VIŠE OD RIJEČI

22. Prosinac, 2002 - 12:04

Josip VANIŠTA:
Knjiga zapisa
Moderna galerija, Kratis,
Zagreb 2001., 381 str.

Kakav je Vaništin crtež? Nježan i blag, ali odlučan. On je mek i letimičan, ali ujedno karakteran i dorađen. Sve te suprotnosti Vaništa zadržava i kad piše riječi, kad ih riše, a ta je oznaka neminovna zbog istovjetnog pristupa koji ga obilježuje kao jedinstvenu umjetničku osobu s dva jaka načina izražavanja.
Naravno, riječ je o Vaništinoj Knjizi zapisa, o knjizi kojoj valja prići pobožno i skrušeno, ali i znatiželjno. Takav se trud isplati i pisac ga vraća mnogostruko. Na tom putu otkrivanja Vanište kao osobe - a on čitatelju podastire mnoge svoje misli i zapažanja, uvijek pokušavajući i uspijevajući ponešto skriti i ostaviti nedorečenim, nesebično ali tajnovito - otkrivamo i sami sebe. Postajemo bogatiji, a to na neki tajanstven način zna i sam autor, i priželjkuje to…
Upravo je tajanstvenost prva asocijacija na početku čitanja Knjige zapisa, od početna poglavlja Karlovačke razglednice, dakle od poglavlja o autorovu djetinjstvu i njegovu rodnom gradu. Ne vrijedi, naravno, “prepričavati” Vaništine zapise; toliko su osobni da ih treba dugo promišljati, domišljati, analizirati… ili samo upijati. Neki su detalji u knjizi doslovce prekrasni, pa tako čitamo: “Djevojke u bijelim haljinama penju se stubištem i nestaju u nepoznatom, tajanstvenom prostoru iz kojeg dopiru zvuci klavira.” Eto, koliko glazbe i opisa, koliko osjećaja i zapažanja u samo jednoj rečenici. A nekoliko listova i godina (posrijedi su 30-e i 40-e prošloga stoljeća) kasnije iskaz je ovakav: “Za prozorskim oknom poluskriveno djevojačko lice.” Ima Vaništa osjećaj za pojedinost kroz koju se probija misao, a to je onda zapis koji ispunja dušu…
Kad je pak Zagreb posrijedi, tu su sjećanja na Vesnu Parun, Stanislava Šimića, Marijana Detonija, Matka Peića (da, dobro je rekao da nema u Zagrebu Marcela Prousta!), na Boška Violića… Ma, nabrajanje ne znači ništa, jer riječ je o vrlo osobnim susretima s malo riječi a puno značenja, tako da čitatelja nekako obuzima strah kako neće sve razumjeti, kako pojmiti Vaništinu misao nije lako. I zaista, sve te bjeline koje slijede nakon zapisa toliko su bijele da od njih slatko “boli glava”. Ali one ujedno i nadahnjuju. One su tu za domišljaj upravo pročitanoga, za potcrtavanje značenja, jer što dalje slijedi već je nešto novo, nešto što Vaništa otkriva kao svoj dar. Zato je dramatika npr. ratnoga (iz Domovinskog rata) Zagreba toliko jaka: “Zastrašujući zvuk sirena… ne govori se, čuju se samo koraci.” Tu je autor odlučio zvukom kojeg nema ozvučiti svu stravu glavnoga grada Hrvatske anno Domini 1991. I onda opet: “Crkveno zvono odnekud. U borbi s prazninom…”
Nekoliko stranica dalje, u temi smrti, pokazuje se koliko je Vaništa ranjiv, ali i koliko je velik i dostojanstven u boli, koliko je suzdržan i tih u izražavanju patnje. I koliko cijeni prave majstore slikarstva. Pa je nakon zapisa (vrlo kratkog) o smrti Stančićevoj, odlučio u nešto duljem sastavku opisati njegov pokop u Varaždinu. Sastavak završava potresnim rečenicama: “Na još zelenom dijelu lastavice. Odlaze nekamo prema Dravi. Sve se nudi pogledu, ali slikara nema.” Takvu osebujnu ljubav i takav jednostavan ali odlučan oproštaj teško je naći. Da, zna Vaništa da slike ostaju, ali nema onoga tko bi ih ponovno mogao stvoriti. U tim riječima prepoznajemo sve prokletstvo stvaranja, gorku spoznaju o kraju kreacije, koji donosi umjetnikova smrt. Vaništa je jak u dramatskim trenucima, jak je jer bira jednostavne riječi, jer ga je crtanje i slikanje naučilo racionalizaciji misli i osjećaja. Uostalom, u knjizi je jasno da ga je tomu učio i Krleža. U ulomku Na Gvozdu stoji i ovo: “Dan-dva poslije, nakon drugog poziranja, zamolio me da pogleda crtež i rekao: - Nemojte to više dirati.”
Upravo je skepticizam dobro ocrtao u Krleže koji će reći: “Vi i Stančić, kakve suprotnosti. Što vas je vezalo, kako ste se razišli? Prijateljstva su često prividi. Pričinjaju se i onda nestaju”. Bio je ponekad i nihilist: “Sve je uzalud i bez ikakvog smisla.” A opet, M. K. je (inicijali kao štovanje, naravno) poštivao Vaništu te ga je, nakon što mu je spočitnuo kako mu posvećuje previše pozornosti, znao upitati: “Kako da vam se odužim?” Još ima čitav niz detalja u knjizi koji Krležu crtaju kao protuslovnu osobu, kao čovjeka i umjetnika kojega je mučilo više dvojbi nego što bi se moglo pomisliti samo čitajući njegova djela. Ali ga Vaništa otkriva i kao čovjeka oštra i odrješita, čak gruba: “Naši ljudi ne znaju o svojoj sredini i o vremenu u kojemu žive - baš ništa”. Pa kaže, tvrdi Vaništa, Krleža i ovo: “Gotovo svi su oko mene barabe. Vi ste jedini pristojan čovjek koji dolazi u ovu kuću”. I kad je Vaništa u bolnici, u Vinogradskoj, 15. prosinca 1981. upitao Krležu kada će se opet naći “u Vašoj kući”, odgovor je bio: “Ne vraćam se, odgovara mi hladno, tu sam pred ovim zidom koji ne mogu prijeći, pred velikim ništa…”
I od Ljube Babića (opet s poštovanjem piše samo Lj. B.) oprostio se Vaništa na svoj način: “Na Zrinjevcu 1974… Nije izgovorio ni riječi. Držao je moju ruku i otišao. Vidio sam ga posljednji put.” Eto, Vaništa piše o susretu prije smrti, ali riječi kao da nisu bitne. Tu kao da, potcrtavajući taj negovor, ovaj put Lj. B.-a, Vaništa sumnja u vlastito pisanje, u sjećanje, u sve svoje zapise. Ali, to su samo trenuci koji prolaze i na redu su opet nova zapažanja…
U opširnijem zapisu o van Goghu i razgovoru s gostioničarevom kćeri (tu se riječi ne štede) opet se dolazi do smrti. On je doživljava tj. opisuje riječima: “…žar se pretvorila u studen.” I na kraju dodaje, kamo je otišao veliki van Gogh u Auversu - “U mir, u nepomičnost.” A tu, na tom mjestu, kaže autor, “…sve je isto kao te 1890. godine, kad je na ovom mjestu van Gogh nacrtao svoje posljednje djelo - Žitno polje s gavranovima.” Vaništine su teme i Gaugin i Hugo i mnogi drugi umjetnici, ali van Gogh očito ima posebno mjesto.
Inače, sva sjećanja koja Vaništa pomno bira, svi zapisi koji očito nastaju iz potrebe da se zaustavi trenutak, otpor su smrti - koliko je moguće potiru je u njezinoj grozoti.
Posebno mjesto u Zapisima ima Junek, slikar koji je dulje živio u Parizu nego u Zagrebu. Opisao ga je Vaništa ovako: “Bio je Junek u zelenom samtu, kao iz Murgerovih Boghema, suh, visok, malo pognutiji… Junek me uzima za ruku, dovodi do prvog stalka, počinje govoriti…” Očito je to bio odnos učitelja i učenika, a svaku Junekovu misao autor zapisuje sa strahopoštovanjem. Kao npr: “Treba pružiti očekivano, ali na neočekivan način”, ili “Slika se ne raspoređuje, ona se gradi”.
Govoreći o drugima Vaništa zaista sjajno govori o sebi. A i čitatelj otkriva samoga sebe. Taj je trokut velika dragocjenost, ili, kako veli Igor Zidić u “Zapisima o Knjizi zapisa”, tj. u pogovoru (a on je ujedno i urednik knjige, kao i nakladnik - za Modernu galeriju i Kratis, zajedno s Nikolom Krajačićem): “Trebalo je znati vidjeti taj prizor, znati osjetiti trenutak, znati zapisati… da bi se ovako slikalo jezikom.”
Nevjerojatno bogatstvo zapažanja Josip Vaništa podastire u svojim “Fragmentima”, zaključnome poglavlju knjige. Pa kaže: “Inteligencija zadržava pravo analize, čistoće, stanovite tradicije.” Pa zdvaja: “Sve je naslikano, sutra će se naći na putu zaborava, i pitanje je hoće li ikome, u budućnosti, išta kazivati.” Pa zaključuje Knjigu zapisa nadom: “Ako je vidljivost dobra i nema buke, a čovjek sam i u mogućnosti da se izrazi, svijet se čini savršenim.” Pa mi pada na pamet “What a wonderful world”, pjesma Louisa Armstronga. Odgovara ugođajem, tonom, sasvim usmjerenim, omeđenim, ali i beskrajnim optimizmom, zar ne?
Vaništa svoju jednostavnost ali i duboku misaonost podastire u krokijima koji su više od riječi: “Crtom se može sve izraziti. Boja je nešto umjetno: ono što, možda, ne postoji.” Što ovomu dodati? Može se samo ostati nijem, razmišljati, poštovati umjetnika koji se nesebično dao. I zahvaliti mu. Čitanjem.
Podsjetimo: Vaniština je knjiga Knjiga zapisa. I vjerujte, ali i provjerite: njegova olovka ne boji, ona crta!

Anči Fabijanović, Zagreb

Prethodna objava:
POZITIVNI VIRUSI GLOKALIZMA

Sljedeća objava:
DOBRI STARI KUNDERA

Povratak na sve novosti