VAL SNOVA

16. Listopad, 2015 - 08:07

Louis Aragon
(1897-1982)

Odjednom se dogodilo, izgubio sam čitav tijek svog života: pitao sam se, sjedeći u nekom kutku svemira, blizu zadimljenog kafića, ispred poliranih komadića metala, usred dolazaka i odlazaka goleme dobroćudne žene, kojom sam se cestom ludila nasukao pod ovim svodom, što je zapravo most koji nazivaju nebom1. Taj trenutak kada sve bježi od mene, kada golemi prasak utire svoj put ne bi li obasjao palaču svijeta - žrtvovao bih svoj život za taj trenutak, kada bih samo pristao ustrajati za tako smiješno malu cijenu. Tada se um pomalo odvaja od ljudskog mehanizma; tada više nisam biciklist svog razuma, brus-papir za oštrenje uspomena i susreta. Tada pojmim slučaj u sebi, istovremeno shvaćam kako nadilazim sebe: slučaj, to sam ja; i zaokruživši tu misao, smijem se na samo prisjećanje svih ljudskih aktivnosti. Nema sumnje, u tom će trenutku biti neke uzvišenosti u umiranju; nema sumnje, u tom će trenutku izvršiti samoubojstvo, ljudi koji će jednog dana umrijeti otvorenih očiju. U svakom slučaju, u tom trenu započinje misao, koja nikako nije ona igra zrcala gdje se nekolicina ističe bez opasnosti. Ako je netko barem jednom prošao tu vrtoglavicu, čini se nemoguće nastaviti prihvaćati mehaničke ideje koje danas rezimiraju gotovo sva čovjekova nastojanja i sav njegov unutarnji sklad. Na kraju ove samo naoko slučajne špekulacije, možemo zamijetiti neistraženi aksiom koji je izbjegao kritici i povezao se s drugim, zaboravljenim sustavom; onaj koji više nije na kušnji, već ostavlja ovaj trag u misli, ovu formulu o kojoj se ne raspravlja. Na taj se način filozofi nabacuju mudrim izrekama i demonstracijama. Svoju maštu stavljaju u okove ovih nepoznatih karika, ukradenih s grobova slavnih. Oni smatraju da istina ima strane, vjeruju u polovične istine.

Živio sam u sjeni velikog bijelog zdanja urešenog zastavama i galamom. Nije mi bilo dopušteno povući se iz ove palače Društva, a iza onih koji su se uspinjali njezinim vanjskim stubama ostao je zastrašujući oblak prašine na otiraču. Domoljublje, čast, vjera, dobrota - teško je bilo prepoznati se usred tih nebrojenih riječi koje su nasumce razbacivali jekom. Ipak, postupno sam se oslobodio njihovih najčvršćih uvjerenja. To nije bilo dovoljno. "Sklonost svih bića da ustraju u svojem postojanju", jedno je od njihovih omiljenih uvjerenja, dok hedonizam izaziva nevjericu. Za njih pogrdan izraz "zatrovan konačnošću", dostaje da osudi bezuvjetno sve. Konačno, otvaraju pasuse svojih intelektualnih života izrazom koji im godi: "Raščlanimo na trenutak pokrove riječi". Uopće i ne pomišljaju na to da takve metode vode ka pretpostavljanju realnosti. Njihovi umovi su grozoviti križanci, potomci nastrane veze ostrige i podlaca. Ali ove grbavce misli nimalo ne zabrinjava to što će prolaznici praznovjerno dotaknuti njihovo izobličenje za sreću. Oni su kraljevi svijeta i čuvari tamnice iz koje čujem njihovu veselu pjesmu i vitlanje ključevima.

Tu i tamo, ako bi se neki posjetitelj u prolazu raspitivao kako sam provodio vrijeme u osami u koju sam se, ovo tvrdim bez ironije, dobrovoljno povukao - ako bi netko tko nije potpuno siguran sumnja li u mene ili u sebe, na trenutak imao pristup u moje neobično postojanje, moji odgovori navukli bi brzo na njegove oči porculanski odsjaj nepovjerenja. Kako bi mogao shvatiti da nikako nisam u potrazi za srećom? Da misao ne postoji osim u riječima? Pa ipak bi ponekad taj posjetitelj, ponesen modom i vjerom u snagu znanosti, prizivao idealizam. Tada bih shvatio da pred sobom ponovno imam plahog realista, jednog od današnjih ljudi dobre volje koji žive u kompromisu između Kanta i Comtea, koji misle da su zakoračili visoko odbacujući priprostu ideju stvarnosti u korist stvarnosti-same-po-sebi, noumenalnog2, te pohabane, oljuštene boje, gipsane figurice. Ništa neće natjerati takve ljude da shvate pravu prirodu stvarnosti: da je to odnos kao i bilo koji drugi, da bit stvari nikako nije povezana s njihovom zbiljnošću, da postoje odnosi različiti od stvarnosti koju razum može pojmiti, a koji su također iskonski, kao slučaj, privid, fantastično ili san. Te različite vrste pridružene su i izmirene u rod: nadrealnost.
Kojim zaobilaznim putom ćemo stići do biti, pojma, zaista zaslužuje pravo divljenje. Ideja nadrealnosti trebala bi se pristojno izjednačiti s ljudskom spoznajom o neobičnim doktrinama i događajima nagomilanih stoljeća. Ali koje je mjesto bilo pogodno za njezino pojavljivanje? Bilo je to usred vrlo određenih promišljanja, tijekom razrješavanja problema poetike (budimo točni, u trenutku kada se razotkrila moralna nit problema) kada je 1919. André Breton, pripremajući se spoznati mehanizam sna, na početku sna otkrio začetak i prirodu nadahnuća. Od početka je to otkriće, samo po sebi veliko, bilo ono za njega, kao i za Philippea Soupaulta koji se s Bretonom posvetio prvim nadrealističkim iskustvima. Ono što ih je iznenadilo, bila je snaga za koju nisu znali da je posjeduju - neusporediva lakoća, oslobađanje uma, besprimjerno proizvođenje slika - i vrhunaravni ton njihova pisanja. U svemu što je tim načinom proizlazilo iz njih, prepoznavali su, bez osjećaja odgovornosti, sve besprimjerno u nekoliko knjiga, nekoliko riječi koje su ih još uvijek pokretale. Najednom su spoznali veliko pjesničko jedinstvo koje se nastavljalo od proročanskih knjiga svih naroda do Iluminacija i Maldororovih pjevanja 3. čitali su između redaka nepotpune ispovijesti onih koji su nekoć podržavali Sustav: u svjetlu otkrivenja Une Saison en Enfer 4 prosipa svoje tajne, zajedno s Biblijom i nekoliko drugih ispovijedi čovjeka ispod njegove krinke slika. Bilo je to u suton Dade, a pouka koju su Breton i Soupault izvukli iz ovih istraživanja bila je da "genij" ne postoji, već je obmana; bili su obuzeti gnjevom zbog tog trika, te prijevare koja ide u korist književnog proizvoda, skrivajući postupak - i skrivajući činjenicu da se tim postupkom svi mogu služiti. Ako su prvi nadrealistički pokusi, čiji je broj bio ograničen od početka, utrli put takvim književnim eksploatacijama, to je bilo zato jer su znali da će jednoga dana biti sposobni spustiti karte, i da su isprobavali prve plodove te velike čarolije proizvedene iz dubina. I u početku su se držali vrlo mirno, a svijet se od srca smijao njihovim pjesmama.

Ono što ih je natjeralo bez razmišljanja zamisliti ponor nad čijim rubom su logorovali, ono što im je otvorilo vidik na to polje kometa koje su nehotice obrađivali, bio je neočekivani učinak nadrealizma na njihove živote. Bacili su se u njega kao u more; i kao izdajničko more, pogledajte kako se nadrealizam prijeti prekrstariti ih do otvorenog mora gdje lutaju morski psi ludila. često sam mislio na čovjeka koji je sastavio prvi mali osjetljivi otisak od ugljika i bakrene žice, vjerujući da će uspjeti snimiti treperenje glasa; kada je uređaj bio sastavljen, čuo je jasan zvuk ljudskog glasa. Tako su prvi nadrealisti, stigavši do vrhunca umora zlouporabom onoga što im se još činilo kao igra, vidjeli kako se pred njima uzdižu čuda, divna priviđenja prateći opijenost religijama i fizičkim opijatima. U to doba, kada smo se svake večeri susretali poput lovaca, sastavljali smo dnevne obračune, popis zvijeri koje smo izmislili, fantastične biljke, bujne prizore. Postajući žrtvama pospješivanja, proveli smo veliku količinu sati na tim vježbama, a one su nas odvele u čudnovate predjele nas samih. Bili smo zadovoljni promatrati krivulju naših napora i popratne stranputice. Tada su se počela događati čuda. Isprva je svatko sebe predstavljao predmetom nemira i pokušavao se boriti protiv tog nemira. Uskoro se njegova priroda otkrila. Sve se događalo kao da je razum, postavši stjecište nesvjesnog, izgubio trag gdje je istjecao. Tu su nastale slike koje su preuzele oblik, postajale jezgra stvarnosti. Izražavale su se u skladu s tim odnosom, u zamjetnom obliku. Na taj su način preuzimale karakter vidljivih, slušnih i opipljivih priviđenja. Iskusili smo punu snagu tih slika. Izgubili smo nadzor nad njima. Postali smo njihovo vlasništvo, njihovi konji. U krevetu trenutak prije utonuća u san, na ulici širom otvorenih očiju, sa svom parafernalijom5 strave, pružali smo ruke utvarama. Stanka, uzdržavanje od nadrealizma, omogućilo je čudima da nestanu, dopustivši nam shvatiti kako su bili povezani s graničnim čudima koja su posljedica uzimanja kemijskih sredstava; i u početku nas je strah natjerao da prekinemo s istraživanjima koja su, nakon kratke stanke, sasvim povratila svoje pravo na našu radoznalost. Istovjetna narav smetnji izazvanih nadrealizmom, tjelesnim umorom, i opijatima, njihova sličnost snovima, mističnim vizijama, i semiologiji mentalnih bolesti, dovela nas je do jedine pretpostavke koja je odgovarala toj masi činjenica i povezivala ih: postojanju mentalne supstancije, koja sličnost između priviđenja i čuda smatra drukčijom od misli - supstancije, koja čak i u osjetilnom očitovanju može tvoriti misao samo u posebnim slučajevima. Iskušavali smo tu mentalnu supstanciju u njezinoj zbiljskoj snazi, snazi zgrušavanja. Vidjeli smo kako prelazi iz jednog stanja u drugo i u tim preobrazbama otkrila nam je svoje postojanje. Vidjeli smo, na primjer, pisanu sliku koja se u početku prikazala slučajnom, proizvoljnom, kako pobuđuje naša osjetila, odbacuje svoj verbalan okvir preuzimajući odlike pravog čuda, za koje smo uvijek mislili da ga je, van naših maštanja, nemoguće izazvati. Više nismo imali nikakva jamstva da sve što je proizišlo iz polja naše svijesti i naših tijela, nije bilo proizvodom ove paradoksalne aktivnosti u kojoj smo svi sudjelovali. Tako smo, zamišljajući promjenu naših doživljaja, sveli svaki osjet, svaku misao podvrgnutu kritici, na riječ. Potpuni nominalizam6, koji nalazimo u nadrealizmu, zapanjujući je dokaz; i konačno, činilo nam se da ta mentalna supstancija o kojoj sam govorio nije ništa drugo do rječnik: ne postoji misao izvan riječi - cijeli nadrealizam podupire taj prijedlog s kojim se danas susrećemo, iako nije nov, s više nepovjerenja od neodređenih mišljenja, neprestano lažno prihvaćen činjenicama realista koje možete pomesti pod Panteon jedne lijepe kišne večeri.

Tada možete vidjeti što je nadrealno. Ali njegova nakana može biti shvaćena jedino njegovim opsegom; ili bolje, nakana je ta koja se povlači kao obzor pred putnikom, jer je, kao obzor, odnos između razuma i onoga što nikada neće dohvatiti. Kako je razum razmotrio odnos stvarnog u kojem nejasno nabacuje sve što postoji, prirodno tom odnosu suprotstavlja odnos nestvarnog. Trenutak u kojem je zamijenio ta shvaćanja jest taj kad razum zamišlja sveobuhvatniji odnos, gdje se ta dva odnosa međusobno nadopunjuju dobrosusjedskim odnosom - nadrealnim. Nadrealnost, odnos u kojem razum povezuje nakane, zajednički je obzor religija, magije, poezije, snova, ludila, pijanstva - i ništavnog života, treperava kozja krv koju smatrate dostatnom napučiti nebo za nas.

čisto ništa raspršuje oblake i isti ih vjetar vraća natrag. Misao također posjeduje svoje zlatne porube. Sunce se pomalo igra utvarama. Vrsni plesači bez pumperica7, i ono što određuje vrijednost njihovih koraka jest ovaj polomljeni lanac oko njihovih zglobova. O, prikaze nestalnih očiju, djeco sjene, čekajte me, stižem a vi ste se već okrenuli. Ne odričite se akacija, čuvara časti, glavne tribine, bit ću točno tamo; a unatoč tomu silazili ste niz druge glogove prolaze sa svojim šalovima odraza i dominom beskonačnog nemira. Kako pratiti ideju? Njezini putovi puni su odvojaka. Krinke se pojavljuju na balkonima. Cijelost života mami nas dok prolazimo sa suprugama u zagrljajima, i nudi nam ljubice: svi problemi u buketima. Dragi moji, još jedna tračerica, i nizbrdo, još jedan poljubac. Dada je bila moralni sud i, na svoj poseban način, utvara. Živjeli smo to progonjeno postojanje koje uopće nije dopuštalo razumu prihvaćanje bilo kakvih pojmova. Na kraju, neodređena sentimentalna sklonost nadrealnom upravljala je našim prijedlozima, nekakva napredna naklonost primarnom kaosu, još uvijek bezimena, bezlična. Jednog lijepog dana priviđenje se oslobodilo svojih koščatih ruku, u smjeru visina. Dugo razdoblje mrtvila proizašlo je iz razdvajanja tih oblaka.

Broj nadrealista povećao se. Mladi ljudi, navikli na opijenost, smetenost, zbunjenost, bez potrebe za okretanjem natrag prema vatrenim plamenovima prosvjeda i demonstracija - što svakako ima svoj poseban šarm. Svi odreda posvetili su se poroku, nasrnuli su u nj. Trebala je postojati okolnost poput prstena na prstu žene koju susretnete, poput slikarije na zidu čekaonice dok čekate na red, da nadrealistička ideja dobije neočekivan obrat. To se dogodilo pokraj mora, gdje je René Crevel upoznao ženu koja ga je podučila kako pasti u poseban hipnotički san koji pomalo sliči mjesečarskom stanju. Na taj način uspio je proizvesti govore pune ljepote. Epidemija transa izbila je među nadrealistima. Mnogi od njih, slijedeći ovaj genijalan postupak s promjenjivim uspjehom, našli su se ovladani sličnom vještinom, i krajem 1922. - jeste li primijetili kako je ovo doba godine naklonjenije velikim odsjevima? - bilo ih je sedam ili osam koji su živjeli samo za te trenutke zaborava kada su, ugašena svjetla, nesvjesno govorili, kao ljudi utopljeni u čistom zraku. Ti trenuci povećavali su se iz dana u dan. Svaki dan željeli su spavati više. Bili su opijeni svojim riječima ako su im se ispripovijedale. Željeli su spavati bilo gdje. Sve što su trebali činiti bilo je slijediti prvotni ritual. U kafićima, usred žamora glasova, jakog svjetla, naguravanja, Robert Desnos trebao je samo sklopiti oči i počeo bi govoriti; i između vrčeva za pivo, tanjura, cijeli se Ocean urušio sa svojom proročanskom bukom i svojim isparinama urešenim dugačkim stjegovima. Ma koliko malo ga gnjavili - ispitivači tog veličanstvenog spavača, snaga magije, otkrivenja, Revolucije, snaga fanatika i propovjednika odmah se pokazivala. Pod drukčijim okolnostima, Desnos bi, držeći se tog delirija, postao religijski vođa, osnivač grada, glasnogovornik pobunjenih ljudi. Govorio je, pisao, crtao. Uskoro su se počele događati slučajnosti uz recitacije spavača. Bili smo svjedoci razdoblja skupnih iluzija - jesu li to uopće bile iluzije? Ovi su ponavljani eksperimenti držali ljude, koji su im se podvrgavali, u položaju progresivne i teške razdražljivosti, lude nervoze. Mršavjeli su. Stanja transa trajala su sve duže i duže. Nisu se više željeli buditi. Padali su u san gledajući druge kako spavaju, i tada razgovarali kao ljudi iz slijepih i dalekih svjetova; svađali su se i ponekad smo morali izvlačiti noževe iz njihovih ruku. Prava psihička uništavanja i poteškoće, nakon ponovljenih pokušaja da ih se povrati iz stanja ukočenosti koje ih je obuzelo kao dah smrti, uskoro će natjerati sudionike ovih osobitih eksperimenata, nakon preklinjanja onih koji su ih promatrali kako se naginju preko ograde budnosti, da prekinem s vježbama koje niti smijeh niti sumnje nisu mogli omesti. U tom je trenutku kritički duh ponovno prostrujao. Upitali smo se jesu li oni zaista spavali. Neki su, u svojim srcima, počeli odbacivati ovu avanturu. Ponovno se pojavila ideja o simuliranju. Što se mene tiče, nisam uspio steći pravo mišljenje o toj ideji. Da li se simuliranje nečega razlikuje od zamišljanja tog istog? I što netko zamišlja, postoji. Nećete me natjerati promijeniti pjesmu o tome. Uostalom, pokušajte objasniti kako možete smatrati simulacijom nadahnutu osobinu prepričanih snova koji se šire preda mnom! Velika sablazan ovih nastupa neupitno je povlačila za sobom buncajuća objašnjenja; drugi svijet, seoba duša, čudesno. Cijena ovakvih tumačenja bile su skeptičnost i poruga. Uistinu, takva tumačenja ispala su manje netočna no što se pretpostavljalo. Jer, bez sumnje, čuda prema kojima su nas podudarnosti slučajeva učinili nepristranim svjedocima, nisu ma u kojem pogledu drukčija od svih nadnaravnih činjenica koje skroman ljudski razum baca zajedno sa preteškim jednadžbama u košaru zaborava budućeg naraštaja. Nema sumnje, to je modalitet nadrealizma, u kojem povjerenje u trans igra istu ulogu u govorenju naglas koju brzina ima u pisanom nadrealizmu. Ovo uvjerenje, i popratne pripreme (mise en scène), poput brzine prekida gomilu ograničenja koja sapinju um. Tu možete vidjeti točku u kojoj sloboda, ta čarobna riječ, prvi put dobiva svoje značenje: sloboda počinje gdje se rađa čudesno8. Na tom mjestu možete zamisliti postojanje skupnih nadrealizama, jer kada nadrealizam navede sve ljude da počnu vjerovati u čudesa, u vojne pobjede- taj kolektivni nadrealizam je, konačno, ono što je proizašlo iz vjenčanja u Kani i u bitci kod Valmyja9. A u podnožju ovog čudesnog mlina je istina, ovo je istina, obična voda pretvorena je u vino i krv dok su brda pjevala. Dakle, nevjerni Tome, i vi ste također pognuli vaše glave naoružanim riječima koje drže pod svojom vlašću tako velik dio neba.

Jednom oblikovana ideja ne ograničava se samo na postojanje: ona živi. Na taj se način pojam nadrealnosti u posljednje dvije godine okrenuo prema sebi, donoseći sa sobom svemir odlučnosti. I u ovom vraćanju unatrag, prije svega iznova je otkrio slike koje su upravljale njegovim rođenjem, kao što sin nanovo otkriva svoje roditelje u trenutku kada mu je cijelo tijelo sastavljeno i složeno po dijelovima, pripremljeno za velike tajne i pomalo zaboravljivo prema tim starim konzervama. U svojim je počecima naišao na san, iz kojeg je proistekao. Ali sada, u ozračju nadrealizma, san je razjašnjen i preuzeo je svoje pravo značenje. Sukladno tomu, kada je André Breton zapisao svoje snove, ovi su, prvi put od početka vremena, u prepričavanju zadržali svoje snovite kvalitete. To se dogodilo jer je čovjek koji ih je sakupio navikao svoje pamćenje na drugačije odnose od oskudnih stvarnosti budnog života. Tako je, također, Robert Desnos naučio sanjati bez spavanja. On uspijeva, po volji, prepričavati svoje snove. Snovi, snovi, snovi, područje snova proteže se svakim korakom sve više. Snovi, snovi, snovi, plavo sunce snova konačno prevozi zvijeri čeličnih očiju natrag u njihove jazbine. Snovi, snovi, snovi na usnama ljubavi, na obličjima sreće, na jecajima za pažnjom, na signalima nade, u dvorištima gdje se ljudi prepuštaju služenju trnokopa. Snovi, snovi, snovi, ništa osim snova tamo gdje vjetar luta, a psi laju po ulicama. O, veliki Snu, u blijedim jutrima zgrada, ne daj se opet zavesti prvim sofizmima zore, tim krednim vijencima gdje, naslonivši se prijeko, miješaš svoje čiste, slabe udarce čudesnom nepokretnošću statue! Rasipaj ove nesnosne bistrine, ova krvarenja neba koja predugo blate moje oči. Tvoja kućna papuča mi je u kosi, duh zadimljena lica, veličanstvena sjena namotala mi je dah. Preuzmi ostatak mog života, preuzmi sve živote, plima se podiže s pjenom cvijeća. Znamenje iznad kuća, priviđenja na dnu bazena prepunih tinte i u talozima kave, migracije ptica postrance od vračeva, srca savjetovana krvavim prstima, navijestite - vremena se odmotavaju sa svojih draperija - vaše vladavine i vaši cikloni, sirene dostojne obožavanja, jedinstveni lakrdijaši spilja, o, priviđenje koje se saginje nad koralj, boja slapova, zadah vjetra! 1924: pod ovim brojem koji nosi koču i vuče za njom lovinu mjesečeve ribe, pod ovim brojem urešenim nesrećama, čudnim zvijezdama u svojoj kosi, pošast snova širi se kroz susjedstva i okolicu. Veliki primjerci uzdižu se iz čistih polja. Tko je taj čovjek pored obale mitova i mora, sav pod snijegom i tišinom? Drugi, odsječen od ostalih, živi u svojoj ciganskoj karavani s vojskom posluge. Još jedan, u strahu otvorenih očiju pred svijetom, poginuo je pred policijom i svojim ocem, dok je automobil prolazio pored zidova zatvora, i ta žena, ta žena koja je na zidu kafića napisala: "Bolje je čistiti čaše, nego rane od metaka.". Onaj drugi, što je radio u Kini cijelo to vrijeme, između dva sna koji su zvučali poput soli? Onaj drugi, drugi: naslikao si Noć i bila je to Noć sama; naslikao si nebo i bio je to pravi smaragd sudbine. Još jedan san, drugi san: pustinja preko gradova, istovjetni kapci i tragovi podstavljeni životom, netko bi ubio za mnogo manje. Za manje od toga ubijen je san: slavina u slabom romantičkom stilu, unutrašnjosti dekorirane onako kako volimo, i otmjeni zlatni sat na stolu. I taj odrastao čovjek, ne srami li se on ovih nemogućih pjesama? Nikada nije zamišljao organizirani život. Koju bi pogodnost mogao izvući iz njega u svojoj kartonskoj klinici, taj drugi, spustivši svoju ledenu ruku na ljudske osjećaje i čistoću obiteljskih odnosa? Saint-Pol-Roux, Raymond Roussel, Philippe Daudet, Germaine Berton, Saint-John Perse, Pablo Picasso, Giorgio de Chirico, Pierre Reverdy, Jacques Vaché, Leon-Paul Fargue, Sigmund Freud, vaši portreti vise na zidovima spavaće sobe snova, vi ste predsjednici Republike Snova.

A sada, upoznajte spavače.

Postoji nadrealističko svjetlo: ono koje, u sate kada se gradovi osvijetle, pada na narančasto-ružičasti ljubičasti odsjaj svilenih čarapa; ono plamteće u Benèdictine10 robnim kućama, i njezina blijeda sestra u čvorovima spremišta mineralne vode; ono što potajice obasjava plavu putničku agenciju na Place Vendome koja organizira putovanja na bojišta; ono koje ostaje do kasno kod Barclaysa na Avenue de l'Opèra, kada se vezovi otope u prikaze; svjetlo baterije na žrtvama umorstva i predmetima ljubavi. U očima svih žena postoji nadrealističko svjetlo. Veliki komad stvarnosti upravo je srušen na Boulevard de la Madelaine, i kroz tu pukotinu možete načas spaziti komadićak krajobraza koji se pruža sve do radova kod Moulin-Rougea u Citè Vèron, do predjela u kojima se razvaljuju utvrde starog Pariza, u aleju kipova kod Tuileriesa, do Goblina koji podmeću vatru noći s riječju OPROST ispisanu fosfornim slovima, do svodova Mètroa gdje se zlatni konji Poulain čokolade propinju u povorci, u dijamantne rudnike gdje se krijumčari izlažu opasnosti postati pohlepno laparotomizirani11, isparavanja sumpornih kalema gdje umiru mali psići. Više od jasnoće sunca koju prezire, Georges Limbour podnosi ovaj dan Nepoznatog. Nitko ga nije uspio istjerati s vrha stubišta s kojeg ga je gomila izbacila u prvosvibanjskoj noći, jer se bojao križeva i zastava, pobjedničke ratne raskoši. André Masson prisustvuje puštanju golubova na svim raskrižjima: predivne noževe koje je viđao posvuda konačno može razumjeti. Ako su kuće u Parizu planine, to je stoga što ih vidimo u odrazu Max Morisovog monokla: nije li oskvrnuo veliko raspelo na željezničkoj stanici u Argentu? Vidio sam policajce i obrtnike kako gaze Paula Éluarda na klaviru i među slomljenim žaruljama, trideset na jednog prema ovom saltu zvijezda. Vidio sam ga, malo kasnije, na dnu šampanjca u zemlji zmijolikog stijenja. Tada je ušao u zemljinu sjenu, gdje su moralne pomrčine svijećnjaci Zemljine kugle neograničene oceanom, tad se vratio, gleda pravo u vas. Delteil? To je mladić kojem se Francis Jammes zaklinjao u ime njegove bijele kose, mladi mesožder provodi svoje dane u Meudonskoj šumi s krvavim prikazama. Man Ray, ukrotio je najveće svjetske oči, snove na svoj način sa noževima-mučilištima i slanim-podrumima: dao je značenje svjetlu, evo kako ono zna reći: "Suzana, jesi li crnka ili plavojka? Ona se mijenja s vjetrom i možete vjerovati u ovo: voda je ravnopravna čovjeku." Tko je ovaj zatvorenik u velikoj klopci? Znakovi koje Antonin Artaud stvara daleko odzvanjaju čudno u mom srcu. Mathias Lubeck, pa ti nisi ozbiljan, nećeš se ponovno dobrovoljno prijaviti u kolonijalnu vojsku? Govori kako se srami što nije tetoviran. Jacques Baron je, na svom brodu, upravo upoznao prelijepu bijelu ženu: sjećaš li se, dragi moj prijatelju, jedne večeri kad sam te ostavio blizu Barbèsa, bilo je tamo puno protuha, onda nisi razmišljao o orijentalnim morima, potpuno si se oslanjao na nagon u odnosu na ljeto. André Breton, evo nekoga o kome ne znam reći ništa: kada sklopim oči, vidim ga ponovno kod Moreta, na Loingu, u svim prašnim oblacima tračnica za vuču. Već smo odavna prepoznali Philippea Soupaulta po njegovoj kovrčavoj kosi, znao je pričati s tapetarima, koji bi se prestrašeno smijali oko podneva. Denise, Denise: u maloj uličici gdje se ljudi zaustavljaju, zar ne, café boja uvijek predivno pjeva kad prolaziš, i zar se uvijek ne ubijaju u kanalu, u Rue Longue, svugdje kamo prođeš svojom sjenom i bistrim očima? Jacques-André Boiffard odbija skrojiti svoje omiljeno crno otmjeno odijelo. Nosi baršunastu kapu. Traži posao iako ne želi raditi: oglašavanje. čarobnjaštvo nema tajni pred Rogerom Vitracom koji priprema Teatar Paleži, gdje ljudi umiru kao u šumi. Također se priprema ponovno osnovati kult Absinta, čije su cjediljke-žlice prevrnute. Jean Carrive, najmlađi poznati nadrealist, iznad svega je jedinstven po predivnom osjećaju za pobunu: hrabro stoji nasuprot budućnosti s riznicom blasfemija. Pierre Picon produžava svoj protektorat nad Španjolskom. Francis Gèrard, drzak kao nitko drugi, upravo se bacio u vode života: znadete li možda neku ženu za njega, neobično lijepu, koja bi od dvadesetogodišnjaka zauvijek napravila izgubljenog čovjeka? Simone dolazi iz zemlje kolibrića, ti mali plamsaji glazbe, nalikuje vremenu lipa. Nadvladan gledateljima u Petit Casinu, i u različitim kafićima metropole, Robert Desnos više je puta testirao smrt na izraz: Riječi, kaže on, da li ste mitovi slični mirtama umrlih? Zemljotresi - ondje Max Ernst, slikajući kataklizme onako kako drugi slikaju bitke, osjeća najveće olakšanje i užitak: neobično je što se zemlja ne trese konstantno. René Crevel nikada nije zamijetio da je svijet solidno učvršćen s pomoću meridijana i paralela: on je najveći mjesečar od svih. Golem bijes, divlja odlučnost, čine Pierrea Navillea neobičnim likom: mislim da se dobrovoljno osudio na pokušaj atentata na život; želim poznavati hiromantijuš2 ne bih li saznao hoće li biti jako nesretan. Marcel Noll, moj stari prijatelj Noll: nećeš pokušati dezertirati, ali čiji si rob ako ne prikaza iz dubina svojih očiju? Vidite, ljudi, oni prave puno prašine. Zamislite, Charles Baron upravo se odjavio iz hotela u kojem ste bili susjedi. Donosi mi novosti o svom bratu. Nikako nije izgubio naklonost one krasne žene kojoj još jednom želim iskazati svu čast. Ali onaj tko je sposoban za sve, onaj tko jednostavno stoji na popisu junaka, onaj koji se nikada nije zaštitio od života, onaj kojeg susrećemo u Soleil Levant, onaj tko prkosi zdravom razumu svakim dahom - to je Benjamin Péret, i drži malog kita na uzici, ili možda malog vrapca. Kakva šteta što je Georges Malkine danas u Nici! Od sada nadalje više nemam niti površnu predodžbu ukusa, a kamoli o tajni ove boleštine koja je s njim otišla na Azurnu obalu. Maxime Alexandre? Sigurno misli da sam ga zaboravio. Ne možete zaboraviti očaj. Zadnje vijesti o Renèe Gauthier su loše. Suzdržavam se govoriti o ovoj mladoj ženi potpuno rastrganoj između nekakve strasti i dovitljivosti koje se ne može riješiti. Dragi moj Savinio, ostavi Rim iza sebe i dođi ovdje, gurajući ispred sebe kola napunjena tjelesima Niobine13 djece. Svi koje sam spomenuo očekuju vas. Velike će se stvari zasigurno dogoditi. Objesili smo ženu sa stropa prazne sobe, gdje svaki dan prolaze zabrinuti muškarci, noseći velike tajne. Tako smo upoznali Georgesa Bessièrea, kao udarcem šake. Radimo na zadatku koji je zagonetan čak i nama, ispred Toma Fantomasa14 pribijenog vilicom u zid. Posjetitelji, rođeni u udaljenim predjelima ili na našim vratima, doprinose razrađenosti ovog predivnog stroja za ubijanje, što treba postići, a što ne. U Rue de Grenelle 1515, otvorili smo sanjarsko svratište za neklasificirane ideje i progonjeno gnušanje. Ma kakva nada živjela nadalje u tom beznadnom svemiru, okrenut će svoj posljednji delirični upiljeni pogled prema našoj podrugljivoj maloj kolibici: "Moramo stvoriti novu deklaraciju o Ljudskim pravima".

U jednom od romana Marcela Allainea16, kada tajanstveno Crveno-Srce, nakon tisuća lutanja, žeđi i zaglušujućih opasnosti, i fatamorgana, dopire do dubina Nebeskog carstva i mitske grobnice gdje se nada pronaći prsten koji bi mu dao snagu, što je ugledao, dok su noćne ptice polijetale s prašnjavih oplata oskvrnute kripte? Dobro označen otisak pete Šumske-Pošasti. I nema sumnje, dragi prijatelji, mi također ostavljamo plijen ne bismo li trčali za sjenom, nema sumnje, uzalud ispitujemo ponor. Ali, sjena, tišina, ono je za čim tragamo cijelu vječnost; to je veliki poraz koji treba izdržati. Kojim slučajem ne čitamo na gradskim spomenicima: Panteonu, od Zahvalnog čovječanstva? Što to mijenja na stvari? Imao je osjećaj vrtoglavice i pao je!

Ako odjednom stanem razmatrati liniju svog života, ako zaboravim to zavođenje uma - a to nije toliko teško - ako uspijem barem malo dohvatiti smisao ovog prolaznog života, koji bježi od mene, odjednom... Što to sve znači? Odjednom. Ne očekujem ništa od svijeta, ne očekujem ništa ni od čega. Smisao života, ah, to, ali: što mi otkrivenje znači, i što je u toj zamisli relevantno? Znati! Kamen koji pada u zaljev svjestan je samo svog ubrzanja, iako zapravo niti to. čovjek se mora promatrati kao žrtva svojih odraza, plačući patetične tonove svog teatra. Što će se dogoditi? Kao da je imao ikakva izbora. Ogromna beskorisnost, pjenušavo more, ja sam tvoja podlokana litica. Ustani, ustani, dijete mjeseca, o plimo: Ja sam onaj tko sve više propada, kojeg vjetar nosi uokolo. To je samo navika, kada je noć previše gusta, sa svojim priviđenjima, svojim strahovima, ako ispružim svoje ruke prema zrakama svjetionika koji se u daljini pali. Ako pridodajem, iz tog duševnog obilježja koje ih opisuje, čuvene konstelacije, to je iz navike. Ako potiho pjevušim. Ako dolazim, ako odlazim. Ako mislim. Ako otvaram jedino oči koje nisu vidjele ništa.

Ali od svih melodija za kojima žudim s vremena na vrijeme, postoji jedna koja mi još i danas pruža privid Proljeća i livada, privid stvarne slobode. Izgubio sam melodiju, a zatim je ponovno našao. Sloboda, sloboda: to je doba kada skupina žarkih baklji vjetra odleti kroz blistavost17 neba, to je vrijeme kada metak postane rob gležnjeva, kada lisičine postanu nakit. Događa se da na zidinama svoje tamnice samotnik rezbari natpis koji proizvodi zvuk krila na kamenu. Dešava se da kleše iznad nakupine pernatih simbola svjetskih ljubavi. To je stoga što sanja, i ja sanjam, ponesen, sanjam. Sanjam o velikom snu u kojem bi svi sanjali. Ne znam kako će ova nova pustolovina snova završiti. Sanjam na obali mora i noći. Što si mi htio reći, u daljinu preseljeni čovječe, hučeći kroz sklopljene ruke, ismijavajući spavačeve kretnje? Na obali noći i zločina, na obali zločina i ljubavi. O, Rivijere nadnaravnog, u vašim kasinima, gdje nema dobne granice, otvorite svoje kockarnice onima koji žele izgubiti! Vjerujte mi, došlo je vrijeme kada nije potrebno pobijediti.

Tko je? Ah, vrlo dobro: uvedite beskraj.

1 Aragonov esej prvi je put objavljen u časopisu Commerce, br. 2., (jesen) 1924.; ovaj prijevod rađen je prema izdanju: L. Aragon, "Une Vague de reves", nouvelle édition, Seghers, Paris 1990. (nap. prev.).
2 U Kantovoj filozofiji, nemogućnost spoznaje predmeta opažanja (nap. prev.).
3 Comte de Lautréamonta (Isidore Lucien Ducasse), najvećeg nadrealističkog uzora; ime koje je Breton izvukao iz zaborava devetnaestog stoljeća, autor Maldorora, najvećeg neprijatelja ljudi i svega živog, apologet apsolutnog zla (nap. prev.).
4 Sezona u paklu A. Rimbauda (nap. prev.).
5 Paraphernalia - raznovrsne sitnice kod opreme (konja i sl.), pribor, oprema (nap. prev.).
6 Ovdje Aragon izriče uvjerenje prema kojem predmeti opažanja ne postoje neovisno o riječima kojima ih imenujemo (nap. prev.).
7 Misli se na plitke cipele od lakirane kože, koje se koriste za ples (nap. prev.).
8 Ovo je jedna od najnavođenijih rečenica cijelog nadrealizma (nap. prev.).
9 Kod Valmyja se 1792. odigrala odlučujuća bitka mlade vojske revolucionarne Francuske i feudalno-kraljevske koalicije austrijskih i pruskih intervenata, koja je imala golemo značenje za mladu Republiku; Goethe, očevidac te bitke, izjavio je da od tog mjesta i od tog trena počinje nova povijesna epoha (nap. prev.).
10 Aragon poimence nabraja dijelove Pariza u svom nadrealističkom putovanju; isti postupak upotrijebio je, mnogo opsežnije, u svome Le Paysan de Paris, najpoznatijem nadrealističkom "romanu", uz Bretonovu Nadju (nap. prev.).
11 Laparotomija - operativni zahvat koji zahtijeva otvaranje trbušne šupljine (nap. prev.).
12 čitanje sudbine iz dlana (nap. prev.).
13 Aluzija na grčki mit, prema kojem su Apolon i Artemida poubijali svu Niobinu djecu (njih 14) kao osvetu za njenu hvalisavost, od čega se ova okamenila (nap. prev.).
14 Glavni lik istoimenog popularnog romana u nastavcima, s početka dvadesetog stoljeća, kojim su se nadrealisti oduševljavali (nap. prev.).
15 Aragon govori o Uredu za nadrealistička istraživanja, koji se nalazio na toj adresi (nap. prev.).
16 Jedan od autora gore spomenutog ciklusa romana o Fantomasu (nap. prev.).
17 U originalu moirè; igra riječi: može značiti blistavost ili moar - (svilena) tkanina s utkanim valovitim šarama (nap. prev.).

S francuskoga preveo:
Adrian Cvitanović, Zagreb

Prethodna objava:
ŠTO JE NADREALIZAM

Sljedeća objava:
ZAVIČAJ KNJIŽEVNOSTI

Povratak na sve novosti