U POVODU KNJIŽEVNOSTI

16. Listopad, 2003 - 14:06

Istisne li progonjen, izobličen, stlačen, izvanjskim silama smrvljen čovjek svoj mehanički krik, potresni će signal istom, odjekujući međ’ stijenjem, pronijeti prepast sveudilj.* A budući da je imaginacija pomnjiva te nestrpljiva pronicati, krik će značiti, već prema okolnostima, nešto određeno - divlju zvijer, poplavu ili požar. Noćni znak, onaj što budi izdaleka, mora da je upravljao svim znakovljem, a negdašnja kretnja mora da je bila srozana do znaka krikova, što i jest pismo. Tako pojmljen jezik nije drugo doli oružje, sredstvo, oruđe. Proza, kao što veli sáma riječ. Prozaik iliti sluga.
Pjev je drugačiji znak. Nije znak slabosti, nego snage - on izražava posve neugrožen i neopterećen, slobodan ljudski lik. Lik koji je uspostavio ravnotežu sa sobom, koji je svladao predmete te se njima potpomaže, koji se sabire prema vlastitom zakonu, ne težeći više izmirenju s vanjskim silama koje ga napadaju, nego prije skladu vlastitih dijelova. Što ja dugujem trbuhu, prsnome košu, nogama i rukama, glavi što gleda u daljinu? Štoviše, što duguje svaki od dijelova toga lika svima ostalim, svaka pojedinačna funkcija svima ostalim? Cjelokupnost čovjekova jest ono što upravlja čovjekom. I nije on poput vlakna koje, napinjući se i popuštajući kad se to od njeg zahtijeva, čuva i nikad ne napušta svoje mjesto. Eto što izražava pjev. Da, onaj seljakov, i rudarev, i piljarov. Taj drugi krik ne traži nikakav spas. Ne obznanjuje nečiju propast. Baš naprotiv, izražava njegovu spašenu arhitekturu, pravi i vladarski lik. Svaki je pravi pjevač nalik Bogu. Takva je i moć krika koji se održava, samog sebe oponaša i osluškuje; koji počinje, koji se mijenja, koji dolazi k sebi i koji svršava prema vlastitom nahođenju.
Pjev je prisutan pred kućnim pragom, upravo kao i krik uzbune i straha. On nipošto ne označava neku pojedinačnu stvar, nego jednostavno čovjeka - čovjeka koji se obnovio i učvrstio u samome sebi, čovjeka-kralja. Krik je neukrotiva životinja; pjev glača, učvršćuje. On je poruka sigurnosti, koja svjedoči da čovjek nameće svoj lik - očitovanje umnaža božanska gibanja. Svijet nam otvara mjesto, u nj se odijevamo.
Glazbenikov poziv lijep je i dragocjen. No hvalu treba odati pjesniku, jer njegova je odvažnost još i veća. Zajamčivši za pjev izbavljenim likom, on se jošte usuđuje i govoriti, pa se nanovo laća instrumenta, alatke, i u negibak pjev ugrađuje sav taj naborani, slučajnostima izobličen jezik, i svim tim uspomenama i povorkama nesreće ocrtava neobične obrise. Pjev je oko čovjeka ocrtao veliko prostranstvo. No, s poezijom, na nas nanovo nasrće čitav svijet. Nasrću krik i uzbuna. Primiče nam se drobilica. Pjev je u opasnosti. Proza, naprta djelima i predmetima, odbija zvučni zakon; zaboravlja ga, pa iznova nalazi. U pravi čas, rima će opet preuzeti zvuk - broj donosi nadu, i otporna proza još jedanput biva pobijeđena. Takav je zbiljski ep, koji je u glazbi bio samo projektom. I upravo se tako pjesnik, svojim dvostrukim jezikom, najviše približava nesreći, a ipak u nju ne uranja. Od nje oblikuje slike trenutka, točne i strahovite. No obećanje pjęva čini ih podnošljivima. A drugi krik, onaj nade i snage, neprestano odzvanja u samoj besjedi.
Pjev dokida stvari u isto vrijeme kad i riječi; trpka jadikovka proze dokida pjev. Pjesnik ih oboje čvrsto drži zajedno. Ljudski se lik tako ne okamenjuje u spokoju stvarl, nego uranja u pogibelji i umire s vlastite snage. Stoga je ep matična poezija. Pa čak i u sonetu prepoznajem taj lik koji se dovršava i umire prema svojemu zakonu, odbijajući onaj vanjski. Međutim, sonet prebrzo odustaje i moli za milost. Sonet završava na koljenima umjesto da, prema nepromjenljivoj mjeri, junak padne koliko je dug i širok. Jedanput je barem poezija, zgrćući pod svoje krilo sve neprijateljske moći, s pomoću prirode ljudima predočila sudbinu, bogove i junake, udvostručenu sliku sebe same.

* * *

Umjetnost stiha nesumnjivo je najteža, najpotresnija, najskrivenija umjetnost. Voltaire je napisao na tisuće stihova, od kojih nijedan nije lijep. Chateaubriand se približava poeziji u svojoj raspjevanoj prozi, ali kad piše u stihu pada ispod razine najpliće proze. Sve se može staviti u stihove, šah, ‘bilboquet’, parkovi; samo za to treba strpljenja. Ali i pravi, lijep stih zahtijeva stanovito strpljenje. Lijepa pjesan zrije polako, poput ploda. Gdje je razlika? Moglo bi se reći da je jedno poput prirodna, drugo poput voštana ploda. I za tvorbu voštana ploda, naime, treba imati strpljenja.
Prava pjesan je prirodan plod. Osjeća se to isprva uhom, ali još se bolje osjeća grlom i dahom, pa čak i cijelim tijelom istom kad se pročita naglas. Riječ je ponajprije o nekoj glazbi, koja je fiziološki utemeljena, što će reći da je razmjerna čovjeku, koja pravilno upravlja svojim nutarnjim kretnjama, koja potkiva, isteže, koja od tjeskobe oslobađa to trudno tijelo. Tako smo sazdani, te su gotovo svi naši osjećaji nesreće; razmislite o toj okrutnoj bojažljivosti, nestrpljenju i iritaciji, koji su primjetni već u djece, i to zbog najneznatnijih razloga. Čudnovato smo dirnuti zbog pokvarene brave, omaške, iznenađenja, iznenadna odgovora. Pa onda sve biva zgrčeno, osujećeno, suženo. Prvi učinak poezije, i prije nego što smo je shvatili, jest učinak milosti, u svakom smislu koji nam daje ta lijepa riječ. Dakako da je potresna i iznenađujuća, ts krik je čovjekov; no poezija je u isti mah utješna, oslobađajuća, sretna, sve do melankolije, žalosti i tragike. I zadivljujuć postaje kontrast između onoga što bismo trebali doživjeti i onoga što doista osjećamo.
Pjesnik je, dakle, čovjek koji pod dodirom nesreće iznalazi svojevrstan pjev isprva bez riječi, neku stihovnu mjeru isprva bez sadržaja, neku budućnost osjećaja koji će spasiti sve misli. Ti moćni znakovi postoje u svakoj pjesni, koja je uvijek obećanje sreće. Sintagme s potonjom riječi čine je dovoljno jasnom; svatko, na primjer, razumije što to znači izraziti se u sretan čas. Pjesnik, tako, traži misli, ali ne putem razuma nego pomoću zdravog ritma, koji iščekuje riječi. Velik posao pjesnikov, u čemu on nikad nije ni dovoljno inteligentan niti dovoljno vješt, jest da odbije ono što približno odgovara ritmu, i da iščekuje riječi pravilnih intonacija kojih će dužina, zvučnost i smisao biti upravo onakvi kakvi trebaju biti. Katkad pjesnik prebrzo završi - jedna riječ više, malo popunjavanja. Kao što slikari obično kažu, da “slika nije dovoljno naslikana”, tako se može reći za gotovo svaku pjesan koja nije sazrijevala dovoljno polako. U najmanju ruku, lijep stih ima tu puninu, savršenstvo, veličanstveno izmirenje ritma, rime i smisla.
Pisanje je čin uvijek bremenit sukobima. Najjednostavnije pismo pretpostavlja izbor između sijaset riječi, od kojih je većina strana onomu što se želi reći: čekate, birate. Na osnovi čega? Na osnovi misli koju imate, koju unaprijed naznačujete, ali koja će biti posve točna samo ako imate strpljenja i sreće. Pa ipak to nije poezija. Zašto? Zato što misao tu stupa prva, zato što hoćete nešto dokazati ili objasniti. Pjesnik isprva nema misli; on živi, osjeća, po nekom blagodatnom, ljudskome liku primjerenom pravilu. On polazi upravo od toga životnog ritma i, ne dopuštajući mu da ikad utihne, doziva riječi i raspoređuje ih prema naglasku, broju, zvuku; i upravo na taj način otkriva svoju misao. To pak ne bi bilo moguće da u svakom jeziku ne postoje skrivena blagoglasja između zvuka i smisla. Ta vjera u jezik svojstvena je pjesniku. Međutim, ne očekujte da misli koje na taj način iznalazi, dopuštajući svojemu tijelu, zvučnoj cijevi, da zvoni, budu misli koje vi očekujete samo na osnovi logike. Jer one su začudne, i za njih ćete se morati pripremiti pomoću ritma, to jest s pomoću inkantacije, kao što se pripremio pjesnik. Stoga prvo recitirajte, prilagodite se, i misli će, tako usklađene s najdubljim osjećajem, poprimiti drugačiji sjaj i drugačiju snagu. Jednostavno rečeno, postat će misli.

* * *

Vjernost je pjesnikov zakon. I zakon svih osjećaja također. Žuritelji, oni koji pobiru vrhnje ovoga svijeta, itekako osjećaju taj sklad između stvari i sebe samih, bez kojeg ne bi mogli poživjeti ni trena. Ali o njemu ne znaju ništa: vazda nadomak spoznaje. Trebalo bi povući, pribrati, spoznati doživljeno. Promjena je naš neprijatelj, i vara nas svakojako. Ima nekog velikog obećanja u lijepoj, možda i u svakoj stvari; no strpljenje nipošto nije opće. Gutamo umjesto da kušamo, i ta je proždrljivost slika naših putovanja. Slikarsko djelo opominje nas bolje nego stvar; zaustavlja nas i vraća. Naposljetku nas podučava da više vrijedi vidjeti istu sliku sto, nego sto i jedan put. Ali djelu trebamo pomoći, dati svoj doprinos i svoju ocjenu. Jednako je s glazbom, s kazalištem. Svaka umjetnost ima svoja lukavstva i vraća nas sebi samoj. Priroda je mnogo moćnija, jer između nje i nas postoji hranidbeni odnos. Međutim, ona je lišena lukavstva, te nas i ne poziva na mišljenje. Baš suprotno, svakom našem koraku ona odgovara novim prizorima te mi trčimo, odgađajući učiniti zbroj i pregled. Zbog toga mnogi dospijeva u dosadu koja, naprotiv, odlučno ide naprijed, trči za veličanstvenim trenutkom, da bi naposljetku jednako tako odlučno zanijekala svaku vrijednost toga trenutka.
Međutim, budući da pjesnik upravo od potonjega spašava i sebe i nas, tako što ljepotu i najobičnije stvari čini trajnima i čak neiscrpnima, jasno mi postaje zašto u pjesniku često postoji nešto kao zaliha dosade. Veličina se pjesnikova mjeri po neumoljivosti dosade. Lijek je velika i veoma stara tajna; javna, jer pravila poezije su svima na raspolaganju; tajna, jer treba umijeti koristiti se pravilima, i otprve im prisegnuti. Ta je religija poput svih ostalih - nikad ne odaje svoje prave razloge, što izaziva prilično učestao prezir; ritam podliježe smislu, rima se podvrgava razumu; sve je pravilno opisano; ideje se povezuju i divno ulančavaju. I ništa. Suprotno tomu, skanjivanje pred pravilom i prisega na rimu odmah nagrađuju. Odatle djelatno strpljenje.
Svi su lijepi stihovi pravilni. Ne utoliko što se smisao prilagođuje pravilu. No pravilo nikad nije popustilo, te se smisao uvijek pokazao upravo zbog te nepopustljivosti. Potrebne su takoreći dvije istine, eda bismo ih mogli ujediniti - istina stvari i istina čovjeka. I potonje trebaju činiti jednu jedinu istinu. Pravilo je istina čovjekova. Zaboraviti pravilo znači zaboraviti sebe, i time istom zaboraviti sve. Uzalud vi grabite spram stvari. Njoj niste nimalo potrebni. Nikakve preradbe ona ne treba. S druge strane, čovjek samoga sebe itekako treba. Stoga si on, prisegom, daje to odmjereno vrijeme, zbiljsku budućnost, još praznu i već podijeljenu, nešto poput kalendara svoje misli. Ali to je još uvijek apstraktno: to pleše, ali ne pjeva. Kako učiniti da propjeva ono što još nije? Tu dolazi rima, ono najljepše i najmoćnije u toj igri. Unaprijed dati odjek, zvučnost; unaprijed dati oblik usta; unaprijed dati oblik začudnosti, ruho nove ideje - toliko nove, te još nije drugo doli sama ta začudnost. Taj se ures ne troši. Svaki čovjek to razumije po učincima, i gotovo nitko neće povjerovati da nam je taj unaprijed dati odjek, igra tijela, potreban eda bismo saznali što mislimo. Takvo je lukavstvo bilo potrebno da bi slušatelj polučio tom udvostručenom pomnjom, što i jest pomnja. Aliteracija je vjerojatno bila prva misao. Još je uvijek metoda za sve i orakularni znamen. Odatle dolazi to carstvo pravoga pjesnika. Ali također držim da si, koliko god zakon bio strog zakon i koliko god nam se to nadavalo ugodnim, nikad ne smijemo dopustiti odreći se rime zbog nemogućnosti da u njoj pronađemo odjek. Te se nevjernosti uvijek osjećaju. Nema ničeg na svijetu što tako točno i suptilno osjećamo kao odvažnost i njenu suprotnost; i u svim preljevima osjećaja možda osjećamo samo to.

* * *

Metafora je upravo religiozna. Ona podupire naše misli iscrpnim ili kratkim opisom, ali koji želi biti stvaran. Lamartineovo jezero je stvarno jezero; primjećujemo kako najneznatnije crte objelodanjuju zakon voda i stjenjaka. U lirskoj nam se svjetlosti sadržaji prirode nadaju čvrsti i samodostatni, ne preoblikovani, ni na koji način, u sliku naših nestalnih misli. I treba razlikovati liriku, koja se oslanja na red stvari, od svakoga fantastičnog žanra. Na primjer, Objava nije nikakva lirika. Ona nije drugo do priviđenje u kom je priroda raskinuta. Ovdje vladaju misaone nakaze, koje satiru naše misli. U homerskoj poredbi, tomu nasuprot, stvar je prirodna. Na primjer, lav, slika gnjeva, jest stvarni lav koji baza oko plotova; lanac sila biva praćen u stopu, gotovo s ljubavlju - tim gore po naše misli; a opet, tim bolje po naše misli. Ono stvarno je, naime, najprije taj čvrsti red što odolijeva našim rasudbama. I svaka se utjeha naposljetku svodi na prihvaćanje, pa čak i obožavanje svijeta, kakav god on bio. Duh se za nj načas zakvači i u njemu otpočine. Sam za se taj red vrijedi “velikih nemuštih prostranstava”; Vigny potvrđuje i postavlja svijet, i njegove kratke, ali konzistentne vizije utjelovljuju romantičke negacije. Tko ne ljubi i ne štuje ovaj svijet, ne razlikuje se od redovnika lišenog misli. Uvijek se vraćamo svijetu; duša se ustanovljuje isključivo oslanjanjem na izvanjski red. To je načelo svake usporedbe. Ne kao da bi stvar bila nalik našim mislima, nego prije kao da ovdje nalazimo sažetak svake mudrosti, naime to da je stvar ono razložno, a da joj se misao prilagođuje kako zna i umije. U iskušenju smo ustvrditi da usporedba želi rasvijetliti naše misli. Ali uzmemo li u obzir način na koji je koriste veliki autori, i to da često razvijaju pojam prirode, ne baveći se nekim drugim, prije bismo rekli da usporedba teži regulaciji naših misli, njihovu podešavanju, takoreći, s korakom svijeta. Tu leži moć pjesnikova.
Čak i strogi Bossuet, u svojim propovijedima, ako pronađe Cedar libanonski, svijet još jedanput treba izići kao pobjednik; stablo se slijedi od grane do grane, sve do ptičjega gnijezda. Primjećujemo da ta biblijska slika ovdje zrači pravim sjajem molitve, kao da molitva nije drugo do povratak postojanoj zbilji, spas lutajućem duhu. I bujica također, slika strasti; ali konačno, uređeni nered. Svaki mlaz vode navire i svršava prema zakonu, što nije nimalo zastrašujuće, ali to da voda postane vatrom, kao u snovima, nije više metafora. Utoliko više, upravo naše slabe misli mijenjaju svijet. Upravo to je razlogom zašto treba uvidjeti da simbol traži da bude prirodan, to jest stran našim mislima. Svaki pjesnik stoga teži stvarnoj slici, ali ne simbolički stvarnoj, nego stvarnoj od početka, koja je i fragment svijeta - svijet, ono jedino poštovanja vrijedno. Time se, obratimo li pozornost, objašnjavaju kako lijepe metafore, tako, oprekom, i one plitke, u kojima tkanje prirode kao da je razdrto.
Kod Pascala, primjerice, ne nalazim nijednu sretnu metaforu. Za nj se ne može reći da je liričan, ni da je u bilo kom smislu pjesnik. Stil mu je posve lišen biblijskoga sjaja. On ne voli sliku, nimalo ne ljubi svijet. Misleća trska nema nikakve veze s trskom; njegov pas i njegova djeca posve su lišeni stvarnog postojanja. Možda bolje, poredbeni materijal razbijen je kretnjom ćudi. Pascal bi sigurno prezreo to za objekt zakvačeno pravilo, koje je dobro za djecu. On je tragao za mjerilom duha u samome duhu. Tu posve nestaje drevna primitivna religija, tako dobro nazvana “poganskom”, što će reći onome seljaka. Egzistancija je prokleta, zbog čega esencija istom iščezava. Ali i sam je rekao: to znači željeti načiniti anđela.

* * *

Odisej vuče za sobom sjene mrtvih oko rake ispunjene krvlju - u toj pripovijesti ne nalazim nikakve greške; bolje reći, taj opis ljudske situacije i odnosa živućih s mrtvima savršen je, ta igra imaginacije odzvanja moćno i pravilno poput kakve lijepe simfonije. Mrtvi nas okružuju, upleteni poglavito u naše noćne i sumračne zamjedbe. Jer, slabljenjem i pomutnjom stvarnih zamjedbi, naše uspomene dobivaju važnost. Mrtvi se pojavljuju u određenim trenutcima i pod određenim osvjetljenjima. Njihovo prebivalište stoga nije bez razloga postavljeno u predjele magle i dugih zima. I upravo preko živih oni nanovo oživljuju, prepoznaju, govore, što snažno izražava ta svježa krv koju piju i koja im na trenutak nanovo daje pamćenje. To su neopipljive, jedva ocrtane, lepršave sjene, upravo kakve su i naše nejake i nepostojane slike. I ta je iskrena i stroga mitologija opisala imaginaciju bolje od naših doktora. Znanje uvijek, riječima, i suviše utjelovljuje te nestalne pojave, sve do brisanja gotovo svake razlike između naših sanjarija i stvari. Pjesnik naprotiv, pravilnim osjećajem, tim zbiljskim sjenama daje oblik i kretnju naših misli - među stvarima, upravo na ovoj zemlji. Jer duboka je istina da su naša maštanja uvjetovana nerazlučivim djelovanjima onoga što nas okružuje, kao što su vatra i dim. Lišeni svakog stvarnog prisustva, bili bismo lišeni i svakog sna. Stoga je tradicija uvriježena u svim zemljama - koja nam daje do znanja da se mrtvi pokazuju noću, u magli i mjesečini, ili u prikrajcima šuma - itekako bliže istini nego teološka izmišljotina koja nas razdvaja od mrtvih, i koja ih progoni u kakvu zabit. Neljudska je to ideja.
U toj, s pravom proslavljenoj nekromanciji, sve je skladno i nekako otvoreno poimanju. Sve baš, pa i taj Odisej koji golim mačem tjera mnoštvo sjena i malčice sređuje tu preganutljivu sanju. Jer istina je i da to djelo nadilazi san, i da volja tu može nešto promijeniti samo žustrom, pravilno usmjerenom tjelesnom gestom. K tomu, prvo je iskustvo došlo upravo preko mača, sprave pogodne za sve, koji je pouzdaniji svjedok od ruke. I još jedanput pjesnički osjećaj pogađa bolje od znanja. Učen, naime, čovjek nerijetko previđa kako je jedini način da se promijeni ideja - promjena djelovanja. Fanatici obično odmah istjeruju misao mišlju, uzalud dakako. Drevni egzorcizam gestom bijaše mudriji. Egzorcizam djelovanjem najbolji je. Na stanovit je način stoga sve istinito u toj fantastičnoj priči. Dodajmo još i to, da ne postoji ljudskija besjeda od one mrtvog Ahileja. “Radije bih robovao bijednom čovjeku, nego vladao nad mrtvima”. Živa riječ. Sve su pojedinosti ispravne, a najnaivnije su i najispravnije. Lovac Orion još uvijek lovi međ’ sjenama, i to sjenama onih zvijeri koje je bio ubio. Zadržavanje ovdje nije moguće, refleksija konačno treba uhvatiti ideju, to jest da se sve vrati u sjenu, i zvijeri, i stabla, pa čak i lovno područje; slika postaje misao, zanijekana i očuvana, i drevna priča u cijelosti ulazi u nauk mudraca. Platon je promišljao Homera, i nikad nije ni za dlaku pogriješio, tim dubokim umijećem vjerovanja koje sve probleme stavlja u povoljno svjetlo. S druge strane, nevjera je životno počelo one žalosne teologije koja niječe pojavu. Žalosne, jer jedanput prevareni od pojave, i naša misao istom postaje utamničena u ovom prekrasnom svijetu. Tako su najblaži osjećaji oni koji nas većma obmanjuju. Krivo. Dúga je razum i mudrost, iako dva prijatelja koji joj se zajednički dive ne vide istu dúgu posredstvom istih zraka. Isto, naime, tumači i teorija od Descartesa nadalje.

* * *

Jučer sam se nekim slučajem uspeo na najviši vrh poezije. Poredbe Ilijade su poput kratkih snova. Iz kruga krvoprolića misao se prirodno okreće spram poretka stvari, vjetrova, kiša, godišnjih doba, ili pak spram poretka ljudskih poslova. Ono što nama stoji na raspolaganju nisu drugo do suženi pogledi na tu vječnu i mudru prirodu, to jest metafore. Više ne umijemo uspoređivati, jer želimo da se usporedba prilagodi stvari. Suprotno tomu, u Homera se poredba suprotstavlja stvari. Jednako tako izraz, za koji možemo reći da je neobičan, iver u vjetru, snijeg, lav, vatre koje prenose uzbunu s jednog otoka na drugi, taj neobičan izraz razvija se prema vlastitom zakonu, ili, bolje reći, potvrđuje vlastiti zakon. Ako je rečeno da ratnik pada poput hrasta, imaginacija treba otpočinuti na uzanoj slici visokih planina, luga, drvosječe, ognjišta od granja i mirisa seljačkog objeda. Tako požar strasti obasjava nešto što ne može uništiti, nešto što ga upravo održava. Jer odakle ta goveda i to vino, jestvine odvažnosti, da neki govedar negdje drugdje nije držao plug? I odakle to brodovlje bez drvosječe?
Slijedeći tako taj prijevarni rat i taj istinski mir, nerazdvojne hate naših misli, došao sam do vrhunca gnjeva. Ahilej se pokrio pepelom i valja se poput životinje. Ahilej se zakleo da će zaklati dvanaest zarobljenika na Patroklovu grobu. Ahilej se pokazao jedino iznad zidina, strašne buktinje. Ahilej je triput zaplakao, lišen oružja. Upravo tako bog kovača započinje svoj posao, i misli rukama. Tišina. Ahilejev štit resi se mislima. Uskrsava homerska sanja; svijet biva nanovo stvoren, onakav kakav jest, kakav je bio i kakav će biti. Evo nečega većeg i od Biblije; odijeljeni bog, naime, može stvoriti svijet samo jedanput. No što čini bog-kovač?
Najprvo gradi nebo i zemlju; sunce, mjesec u trenutku njegova sjaja, Plejade i Hijade, i Kola naspram Oriona. Zatim gradi dva grada; u jednom, vjenčanja i procesi, pupanje cvijeća, ulični fakini, advokati i suci; u drugom, opsadno stanje, vojske, oskudica, busija za stoku; i strijele lete. Zatim pravi oranicu; i, čudo umjetnosti, makar kip bio zlatan, vidimo da zemlja biva opaljena iza lemeša. Zatim žetvu, berbu, plodove; pa jematvu, pa pjesmu i ples. Na koncu čitavu ljudsku povijest, prema vječnom vraćanju godišnjih doba i epoha. Ono što nije nimalo sporno; ono što ne daje, nego nosi razloge, i ludost i sve. Ono što bogovi priopćavaju, ono što svečanosti svetkuju; ono na čemu svakog jutra zahvaljujemo, što je svakog jutra sve ljepše. Rođenje, ljubavi, poslovi, misli. Ta samodostatnost svijeta kakav jest, te prve vještine koje nikad ne dodijavaju, ta proćućena usklađenost svijeta i čovjeka. Povelja života. Povelja mira. Potpisuje je svatko, i blago onomu koji je se drži. Vulkan je dovršio posao, pred Tetidine noge baca novo oružje. Mudrost i mir, eto što će Ahilej, pa i sebi usprkos, goniti u pometnji. Kovač je tako odlučio.

* * *

Spomen je privezao sveopću pozornost za Danteovo lice, koje upravo odiše strogošću i nesrećom. Kad je na mene došao red da razmotrim tu epopeju koja nas diže na svoje asketsko nebo polazeći od dubina, poželio sam shvatiti zašto je, već od prvih tercina, naš korak siguran, kao da u šumi moć stabala oglašava čvrsto tlo i djevičanski hrbat zemlje. Ovdje više nema konvencije - nedodirnuta priroda. Daleko od pametna i himbena grada. Ovdje odvažnost probija put, što ga dostatno markira ritam, koji triput kroči pa stane i obazre se. Ja sam taj siguran vodič, ta mazga usahlih nogu.
Što vidim? Ono ljudsko i sebe samog, najgore i najbolje, i ono prolazno ovoga ljudskog svijeta, bez ijedne od njegovih pristojnih nagodbi koje užasavaju. Ali taj pakao daje nadu, samim prizorom; već čistilište i odraz neba misll, samim prizorom - obećanje je to snažnoga ritma. Zaustavi se samo na trenutak, kaže on, ovo je samo put i prijelaz. Tko se gleda, taj se prosuđuje; tko se prosuđuje, taj se spašava. U potonjemu je sadržan svaki ispit savjesti. Sići da bih se popeo. Sve ono što mi je tako blizu, sve što jest ja, vidim izloženo, kao zabačeno i odvojeno. S pomoći pjesnikovom. Dante slijedi Vergilija, a ja ih slijedim obojicu, kao koza pjesmu pastira.
Taj svijet ponora i sjene vazda je bio vjerna slika ljudskih misli i postojanosti lišenih strasti koje su ih izgleda isprva i donijele. Odisej je, na onom piru koji je otvorio za duše, vidio samo suhe i izmorene sjene. Bijaše to doba kad se strastveni čovjek pomalo oslobađao gnjeva i straha izmišljajući izvanjskoga boga, čas dalekog, čas bliskog, koji putuje na oblacima. Već golemi napredak. Jer nezreo i fetišistički narod uljudan je, pobožan, smjeran, neljudski, bestijalan već prema ćudi ili prilici, lišen svake samoprosudbe. U njemu, pravo govoreći, nećemo naći pamćenje, no prije stalno započinjanje. No, Homerovi bogovi, blještavih oblika, prilično dobro prikazuju te bestjelesne pojave, ljubomoru, osvetu i slavu. Tako sjena Ahilejeva na svoj život gleda kao na ispraznu mješavinu elemenata. Radije bih bio sluga, kaže on. Prvotna je to etika, malko ponad očajanja, iako bez nade; pravo je očajanje naime posve lišeno refleksije. Ovdje još uvijek vlada fatalnost, ali je barem prosuđena.
Kad pak Vergilije silazi u pakao, sa zlatnom granom u ruci i vođen italskom Sibilom, sjene, mrtve strasti, već su drukčije postavljene. Politički govoreći, postavljene su na rimski način: prema novim osvajanjima, prema vezi uzroka i posljedice. Nije više riječ o vanjskome hiru što su ga prouzročile spletke bogova, nego o neumoljivoj determinaciji gdje je nada svakog bića ugrabljena i unaprijed zgažena. Koju smotru čini sva ta rimska vojska, koje još ni nema, a već je mrtva! I taj Marcellus, nada carstva, umro je prerano; već mrtav u cvijetu mladosti, čak prije nego što se rodio. “Bit ćeš Marcellus; punom šakom ljiljane bacat ćeš”. Najviša je tragika sadržana u trenutku refleksije kad se, pošto je hirovita fatalnost pobijeđena, javlja neumoljiva nužnost. Tako je Vergilije slikao svoje nepokretne freske.
Treći je ep o sudu i slobodi. Nije javan, nego osoban. Nije o sudbini, nego o zločinu, kazni, pročišćenju i spasu. Trenutak je krivnje, grižnje savjesti i pokajanja. Svi bogovi stjerani su u pakao, ljudsko se nalazi na padini, svjetlost je na vrhuncima. Svjetlost, jedina pravda. Svatko sebe sudi, kako bi se možda odvažio reći Platon. Ali platonska se vjera rastočila; a u trenutku smrti Sokrat je bio siguran još jedino u sebe samog. Epsko gibanje još nije bilo povuklo mase spram te pravde koja je sama svjetlost. Danteovski ep nalazi nas posjednute i sanjive na stubama kakva Minervinog hrama. I suviše zadovoljne što više ni u što ne vjerujemo. Ali to se ljudsko pregnuće ne može zadržati na tomu. I na prvi poziv vodiča četvrtasta lica mi odmah stajemo na noge.

* * *

Misao nije grižnja savjesti, ona je pokajanje. Grižnja savjesti gorak je i jalov povratak, kriva uporaba pogreške; bolje rečeno, nikakva uporaba greške. Onaj koji je zadovoljan onim što je mislio, ukoliko u tomu ne vidi nikakve greške, budala je; pustimo ga. Međutim, ne znam postoji li takav čovjek. Ono što najčešće susrećemo jest određeni očaj, koji zatvara, dokrajčuje, lašti ideju, dok znade, ili prije vjeruje, da se tu ništa ne može učiniti. To znači vjerovati da se ne može misliti, i od mišljenja načiniti zanat. Ta sumornost prelazi u stil i suši ga. To su usahli cvjetovi, zlog cvata. Ili čak, što je još gore, to je sustav koji se stalno obnavlja i sudara sa svojim granicama. Područje polunadarenosti vrvi od jetkih slikara, kipara i pisaca koji su zauzlani za se, i koji lakiraju tu nedostatnost. Manira je svojevrstan gnjev, bivajući tek neko samoproklinjanje i najava prisilnog rada. Takav tip uvijek zna što će učiniti. Ma šta bilo u igri, uvijek je spreman zacrtati svoju liniju i potpisati svoje ime. Velika je slava potrebna da bi se sakrila dosada, no samodosađivanje se probija kroz sve šavove stila.
Suprotno tomu, za neki potez kažemo da je uspio, što upravo pogađa stvar. Potreba za pisanjem poticaj je da spoznamo ono do čega ćemo doći. Jednako tako, potreba za slikanjem proizlazi iz doživljaja tih neuspjeha koje u nešto pretvaramo. Upravo tako poimam pokajanje, te u njemu vidim veliku nadu, upravo kao što su učili teolozi. To znači uzeti u ispravan obzir rizike, slabosti, taj drhtav, neodlučan i strastven mehanizam. Ali to znači i znati da nas, dok izražavamo sve stvari, i prevodimo veliki svijet u mali, ta mehanika ne prestaje čuditi. Riječ je o osjećaju izvora i nepredvidljivosti. Riječ je o povratku u kaos, u Božju tvar, i radostan uvid u to. Ali tomu se treba predati. Uznik slova nipošto ne silazi dotle; potrebni su mu čovjekovi udovi da bi načinio čovjeka.
U grižnji savjesti postoji kriva zamisao da čovjek nije drugo doli ono što jest. Čovjek je dovršen. Pače, sve je dovršeno. U prokletniku postoji stanovit red, veoma nalik onomu policijskom, čija je jedina vrijednost da traje. Njega se držimo. Riječ je o načinu obožavanja koji čini fanatikom. Ima neke srodnosti između uznika slova i rata, budući da nas rat poziva da dospijemo do kakvog-takvog reda, te da ga prihvatimo lijepim. Rat velikim slovima objavljuje da će uvijek biti isto. Strasti nipošto nisu ono što je u njemu zastrašujuće i što skamenjuje, prije je to red. Čovjek tu nije zatočenik svojeg ludila, nego većma svoje mudrosti, koja se tako mehanički produžava. Rat - velika grižnja savjesti.
Suprotno tomu, pokajanje je ono što spašava prirodu. Budući tako siguran da u prirodi nema takvog udarca ili pogrješke koja ne bi mogla izići na dobro, i dobar stil spašava prirodu. Loš pjesnik bira rimu, čak je i mijenja; pravi pjesnik u toj, tko zna odakle pridošloj rimi prepoznaje nepovlašten element i prostor svoje slobode. Tako misao spašava svaku poprečnu misao, sve do najluđih slučajeva, nekim pouzdanjem u prirodu, prepunu tjesnacima poput mora. Iz tih pustolovnih koraka nastaje metafora. Tako Saint-Simon kaže za Fagona, okrutnog liječnika kog je jednom prigodom ušutkao neki nadriliječnik, da se puži o svoj prut. Riječ je o smrti kralja, predmetu velike ozbiljnosti. Pa što će tu taj puž? Iznenadan je kako za autora tako i za nas. Na taj način stil dobija putanju, i vjetar u krmu.

* * *

Jean Christophe je daleko od Colas Breugnona. Koja ovladana i disciplinirana forma! Koja snaga u tom odmjerenom izrazu! K tomu još i preljevi osjećaja, koji se pojavljuju uzmicanjem suca, koji se ne želi previše uzbuđivati. Colas Breugnon je daleko od Liluli. Ovdje, pred najstrahovitijim predmetom, izraz se igra, no ipak ujedajući gdje treba i kako treba. Nasilje pretpostavlja majstorstvo, i upravo to daje ovom djelu veličanstven izgled. O tomu bih mogao pisati posve glatko bez kraja i konca. Ali, kao što kaže Marko Aurelije, dobiva li dijamant sjaj zato što ga hvale?
Da sam odbio pisati o Jean Christopheu, iako se to od mene zahtijevalo, moglo bi se pomisliti da je zrelija ocjena oduzela štogod mome prvom oduševljenju. Ni najmanje. Kakav sam bio čitajući je, takvog nalazim sebe čitajući je ponovno. Knjiga nije lišena grešaka, koje su svi zapazili, počevši od samog autora. Uza sve to, iako je obećao da će je skratiti i preraditi, nije učinio ni jedno ni drugo. Baš je dobro da nije. Skratite i odsijecite mladosti zanos, pometnju i naglost, i to više neće biti mladost. Tako ni to mlado djelo nismo mogli popraviti. U dubini pak duše vjerujem i da je nepopravljivo. U svim djelima postoji neko spojno tkanje koje omogućuje prelazak iz jednog čvrstog i organiziranog dijela u drugi. Ne želim odlomke, čitam cjelinu. Razvlačenja me odmaraju i pripremaju. Vrijeme je plitkih umovanja, i našemu su mišljenju ona svuda potrebna.
Ljubav i smrt - ozbiljna tema. Dvostruko ropstvo. S jedne nas strane sile svijeta, u cvatu što neprestano stari i neprestano se rađa, tjeraju protiv razuma i spram rizika. Ljubav i nije drugo do borba sa smrću, koja dodijava ljudskom stadu. Zagrljaj ljubavi i smrti. Djed, otac, prijatelj, ljubljena, svi umiru. I smrt je kadgdje odsuće, odlazak, poništenje, kao što treba biti; drugi put je brutalna i ogavna. Imaginacija je i suviše sklona oživljavanju mrtvih pod nekim gadnim oblikom. Na sreću, u tom nikako ne uspijeva. Dolazi do purifikacije i kulta, tog najljepšeg u čovjeka. Siguran sam da umjetnost nikad ne smije ići protiv. Naš posao nije da umiremo, nego da živimo. Vrijeđamo mrtve ako si dopuštamo da o njima mislimo pod znakom užasa. To je greška jednog vremena i jedne škole - eto što bi nas među ostalim moglo navesti da odbacimo tu knjigu. Ali mi je nipošto ne odbacujemo. Ta je knjiga bila i ostala knjigom budućnosti, što će reći i istinske mladosti. Ali, čime to? Time, što junak mahom svladava strah bijesom; riječ je o ljudskom pregnuću bez kojeg bi svi naši najljepši osjećaji bili obilježeni strahom. Čovjek je jedina životinja koja si ne dopušta pobjeći. Drugim riječima, čovjek si ne dopušta osjećati ono što isprva osjeća, bilo pred smrću ili pred ljubavlju. “Hrabrosti, o moja dušo, vidjela si gore i vidjet ćeš još gore”. Eto junačke teme. Tako Christophe jača primajući udarce. Na koncu je dovoljno jak da umre kako valja; u činu, sabirući cijeli život, udvostručujući vlastite snage, i u potrazi za radošću. Ta je stranica jedna od najljepših, najsmionijih, možda i jedinstvena.
Glazbeno udvostručivanje. Gotovo je nemoguće opisati glazbu. Koliko god je tumačili, ona ostaje posve skrivenom. To je još očevidnije ukoliko je riječ o glazbi koja uopće i nije proizvedena i koju nitko neće upoznati. Proust, koji je u svakom pogledu oprečan Romainu Rollandu, isključivo posredstvom riječi veoma se trudio stvoriti kratku Vinteuilovu frazu. Lijepa je to igra, ali samo igra. Sama ta glazba nije drugo do igra i prizor, ona ostaje izvanjskom. U našem Jean-Christopheu, glazba je višeput opisivana, i bez vajde. Ono što Christophe izumijeva, nikad se ne čuje. Cijela je knjiga zauzvrat glazba, zahvaljujući epskom gibanju koje slijedi tijek vremena i zahvaljujući svojevrsnoj uspomeni što prethodi sebi samoj, i koja čim je prošla, istom biva nanovo otkrivena. Čak ni spori Adagio ne čeka nego nas nosi nas sa sobom; utoliko više ćutimo neumoljiv zakon, posredstvom toga veličanstvenog gibanja lišenog nasilja i slabosti. Neodoljiva glazba ne dopušta da okrenemo glavu. Znam da je i glazba ponekad, i često, poput ukrašena namještaja oko kojeg se vrtimo. Ovu posjedujemo, ona nas spopada i odvodi sa sobom. I premda mi se dokona glazba prilično dopada, ja znadem slušati velike korake Bacha i Haendela. Doista, više ili manje umilna buka samo je ruho u koje se glazba odijeva. Duša glazbe jest taj zakon vremena, vladarski u završetcima, svečaniji opet u prvim udarcima. Zbog toga po prilici shvaćam zašto Jean-Christophe ne voli Brahmsa.
Glazba izražava strasti, ali na svoj način, tako što ih zahvaća odozdo i u ljudsko tijelo utiskuje gestualni poredak koji ga usklađuje sa svime. Ona mimoilazi buku i krik, dva neprijatelja koji je vazda ugrožavaju. Zbog toga se čvrsto drži ritma, simetrije, imitacije, varijacije, oblika u nekoj riječi, što joj je poput oružja. Odatle dolazi treći neprijatelj - postupak. Zbog toga je glazbena kritika uvijek dobro naoružana i nesmiljena. Glazbeni genij, dakle, treba ući duboko u zanat, i promišljati glazbu jedino u činu. Bezbrojnim izradbama, neprestano podržavana i udvostručavana virtuoznost, izradba pisma i ispravke, brige oko izvedbe, svi postupci, manevri, pomutnje koje pretpostavlja vojska pjevača i svirača, zajedno neminovno obaraju i brišu druge oblike razmatranja i izražavanja; sve se dovršava u glazbi i to je najbolje. Uostalom, i slikari isto govore o slikarstvu. Međutim, mi smo ovdje, koliko vidim, u prisustvu glazbenog genija koji nije izdržao šegrtovanje. Snažnoj glavi trebaju oštre lekcije. Ovaj nije nikad dobio po prstima. I tako se glazba gubi u vidu poezije. Rijetka je to prigoda vidjeti kako su u glazbenika već i zamjedbe i osjećaji glazbeni. Tako si objašnjavam taj pokret rijeke i to heraklitovsko shvaćanje svijeta; isti pokret u čovjeku koji ne može zastati i sabrati se, koji satire i obnavlja svoju dušu kroz te epizode koje su od samog početka zgođene smrću. Jedino glazba može prevesti i ovjekovječiti te prijelaze. Primijetite kako, suprotno tomu, slika ovjekovječuje pojavu i trenutak koji izmiče. Poezija i roman k tomu raspolažu drugim sredstvima, zbog njihova zbijena i složena oblika. U svom prvom proznom djelu, glazbeni genij kao da je zabludio. Tu se oslobađa ono što je glazba okovala. Christophe boravi i tu i tamo, poput divljaka; nijedna strana nije sigurna ni utvrđena. Njegova pomamna ljubav uzgred obasjava malo ovu, malo onu figuru. One nemaju vremena da budu. Tako teče glazba, i čitati je treba upravo slijedeći taj tijek. Tako čitaju mladi. Mladi će uvijek čitati Jean-Christophea.
Kad ljudi u godinama pristanu da se pomlade, bivaju obilato nagrađeni. Oni koji su razmišljali o umijeću pisanja, zadivit će se kako je ova proza, isprva u svojoj žestini glazbena, kasnije tražila svoj zakon i mjeru, svjesna da se glazbena mjera ne može prenijeti izvan glazbe. Već sam napomenuo da se taj nov oblik pokazuje u Colas Breugnonu, i da trijumfira u Liluli. U Jean-Christopheu već primjećujem veličanstvene kristalizacije, ne proničući u načine njihova nastanka: one su poput proizvoda prirode. Ništa ih ne najavljuje, i povjerovali bismo da im autor ne zna cijenu. Riječ je često o kratkim odlomcima u kojima se pokazuje cijeli svijet. Platna vrijedna najvećih majstora, dovršene i kao vječne scene. Glazba se ovdje u cijelosti pretvara u slikarstvo, proza se steže i opisuje. Svi će Christopheovi prijatelji na ovomu mjestu pomisliti na sastanak kod starog Schulza: Bio je poput drevna gaja, drhtav od ptičjega pjeva... Sjećanje mu je bilo poput duboke čatrnje u koju su se slile sve divne nebeske vode. Ali nemam ni najmanju želju za mnoštvom citata. Pišem za one koji će čitati i nanovo čitati. Nitko od njih neće zaboraviti one tri stranice Zore, koje završavaju riječima: I mali Christophe, lika blijeda i prljava, uvijek je spavao naslonjen na rub podrumskog prozora.
Mislim i na onu večernju šetnju, kad je ujak Gottfried pjevao. Mjesec je izašao, okrugao i sjajan, iza polja. Srebrna magluština lebdjela je u razini zemlje i plutala na svjetlucavim vodama. Žabe su ćaskale i na livadama se čula blagozvučna frula krastača… Brežuljci ponad rijeke otresali su krhki pjev slavuja.
Opet s ujakom Gottfriedom, posjet groblju: Budi pobožan pred danom koji se rađa. Na početku Olivierovih i Jacquelininih ljubavi nalazi se primjer onoga o čemu sam govorio, naime da se ta epska proza, koja se koristi svim užicima, naoko zaustavlja, ili se barem u cijelosti ublažava, u bljeskovima kontemplativne poezije. Oni koji su skloni mišljenju da umjetnost Colasa Breugnona i Liluli ima nešto izvještačeno, ovdje će pronaći poeziju u trenutku njena nastanka, što svjedoči očevidno spontan izljev: Sanjarije za divnih večeri, kad se vraćamo zajedno, držeći se za ruke pod bistrim nebom, spram ljubavničkog kreveta. Grmovi podrhtavaju od vjetra. U bistrom jezeru neba pluta bijelo paperje srebrnog mjeseca. Zvijezda pada i umire - maleni potres u srcu. Tako pjeva slavuj. Nemamo često prigodu čuti ljudski cvrkut, cvrkut lišen svake kalkulacije gdje rima, kao i u starim poslovicama, označava samo povratak, i nešto kao zastoj vremena. Rimovati znači suviše ljubiti - još jednom uhvatiti prošlu minutu. Ti su odlomci homerski. Teško bismo pronašli bolji obrazac našega tekućeg govora, koji zveči jasno poput seljakove alatke… Ali neću upozoravati na sve ono što zaslužuje da bude citirano. Primjećujem, naime, da se uspjeli i savršeni dijelovi prenose na sve ostale. No htio bih da pročitamo zgodu o slijepoj djevojci, koja dolazi nakon posjeta Schultzu. Ovdje se sve smiruje. Uspomena jednakim svjetlom obasjava stvari koje su uvijek tu. Obzor je zatvoren. Sve postoji samo za sebe i prema vlastitoj savršenosti. Gottfriedov duh tumači slijepoj djevojci da gubitak ne znači ništa i da je biće dobro. Te stranice zadržavaju i izmiruju, u tolikoj mjeri da sam u njima uvijek htio vidjeti kakav simbol, ali ga nikad nisam našao. Jednako tako, u Majstoru Wilhelmu postoji toliko slika koje su pune smisla, a koje bez sumnje ne znače ništa doli sebe same. Smatram da djelo doseže najviši vrh umjetnosti kad odbija biti komentirano.
Nijedno prozno djelo nije monumentalno u svakom dijelu. U njemu ima i nedovršenog koje se pruža novim mogućnostima. Što dakle nalazimo u Jean-Christopheu, na početku ovoga stoljeća? Nešto novo - potpun optimizam, lišen laži. Optimizam koji ništa ne obećava, nikakvo nadživljavanje duše, nikakva izvanjskog Boga. Izvijani smo poput sjemenja. Sile režu ovaj svijet. Ne pitajte orkan zašto reže hrastove, niti hrastove zašto pružaju svoje ranjene ruke. Jean-Christophe je također sin zemlje, prirodna sila. Vrtlog protiv vrtloga. Bog je, dakle, posvuda? Slijepi Bog u meni i izvan mene. Ne, u meni nije slijep. Tko ne bi želio biti oluja i znanje? Nipošto ne reći da je čovjek slab. Glazbeni bi korak, tako, pozivao na neko ratno naoružanje. Naposljetku, svatko prihvaća tu igru. Biće je lijepo - to je ono što odaje ova knjiga. Ali ona sadržava nešto drugo.
Glazba ne predstavlja samo život prema sili, nego i život prema duhu, koji je volja. Romain Rolland nam nije mogao dati Lieder Christophea, no barem skuplja njegove riječi, koje čine himnu volji. Volja za voljom - duhu ne traži više. Sva ljudska zla proizlaze iz bijega, pa i rat, jer i njemu su skloni prije slabići no junaci. No je li duh još samo jedna sila prirode? Može i tako, ali da bih pronašao skriveni smisao djela, radije ću slijediti lijepi mit o Ivanu Kristonositelju. Mitovi su neizmjerne misli. Tko bi mogao reći što će se sve ostvariti u budućnosti od te kontemplacije adolescenta koji izabire ime Christophe, i bezdobni epigraf:

Christophori faciem die quacumque tueris,
Illa nempe die non morte mala morieris?

Kršćanstvo nije, ono se tvori. Ne utoliko što se mijenja, jer ono je uvijek isto. Ali treba ga donijeti. Prepušteno struji, ono više nije ništa. Koju dakle ideju tog lijepog mita treba sačuvati? Kristofor, po legendi, odlazi u potragu za najjačim gospodarom. I tako ide od jednog do drugog, jer sila uvijek nailazi na silu veću od sebe. Tijekom potrage, Kristofor nailazi na dijete; prekomjernom snagom i, kao od šale, prenese ga preko bujice. I štap procvjeta - dokaz da je to dijete gospodar nad gospodarima. Sve to znači, i nakon drugih lijepih slika, da je duh posve nemoćan, da ne obećava nikakve nagrade, ne daje nikakvu sigurnost. Ali tko će uskratiti pomoć djetetu? I tko ne želi služiti duhu, kad bi se svijet začas mogao srušiti? “Ako bi se svijet”, kaže Marko Aurelije, “mogao raspasti na atome, zašto se odmah ne dovedeš u red?” Isti je car napisao: “Da sam labud, pjevao bih.” I Jean--Christophe pjeva u oluji; to je njegov način da bude duh, i nije najgori. Uostalom, nije ni bitno - njegov je.
Iznad Pometnje - poglavlje je napisano o vrhuncu plemenita života. Sve su se oblačine u trenu raspale. Trebalo je služiti najvećemu i najslabijemu gospodaru. Ta pjesma razuma, milosrđa i nade začas je prekrila cijelu zemlju. Nije mogla ništa protiv sila i sile nisu mogle ništa protiv nje. Dijete je prešlo vodu.

S francuskoga preveo:
Marko Gregorić, Zagreb

Alain (1868.-1951.), rodnim imenom Emile Chartier, poznat po djelu Propos (“Povodi” ili “Razgovori”), korpusu eseja, koji je zbog svoje zamašnosti i originalnosti uspoređivan s Montaigneovim Esejima. Kao pisac, ali najviše kao profesor filozofije, bio je učiteljem čitava jednog naraštaja. Premda slabo poznat izvan Francuske (osim kao učitelj Simone Weil), u Francuskoj ga i dandanas poštuju kao jednoga od najvećih francuskih mislilaca i pisaca te kao posljednjeg sintetičara zapadne kulture. U nas nije dosad prevođen. (M.G.)

Prethodna objava:
Umjetničke fotografije Borisa...

Sljedeća objava:
JEZIK FIKCIJE

Povratak na sve novosti