TRST U DJELIMA MARINA BEGE I DRAGE IVANIŠEVIĆA

16. Listopad, 2015 - 08:08

UVODNI DIO:
TRST - PROŠLOST I SADAŠNJOST

"Zajednička država nije jedini preduvjet za suradnju s drugim narodima, osobito s onima s kojima je bila povezana naša sudbina, jezik i povijest. Propusnost granica i razmjena dobara, materijalnih i duhovnih, susreti ljudi i dodiri kultura, protok ideja i prenošenje iskustava, suočavanje stvaralaca i upoznavanje njihovih djela opstali su u kriterijima suvremene civilizacije." (Predrag Matvejević, Ministarska konferencija "Kultura i sukob", Dubrovnik, ožujak 2001.)
Trst? Postavi li se pitanje prosječnom hrvatskom građaninu što zna o Trstu, odgovor će se više ticati razmjene materijalnih nego duhovnih dobara, poslužimo li se riječima Predraga Matvejevića.
Vraćajući se najčešće iz kakva zamorna "shoppinga", iz grada podno Sv. Justa, malo tko će znati da je u istom gradu stvarao velik broj hrvatskih umjetnika: pisaca, likovnih stvaralaca...
Trstu danas broje bolje i gore dane: one vezane uz prošlost i sadašanjost, Trst nekada - Trst sada. Trst je važna točka i hrvatske književnosti, on je motiv, polazište, mjesto rođenja, nadahnuće, luka polaska i dolaska mnogim hrvatskim stvarateljima (Juraj Šižgorić: Pjesma o Trstu, 15. st.; zamijetit ćemo ga u brojnim pjesmama Drage Ivaniševića, Zvonimira Goloba, Dragutina Tadijanovića, Danijela Dragojevića, -urđice Ivanišević)...
Kao glavni izlaz na more goleme Austro-Ugarske Monarhije, predstavljao je mjesto dodira gotovo čitave srednje Europe i Levanta, točku okupljanja Talijana, Nijemaca, Mađara, Grka, Slovenaca, čeha, Srba, Hrvata i mnogih drugih.
Poznato je da je u tom razdoblju (osobito krajem 19. i početkom 20. stoljeća) u Trstu djelovala i velika židovska zajednica. Nije teško zamisliti atmosferu tadašnjih tršćanskih ulica, razgovore prolaznika, zvukove, mirise, boje; jer ako je Trst danas izgubio ponešto od svojeg ugleda velikog trgovačkog grada s početka 20. st., i u početku 21. stoljeća, još je uvijek presjecište naroda, kultura, civilizacija; govorimo li o globalizaciji: u Trstu danas Kinezi govore hrvatski!
Trst - LUKA: Trst jest luka, i u prošlosti i sadašnjosti, on je primatelj raznih iskustava, običaja, odraz ekonomskih i političkih prilika. Tako je bilo i krajem 19. i početkom 20. stoljeća kada trabakuli i parobrodi iz svih jadranskih središta hrle u zaljev ispod San Giusta. Dio je naših ljudi ostao tamo trajno privučen mogućnostima rada, pomorske i društvene afirmacije, te su utkali nerazlučive kamenčiće u tršćanski mozaik.
U to vrijeme većina je tršćanskih krčmi u vlasništvu Hrvata. Na ulicama je bilo lako prepoznati hrvatske mornare, prepoznatljivi su bili njihovi izrazi. Možda će nam ponajbolje o Trstu tog vremena posvjedočiti stihovi talijanskog pjesnika, a nadasve Tršćanina, Umberta Sabe:
"...Trst ima oporu dražest.
Ne sviđa se svakom.
Ako je drag ko dječarac je lakom
i sirov, plavook, predugačkih ruku
kad cvijet poklonit mora;
on je kao ljubav
i ljubomora."
Trst je u svim književnim djelima toga doba (Saba, Cergoly) pokretna slika, odraz živosti i pokretljivosti čovjeka u potrazi za egzistencijalnom pa i esencijalnom srećom (u Trstu su stvarali i veliki pisci poput Stendhala, Chateaubrianda, Rilkea i Joycea). Atmosferu prihvaćanja, kulturološke simbioze tako otkrivamo u pjesmi Ponterosso Carolusa L. Cergolyja (1908.-1987.), predstavnika tršćanske srednjoeuropske simbioze, koji se diči da je potomak Zrinjskih.

"Svi i sve
Prolazi Ponterossom
Revoltella u kočiji s Habsburgom
Levantinski turbani
Miris alve i pečene ribe
I Grci i Turci
I Dalmatinci i Hrvati
I Švedi iz Bieske
Židovi iz Weimara
Guraju se da postave stolove
Prolazi i jedna Slovenka
iz Kamnika
Ne nalazi svog dragoga
Vještog kovača iz Krope
Izgubio se gledajući valove...
I vidim još
Anđele i mjesece
Kao na slikama
Monsieura Chagalla
Most obojen crveno
Ponterosso
Na krajnjem Jadranu
Pod bilom Krasa
S posljednjom sirenom
Koja me zanosi
Lijepa Lau
I kažem sve stisni
A Ponterosso proširi
Pupak svijeta
O moj Trstu
Glupi i nevaljali."

MARIN BEGO I DRAGO IVANIŠEVIĆ
- KAKO ČITATI TRST

O takvom Trstu dvojica će hrvatskih književnika u kasnijim godinama svog života pisati kao o gradu svog djetinjstva (D. Ivanišević), o ljudima, atmosferi veselog, bučnog Trsta, grada uvijek u pokretu, otvorenog svima i nikome posebno. Namjera nam je rasvijetliti dvije hrvatsko-tršćanske veze: one književnika Marina Bege i Drage Ivaniševića.
Marin Bego rođen je u Splitu 16. studenoga 1881. Pučku školu pohađao je u Splitu, Šibeniku i Kninu, a klasičnu gimnaziju u Sinju i Splitu. Studirao je pravo u Beču i Zagrebu gdje je 1909. doktorirao prvi put, dok je drugi put doktorirao u Lavovu 1912. Na sudskoj praksi bio je u Trstu i Rovinju. Kao odvjetinik radio je u Trstu, Voloskom, Pazinu i Splitu. Bavio se i prevođenjem s latinskog i grčkog. Od 1908. od 1909. u Trstu uređuje list "Balkan", a s Milutinom Cihlarom Nehajevim izdaje od 1910. kalendar "Jadran". Već u biografskim odrednicama vidljiva je nazočnost Trsta, no najpotpuniju sliku Trsta pruža Begino najpoznatije književno djelo Niz našu obalu (objavljeno u Splitu 1912., prošireno izdanje 1944. u Zagrebu).
A 10. veljače 1907. u Trstu je rođen pjesnik, književnik, slikar-grafičar Drago Ivanišević. U Trstu je proveo prve godine djetinjstva i pohađao tri razreda talijanske osnovne škole. Ivaniševićev životni put obilježit će mnogi gradovi i mjesta (Zenica, Sušak, Pariz, Zagreb, Venecija, Rim, Amsterdam...). Tako nastaju i prve zbirke pjesama koje su obilježile hrvatsku književnost između dvaju ratova pa i kasnije (Ljubav pod nogama, Dnevnik, Jubav, Srž, Poezija, Vrelo bez prestanka, Ljubav...). U novelistici ističe se zbirka Karte na stolu te drama u tri čina Ljubav u koroti. Pisao je i za djecu, a manje je poznat i njegov kritičko-esejistički rad. Govoreći prije svega o poeziji, kozmopolitizam i domoljublje ogledaju se u pjesmama o europskim gradovima koji su obilježili pjesnikov život. Trst i tršćanski opjesmovljeni prizori i dojmovi odvajaju se od kozmopolitskog i domoljubnog svijeta (zbirka Jubav i Mali libar, Zagreb, 1959. i 1960.) uvodeći nas neposredno u pjesnikovo djetinjstvo proživljeno u Trstu. Ne manje dojmljivo, Trst autorova djetinjstva prisutan je i u najpoznatijoj Ivaniševićevoj noveli Lenjin u "Africi" (iz zbirke Karte na stolu, Zagreb, 1959.). Pa ipak, navodeći biografske odrednice, imenujući djela u kojima je vidljiva prisutnost Trsta, ipak nismo odgovorili na temeljno pitanje, zapravo, ono nije ni postavljeno. Parafrazirajući dr. Radmilu Matejčić, pitamo se: KAKO ČITATI GRAD, KAKO ČITATI TRST U DJELIMA MARINA BEGE I DRAGE IVANIŠEVIĆA? "Mnoge pjesme (književna djela, op.a.), pa i one na izgled najzamršenije, razumljive su u određenim uvjetima, zapravo pod valjano odabranom rešetkom."š Kako objašnjava Vlatko Pavletić - "čitanjem kroz rešetku mi u stvari izabiremo kontekst unutar kojeg ćemo dekodirati umjetnosne poruke. I obratno, kontekstualnim čitanjem neminovno moramo odlučiti pod kojom ćemo rešetkom očitavati ključne, dominantne, tematske riječi u određenomu tekstu." Ključne riječi nisu isto što i dominantne riječi nekog djela.2 Pod rešetkom ćemo promatrati Begin putopis Niz našu obalu (prvi dio TRST), Ivaniševićeve pjesme iz ciklusa Jubav (Mali libar): Trešt, S Levanta su došli judi (mulac iz treštinskega Geta piva na julici), Stari pisnik te novelu Lenjin u "Africi".
Već i površnijem čitanju nameću se dominantne, a poneke ujedno i ključne, riječi:
a) Trst, Trešt, Trieste;
b) ulica, Korso, Veliki trg, Koršo, Via San Nicol˜, Via Tigor, Trg Goldoni, ulica Riborgo, šetalište, najzabitnije ulice, pokrajne ulice, na uglu ulice, niz ulicu, na ulicu;
c) more, pomorski kapetani, mornari, fakini o porta, mornarski kaputi, vapori, bracere, mali parobrod, brod, trabakul, bracera, škuna, brik, prova, bark, obala, Lloydova palača, luka, galebovi, trgovačka luka, slobodna luka;
d) krčma, tršćanska krčma, očeva krčma, krčmari, krčmarica, svađa, zavada u krčmi, prepirka i smutnja, čaše, flaše, udarac, vino, kavana, kavane, kafetarija, gostiona, konobari, javni poslužnici;
e) djeca, dječurlija;
f) žene, gospoje, bile gospoje, žena, čista žena, mila žena, ženski svijet, Tršćanke, divne ženske, sartorelle, signorina, tršćanske gospođe, Friuljanke, djevojka, ženske bluze;
g) Hrvat, Hrvati, naš čovjek, Dalmatinac, Sućuranin, Imotski, San Niccol˜ d'Imoschi, sveti Nikola Imoćanin;
h) trgovci, butige;
i) Crnac, "negri";
j) tuđinac, tuđinci, šćavo, mala šćavska uš, šćavi prokleti;
k) lupež, lupeški, manigoldi;
l) policajac, stražar, guardia;
m) tršćanska bura, jaka bura, proljetna bura, lijepa bura, nevera, bura-čista žena.
Klasifikacija dominantnih riječi i sintagma sugerira moguće čitanje Trsta: Trst je urbano središte u kojem svaka ulica nosi specifičnost gradskog života, na ulicama Trsta događaju se susreti, ostvaruju poznanstva, površne veze, ljubavi, simpatije... Prolaznik će tako najčešće susresti mornare jer Trst je prije svega luka prepuna života, ljudi s raznih strana svijeta. Dokoni, svraćaju u krčme, susreću svoje zemljake, djevojke, sartorelle... nalaze zaborav u vinu i ne samo oni; tu su vješti krčmari (najčešće Hrvati), osamljeni intelektualci, brzi konobari ili prepotentni poslužnici.Tu se razgovara, smije, plače, razbijaju glave, strahuje se od policije, stražara. Pa ipak, sve sakrije noć, barufante odnese tršćanska bura i opet sve ispočetka. Na ulici igra obijesne djece, slatke riječi lupeža, i opet mornara, čuju se hrvatske riječi, susreću se Dalmatinci, Bošnjaci, Imoćani... U luku uplovljavaju brodice s robom iz Dalmacije, dolaze obitelji, u Trstu se govori, zadirkuje, osvaja, laska, prijeti, vrijeđa, pjeva, tuguje i raduje.
"U Trstu ne uspijevaju sentimentalna lica, pobožne oči i blijedo lice, bilo ono umno i najsavršenijih poteza, ne ide u glavu. Najprije se gleda krepki stas, lice treba da je svježe i zdravo, a oči da pale i žegu."3
Ključne riječi kojima ćemo najbolje očitati Trst i koje će nas voditi u daljnjoj analizi nazočnosti Trsta u djelima M. Bege i D. Ivaniševića, pronaći ćemo u uvodnom dijelu Begina putopisa Niz našu obalu.
"Ne možeš Trst sustavno opisati; ono što bi mu imalo dati karakteristiku, treba zgrabiti, ščepati na let, onako kinematografski! - Znate li kakav je u početku bio kinematograf?
četrdeset tisuća ljudi se pokolje, brod se utopi, vlak iskoči iz tračnica, sin ubije oca, žena prevari muža, i sve to za vrijeme od samih deset časaka. U Trstu imade četrdeset kinematografa, a treba ih još barem toliko. Kinematograf je simbol tršćanske ćudi, tršćanske kulture, tršćanskog odgoja i života, znati sve površno, ne ići u potankosti, živjeti, živjeti naglo, strastveno, živjeti ujedanput, dokončati brzo - eto Trsta!" (podcrtala J.G.).
Analizom dominantnih riječi i odabirom ključnih riječi stvorena je rešetka kojom smo preklopili navedena djela Bege i Ivaniševića. Tako se pred nama rasprostire viđenje Grada koje je sinestetičko: istovremeno vizualno i akustičko te smo tako na tragu Begine vizije Trsta kao kinematografa, zapravo filma o Trstu, u kojem su iza kamere Bego kao uspješan odvjetnik, stanovnik grada, te Ivanišević kao nestašni dječak - Mali, kao umjetnik u poznoj dobi koji u kadrovima Trsta prepoznaje nesmiljenost prolaznosti života.
U nastavku ćemo analizirati nazočnost Trsta u svakog autora zasebno.

TRST U PUTOPISU "NIZ NAŠU OBALU"
MARINA BEGE

"Njegovo pisanje je zapravo bilježenje. To su bilješke, crteži u životu i saobraćaju uhvaćenih slika."4
U putopisu Bego nas svojom Pouzdanom brodicom vodi do jadranskih gradova a, ne samo iz geografskih razloga, najprije u Trst! "Bit će vam ugodno u mojoj lađi, lagana je i brza moja šajka, pogledajte kako joj je oštar kljun!... Naš je vozni red slijedeći: Trst, Zadar, Šibenik, Split, Dubrovnik."
Trstu je posvećeno deset ulomaka (sekvenca) s posebnim naslovima: Trst, Ulica, Mornari, Konobari i javni poslužnici, Krčmari, Bosanski fesovi, Dječurlija i lupeži, Dalmatinci i Trst, Ženski svijet, Naš svijet. U nizu kratkih slikovitih sekvenca pripovjedač, ne tradcionalni putopisac, niže slike koje ne tvore neku suvislu priču, ali zato pružaju vrlo upečatljiv cjelovit uvid u svijet konkretnih ljudskih odnosa. Stil je pregnantan, duhovit, neobičan i lepršav.
Kritika autoru zamjera nedostatak intelektualne verzije tog svijeta, koja nije tako duboka i sugestivna.
Već iz naslova pojedinih sekvenca nije teško prepoznati likove iz mogućeg čitanja Trsta. Bego u svom "kinematografu" prikazuje raniju sliku Trsta u odnosu na Ivaniševićevu u noveli Lenjin u "Africi" i dr., pa ipak je ta slika vrlo slična, negdje samo u ponekom kadru, gdjegdje su to likovi (mornari, krčmari, djeca, mornarove ljubavnice), ili u prostoru (krčma, ulica). Sve te projekcije čitatelje obogaćuju bezazlenošću djetinjstva, ozračjem svjetlosti i neugasivog optimizma. Bego je vješt u zapažanju bizarnih situacija, neobičnih karaktera, a ne u analitičkoj razradi.
Sekvence posvećene Trstu otkrivaju neuništivo, duboko unutarnje bilo Grada, koje je razlogom umjetničkog nadahnuća, a istovremeno i topao, čvrst potporanj umjetnikove intime i postojanja. "U Trstu sve vri, gori, gvožđe se lijeva, i mišice snažne trzaju se... hoho, ti stara zemljo, zaista još je u tebi života; ovdje osjeća se čovjek blizu tvoga nemirnog srca kao nigdje!"
Lako je zamisliti lirski subjekt, onoga koji nas vodi Gradom: zamišljamo uglađenog gospodina, nasmijanog, bezbrižnog koji prolazi ulicama Trsta i bez zlih primisli, jednostavno, poput djeteta bezazleno registrira duh grada, stanovnika i prirode. Susrest ćemo tako ulične šaljivce koji zadirkuju prolaznike nadijevajući im razna imena, tim ulicama prolaze i mornari koji se usuđuju šaliti sa stražarom i guardiom; skrenut ćemo u nezaobilaznu krčmu, upoznati krčmare, njihovu vještinu komunikacije, njihovu ulogu u etničkoj zajednici (Hrvati). U Trstu, navodi M. Bego, među ljudima svih rasa, u najrazličitijim nošnjama, crveni bosanski fesovi povećavaju uličnu slikovitost i šarenilo kakvo se može vidjeti samo u velikim svjetskim lukama. Tršćani ih promatraju s bojazni, Dalmatinac razgovara bez straha.
Grad je to što pruža određenu udobnost, kozmopolitski duh opušta, oslobađa svake nelagode, osjećaja neprilagođenosti što je najbolje vidljivo u sekvenci Naš svijet u kojoj je Duje, došavši iz Splita, "zinuo od čuda: Ma ča je ovo; oli smo još u Splitu na rivi!" ili u sekvenci Dalmatinci i Trst. Nema straha, samo bezbrižnost, dosjetke - naiđe li poteškoća, sve se rješava u hipu. Najživlja slika predočena je u dijelu Dječurlija i lupeži. Sve je u pokretu, sve se rješava u trenu, lupeži su neuhvatljivi, snalažljivi; djeca pršte energijom, neukrotiva, vladaju - Bego ih naziva "drugim bićem Trsta" u kojem ih "imade da je nemoguće zamisliti."
Prava je narav Trsta zapravo dječja: veselje, neobuzdanost, šarenilo, mnoštvo, pokret, smijeh, ruganje, igra okupana sunčevom svjetlošću...
Oslobođenost, ugoda, smijeh, radost kretanja, dinamičnost, odsustvo svake dosade - osjećaji su koji prate nevidljivog protagonista putopisa. Te emocije doživjet će svoj vrhunac u posljednjem odjeljku, Grad ih emanira i oplemenjuje svakog tko dođe u dodir s njim.
"Bilo što bilo, dogodilo se što mu drago, mi smo na dobrom putu: sunce nam pokazuje put, za suncem hrlimo!"

TRST U POEZIJI (ZBIRKA "JUBAV")
I PROZI (NOVELA "LENJIN U AFRICI")
DRAGE IVANIŠEVIĆA

"Zanimljivo je da je Ivanišević, tematski, svega života ostao vjeran krajnostima: s jedne strane izrazito angažiran, sklon ključnim temama suvremenosti; s druge strane, duboko intiman, kopajući negdje po devetim slojevima psihe."5 Ivanišević je potkraj života (1907.-1981.) stupio na magično tlo čakavskog dijalekta otvorivši novu i značajnu stranicu u čakavskom "libru".
čakavska poezija, sabrana u zbirci Jubav (1960.), zapravo je zbirka pjesničke proze.
Najuočljivija je karakteristika ove zbirke životopisna vjerodostojnost i pjesnički povratak u djetinjstvo, intimno, ali istodobno stvarno i osobno. O tomu govori i veliki psihoanalitičar Jung: "Sjećanje na infantilne uspomene i oživljavanje arhetipskih načina ponašanja može stvoriti širi obzor i veći domašaj svijesti - uz uvjet da se uspije asimilirati i integrirati u svjesni duh izgubljene i vraćene sadržaje." Povratak u djetinjstvo nije samo Ivaniševićeva evokacija prošlosti. Kroz Trst autorova djetinjstva samo nas naizgled vodi Dječak ili Mali. Pa ipak to nije književnost za djecu. Doživljaji i događaji iz djetinjstva jesu u funkciji osvjetljavanja životnih izbora, osvješćivanja vlasitite nutrine, pogled untrag duž čitavog životnog puta u kojem su zapravo svi putokazi, smjerokazi, upozorenja već davno postavljeni. Djetinjstvo je tako za Ivaniševića "prava postojbina".
Sve dijalektalne pjesme preplavljene su dojmovima iz djetinjstva i nerijetko tršćanski oznakovljene (Trešt, S Levanta su došli judi / Mulac iz treštinskega Geta piva na julici, Stari pisnik). čitajući pjesme, otkrivamo želju za drugovanjem sa starim prijateljima i s morem, uživamo u nezamjenjivoj melodiji osebujnog čakavskog dijalekta i tršćanskog govora, a sve to zapravo u funkciji otvaranja, možemo reći, scenskog prostora u kojem se pojavljuju likovi. Stare gospođice, bezimeni ljudi s Levanta, Stipe kojemu je stroj odsjekao prste, Marija Špacakaminova, stari pjesnik (Umberto Saba), brijač Toni, bezimeni ludi mornar što dugo nepomičan zna motriti travčicu u kanalu, nesretne mlade udovice... samo su dio galerije likova u kinematografu (M. Bego, op. a.) života. Susrećemo tu nezaboravne činjenice i stvari, događaje i ugođaje, ali prije svega i svih Grad, Trst odnosno Trešt kao temelj životnog nazora.
"Iluminacjuni, butige, trkaški konji, tonobili, motočiklete, bičiklete, đilati, krokanti, mandulati i bobići, i novi strijači u vazmene dane. Sve izmišano ka u snu."
Ovo je ulomak iz pjesme Trešt. Pitamo se jesmo li u Beginu kinematografu? Osjećamo istu atmosferu veselog užurbanog Trsta, prepunog neobičnih stvari, ljudi, pojava. Grad je to s početka stoljeća kada se osjeća užurbani razvoj, pojavljuju se novi izumi, a čovjek je izložen različitim (još uvijek pozitivnim) dostignućima tehnike.
"Vonj Via San Nicolo sa finin zogatuliman, brdiman franj, i mirlis indijanski perušin i voća iz Ažije i Afrike.
I bile gospoje sa Korša i bile gospoje sa Korša..."
Slika je stvarna, sinestetička. Kadrovi su to različitih susreta, emocija, misli. Riječi su odjeci dubokih unutarnjih dvojbi o vlastitom identitetu ("Šćavo, šćavo, šćavo! rič, ča san je vavik u skuli čuja..."), one su slike zaboravljenih pa oživljenih uspomena (majčin lik u oštariji), one su čista emocija, sad nesputane sreće, sad iskonskog dječjeg opreza (ne straha) od nepoznatog. Sve što možda i jest novo u tim susretima, što nagoni na oprez, sve se otkriva u hipu kao radosna igra, ispod svega nudi se uvijek i samo uvijek optimizam kao conditio sine qua non svake ljudske egzistencije. Navest ćemo tako pjesmu Stari pisnik, u podnaslovu "Uspomeni taljanskega pisnika Umberta Sabe", koja možda najbolje ocrtava karakter Trsta, tršćanskog mentaliteta. U susretu dječaka (D. Ivaniševića) s velikim pjesnikom Trsta Umbertom Sabom, otkrivamo svu prirodu odnosa dječaka u njemu tuđem, a ipak rodnom gradu. čini se da je ovdje riječ o nepremostivom dualitetu, da se otvara jaz prepun strahova, dvojbi, pitanja na koje nema odgovora. Ali odgovori su tu, oni su čujni i vrlo ugodni:
"I stari me čovik doška veseja, ka da je bi sigur da ću jopet doć. Obdarija me jednon narančon i, pantin, da mi je u lipen treštinske djaletu reka:
- Ajde lipo, pojdi ukraj mora i izij tu naranču. Dobro gledaj brode i more i joblake. Puno tega ča ćeš vidit, naćeš poslin, ka naresteš, u ovin knjigan. Samo puno slabije, puno mrtvije ven ča je ta tvoja mladost. Zoga, mio bel putel, zoga! Stopro ga danas dobro razumin."6
Rijetko susrećemo ovakav optimizam, iz svake riječi izvire vjera u ljepotu i ljudskost života, nešto nepatvoreno, iskreno i čisto izvire iz svake riječi ove pjesme, nešto za čim čeznemo ili, prevedeno riječima M. Bege, "za suncem hrlimo".
Kao slikar Ivanišević je djelovao pod imenom Albert Jordan. Pjesničke slike Ivanišević nanosi u različitim koloritima, uvijek osvijetljenim radošću, ispunjenim snagom čovjeka da premosti sve razlike. Slike djetinjstva nanesene su u širokim plohama ljudske duše stvarajući kompoziciju supostojanja i temeljne životne mudrosti: da bismo osjećali i živjeli sebe, moramo osjećati i živjeti s drugima, osjećati i dijeliti radost.
Posebno viđenje Trsta nalazimo u noveli Lenjin u "Africi". "Afrika" je naziv tršćanske krčme u vlasništvu roditelja Malog. Pripovjedač iznosi podatke o Malomu kojemu je deset godina i koji se posebno sjeća upravo svog desetog rođendana, 15. travnja 1918. godine. Ivaniševićevi biografski podaci kazuju da je autor rođen 1907. godine u Trstu, da su mu roditelji u tom gradu imali krčmu, pa ta novela zapravo predstavlja neku vrstu memoarske proze.
U krčmi se okuplja šaroliko društvo desperatera i dezertera, moralno problematičnih izdanaka donjih slojeva društva ovoga lučkog grada, čestitih namjernika i navjestitelja novoga kao i zadrtih branitelja preživjele austrougarštine. Ivanišević je sažeto evocirao niz likova, povijesnih događaja (Lenjin i revolucija), pokazavši pri tom zamjetnu pripovjedačku sposobnost i snagu dramatskog. Prostor "Afrike" možemo promatrati kao scenu na kojoj se odvijaju prizori iz zadimljene krčme, koja je na čuđenje Maloga svakog dana sve punija. Već u uvodnom dijelu novele upoznajemo drukčiji Trst "...jer sada je luka mrtva." Javlja se nov osjećaj, dosad potpuno nepoznat: "Zaklonjeni su brodovi, priča se, u malim lukama. Boje se talijanskih Caprona." (Podcrtala J.G.). Dakle, u krčmi smo četvrte, posljednje ratne godine. Europu i svijet zadesio je dotad najveći ratni sukob u kojem su nestala četiri carstva (Rusija, Austro-Ugarska / najveća luka Trst! / Turska, Njemačka).

Među stolovima krčme, iza riječi i gesta krije se strah od novoga, iznenadnoga.
čudni su vjetrovi zapuhali i uskomešali građane kozmopolitskog Trsta u kojem sada svatko strepi za vlastiti opstanak: i proaustrijski orijentiran Profesor, i Maddalena koju zovu Udovica čije su ruke "prljave", i Janez, sladoledar, i mama umorna od krčmarskog posla i Silvio Schratt iz škole, koji Maloga vrijeđa: "šćavo, vi ste šćavi, zatucani, i krivi za sve naše nevolje..." Tu je i kočijaš Toni koji započinje veliku tučnjavu u krčmi uskomešanoj od strepnje, gladi i siromaštva, Toni koji naposljetku smiruje ljude i Maloga. "Malome srce čekića, iskočit će." I mama se boji, doći će policija, zatvoriti krčmu.
čitavu atmosferu prekida ulazak starog torbara Nikole, San Niccolˆ d'Imoschi, svetog Nikole Imoćanina. Ironija svetosti, navještenje spasa, navještenje proroka s Istoka. Taj "spasitelj" u svojoj košari, pod plavom krpom, nosi gipsane kipiće raznih oblika (pa i Verdija). U dramatskom činu soldat iz krčme pronalazi Lenjinov kipić. "To je Lenjin! Je li, stari, Nikola se zoveš? To je Lenjin, brat naš! Brat naš i svetac naš! Lenjin!" Egzistencijalnom strahu sada je suprotstavljeno čudo s Istoka, koje će spasiti svijet, jer soldat ga je vidio ("Lo go višto."), on se može čuti izdaleka... Traje bajka u krčmi travanjske noći 1918. i soldat dokazuje fotografijom s ruskog fronta da je kipić figura Lenjina i on tada dobiva posebnu moć u preobrazbi stvarnosti. Svi žele bar dio te moći, svi žele pomijeniti svoju stvarnost. Mornar Matija moli se za sliku i Lenjinov kipić: "Veliš svetac? Šanto? Sveče naš ruski, slavenski naš sveče, šćavo naš. Prigne glavu, poljubi i sliku i kip." Gotovo uspio bijeg iz stvarnosti prekida pokušaj samoubojstva propale i usamljene Irene. Opet strah, dolazak policajca, u krčmi užurbani momak i majka pokušavaju stvoriti privid mira. U ruci Maloga ostaje kipić i vjerovanje da posjeduje moć izbavljenja i stvaranja novog života, a još ne zna da će mu ga otac u zoru srdito razbiti.
"Da ti boga tvoga, ludonja, još ne znaš u kakvu procijepu živimo! Same zmije oko nas! Nisi mi mogao veću nesreću donijeti u kuću! Nevera, nevera se diže, sve će sravniti, i kurvu Austriju, i Talijane, i nas i sve, a on se, ludonja, raduje! Njemu su to igračke. Igračke. On se raduje! Život?! Prokleti život! I otac će, prvi put otkad mali pamti, zaplakati. Malome će se stužiti: prvi put će mu se, u grču, zbog očevih suza, prikazati sva ozbiljnost života, njegova zamršenost, krčma..."
Dramatskom napetošću iskazano je ratno razaranje svih ljudskih i moralnih vrijednosti, kada čovjek gubi ljudsko dostojanstvo, a nesigurnost svake vrste zamjenjuje optimizam usađen u sve pore Trsta.

ZAKLJUČAK

U komparaciji dvaju pisama zajedničko je KOZMOPOLITSKO obilježje Trsta, dinamično ozračje lučkoga grada, intenzivni spoj vizualnog i akustičkog - kinematografska predodžba o Gradu s početka XX. stoljeća. U djelima navedenih autora nije teško zapaziti izraziti optimizam i vjeru u čovjeka. Pa ipak u čitanju Ivaniševićeva Trsta zamjetna je prisutnost rata - riječ je o noveli Lenjin u "Africi", te se može govoriti o nagovještaju povijesnih previranja nakon š. svjetskog rata.
No, svijet nije poučen na iskustvima Prvog sukoba i proživljava čitavo stoljeće ratova i etničkih netrpeljivosti. Ulazak u treće tisućljeće donosi osvještenje na grobovima žrtava i na prekrojenim kartama svijeta. Europa gradi svoje nove temelje na pluralizmu naroda, suživotu u različitosti kao najvećem bogatstvu, na brisanju granica, razumijevanju, gospodarskom blagostanju, poštivanju i čuvanju prirode. Djela Marina Bege i Drage Ivaniševića ne predstavljaju vrhunske vrijednosti hrvatske književnosti, no u čitanju "njihova" Trsta s početka prošloga stoljeća, na početku ovoga stoljeća nalazimo anticipaciju najvećih ljudskih vrijednosti, a prije svih optimizam, vedrinu i otvorenost prema drugome kao temelje suvremenog svijeta.7

Literatura:

1. Marin Bego, Božo Lovrić, Josip Baričević, Mato Hanžeković: Izabrana djela, PSHK, Matica hrvatska, Zagreb 1968.
2. Zvane črnja: Simulirani dijalog s Grgom Gamulinom: Samo Sizif silazi niz brijeg, "Dometi", br. 2, Rijeka 1969.
3. Ivo FrangeŠ: Povijest hrvatske književnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske, Cankarjeva založba, Zagreb - Ljubljana 1987.
4. Grgo Gamulin: Ilarijin smiješak, Suvremeni hrvatski pisci, Matica hrvatska, Zagreb 1968.
5. Drago IvaniŠević: Izabrana djela, PSHK, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1981.
6. M. M.: U čast Buliću, "Večernji list", Zagreb, 13. 12. 1983.
7. Tonko Maroević: Posljednji grad. "Vjesnik", Zagreb, 4. 10. 1997.
8. Tonko Maroević: Uspomene na Itaku, "Vjesnik," Zagreb, 19. 8. 1995.
9. Tonko Maroević: Zrcalo adrijansko, Biblioteka "Dometi", Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1989.
10. D. Moričić: Uz 75. godišnjicu Brune Bulića, "Marulić",
br. 1. Split 1979.
11. Vlatko Pavletić: Kako čitati poeziju, Školska knjiga, Zagreb 1988.
12. Matko Peić: Pristup likovnom djelu, Školska knjiga, Zagreb 1975.
13. Mirko Peti: Antiputopisi, Grgo Gamulin: Ilarijin smiješak. "Kolo", br. 11, Zagreb 1969.
14. Z. Tonković: Slikar B. Bulić, "15 dana", br. 1, Zagreb 1979.

1 V. Pavletić: Kako čitati poeziju, Pjesma pod rešetkom - u svjetlu dominante, str. 157.
2 Isto.,"Dominantu najsigurnije nalazimo među riječima koje se najčešće javljaju u tekstu, a ključnu riječ moramo intuitivno naslutiti prije nego što je analitički argumentirano utvrdimo i objasnimo."
3 M. Bego: Niz našu obalu, poglavlje: Ženski svijet, str. 111, PSHK, Zagreb 1968.
4 Ivan Nevistić: Eva, "Vijenac", 3, 1925., br. 7-8, str. 231. (podaci iz PSHK, knjiga 80, Zagreb 1968.).
5 Ivo Frangeš, Povijest hrvatske književnosti, NZMH, Zagreb-Ljubljana l987.
6 "Zoga, mio bel putel, zoga!", u prijevodu: "Igraj se, moj lijepi dječače, igraj!" (tal. tršćanski dijalekt, op.a.).
7 Vidjeti uvodni tekst P. Matvejevića (op. a.).

Jasna Gržinić, Rijeka

Prethodna objava:
ZAVIČAJ KNJIŽEVNOSTI

Sljedeća objava:
CRNI ARAPIN - ČRNI MORO,...

Povratak na sve novosti