TOTI DAL MONTE i BENIAMINO GIGLI: dvije epizode iz glazbene prošlosti Pule

16. Listopad, 2003 - 13:40

U svojoj je prošlosti Pula bila grad glazbe u pravome smislu riječi, grad koji je svoju urbanu pripadnost u velikoj mjeri potvrđivao upravo glazbenim događanjima. O njima je, međutim, vrlo teško saznati nešto više, jer na muzikološkom području ne bilježimo sustavnije pokušaje obradbe nekog segmenta glazbenoga života Pule. Ne postoje pisani izvori iz kojih bismo mogli crpiti obavijesti o svojoj vrijednoj glazbenoj tradiciji - glazbenoj produkciji, reproduktivnoj umjetnosti, ansamblima i školstvu.

Ovaj članak govori o dvjema zanimljivim epizodama iz glazbena života Pule: o koncertu koji je 1932. u kazalištu “Ciscutti” održala slavna sopranistica Toti Dal Monte te o sudjelovanju Beniamina Giglija na opernoj sezoni u Areni 1934. godine.

TOTI DAL MONTE - SLAVUJ U “CISCUTTIJU”

U razdoblju između dvaju svjetskih ratova u Puli nisu postojali uvjeti za rad profesionalnog simfonijskog orkestra. U gradu je živio vrlo mali broj akademskih glazbenika. Gudača amatera bilo je dovoljno, no nedostajali su puhači. Čak i kad bi se marom nekog od pulskih kulturnih djelatnika uspio okupiti dovoljan broj instrumentalista, te su epizode orkestralnog rada bile kratkoga vijeka. Pokusi se, naime, nisu honorirali, dirigenti nisu imali autoriteta, a često ni dovoljno znanja i upornosti. Većina je pulskih instrumentalista bila samouka ili je glazbenu naobrazbu stekla pohađajući privatne poduke. Nekima među njima glazba je bila dodatni izvor zarade, drugi su pak samo koncertiranjem prehranjivali sebe i svoje obitelji.

Zahtjevna publika, navikla na solidne izvedbe gostujućih umjetnika te na vrhunska iskustva slušanja radijskih programa, bila je sklona omalovažavanju rada domaćih glazbenika.

U pulskome kazalištu “Ciscutti” u drugoj polovini dvadesetih godina, usprkos neimaštini, redovito su se održavale predstave, a programi su se ostvarivali u suradnji s opernim kućama i operetnim družinama iz većih glazbenih središta Italije. U izvorima se sjedišta gostujućih institucija ne spominju uvijek, pa treba pretpostaviti da je riječ o skupinama umjetnika iz različitih talijanskih gradova, većinom iz Julijske krajine. Umjetnici koji su nastupali u kazalištu “Ciscutti”, međutim, nisu bili solisti svjetskoga glasa. Zato je vijest, objavljena u kolovozu 1932., da će slavna sopranistica Toti Dal Monte pjevati u pulskom kazalištu dočekana s oduševljenjem, ali i sumnjičavo. Evo što se pisalo u dnevnome listu “Corriere Istriano” dan uoči koncerta: “U Puli svi govore o sutrašnjemu koncertu i o slavnoj sopranistici Toti Dal Monte…Velika je čast za nas ugostiti Toti čak i samo zbog jednog koncerta, jer su mnogi sumnjičavi glede toga da će je moći vidjeti u našem ’Ciscuttiju’ poznavajući nemale poteškoće koje prate svaku njezinu opernu izvedbu ili koncert, zbog brojnih obveza koje ona neprestano mora izvršavati i radi nezamislivih svota koje se posvuda plaćaju da bi je se moglo čuti. S tim u svezi podsjetit ćemo vas da je Toti, ako računamo da se svaki njen nastup u Americi plaća oko 50.000 lira, zaradila mnogo, mnogo milijuna i nastavlja zarađivati pravo bogatstvo.“1

Ozračje je u gradu uoči koncerta jedne od najslavnijih talijanskih pjevačica bilo prepuno radosnog iščekivanja, a takvo su raspoloženje podgrijavali i novinari: “Mislimo da je nadimak ’Talijanski slavuj’ za Toti previše uopćen jer je ona mnogo više od toga, jer ona pjev slavuja prati intuicijom, osjećajem, dušom, kvalitetama koje posjeduju samo veliki umjetnici.“2

Toti Dal Monte nastupila je 18. kolovoza 1932. godine u pulskome kazalištu, uz tenora Enza De Mura Lomanta i baritona Angela Pilotta 3 . Osvrt na taj koncert bila je prava eksplozija kritičarskoga oduševljenja: “Bravo, Toti Dal Monte! Vi niste samo sopran! Vi ste proročica! Vi ste genij! Vi ste nešto uzvišeno, što osvaja! Vi dolazite do srca slušatelja dobrotom koja može omekšati stijene! Mi smo vam, i bit ćemo vam, vječno zahvalni. Vaše pjesme, vaše arije zaista poznaju jezik anđela”.4

Novinari su također ocijenili da će ta večer ostati zabilježena kao povijesni trenutak kazališta “Ciscutti”: “Srca su nam bila u grlu, drhteći od ganuća u ekstazi smo slušali ovu božansku kreaturu koja nam je pokazivala kako njena vokalna umjetnost zaista nadilazi granice prirode, uzdižući se u raj zvukova gdje nebeska glazba dobiva nadnaravne odgovore.” Pohvaljeni su i tenor Enzo De Muro Lomanto i bariton Pilotto te glasovirska pratnja Pietra Cimarre i flautistička Francesca Elsija. Kritičar je zapisao kako nije mogao nabrojiti biseve jer ih je možda bilo i 20 ili 30. Publika nije željela otići iz kazališta, opisuje autor teksta, djevojke su iz loža i s balkona bacale ruže, a stotine je slušatelja, koji si nisu na vrijeme priskrbili ulaznice, čitavo vrijeme stajalo na nogama.5

BENIAMINO GIGLI - DAŠAK VJETRA ŠTO PROMIČE KROZ LIŠĆE

U razdoblju institucionalizacije fašizma, u dvadesetim godinama prošloga stoljeća, impresariji i gradski glazbenici običavali su organizirati izvedbe opera, opereta i koncerata. Koncem dvadesetih godina, njihov posao sve agresivnije započinju preuzimati sindikati i financijske institucije, a od sredine tridesetih organizacija svih glazbenih događanja prelazi u ruke političara. . . . . Jedan od zadataka, koje si je postavila kulturna politika fašizma, bilo je ponovno osvajanje glazbenog primata u svijetu. Glazba je bila važan argument kojim je valjalo potvrditi nadmoć Talijana u svim područjima života.

Mediji su stoga, da bi opernu umjetnost približili svim slojevima pučanstva, promicali izvođenje glazbeno-scenskih djela na otvorenome, a u Puli je za takve programe postojao idealan, neiskorišten prostor - amfiteatar. Trebalo mu je, međutim, “...vratiti ponos i ulogu teatra za mase, za najuzvišenije umjetničke priredbe naroda čiji život ponovno cvjeta pod imperijalnim oznakama Rima”.6 Organizacija sezona na otvorenom, u tadašnjemu jedinom istarskom dnevnom listu “Corriere Istriano”, obrazlagala se kao povratak izvornosti opere koja je predugo bila “...oduškom za rezerviranu kastu, oduškom koji je često ostajao na razini želje da se bude viđen a ne da se vidi”.7 Zato je trebalo preodgojiti narod, kako bi se opere “... odvijale u punom dahu... te da bi se glazba i scena u punoj mjeri sjedinile s majkom prirodom”.8 Operne su se sezone u Areni započele održavati 1932. godine, a njihova je organizacija bila povjerena Nezavisnoj udruzi “Arena” (Ente autonomo “Arena”) na čelu koje su bili istaknuti pulski političari. Godine 1934., pod nazivom “Istarsko ljeto”, održana je jedna od najvećih ljetnih priredbi tijekom međuraća, a sadržavala je folklorne, športske, religijske, umjetničke i ostale programe, među kojima i opernu sezonu. Pri njenu osmišljavanju, u prvi se mah razmišljalo na repertoar uvrstiti Puccinijevu Toscu i Otello Giuseppea Verdija. Verdijeva je opera, međutim, zahtijevala prevelik tehnički zahvat i izvođački korpus pa je zamijenjena Wagnerovim Lohengrinom.9

Za termin održavanja određeno je razdoblje od 27. lipnja do 8. srpnja. Mediji su najavljivali da će, uz najbolje domaće glazbenike, u ostvarenju operne sezone biti angažirani glazbenici iz Milana, Trsta, Rijeke i Venecije, te da će u zboru pjevati stotinjak ljudi 10 , a u orkestru svirati jednako toliko svirača. Uz tridesetak pulskih instrumentalista, ostali će glazbenici, najavljeno je, doći iz “Scale”, teatra “Verdi” iz Trsta, teatra “La Fenice” iz Venecije te iz drugih gradova. .. ..11 Najveće je iznenađenje, međutim, bio angažman čuvenog tenora Beniamina Giglija, “... kojeg možemo usporediti samo s nezaboravnim Carusom, prestižnim Tittom Ruffom ili fenomenom Šaljapinom”12 , u Puccinijevoj “Toski” koja je pod dirigentskim vodstvom Umberta Berretonija prvi put izvedena 27. lipnja.

“Rim i njegove snažne civilizacije nekoć su u Areni nudile kruha i igara, a danas je to postalo mjestom Melpomene i Euterpe”, piše na dan premijere “Corriere Istriano”, izvješćujući sa zadovoljstvom kako su za otvorenje operne sezone sve ulaznice već rasprodane. Zaključuje kako Puljani mogu biti ponosni što se takvo što događa u njihovu gradu. “Pula će morati vibrirati u ozračju radosti umjetnosti i ljubavi za domovinu”.13

Premijera Toske ostavila je na kritičara Ilarija Orsija snažan dojam: “Stanovništvo čitava jednoga grada tiskalo se, veselilo, klicalo, pokazujući tako svoju disciplinu, red i oduševljenje koje će ostati neizbrisivo u dušama sviju prisutnih. Spektakl je bio veličanstven, uvjerljiv, dojmljiv... parter, stubišta, prolazi, u toploj su i vedroj noći oblikovali viziju neusporedive ljepote..., a more u blizini, gotovo oplakujući temelje tisućljetna spomenika ukrašena biserima čudesnih odbljesaka, činilo se kao da odjekuje svojim zadivljujućim jezikom u himnu slave koja se uzdizala od Arene, upotpunjujući svečanu poemu veličanstvena umjetničkog čina”, pisao je taj oduševljeni kritičar. Ljepota Puccinijeve glazbe bila je u drugome planu, tvrdi Orsi, jer publika nije živjela nizašto drugo negoli za Giglija i za njegove suradnike. “Činilo se čak kao da su glazba i poezija dobile na ljepoti samo zato jer je Gigli pjevao. I zaista, Beniamino Gigli pretvorio je Puccinijevu operu u remek-djelo. Što je njegov pjev? To je drhtanje zlatna zvona, tek jedva dodirnutog.

Dašak vjetra što promiče kroz lišće.... “ Lellu Gajo ocijenio je zadivljujućom, Scarpiju Angela Pilotta sposobnog da istakne svu ružnoću svoje uloge lijepim i sigurnim timbrom glasa. Maestro Berretoni je, dobro poznavajući orkestar, izvukao iz njega maksimum, orkestralno je mnoštvo funkcioniralo savršeno, bilo je stopljeno, plastično, zbor je bio na visini zadaće i u najtežim trenutcima. “Da bismo nabrojili aplauze na otvorenoj sceni i biseve na kraju činova, trebali bismo imati kalkulator: biseva je u svakom slučaju bilo bar tridesetak”,14 zapisao je. Repriza Toske, također izvrsno posjećene, izazvala je u kritičaru slične emocije. “Gigli je pjevao kako samo on znade... Njegov glas pun ljepote dirnuo je duše mnoštva i uzdrmao ih snažnim emocijama”.15

Posljednja je izvedba Toske bila posvećena Gigliju. Bila je to, po mišljenju Ilarija Orsija, najuspjelija večer cijele sezone, koja je priskrbila i najviše novca od ulaznica. “Gigli je dominirao pozornicom poput Titana, što on i jest, snažno oduševljavajući slušatelje neusporedivom ljepotom svoga glasa, čistog i nježnog u svim registrima i u svim dinamičkim nijansama”.16 Drugi kritičar, Egidio Cerlenizza, je pak bio puno kritičniji. On je, naime, u istim novinama nekoliko dana kasnije, zamjerio organizatorima na izboru Toske koja po njegovom mišljenju nije bila najbolje rješenje za pulsku opernu sezonu. Smatrao je da ona, iz umjetničkih razloga, nije bila podobna za izvedbu. Tosca je bio samo Beniamino Gigli, čije je prekrasno pjevanje opravdalo taj izbor, tvrdio je on. U svom se osvrtu također požalio kako Pula još uvijek, što se promičbe tiče, stoji na sporednom kolosijeku, jer su i mnogo nevažnija glazbena događanja u drugim dijelovima Italije ponekad daleko bolje medijski popraćena pa stoga privlače i više publike.17

No, nedovoljna posjećenost opernih izvedbi nije bio jedini problem te sezone. Angažiranje Beniamina Giglija donijelo je Nezavisnoj udruzi “Arena” dodatne glavobolje. Nakon završetka programa, čelni ljudi te udruge poslali su u Rim “Korporaciji za organiziranje priredbi” (“Corporazione dello spettacolo”), koja je dijelom subvencionirala sezonu, uobičajeno izvješće o realizaciji sezone tražeći obećanih 15.000 lira. U specifikaciji troškova između ostalog je pisalo kako su organizatori s tenorom Giglijem dogovorili da će njegova zarada iznositi 35 posto ukupna prihoda od prodanih ulaznica. Kako je korporacija, međutim, višekratno upozoravala organizatore opernih priredbi, koji su tražili subvenciju, da ne angažiraju pjevačke zvijezde koje traže više od 3.000 lira za jednu večer, a za sezonu u Puli Gigliju je pripalo 35 posto, korporacija je odbila dati ugovorenu svotu novca. U molbi za subvenciju, koja se prema propisima morala poslati prije početka sezone 18 , imena Beniamina Giglija nije bilo među izvođačima, pa se korporacija osjetila prevarenom, a uz to je dobila i podatke kako neke članove orkestra nije angažirao sindikat, što ju je dodatno uvjerilo da Puljani ne zaslužuju financijsku pomoć.

Predsjednik udruge “Arena”, Bilucaglia 19 , u svom je odgovoru korporaciji molećivim tonom napisao kako bi, da se znalo kako će Giglijev angažman dovesti do toga da udruga ostane bez obećanih 15.000 lira, udruga “Arena” zasigurno odustala od njegova nastupa. Unaprijed se ne može znati hoće li sezona uspjeti, hoće li se publika odazvati, koliko će iznositi 35 posto od zarađenog, hoće li to biti više ili manje od 3.000 lira po večeri..., uvjeravao je Bilucaglia korporaciju. Ispričao se ujedno što Gigli nije bio uvršten u izvođačku postavu u molbi za subvenciju, jer je njegov nastup, tvrdi, dogovoren tek prije početka sezone. Njegov angažman pokušava opravdati igrajući na jedinu sigurnu kartu - političku. Gigli je, kaže Bilucaglia, pozvan da uveliča proslavu predaje bojne zastave novome ratnom brodu “Pula”, a toj je manifestaciji trebalo osigurati primjerenu važnost i sjaj, piše Bilucaglia, tvrdeći da su, prema podatcima koje posjeduje, svi članovi orkestra bili
zaposleni putem sindikata, te moli korporaciju da još jednom razmisli i promijeni mišljenje jer će, odbijanjem sufinanciranja sezone, ozbiljno naškoditi Puli.20

Je li korporacija naknadno poslala novac ili je ustrajala u svojoj odluci, nije poznato. Vjerojatno jest, jer su se operne sezone u Areni održavale sve do početka Drugoga svjetskog rata. Približavanje umjetnosti narodu, bio je dakle osnovni razlog priređivanja opernih sezona na otvorenome tijekom talijanske vladavine. Jasno je da velik broj najsiromašnijih i neobrazovanih građana nije imao nikakvo ili tek vrlo skromno predznanje o opernoj umjetnosti, no to je za političare bila nebitna činjenica: “... umjetnost se, da bi bila besmrtna, mora prilagoditi pučkome razumijevanju. Ako je istina da se mora pristupiti operi genija s religioznom posvećenošću. Ako je istina da je umjetnost božanske prirode. Ne smije se zaboraviti da je puk religiozan a da ne poznaje bit božanstva. Nepozvan je dirnut nagonski, intelektualac pak svoje nagonsko ganuće usmjerava sukladno svojim spoznajama”21 , pisale su novine u to vrijeme. Bilo bi ipak nepošteno tvrditi da utjecaj (i) tadašnje politike na glazbena zbivanja Puli nije donio ništa dobrog. Impresariji bi zacijelo imali velikih poteškoća u jednu osiromašenu provincijsku sredinu, poput tadašnje pulske, dovesti umjetnike svjetskoga glasa a da to nije bio glas političkoga diktata, potican i vođen naredbama samoga “Ducea”. Gostovanja Toti Dal Monte i Beniamina Giglija u Puli najbolji su dokaz tomu u prilog.

1 “Corriere Istriano ”, 16.kolovoza 1932.

2 “Corriere Istriano ”, 18.kolovoza 1932.

3 “Corriere Istriano ”, 14.kolovoza 1932.

4 “Corriere Istriano ”, 19.kolovoza 1932.

5 Isto.

6 Iz programske knjižice operne sezone održane u Areni 1939.god., Kazališni muzej “C.Schmidl ”, Trst.

7 Iz programske knjižice operne sezone održane u Areni 1939.god., Kazališni muzej “C.Schmidl ”, Trst.

8 Iz programske knjižice operne sezone održane u Areni 1939.god., Kazališni muzej “C.Schmidl ”, Trst.

9 “Corriere Istriano ”, 6.lipnja 1934.

10 “Corriere Istriano ”, 7.lipnja 1934.

11 “Corriere Istriano ”, 15.lipnja 1934.

12 “Corriere Istriano “, 22.i 23.lipnja 1934.

13 “Corriere Istriano “, 27.lipnja 1934.

14 “Corriere Istriano “, 28.lipnja 1934.

15 “Corriere Istriano “, 30.lipnja 1934.

16 “Corriere Istriano “, 3.srpnja 1934.

17 “Corriere Istriano “, 19.srpnja 1934.

18 Talijansko Ministarstvo tiska i promičbe propisalo je 30-ih godina prošloga stoljeća svojevrstan naputak za discipliniranje priređivanja opernih sezona, u kojem je između ostalog rečeno kako organizatorima cilj ne smije biti zarada, već se moraju voditi umjetničkim načelima i biti posvećeni isključivo moralnoj i kazališnoj izobrazbi puka. Naputkom se određuje i tko sve smije subvencionirati sezone te propisuje točan način uspostavljanja pravne legalnosti organizacija. Najzanimljivija je odredba da u odboru za organiziranje sezona moraju biti: kazališni intendant, odnosno upravitelj institucije koja organizira sezonu, tri predstavnika općine, jedan predstavnik glazbeničkog sindikata, jedan predstavnik industrijalaca te jedan predstavnik radništva, fašističkoga PNF -a, koji spadaju u djelokrug rada na području kulturnih priredbi. Predsjednik institucije mora biti “podestat” općine, intendanta mora potvrditi Ministarstvo tiska i promičbe, a ostale članove općina.

19 Riječje o Luigiju Bilucagliji, jednome od najistaknutijih i najomraženijih pulskih fašističkih čelnika.

20 DAP, Fond Prefekture za Istru u Puli, sv.233,XXVII/27.

21 “Corriere Istriano ”, 5.srpnja 1938.

Prethodna objava:
NOVA EUROPSKA DRAMA ILI, MOŽDA,...

Sljedeća objava:
SAKRALNI OPUS ELIGIJA LEGOVIĆA

Povratak na sve novosti