Veliko rimsko kazaliŠte u Puli “extra muros”

15. Listopad, 2015 - 16:14

Mnoštvo do danas sačuvanih antičkih građevina svjedoči o veličini Rimljana, njihovim društvenim, religijskim i kulturnim potrebama te općenito o značaju antičke baštine. Neke od takvih bila su i kazališta, odnosno teatri (grč. theatron = gledalište). Početke kazališta vezujemo za staru Grčku i slavnog Tespisa koji u 6. st. pr. Kr. prikazuje prve predstave s korifejem i zborom. To prvotno izvođenje ditiramba odvijalo se na kružnoj orkestri (pozornici) ispred Dionizova hrama, sa žrtvenikom (timelom) u sredini gdje je svećenik prije izvedbe vršio žrtveni obred. Glumci u predstavama nosili su koloture, jareće kože te često izražene falusne simbole. Uskoro gledatelji, koji su u početku stajali oko orkestre, dobivaju u krug postavljene klupe, a glumci drvenu građevinu za preodijevanje i mijenjanje maski - skenu.
U 4. st. pr. Kr. podižu se prava kamena, odnosno mramorna kazališta u kojima su se odvijale predstave vezane za kultne svečanosti. Praćenju predstava mogli su nazočiti svi građani dok je prvi red (proederija) bio rezerviran za visoke političke i vjerske ličnosti. Uskoro se orkestra popločuje, a skena dobiva prednji dio (proskenion) s nizom stupova i slikanih dekoracija (pinakes). Broj ostataka grčkih kazališta pozamašan je, međutim, od sačuvanijih se danas izdvajaju kazališta u Ateni, Epidauru, na Delu, u Stobima u Makedoniji te u Sirakuzi na Siciliji. Preuzevši tekovine grčke kulture, Rim donekle modificira oblik kazališta, čime bivša orkestra, sada cavea postaje dio gledališta, a koristi i tzv. velum, zastor za natkrivanje gledališta u slučaju kiše. Svjedok tomu danas su sačuvani teatri u Italiji (Rim, Pompeji, Herkulanei, Kapua), u Francuskoj (Arles, Orange), u sjevernoj Africi (Timgad i Dugga), u Maloj Aziji (Aspendos) te Siriji (Palmiri). Kazališta na Visu, u Puli i Solinu, kao i sva ostala, održavala su predstave na državni trošak. “Ludi Romani” u rujnu te “Ludi plebei” u studenom bili su događaji vezani uz državne praznike na kojima su se održavale predstave. Komedije poput Plautovih i Terencijevih, vulgarizirane tragedije, pantomima, mim i sve drugo bilo je, možemo slobodno reći, daleko od sofisticiranijih i dubljih grčkih uzora kao što su bili Sofoklo, Euripid i Eshil.
Propašću Carstva i dolaskom kršćanstva na europsku scenu, srednjovjekovni regres ostavio je negativan pečat na arhitektonskim tekovinama Rima. Zub vremena, ali i ljudski čimbenik počinju pomalo nagrizati već tada nefunkcionalne antičke građevine. Naime, potreba domaćeg stanovništva za obrađenim kamenom, ali i sve češća proputovanja ljubitelja umjetnina, uvjetovana razbuktavanjem humanizma, pokrenula su proces devastacije.

* * *

Takva sudbina nije zaobišla niti rimsku Pulu u kojoj je najveći ceh platilo veliko rimsko kazalište, smješteno nekoć na sjevernoj padini brežuljka Zaro. Naime, ta je građevina, danas u potpunosti uništena, već pomno proučavana u uskim stručnim krugovima. Stoga današnje čitateljstvo vjerojatno nije upoznato s tom građevinom u mjeri kao što je to primjerice pulski amfiteatar. Budući da mu grandioznost i funkcija nimalo nisu zaostajali za amfiteatrom, veliko rimsko kazalište svakako zaslužuje riječ više.
Malobrojni zapisi danas su uz kamene ostatke jedini izvor o toj velebnoj građevini, pa su stoga vrlo značajni. Osim razasutih manjih izvora, najznačajniji su: rad arhitekta Sebastijana Serlija iz 16. st. kada je kazalište (u dobroj mjeri ruinirano) još uvijek postojalo, sustavno arheološko istraživanje arheologa Antona Gnirsa s početka 20. st., te sinteza Štefana Mlakara iz 80-ih godina 20. st. s manje-više svim pojedinostima.
Kazalište koje je svojevremeno primalo i 5.000 ljudi, a čiji je polumjer bio 50 m odnosno duljina scenske zgrade 100 m, samo po sebi svjedoči o svojoj funkcionalnosti. Smješta se u 1. st. kada pulska kolonija doživljava svoj procvat. Naslonjeno na padinu brežuljka bilo je ukrašeno korintskim stupovima, višestrukim stupovima samcima, te mnogostrukim mramornim umjetničkim djelima. Stoga, i ne čude sačuvani mletački izvori o kontinuiranom otuđivanju ne samo obrađenog kamena, već i umjetnički oblikovanog mramora.
Od kraja rimske vladavine pa do početka 16. st. kazalište je služilo kao “kamenolom” žiteljima grada i okolice, nakon čega je navodno zapaljeno udarom groma i pretvoreno u gomilu kamenja. Upravo te blokove 30-ih godina 17. st. vojni inženjer Antoine DeVille iskoristio je za gradnju tvrđave na pulskom brežuljku Kaštel. Tako je već 1630. god. uz pomoć volovskih zaprega seljaka iz okolice prenio veću količinu obrađenog kamena kazališta na brežuljak. Premda je mletačka vlast apelirala za očuvanje kamenih blokova kazališta, učinila je to prekasno, i sve težnje da se išta očuva bile su uzaludne. Zbog tog je čina i sam DeVille u kasnijim stoljećima bio izložen velikim optužbama, koje se, uzevši u obzir okolnosti, shvaćanja i vrijeme u kojem je živio, danas ipak izgledaju prenaglašeno.
Godine 1550. mletački kipar i arhitekt Jacopo Tatti, nazvan Sansovino, došavši u Pulu radi restauriranja bizantske Opatije sv. Marije Formoze, ukrcao je na brodove 20-ak mramornih stupova bazilike i nekoliko blokova mramornog kazališnog kamena. Poslao ih je u Veneciju i oni su kasnije ukomponirane u knjižnicu Marcianu, crkvu Svetog Marka te Duždevu palaču. Taj drski čin slavnog arhitekta, nasuprot DeVilleovoj težnji da izvrši svoju dužnost, u Veneciji je naišao na odobravanja i ovacije. Ipak, DeVille je, kako sam kaže, kazalištu dao novi oblik, prenijevši ga malo uzbrdo, darovavši gradu novi kulturno-povijesni spomenik - gradsku tvrđavu.
Od spomenutih fragmentarnih podataka, najstariji je zapis Georga Pfistringa koji je 30-ih godina 15. st. proputovao Pulom. Pfistring spominje kazalište kao palaču Rolando, što zapravo i ne čudi budući da se u to doba polumitskom Rolandu, odnosno Orlandu pripisivalo i ono što nije imalo nikakve veze s njim. Potvrdi tog podatka pridružuje se izjava hodočasnika Hansa Schürpfena Luzerna koji je krajem 15. st. obišao Pulu. Po njemu je kazalište visok monumentalni kaštel koji je Karlo Veliki dao sagraditi za svog brata Orlanda, kapetana Istre i Dalmacije. U isto vrijeme drugi hodočasnik Arnold von Horf također spominje monumentalnu antičku palaču, posebno se pritom diveći masivnosti njezinih blokova.
Šesnaesto stoljeće razdoblje je nešto iscrpnijih zapisa. Uz spomen Pietra Martira D’Anghiere 1501. god., najslavnije ime seicenta vezano za ovu problematiku već spomenuti je Sebastijan Serlije koji je u službi Venecije crtao spomenike pohodeći Istru i Dalmaciju. Njegov opis, popraćen crtežima i mjerama orkestre, scene, portika i mramornih korintskih stupova te svega ostalog, značajan je upravo po zabilješkama i crtežima mnoštva danas uništenih pojedinosti.
U drugoj polovici 16. st. kazalište su ovjekovječila i dvojica autora gradskih veduta Giovanni degli Oddi te Francesco Camocia, prikazavši ga u derutnom stanju i nazvavši “rovine antiche”. Pod nazivom “miracula Zari” opjevao ju je u svojoj poemi “Histria” tršćanski kardinal Andrea Rapicio, iako mnogo realniju sliku propadanja kazališta donosi Fortunato Olmo u svom opisu Istre.
Zanimljivo je imenovanje kazališta kao palače Zaro ili Zadro što potvrđuju opisi Nicoloa Manzuola te Pietra Coppa kao i današnji naziv tog brežuljka na kojem je stajalo kazalište. Naime, često se taj termin krivo povezivao s gradom Zadrom ne prepoznajući pritom iskrivljenu grčku riječ za kazalište - theatron.
Posjetitelji Pule nakon prve polovine 17. st. više ne spominju kazalište. Tako u svojem znamenitom djelu “Delle Antichita Italiche”, 1788. god. Gian Rinaldo Carli (prethodno boraveći u Puli), pišući o kazalištu u potpunosti se oslanja na Serlijev tekst, dodajući tek pokoju pojedinost. Osim Serlija i njegovih skica ostao je sačuvan i tlocrt kazališta te idejna rekonstrukcija scenske zgrade, sve iz pera mladog francuskog crtača Louisa Francoisa Cassasa. Naime, Cassas je ilustrirajući znamenitosti za knjigu autora Lavaléea pokušao rekonstruirati scensku zgradu. Iskoristivši Cassasove i Serlijeve crteže i mjerenja, početkom 20. st. istraživanju kazališta pristupa češki arheolog Anton Gnirs. Obavivši mjerenja na terenu te prikupivši preostale arheološke predmete, upotpunio je spoznaje i stvorio konačnu sintezu.
Zbog gradnje stambenih objekata na temeljima starog kazališta, nova sustavnija istraživanja u 20. st. nisu bila moguća. Osim sinteze Štefana Mlakara nastale na temelju nekih od spomenutih izvora, o kazalištu se u ovom stoljeću nije mnogo pisalo. Arheološki ostaci mramornih kapitela, crjepova, stupova i jedne carske statue kao i sve drugo, nisu jedini ostaci. Promatrajući kamene blokove današnje tvrđave na Kaštelu, koja zapravo i jest “preobličeno kazalište”, možemo primijetiti ugrađene fragmente ukrasa te epigrafskih spomenika. S druge strane, na padini brežuljka Zaro gotovo ništa ne ukazuje na postojanje velikog kazališta. Daleko od očiju turista, ali i domaćih ljudi, u sjeni jedne stambene zgrade o tomu simbolično još svjedoče samo dva kamena bloka.

Literatura:

Miroslav Bertoša, Tutamen civitatis et provinciae, “Istra”, br. 119, Pula 1991., str. 26-45.

G. R. Carli, Delle antichità italiche, Milano 1788.

L.F. Cassas, J. Lavallée, Voyage pittoresque et historique de l Istrie et de la Dalmatie, Paris,1802.

A. De Ville, Portus et urbis Polae antiquitatum…, Venetiis, 1633. (prijevod Mate Križmana, u: “Istra”, br. 119, Pula 1991., 16-24.

A. Gnirs, L’ antico teatro di Pola, AMSI 24, 1908., str. 49-89.

G. Hafner, Atena i Rim, u: Umjetnost u slici, Rijeka 1970., god.

P. Kandler, Notizie storiche di Pola, Poreč 1876.

D. Kečkemet, Antički spomenici Pule na slikama i u opisima stranih autora od 16. do 19. st., Jadranski zbornik, sv. 7, 1969.

R. Matijašić, I teatri Romani di Pola tra spettacolo e vita quotidiana, u: Antichità Altoadriatiche, br. 41, Udine 1994., str. 129-145.

R. Matijašić, Antička Pula, Pula 1996.

Š. Mlakar, Iz inventara svjedočanstva o kazališnom životu u antičkoj Puli, u: Antički teatar na tlu Jugoslavije. Saopštenja sa naučnog skupa 14-17 aprila 1980., Novi Sad 1981., str. 91-97.

M. Suić, Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb 1976.

Jasenko Zekić,
Pula

Prethodna objava:
ČAKAVSKI SABOR - NADINSTITUCIJA?

Sljedeća objava:
Nekoliko fragmenata o razvoju...

Povratak na sve novosti