TRAUME IMAGINARNOGA ZEMLJOPISA

16. Listopad, 2015 - 08:09

(Balkan kao kolektivno podzemlje Zapada)

Svako vrijeme proizvodi svoj zemljopis. Ako je riječ o otkrićima novih topografskih modela i prikaza starih točaka u prostoru, nitko ne poriče vrijednost takvih pothvata. Padom Berlinskoga zida zemljopisi i zemljovidi diljem su Europe postali dio političkog folklora, mita i potrebe za snalaženjem u prostoru velikih "tektonskih poremećaja". Nove nacionalne države stvorene nakon rasapa SSSR-a, Čehoslovačke i Jugoslavije učinile su od političkoga zemljopisa vrhunsku disciplinu proizvodnje nove kartografije. Kao što je u doba Konfucija i mandarinskoga birokratskog poretka posao kartografa bio visoko cijenjen gotovo poput zvjezdoznanstva zbog osvajanja novih teritorija i gradnje Kineskoga zida, tako je i posljednjih deset godina na prostorima bivše Jugoslavije proteklo u znaku prekrajanja granica.
U Chaplinovu Velikom diktatoru igra s osvajanjam svijeta jednog šarlatana s tanko podrezanim brkovima istodobno je žudnja za apsolutnom kartografijom - onom prema kojoj se ideja carstva i države s jednim narodom i vođom određuje kao jedini dostojan cilj borbe. Sve je poslije već viđeno. Milošević i njegova Akademija kao tajno društvo mahnitih kartografa i javno društvo zločinaca s neograničenom odgovornošću; Tuđman i njegova "navodna" brljotina od salvete s prikazom "samoodržive BiH " koja sve do danas usudno određuje hrvatsku politiku poput traume rođenja. No, zar je opsesija zemljovidima koji znače više od politike i kulture, gotovo trajni duhovni pečat, samo nešto supripadno "našem" mentalitetu? Od početka stvaranja europskog mita u izvorima grčke prosvijećenosti pitanje kontinenta nazvanog po božici koju je ugrabio Zeus u obličju bika bilo je sporno. Europa je zemljopisno nedonošče. Ona je bastard između Male Azije i dalekih hiperborejskih predjela na sjeveru. Zato je Europa još i danas zamišljena zemljopisna tvorevina koju više određuje kulturna povijest od križarskih ratova do ideoloških sustava fašizma i komunizma, nego čvrsta razgraničenja među kontinentima. Najznačajnije knjige o podrijetlu i biti Europe napisane posljednjih deset godina u tomu su suglasne. Neovisno o razlikama u stajalištima, primjerice, Sloterdijka, Le Goffa, Liessmanna, Derridae, Morina.
Kako u tom kontekstu stoji stvar s Balkanom? Naizgled, Balkan je od pamtivijeka europsko poluotočje koje se proteže od Grčke preko Albanije do... E, u krajnjoj točki protezanja je ključni problem. Zato je Balkan univerzalna fikcija. On je imaginarni zemljopis koji nadomješta traume kulturalnoga podrijetla. Ako nije sporno da u balkanske narode spadaju Grci, Rumunji, Bugari, Makedonci, Albanci, Srbi, Crnogorci, za Bošnjake, Hrvate, a posebno za Slovence Balkan je zona (kulturalnog) sumraka. To je mjesto strahotnoga Drugoga. Od frojdovske do lakanovske psihoanalize strah od Drugoga temeljno je područje tvorbe kolektivno nesvjesnoga. Njega se prikazuje poput čovjeka-vuka. On je iskonski "barbarin". Netko tko prijeti svakom obliku normalnosti i civiliziranja. Nema drugog načina prosvjećivanja osobe u civilnome društvu osim odgojne strategije preobrazbe "divljeg" u "pitomo", "nepoznatog" u "poznato". Društveni opstanak nikad nije zajamčen tek pukim ugovorom između slobodnih pojedinaca kojim oni od društva/zajednice potražuju sigurnost života u zamjenu za apsolutnu slobodu. Američki sociolog Dennis Wrong jedan je od rijetkih koji smatra da je pitanje kako nastaje društvo zapravo jedino ozbiljno pitanje sociologije danas, kad se ona u složenim multikulturalnim društvima suočava s izazovima gubitka identiteta. Više nema nikakve tlapnje da bi društvo moglo počivati na pretpostavkama prirode ili tradicije. Ono je neprestani eksperiment slobode i straha od nje. Je li onda Balkan nešto više od imaginarnoga zemljopisa?
Suvremene negativne figure koje nastanjuju kulturalni labirint racionalnoga Zapadnjaka, koji je jednako toliko proizvod fikcije koliko i Balkan, više nisu ni divlji Istok s islamskim fundamentalizmom, kao što nisu ni tlapnje o malim kosookima koji će u najezdama zagospodariti Zapadom nakon što Mitsubishi preuzme kontrolni paket dionica Microsofta. Ako više nema zbiljskog neprijatelja Zapada, koji je Huntington u Sukobu civilizacija uzalud pokušao stvoriti na temelju prastare predrasude o Bliskom istoku kao prostoru mržnje, laži i navodnog primitivizma, onda postoji samo prijenos kolektivne paranoje u strah od Balkana. Tamo nema univerzalnog neprijatelja poput Arapa. Ali sve ono što je u kulturalnoj povijesti ostalo prožeto nasiljem i etničkim sukobima, kako je pokazao teoretik postkolonijalizma Edward Said, podaruje dostatno materijala za novu predrasudu.š Kao i sve predrasude i stereotipi, i ova zapadnjačka o Balkanu i balkanstvu pretpostavlja mnoštvo laži, fikcija, poluistina i gluposti. Ostalo je plod poopćenja rasudne snage na temelju izoliranih činjenica, selektivno pamćenje izokrenute stvarnosti.
Ključno djelo o upravo "tom" i "takvom" Balkanu, kako se u vlastitu političkome diskursu bezobzirnog pokušaja odstranjenja bilo kakve natruhe zemljopisnog, geopolitičkog i kulturalnog podrijetla izjašnjavao pokojni predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, tvorac osebujne nacional-konzervativne revolucije poznate pod teologijsko-političkim pojmom "duhovna obnova", svakako je antropološka kritička studija bugarske teoretičarke Marije Todorove.2 Za objašnjenje svih retrogradnih mitova o balkanskoj nadmoći ili pak njegovu univerzalnome barbarstvu, čime se konstituira postmoderna slika imaginarnoga Europejca kao antipoda "divljem" i "prljavome" Balkancu, Todorova se smješta u tradiciju kritičke analize nacionalizma Benedict Anderson i Edwarda Saida. Poput Saida, ona podastire okvire genealogije Balkana u književnoj tradiciji i arhetipskim slikama etnologije. Balkan je, dakako, uvijek negativno označen. Posve je svejedno što je primordijalno taj neodredivo zemljopisno fluidni prostor "kolijevka" Zapada kao "svjetla" civilizacije. Hoće li se, dakle, razbiti svaka ideologijska opsjena o Balkanu kao nečem uistinu nepromjenjivome i vječno sublimnome iskustvu kulturalnih trauma, ponajprije je nužno dekonstruirati imaginarnu povijest i zemljopisnu fikciju zvanu Balkan. Za Todorovu je neprijeporno da Balkan jest povijesna i zemljopisno konkretna činjenica. To je razlikuje od Saidova koncepta "orijentalizma". Što je uopće balkanizam? Ništa drugo negoli "diksurs o prikraćenim proturječnostima". Poput svakog dijalektičkoga pojma, Balkan se konstituira samo u negativnoj projekciji samodestruktivnoga čina. Biti Balkancem od samog modernoga nacionalno-demokratskog rađanja političkih naroda u XIX. stoljeću na ovim zemljopisnim prostorima znači biti netko s ruba povijesti. U hrvatskoj je književnoj publicistici taj kompleks stalna zaokupljenost Miroslava Krleže. Pritom se konstrukcija Balkana zbiva kao negacija podaničkog mentaliteta provincijske austro-
-ugarske svijesti u Hrvata i kao negacija one vrste hegemonije koja se nameće kao protobalkanska neman u liku srpske imperijalne svijesti, a književno je prerađena u avangardističkome mitu o barbarogeniju Ljubomira Micića. Razlog zbog čega Hrvati nevoljko sebe vide kao Balkance zacijelo leži u tomu što se povijesno i kulturalno određuju kao traumatična nacija izgubljena "središta". Biti između uvijek je značilo biti u središtu moćnih geopolitičkih interesa. Svaka pozitivna konstrukcija vlastita mita bila je stoga obrambena i utoliko zdvojnoga karaktera. Ako nisi ni "tu" ni "tamo", a određen si obim antagonističkim silama, onda si osuđen na pokušaj izgradnje nečeg što kulturalno proizlazi iz krhotina Zapada (Europe) i Balkana. Nije začudno što se aktualni politički strah desnice, predvođene "mrtvim" Franjom Tuđmanom i uskrslim HDZ-om, koja iznova maršira onkraj i kroz institucije sustava do vlasti, očituje kao strah od - zapadnoga Balkana.
Balkan je unatoč svojeg europskoga zemljopisnog statusa postao sinonim za mahnitost i nepokorivost "Drugoga" tek rezultatima moderne političke povijesti. Što se danas prosječno razumijeva pod pojmom Balkana obično je tek sinonim za jugoistočne države Europe. U taj sklop pripadaju Grčka, Albanija, Bugarska, Rumunjska, dio Turske i države bivše Jugoslavije. Sve potonje države, međutim, ni pod koju cijenu ne žele biti svrstane u balkansku "zonu sumraka". Bijeg od Balkana jest samorazumljiv kao bijeg od začaranog kruga ekonomske bijede, političkoga tradicionalizma i kulturalne provincijalnosti. On je istodobno samorazumljiv i kao opća pojava da sve tranzicijske zemlje nakon rasapa realnoga socijalizma i komunističke ideologije mahnito hrle pod okrilje neoliberalne utopije u kojoj vide novu "obećanu zemlju". Neoliberalizam je na Balkanu još gora varijanta globalnoga koloniziranja.3 Nakon propasti svih imperija na ovim prostorima (austro-ugarske, otomanske, jugoslavenske komunističke utopije samoupravljanja i federalizma naroda), želja za novom Imperijom nadilazi horizont racionalnih očekivanja. Ali to nije ništa neobično ni začudno, nego gotovo nužno u masovno-psihologijskoj povijesti masa s rubova povijesti.
Omiljena prosvjetiteljska figura "plemenitoga divljaka" bila je stvorena u književnim salonima i u Rousseauovoj mašti samo zato da bi se Zapad zbog okrutnosti spram Drugoga tijekom povijesti - od genocida nad sjevernoameričkim Indijancima do pokoravanja afričkih etničkih skupina - moralno iskupio za iskonski grijeh civilizacije. Biti tehnički gospodar značilo je biti lišen plemenitih "nagona" poput iskonske iskrenosti i pitomosti. Ono što danas u kritici postmodernoga rasizma Zapada čini Slavoj Žižek spojem Lacana, Marxa i Saida nije, međutim, daleko od analize funkcije tlapnje o "plemenitome divljaku". Tako se može objasniti zašto Balkan ispunjava potrebu Zapada za svojim traumatičnim mjestom "rođenja". Možda biti Zapadnjak nužno ne znači biti stanovnikom Europe i Amerike, jer je zemljopis u doba virtualne civilizacije postao, poput kartografije, pitanje zastarjele orijentacije u prostoru. Ali zato biti Balkanac zbiljski znači biti osuđen na vječnu nelagodu podrijetla. Rasizam je od nekoć crno-bijelog koncepta rasne mržnje napredovao do sveopće primjenjive kulturalne paradigme. Više se ne mrzi netko zato što je drukčije boje kože, iako tupoglavi skinheadsi u svojim noćnim pohodima europskim gradovima traže baš ne-bjelačke useljenike za žrtve, nego upravo netko s drukčijom kulturom od naše. Brutalnost skinheadsa i njihova neofašistička retorika nije, međutim, tako užasno strana onom obliku liberalnoga rasizma što ga Slavoj Žižek naziva refleksivnim.4 Riječ je, naime, o kritici multikulturalizma Zapada kao drugog oblika getoiziranja Drugoga (Turaka, balkanskih naroda, Arapa, Vijetnamaca, Kineza). Sve ono što je u književnosti prosvjetiteljstva vrijedilo za "plemenita divljaka", ovdje se promeće u figuru Balkanca samo bez onog naizgled pozitivnog predznaka.
Balkan za Zapad predstavlja kolektivno podzemlje, upravo one vrste iz istoimena Kusturičina filma Underground. Sve što se zbiva ispod krinke racionalnoga/refleksivnoga subjekta Zapada nije bu–uelovski "mračni predmet želja", nego zbiljsko podzemlje sa svojim junacima i žrtvama. Drugi (Balkanci) su iracionalni/nerefleksivni objekt uzvišenosti, koji podliježe istom pravilu kao i funkcioniranje "plemenita divljaka". Dok, primjerice, Skandinavac još ima neko uporište za svoje izdvojeno kulturalno podrijetlo, Nijemac ili Francuz prisvaja pravo na zbiljskog subjekta Zapada. Za njih je Balkan košmar u političkome smislu, ali u kulturalnome nešto bitno drugo. Francuzi su zbog prosvjetiteljske tradicije i ideološkoga turizma (putopisi od Barrésa do Maspera ili književna remitologizacija u pripovijestima Margaret Yourcenar) Balkan uglavom držali egzotičnom divljinom. Nijemci su bili zadivljeniji mogućnošću geopolitike pa je Drang nach Osten bio realistički odgovor na imperijalističke ciljeve. Povijest književne fikcije o Balkanu kao povijest političko-kulturalne mahnitosti može se najbolje posvjedočiti u Krležinim esejima i romanu Zastave. Gdje je korijen te mitske slike balkanskoga mentaliteta kao nečega primitivnog, sklonog lopovluku i izdaji, dvostrukome moralu, barbarizmu i divljaštvu? Zacijelo ne u kulturi nego u političkome diskursu. Sve su tlapnje o Balkanu proizvod mitova i politike kao bitno autoritarne i/ili totalitarne prakse vladanja u društvima nedovršene modernizacije. Zato je kulturalni rasizam Zapada, bio on refleksivni ili liberalni, samo nadogradnja posljedica političke nestabilnosti.
Granice imaginarnoga zemljopisa su fiktivne. Jednako kao i u slučaju Srednje Europe i Mediterana. No, dok se na Balkan baš nikome ne gura, gužva oko priključenja na mitteleuropske vlakove napretka svjedoči o drugoj strani iste priče. U oba je slučaja pouzdani svjedok Peter Handke. On je prvi lansirao ironičnu postavku o Mitteleuropi kao meteorološkome pojmu nakon uskrsnuća tog nostalgičnoga geopolitičkog pojma nove Austro-Ugarske u uvjetima postkomunizma. Kao što je prvi od zapadnjačkih intelektualaca tražio iskonsku kulturu Balkana u Pravdi za Srbiju protiv one "lažne", dekadentne Europe.5 Dok je što se tiče fantoma Mitteleurope bio na razini intelektualne zadaće, jer svi su prije pada komunizma vjerovali Kunderinoj utopiji a nitko baš odveć Handkeovoj ironiji, u slučaju obrane srpske "pravde" nakon Vukovara i Srebrenice ostao je na razini običnog kulturpesimističkoga trabanta. Njegova obnova mita o plemenitome divljaku, a u stvari masovno proširena svijest o Srbiji na Balkanu i nakon zračne intervencije NATO-a zbog genocida na Kosovu, postmoderni je rasizam umotan u foliju Micićeva mita o barbarogeniju. Tako se zapadnjačkome strahu od Balkana pridružuje kulturalna apoteoza "divljaštva" i "brutalnosti", onog iskonskog srpstva koje čuva pravu Europu od barbara (islama) s Istoka. Barbari su, dakle, uvijek locirani negdje daleko na Istoku. Za Hrvate i Slovence Balkan je mjesto najgoreg košmara iz kojeg se treba neodgodivo iskobeljati. Hrvati s pričom o predziđu kršćanstva kao posljednjoj straži Zapada pred najezdom barbara (pravoslavlja, islama, Srba i Bošnjaka) i Slovenci s pričom o svim drugim Južnim Slavenima kao Balkancima potvrđuju postavku da je strah od Balkana zapravo strah od vlastite "barbarizacije". Slika u zrcalu iskrivljena je zbog moći kolektivnonesvjesne tlapnje o Drugome. To znači da je strah od političkoga Zapadnoga Balkana, kakvim hrvatska desnica aktualnu vlast optužuje za izdaju nacionalnih interesa, strah od vlastite političke licemjernosti.
Nitko u tom "filmu" nije nedužan, pa čak i kad se drži po strani. Svaki je Zapadnjak liberalni rasist refleksivnoga kova ako smatra da je Balkan začarani krug etničkih mržnji i ratova. To je uprvo taj tragikomični rezultat konstrukcije Balkana kao imaginarnoga zemljopisa i kao kolektivnoga podzemlja Zapada. Može ga se usporediti s aktualnim sindromom američke masovno-psihologijske svijesti nakon terorističkoga napada na WTC i Pentagon 11. rujna 2001. godine. Ako se iznenađenost Amerikanaca na reakcije svjetskih medija, osobito onih koji nisu htjeli svirati u isti ideologijski manipulativni rog kao CNN i FOX-News, sažimala u pitanju bez odgovora: "Zašto nas tako strašno mrze?", onda je užasni stereotip Zapada spram Balkana na refleksivno "višem stupnju" apstrakcije. Za svaki poraz europske politike na Balkanu od Disrealijevih vremena, a taj je britanski političar i diplomat paradigmatska osoba neuspješna i licemjerna zapadnog političara modernih vremena, pa nije začudno što zauzima ključno mjesto i u Saidovom Orijentalizmu i u knjizi Todorove Imaginarni Balkan, razlog se pronalazi ne u nesposobnosti i oportunizmu Zapada, nego u iracionalizmu Balkana. Vjekovna mržnja, potiskivani bijes, kolektivna mahnitost... Kao da je Balkan idealno mjesto za eksperimentalnu psihopatologiju postmoderne!? Međutim, to je tlapnja i rezultat strahotne ideologijske laži koja još uvijek određuje ponašanje zapadnih država spram Balkana. Sve dok se Balkan ne "oslobodi" negativne antropologije koja služi za identifikaciju Drugoga kao urođenog zločinca, divljaka i barbarina par excellence, nemoguće je tom imaginarnome pojmu podariti bilo kakav pozitivni smisao. Zato su svi pokušaji književne rehabilitacije tog prokazanog pojma blasfemično okrenuti razotkrivanju neke "nadrealne" ljepote izgubljena zavičaja. Postmoderni refleksivni rasizam miješa se s pokušajima melankolično-nostalgičnih otkrića čistih, kulturalno iskonskih i izvornih Balkanaca kao uzora za "preporod" i "obrat" dekadentna Zapada. Model je isti kao i u prosvjetiteljstvu. Samo su strategije različite. Dok Handke u svojem kulturpesimističkome razotkrivanju novoga srpskoga Barbarogenija otvoreno zauzima stranu i brani Srbe, on to ne čini zbog naglo prosvijetljenoga političkoga identiteta. Njemu je do fiktivne, imaginarne Srbije kao i do fiktivnoga, imaginarnoga Balkana zbog kritike Zapada kao mjesta moralne dekadencije. Tu glupu, ali neprestano oživljavajuću priču slušamo od Rousseaua i ona se univerzalno primjenjuje posvuda. Globalno tržište opsjena nikad nije zasićeno takvom kvazifilozofijom puta u izgubljeni iskon.6 Drugi smjer iste putopisne "balkanološke" literature, s posve drukčijim motivima, ali ne bez prosvjetiteljskoga žara upoznavanja Balkana na kraju XX. stoljeća, nalazimo u knjizi Francoisa Masperoa, Balkan tranzit. Nije problem u humanističkom žaru univerzalista Masperoa, nego u tomu što je za Balkan još uvijek putopis odlučni žanr jedne teorije mentaliteta s kraja XIX. stoljeća. Kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo!? Kao da putopis može imati ideologijski katarktičnu vrijednost poput Susan Sontag i "Puta u Hanoj"! Nažalost, može. Tomu je razlog što negativna antropologija Drugoga u slučaju Balkana polazi od pretpostavke da je riječ o tamnome području svijesti i samosvijesti Zapada. Balkan je zato isto što i Bali, ali s posve drugom značenjskom porukom. Bali je čista egzotika, kulturalni raj za Zapad dok je još figura pastorala određivala umjetnost proturječnoga europskoga modernizma. Balkan je politička egzotika, kulturalni pakao za Zapad dok još uvijek postoji potreba za demoniziranjem Drugoga zbog pranja vlastite nečiste savjesti. Kao što engleska književnost od Byrona Balkan poistovjećuje sa Zatočenikom dvorca Zenda i Drakulom, tako se do danas čak i za državljane novih nacionalnih država nastalima raspadom bivše Jugoslavije Balkan poistovjećuje s turbo-folkom, čevapčićima i zadahom truleži raspadnute lešine u nekoj užasno neodređenoj provincijalnoj vukojebini, tamnom vilajetu - "tamo daleko". Ne može se pobjeći od mitova o samome sebi dok se radikalno ne razračuna s izvorištem vlastitih strahova i frustracija. Oni nipošto nisu nešto primordijalno i vječno poput "balkanskih mržnji". Balkan je nastao kao povijesna figura da bi poslužio u jasne instrumentalne svrhe. Balkan je otuda čisto povijesna i ideologijska slika s jasnim zemljopisnim i političkim značenjem. Sve drugo su puki "putopisi".
Kad je nedavno predsjednik hrvatske Vlade Ivica Račan u igri oko predaje Mirka Norca, generala osumnjičenoga za ratni zločin u Gospiću, miting Stožera za obranu digniteta Domovinskoga rata prokazao zbog tzv. balkanoidnih metoda, pokazao je što znači biti refleksivni postmoderni rasist. Nije bitno što je to rečeno u "najboljim namjerama". Jer predrasuda koja potječe iz kulture u politici postaje opasnim sredstvom manipulacije. Kao da neka druga zemljopisno-duhovna tlapnja nije još gora od one o Balkanu kao "bačvi baruta"? Kad sam prije nekoliko godina sudjelovao na međunarodnoj konferenciji u Dubrovniku o kulturnom identitetu Mediterana, osim suglasnosti da je Braudelov Mediteran još jedina utopija koja od maslina, brodovlja i crnog vina ne stvara fanatike i proroke, jedan malteški sociolog aktualni je Mediteran usporedio s Balkanom zbog ratova, vjerskih zadrtosti, nacionalnih netrpeljivosti, mafijaških klanova, političkih diktatura, imigracija i bijede. Dakako, sve se to odnosilo na onu drugu stranu Mediterana, od Izraela do Maroka. Malteški sociolog je poput Račana imao "najbolje namjere". Što je onda drugo Balkan do imaginarni zemljopis koji određuje virtualnu stvarnost Zapada? Nije sramota priznati da smo svi Balkanci, već je sramota ne priznati da to ne znači baš ništa pametno kao ni biti Mediteranac. Od političkih utopija još su gore kulturalne predrasude kolektivnoga podrijetla koje (ne)refleksivno gutamo u životu iz svijeta književnosti, filmova i glazbe. Jer Balkan je zapadni mit o sebi samom u doba kraja tradicije i prirode. Od egzotične divljine ne bi preostalo ništa, pa čak ni legenda o Kraljeviću Marku i konju mu Šarcu da ih nije ovjekovječila Yourcenarova na temelju romantičnog mita o narodima s onu stranu Zapada. Balkan je danas ipak jedino ono što je uistinu i bio tijekom XX. stoljeća: teško rješivo političko pitanje. Drugo su mitovi i rasizmi u novome ruhu. Lord Cadogan to je rekao bez imalo patetike: Ne idite u tuđinu, to je užasno mjesto.

1 Edward W. Said, Orijentalizam, Konzor, Zagreb 1999. ( Prijevod: Biljana Romić )
2 Maria Todorova, Imagininig the Balkans, Oxford University Press, Oxford 1997.
3 Michael Hardt/Antonio Negri, Empire, Harvard University Press, 2001.
4 Slavoj Žižek, You May!, London Review of Books, rujan 1999.
5 Peter Handke, Zimsko putovanje na rijeke Dunav, Savu, Moravu i Drinu ili Pravda za Srbiju, Europski glasnik, 2/1997. ( Prijevod: Ratomir Škunca )
6 Vidi o tomu: Žarko Paić, Idoli, nakaze i suze: ideologijsko podjarmljivanje umjetnosti u XX. stoljeću, DHK, Zagreb 2000.

Žarko Paić, Ivanić Grad

Prethodna objava:
CRNI ARAPIN - ČRNI MORO,...

Sljedeća objava:
Ljudožderi u Hollywoodu

Povratak na sve novosti