STRAH OD UTJECAJA

16. Listopad, 2003 - 14:14

GÁBOR CSORDÁS, Budimpešta (Mađarska)

Gospodin Zadnikar je iznio tvrdnju koja je dijelom dobro primljena na ovome skupu, a to je da su nacionalne države mrtve.* Dopustite mi da to malo ublažim time što ću reći kako su iste anakrone i zastarjele. Sada se moramo suočiti sa ‘smiješnom’ i paradoksalnom činjenicom da je najmanje pet novih nacionalnih država nastalo u Srednjoj i Istočnoj Europi krajem prošloga tisućljeća, u razdoblju kada su se mnoge europske države dragovoljno odrekle velikoga dijela svoje političke suverenosti i kada su sve europske države morale odbaciti glavninu svojega ekonomskog suvereniteta. Premda nitko ne može uspoređivati ni Europsku uniju niti svjetske ekonomske organizacije s takvim imperijalnim državama kao što su bivši SSSR i bivša Jugoslavija, čini se sasvim upitnim da bi se taj paradoksalan razvoj mogao pripisati isključivo supresivnosti tih dviju država ili čak nepobitnoj činjenici da su njihove centralističke težnje zamaskirale nacionalnu prevlast.
Prvo, iako su se i bivši SSSR i bivša Jugoslavija na kraju suočile s gospodarskom krizom, iznenađujuće je to da ni napetosti niti sukobi koji su doveli do njihovih raspada, kao ni ciljevi pokreta za odcjepljenje, nisu imali nikakve veze s ekonomijom. U slučaju Čehoslovačke ne možemo čak ni govoriti o nekoj ozbiljnoj ekonomskoj krizi. Štoviše, pobunjeni su narodi bili spremni pretrpjeti znatne ekonomske poteškoće - kao što su gubitak njihovih bivših bescarinskih i skromnih tržišta (Slovenija, Hrvatska) ili prednosti podjednake preraspodjele (Makedonija, Slovačka) - radi političke neovisnosti koja, samim time, nije bila smatrana uvjetom ekonomskog blagostanja, nego prije uvjetom nužnim za ispunjenje njihovih zahtjeva za kulturnom autonomijom.
(Koliko se sjećam, svi su politički pokreti i prevrati u regiji Srednje i Istočne Europe - osim možda 1968. u Beogradu - bili opsjednuti zamisli o ponovnom osvajanju institucija koje služe proizvodnji i raspodjeli kulturnih dobara; o nekom prevladavajućem vanjskom utjecaju u njima, koji prijeti prekidom tradicije, gubitkom kulturne autentičnosti. Daj Bože da se toliko razlikuju u ostalim aspektima, ali to je zajednički nazivnik za revoluciju u Mađarskoj 1956., reforme u Čehoslovačkoj i studentske događaje u Poljskoj 1968., Hrvatsko proljeće 1971. i /ratnohuškački, op. ur./ Memorandum srpskih pisaca /
/akademika, op. ur./ 1986. godine). Čovjeku danas nije potreban doktorat iz psihoanalize kako bi otkrio da je taj opsesivan i posvudašnji strah simptom deficita. Naš preuveličani zahtjev za kulturnom autonomijom prešućuje skriveno uvjerenje kako je naša kultura zapravo heteronomne naravi.
Kakva glupa izjava, možete reći, jer nema veće kulturne raznolikosti ni u jednome dijelu Europe kao što je to slučaj sa Srednjom i Istočnom Europom. Upravo je ta raznolikost ono što bismo željeli sačuvati, unatoč težnjama hrabroga novog svijeta za univerzalnim i globalizacijskim. S jedne su strane zapadnoeuropske nacije koje su odbacile svoju kulturnu različitost prije nekoliko stoljeća, a s druge smo mi, koji se još uvijek borimo za tu kulturnu raznolikost i na jednak način čuvamo važan dio našega zajedničkog europskog naslijeđa. Vrlo lijepa slika! I vrlo rasprostranjena! No, zastanimo na trenutak. Mi smo zadržali naše običaje, plesove, pjesme itd. Englezi, Francuzi i Nijemci nisu. Mi imamo našu kulturnu ‘različitost’. Oni ju nemaju. Jadnici, oni imaju samo Goethea, Montaignea, Shakespearea (ili nemaju čak ni njih: oni pripadaju našoj tradiciji, vidjet ćemo kasnije), gradove i sveučilišta, stare šest-sedam stotina godina. Još malo pa ništa.
Ili kultura može biti nešto drugo osim raznolikosti? Može li biti radije jedan zamršen diskurs? Ili bi, pak, kulturna autonomija mogla značiti nešto više od toga da Srbin više voli plesati kolo umjesto hiphopa? Bi li to moglo značiti da kasnije faze našega kulturnog diskursa ne potječu isključivo od ‘svijeta’ nego, bar djelomice, od naših prethodnika? I zašto Srbin nema drugoga izbora osim vječno ‘igrati’ kolo ili glasovati za neki strani ples, za nešto nekada uvezeno iz ‘svijeta’?
(A glede plesova, u mojemu se djetinjstvu dobri, stari, domaći valcer suočio sa stranim, uvezenim, kozmopolitskim swingom. Kada sam malo odrastao, uporno su od mene tražili da ne plešem strani, uvezeni, kozmopolitski rock‘n’ roll umjesto dobroga starog domaćeg swinga. Jedino bi dobro rješenje bilo, dakako, povratak na nešto doista domaće i vrlo autentično. Da ga je bar bilo.)
Pustimo plesove postrance, razmotrimo slučaj jedne još složenije kulturne pojave, renesanse. Nekoć smo govorili da imamo madžarsku renesansu, a Hrvati su, također, imali svoju renesansu. Obje su, sasvim očito, bile odraz talijanske renesanse, baš kao što je francuska renesansa u doba vladavine Francoisa I. nastala po uzoru na onu prethodnu, sjevernotalijansku. Činjenice o utjecaju i ‘uvozu’ dobro su poznate u oba slučaja. Međutim, golema je razlika u tomu da je, unatoč - ili radije zahvaljujući - talijanskome utjecaju, renesansa u Francuskoj imala mnogobrojne prethodnike u srednjovjekovnoj francuskoj kulturi; pustimo sada to što je imala golem utjecaj i na razvoj francuske kulture, koji je zatim uslijedio. U ovome slučaju strani utjecaj nije, zahvaljujući njoj, potaknuo nov diskurs, nego zahvaljujući njezinoj uklopljenosti u zamršenost prethodno postojećih diskursa; a njezino gašenje nije bilo rezultat zaborava nego nastanka novoga diskursa, što ga je sama donekle potaknula. Ovaj je model aproprijacije, koji vodi ka sve većoj zamršenosti, očito drugačiji od modela koji je uglavnom prevladavao u kulturnoj povijesti Srednje i Istočne Europe, gdje su novi utjecaji jednostavno služili potiranju prethodnih, eda bi ih zatim gurnuli u zaborav neki novi, a rezultat svega toga je trajan, uzaludan i ponekad groteskni slijed histeričnih eksproprijacija.
Gore spomenuti deficit se, kao što vidite, odnosi na nedostatak temelja. Strah za tradicije skriva činjenicu da mi nemamo tradiciju. Ono što imamo umjesto toga jest nešto slično tradiciji, sasvim neusporediv sklop ad hoc eksproprijacija. To je razlog zašto nastojimo ustrajati na etnografskom konceptu kulture, na kulturnoj raznolikosti - što služi samo kao još jedna tradicijska sličnost. Sve dok ustrajavamo na toj raznolikosti, na ‘različitosti’, sve dok nas paranoičan strah od utjecaja sprječava da ugradimo ono što smo posudili, nećemo moći uspostaviti složen kulturni diskurs, nećemo moći biti ‘drugi’. Sasvim suprotno našim ponosnim zahtjevima za autonomijom, bit ćemo osuđeni na eksproprijaciju zloglasnih stranih kulturnih dobara. Sve su nacije u Europi spremne uvoziti odgovore na svoja pitanja. Mi ćemo, nespremni, biti i dalje osuđeni na uvoz samih pitanja. Dakako, dovoljno smo skloni prikriti tu činjenicu, prešućujući izvore, i zato toliko govorimo o ‘svjetskoj književnosti’ (ili o ‘svjetskoj sceni’ u slučaju lijepih umjetnosti). To su naše zamjene za nedostatak tradicije i, zahvaljujući njima, priznajemo i prešućujemo da nismo sposobni posuđivati od sebe samih.

S engleskoga prevela:
Renata Šamo, Pula

* Autor je nastupio kao glavni urednik “Magyar Lettre International” iz Budimpešte. Naslov ovoga teksta je redakcijski.

Prethodna objava:
GLOBALIZACIJA NIJE KIŠA:...

Sljedeća objava:
STRUJANJE PREKO GRANICA

Povratak na sve novosti