepomaka u izobilju, dosegnuo iluziju harmonije u humano impostiranom razvoju koji adorira i afirmira kreativnost, potiče individualnost u svakom pogledu. Kulturom. Umjetnošću. Umjetnošću i obrtom. Do obrata. Izabrani Grad tada je postao pitanjem srca i uma. Lišen interesa. Franciskanski karitativan. Rastao je preko skupnog angažmana do osobnih uzleta u atelijerima i galerijama, demokratičnog, otvorenog tipa. Afirmirao se prijenosom znanja i vještina davanjem i edukacijom s jedne strane, do samoizgradnje ili potvrđivanja osobne artističke vertikale s druge. I tako s većim ili manjima i hijatusom, naizmjeničnošću kontinuiteta i diskontinuiteta Grožnjan traje zahvaljujući stvaralačkoj i obnoviteljskoj energiji upisujući svoje koncentrične, trećegeneracijske likovne krugove... Premda i danas anakrono amputiran, ukoliko su putovi životodajni krvotok, tek sasvim bijelom cestom vezan s onom glavnom /kada bi bilo namjerno, bilo bi u redu, zlonamjerje teško prolazi/. No “U tom zbitom prostoru svatko je našao svoj prostor u punini”. Tako je zapisao jedan od suutemeljitelja Grada umjetnika, njegov suideator, poklonik i promotor, Vladimir Maleković 1998. godine u katalogu Gradskog muzeja Umaga, “Svi naši Grožnjanci/Tutti i nostri Grisignanesi”.
Zato ponavljam, lako je tako! Jer je građu obradio, dokumentirao i prezentirao malen ali ambiciozan Muzej sa svojim sjajnim suradnicima, tu posebice mislim na grožnjanskoga barda Roka Zelenka, projektom kojemu je gabarite odredila temeljita Narcisa Bolšec Ferri, s naznakama potrebe za kulturnim zaleđem, razvojem i kontinuitetom. Od te temeljne, revijalne retrospektive do želje za revitalizacijom ideje Grada umjetnika posebnim projektima koji će uključiti stručnjake, potaknuti stvaratelje in situ i u konačnici posljedovati možda punim likovnim životom. Bio je to svojevrstan resurrectio, potaknut propuhivanjem krvožilja novim optimizmom. Ususret prostoru novog kolektivizma ali i nove individualnosti, odnosno ususret mišljenoj kulturnoj sintezi. Kao /re/vizija budućnosti ili kao nov obrazac Grada otvorenog možda drugoj “urbanizaciji” na temeljima multidisciplinarne stvaralačke platforme koja poštuje tradiciju, ali se ne oglušuje na aktualne zahtjeve vremena ovog, vođena ritmički uvijek parametrima struke.
Upravo s tim senzibilitetom, ali i s pouzdanim kriterijima, dvije godine nakon, ponovno u aranžmanu Gradskoga muzeja Umaga, rađaju se “Neke boje grožnjanskog spektra” Nataše Šegota, selektorice i autorice odličnoga projekta. Nakon sabirne, sumirajuće panoramsko-vedutističke, svakako povijesno potrebne opcije, ovo je zadiranje u samu srž. U izbriđenu kvalitetu koja podupire tezu, s promišljenom likovnom prezentacijom izložbom, s odličnim dizajnom kataloga-kalendara-čestitke Eugena Borkovskog te marketinški osmišljenim nastupom. Sve uz turneju i valjanu medijsku promociju projekta. Pa je još jednoć lako!
Godinu nakon, uz izmjenu selektora, tematizirana, nadahnuta izložba autorice Višnje Slavice Gabout, “Ritam i oblik”. Opet visok estetski kriterij i još jedan značajan likovni iskorak Gradske galerije Grožnjana i Gradskoga muzeja Umaga. Fonticus meritorno obrađujući likovni fundus in situ, a Muzej posežući za svojim prirodnim zaleđem. Oboje s ciljem prepoznavanja i vrjednovanja, odnosno šireg izložbenog predstavljanja javnosti grožnjanskoga likovnog kruga. Posljedično, ritam je trebao biti zajednički zavjet, ali se jednostavno nije dogodio. Bez njega, ritma svakogodišnjeg događanja sve se još jednom prepušta nekom drugom nadahnuću. Objektivno, tu negdje prestaje interes Gradskoga muzeja Umaga. Loptica se s razlogom prebacuje na Općinu Grožnjan, na galeriju Fonticus, na novo vrijeme i možda nov prostor, na profesionalizaciju radi daljnjeg predstavljanja i još jedne /re/afirmacije grožnjanskoga likovnog kruga.
No srećom tu je svoju nemirnu putanju življenjem i djelovanjem zaustavio Eugen Borkovski. Afirmiran likovnjak, odličan organizator i dobar kurator izložbi, izniman suradnik sa znanjem, stavom, odgovornošću i ambicijom, gotovo začudno još entuzijastičan.
Tu je radom izborio pravo na potporu i razumijevanje, spretno je povezao Općinu Grožnjan s Hrvatskim društvom likovnih umjetnika Istre, na trostranu korist, tako da potpisani protokol, odnosno ugovor nalaže obvezujuću suradnju. U tom programskom kontekstu izložbama je gotovo zaživjela galerija Fonticus, ujedno tradicionalno mjesto izlaganja najistaknutijih sudionika međunarodnog Ex temporea. I mjesto nagrađivanja i otkupa. ‘Jednomgodišnjih’, što je odveć malo za širenje vizura i prema umjetnicima kojima matičnost nije nužno u biografiji. Odveć malo za izlagačku, galerijsku ozbiljnost, za program o kojemu se organizacijski, sadržajno i financijski brine voditelj, kustos, galerist, kurator, zovimo ga kako hoćemo. No treba ga zazvati! Kao jamstvo kontinuiteta na osnovama koje raskošno postoje. U umjetnicima i djelima, u ljudima i prostorima, vjerujem i u dobroj volji.
A razlog više je i u fundusu koji putem nastaje. Doduše više slučajem no osmišljenim sustavom sakupljanja darova i planiranja otkupa. Fundus kao odveć ozbiljna činjenica koja ne dopušta improvizacije! Odnosno uvjetovane improvizacije moraju dovesti do cilja koji je u stalnom, reprezentativnom postavu kao trajan trag i znak, hommage svim umjetnicima, graditeljima Grada umjetnika u tri generacije već. Zato prošlogodišnja cjelovita obradba i predstavljanje nevelikog fundusa, potom izbor djela i njihovo predstavljanje izložbom kreću prema titularu, njegovu vlasniku s obvezama. Kao što je evidentiranje i registracija fundusa, posljedična briga o njemu bilo u pohrani ili izložbenom prostoru, sutra putem institucije, danas putem kuratora fundusa, onoga koji će sustavno brinuti o sakupljanju najkvalitetnijih djela prije svega “Svih naših Grožnjanaca”.Uputno putem struke koja će skrbiti o kvaliteti otkupljenih umjetnina, ali i o izgubljenom institutu otkupa na svim razinama financiranja koji, držim, nije problem vratiti, posebice radi revitalizirajuće uloge zbirki u malim sredinama. I nadasve onda kada postoji veliko pokriće kakvo Grožnjan povijesno uistinu ima.
No nakon ove prostorno-vremenske balade valja se suočiti s činjenicama koje nisu milosrdne. Fundus koji nastaje predugo da bi imao i obradio samo 60-ak radova istog broja umjetnika otkriva sve svoje slabosti. Diskontinuitet, nesistematičnost, kriterijsku nekonzistentnost, slučajnost kao meritum što sve stvara neobjektivnu i u biti krivu sliku stvarnosti... Mada je u konačnici važno znati kako ju je uz određene pretpostavke potrebno i moguće ispraviti. Tada bi vrijeme lutanja, više no traženja, postalo prošlošću. Tada bi prošlost u punom sjaju bila omeđena likovnom tradicijom, a ne samo dobrom voljom, bila bi jednako poduprta kultnim imenima i djelima grožnjanskih umjetnika u /neizmjenično/ stalnom muzejsko-galerijskom postavu, otvorenom za dopunu, nadgradnju i rast.
No krenulo se! Ipak! U zadatim gabaritima postojeće, raznorodne i neujednačene građe po svim kriterijima, ovaj se izbor iz grožnjanskoga fundusa estetski priklonio redukcionističkim načelima minimalizma, monokromnoj umjetnosti, ludičkoj i siromašnoj umjetnosti, tek s ponekim odstupajućim naglaskom, likovne postave radi.
Nije se inzistiralo samo na grožnjanskoj provenijenciji autora iz više razloga, od kojih je najvažniji onaj o krivoj slici u ogledalu. Nadalje, htjelo se s razlogom potcrtati širenje spektra donacija na vrijedna djela članova HDLU-a Istre svome grožnjanskom ogranku, pitomo i bez osvajačkih pretenzija, vodeći računa o konceptu i kvaliteti radova.
Naslovno, u kontekstu samog izbora iz fundusa prostor likovno funkcionira neopisno, nefaktografski, kao atmosfera koja poetičnošću uzdušja i tišinom jednostavno pripada Grožnjanu. Dok se vrijeme nametnulo negacijom. Odsustvom u bezvremenosti, u trajanju bez početka i kraja.
Pa je tako meštar MARČELO BRAJNOVIĆ zastupljen slikom - zastavom koja pripada njegovoj aktivističkoj, analitičkoj i redukcionističkoj likovnoj sintezi. Ona je multiplikativna u smislu horizontalnog i vertikalnog ponavljanja osnovnog motiva, sugerira repetitivnu nezatvorenost i neograničenost govorom purizma, jasne poruke.
Kultna skulptura - objekt - crtež - koncept EUGENA BORKOVSKOG, “Onaj koji sjedi” pripada, paradoksalno u kiparstvu, voljenju praznine. Čovjek kao sjena ima samo oris i zastrašujuću snagu kiborga, upitomljenu bojom i toplinom materijala. Dok u sjedenju nema benignosti. To je tren prije pohoda impersonalnog vladara prostora i vremena.
Ludički predmet EMILA DRAŠČIĆA istinski posjeduje svoj oblik i ritam. Objekt - štap - asocijativni propeler nepotrebe i neupotrebe, uvodi nas u magiju futurističkih rituala, novih simbola i novih značenja. Radikalne je, suspregnute čistoće i odlične zanatske izvedbe.
Pozicionirane, neodigrane i neispucane, reskom kolorističkom mutacijom multiplicirane golf loptice u prvom planu MIRKA F.WERNERA, popartističkom metodologijom uvećanja detalja i njihovim ponavljanjem čine prizor kadriranim, grafički stabilnim no i upečatljivo vedrim istovremeno. Kao akcent u prostoru.
Magična i fluidna, tajnovita, meditativna i prikrivena, eterična i ezoterična, isposnički monokromna, raskošna je ponovno mlada i darovita grafičarka IVA GOBIĆ. Iznimna prenositeljica nutarnjih, fragilnih impulsa duše i srca, pjesnikinja svjetlosti i bjeline.
IGOR GUSTINI autor je mozaikalne slagalice koja harmoničnim suodnosom pastelnih, zelenkastih tonova, gradivnošću i preklapanjem “krpica” tvori iluziju krajobraza sa zanimljivim, dijagonalnim prosvjetljenjem rabeći jezik /meke/ geometrijske apstrakcije.
FULVIO JURIČIĆ i dalje razvija poetiku svojega svijeta tišine. On postenformelistički koherentno revidira prostor, boju i materiju slike, meko i bez britkih rezova uronjen u pročišćujuću sintezu monokroma.
U istom je kontekstu akvarel - crtež - kolaž ROBERTA KRAJCERA. Suptilan do tek naznake postojanja, lazuran, mek i lagan do krhkosti. Posvećen uzdušju i neuhvatu njegove mijene.
Enformelistička i materička provenijencija pejzažnih zapisa MILANA MARINA doživjela je indikativnu preobrazbu. U smislu odustajanja od gradivnosti slike, koloristički naglašene pastoznosti i opisnog podcrtavanja detalja. Za račun tvorbe globalne atmosfere koja omekšava teksturu slike, priklanjajući se bojom suspregnutom stišaju, s krajolikom koji nije potrebno prepoznati. Već osjetiti.
“Mačka” MIRJANE MATIĆ njezin je odmaknut, ludički augmentativ. Ona je, mačka, imponentna, dominantna, skercozna, ironična, autoironična, samozadovoljna. Odlično formatirana, apsurdno plava, skulptorski potentna i apsolutno prava.
LUCILLA MICHELI triptihom se obratila poznatom prostoru i imaginarnom vremenu. Važno joj je to rasprostiranje minuciozno slikanog tirkiza, taj jednobojan a slojevit koloristički sveobuhvat koji kaptira atmosferu jednog svježeg jutra.
Siromašna umjetnost sve je bliža likovnom izazovu, već i nazoru keramičarke MARINE ORLIĆ. Nikad odveć pričljiva, od glazure i kolora uglavnom odmaknuta, formom čitka, malim se odmakom priklonila prapočelu. Materiji i njezinoj izvornoj ljepoti, sasvim rustičnog environmenta.
Urbana i izokefalična, horizontalna i vertikalna slagalica JADRANKE OSTIĆ govori o ljudskoj bezimenosti, anonimnim figurama u protoku od života. O mravolikoj užurbanosti čiju indiferentnost potcrtavaju crno-sivo-bijele gradacije praznine.
Odlični pripremni predlošci slikara ROBERTA PAULETTE na papirnatim trakama istražuju, kombiniraju, scenično impostiraju baštinsko-pejzažne vrijednosti Grožnjana. Kroz vrijeme povijesti i njezine ostavštine. Preko konjanika i heraldičko amblemskih znakova, stripoidno se niže priča vrijedna izvedbe i prostorne trajnosti.
Arijadnine, doduše sintetske, ali ipak niti - pripadaju suptilnoj priči mlade slikarice TEREZE PAVLOVIĆ. Umjetnice finoga grafizma, suženog kolorističkog spektra, poklonice unutarnjeg dijaloga, koja vrlo sabrano elaborira vedute imaginarnog ne-stvarnog svijeta. Stvaralačke joj gabarite određuje dar i mjera.
Jajoglava skulptura VLADE PERNIĆA ima iznimnu čar primata. Primordijalnu ljepotu arhetipa, kozmičko savršenstvo nepoznate letjelice, plodotvornost nekušanog, neviđenog a izazovnog ploda. I radikalnu čistoću zatvorenog oblika pune skulpture.
Iznimno rafinirana raku keramoplastika MIRJANE RAJKOVIĆ toplo je likovno obraćanje telurnosti krajobraza. Posebice “Bijelim zemljama” koje ne opisuje, već ih svodi na minimalističku sintagmu suvremena likovnog govora.
NIKOLA RAŽOV kao zakleti pripadnik redukcije, minimal arta i monokroma dosljedno obrađuje svoj izazov i svoju istraživalačku temu. Konstruira, repetirajući osnovni modul, imaginaran prostor dijagonalom. Kristalnom, isposničkom jasnoćom, discipliniranog duha i tijela. Kao radost i pokoru.
ALEKSANDRA ROTAR u djelu problematizira, ali i naglašava važnost odnosno značenje znaka. Čak i kao krajnju redukciju jezika tezom o znaku kao novom, globalističkom pismu u kojemu su za sada samo @, mail i internet konstanta ili bolje - zakon. A potom tek slijedi znak kao dobitna šifra za komunikaciju budućnosti.
IGOR ŠAPIĆ realizirao je minijaturnu prostorno-svjetlosnu instalaciju. Uporabio je rasvjetno tijelo - banalnu “plafonjeru” naznačena obruba koji obriđuje aplikat, materičnu teksturu dvojake funkcije. Jednom zatomljuje vrijednost umjetnog svjetla, drugom “prosvjetljuje” i otvoreno asocira na podrijetlo. Na zemljanost.
DRAŽEN VITOLOVIĆ, zarobljen idejom i fenomenom komunikacija, odnosno pogleda, u neočekivanom mediju keramike iznimno kvalitetno i duhovito impostira svoje viđenje stvari. Doslovnošću - naočalama, repetitivno, pupčanim nitima vezanim u sustav koji usto ima svoj Ray Banovski, fetišiziran, duhovit početak i kraj.
I tu su negdje bliskosti u razlici. Ili razlike u bliskosti, koje su na određen način logotip ove “izlučene” izložbe, kao znak i potvrda autorskih osobnosti i posebnosti u kontekstu suvremena likovnog govora. Ovaj put bez klasična kataloga. Primaknuto novim standardima komunikacije, na CD-u kako je dizajner zamislio.