ŠTO JE NADREALIZAM

16. Listopad, 2015 - 08:06

André Breton
(1896. - 1966.)

Drugovi:

Djelatnost naših nadrealističkih prijatelja iz Belgije usko je povezana s našom vlastitom aktivnošću, i sretan sam što sam večeras u njihovu društvu1. Magritte, Mesens, Nougé, Scutenaire i Souris među onima su čija je želja za revolucijom - van svih promišljanja o njihovoj suglasnosti ili ne s nama o posebnim pitanjima - za nas u Parizu bila predmetom stalnog razmišljanja o nadrealizmu kao pokretu, s onu stranu ograničenja mjesta i vremena, koji će doprinijeti djelotvornom ponovnom ujedinjenju svih onih koji ne očajavaju mijenjati svijet i nadaju se najradikalnijoj mogućoj promjeni.

Na početku rata 1870. (umrijet će četiri mjeseca kasnije, u dvadeset četvrtoj godini), autor Chants de Maldoror i Poésis, Isidore Ducasse, poznatiji pod imenom Comte de Lautréamont, čija je misao bila od najveće pomoći i ohrabrenje meni i mojim prijateljima tijekom petnaest godina u kojima smo uspjeli sprovesti zajedničko djelovanje, postavila putokaze, između mnogih ostalih koji su nas oduševili pedeset godina kasnije: ”U vrijeme kada pišem, novi drhtaji struje intelektualnom atmosferom; potrebno je samo imati hrabrosti suočiti se s njima”; 1868-75: nemoguće je, gledajući unatrag, razumjeti toliko bogato pjesničko razdoblje, toliko slavodobitno, toliko revolucionarno, i toliko nabijeno udaljenim značenjem kao to razdoblje, pružajući se od Premier Chant de Maldoror do umetka u pismu Ernestu Delahayeu Rimbaudove posljednje pjesme Reve, koja do sada nije uvrštena u njegova Cjelokupna djela. Nije pusta tlapnja željeti vidjeti Lautréamontova i Rimbaudova djela vraćena u njihov pravilni povijesni okvir: dolazak i neposredne posljedice rata 1870. Druge i slične katastrofe ne bi uspjele nadići tu vojnu i socijalnu katastrofu čija je završna epizoda zvjersko rušenje Pariške komune; zadnja u nizu zatekla nas je u istim godinama u kojima su Lautréamont i Rimbaud bačeni u prethodnu, i razmjerom odmazde kao njenom posljedicom - i to je nova i značajna činjenica - uspjeh boljševičke revolucije.

Moram pripomenuti da, ljudima socijalno i politički potpuno neobrazovanima kakvi smo onda bili - s jedne strane, većina nas bila je iz malograđanskih obitelji, a s druge, pozivom opsjednuti željom da interveniramo na umjetničkom planu - dani Oktobra, koje su jedino protok vremena i kasnija izdanja velikog broja radova potpuno razjasnili, tada nisu izgledali sposobnima okrenuti toliko odlučnu stranu u povijesti. Bili smo, ponavljam, nepripremljeni i krivo obaviješteni. Iznad svega, isključivo smo bili zaokupljeni kampanjom sustavnog odbijanja, ogorčeni uvjetima pod kojima smo, u takvom vremenu, bili prisiljeni živjeti. Ali naše se odbijanje nije tu zaustavilo; bilo je nezasitno i nije imalo granica. Osim na nevjerojatnu primitivnost argumenata koji su pokušali legitimirati naše sudjelovanje u pothvatu kao što je rat, čije nas je izbijanje ostavilo potpuno ravnodušnima, ovo odbijanje bilo je upereno - jer smo odgajani u takvom okruženju, nismo se sposobni toliko mijenjati da bi prestalo biti upereno - protiv cijele serije intelektualnih, moralnih i socijalnih dužnosti koje neprestano i sa svih strana pritišću čovjeka i gnječe ga. Intelektualno, vulgarni racionalizam i priglupa logika više su od svega oblikovali naše gađenje i rušilačke porive; moralno, bile su to sve dužnosti: vjerske, građanske i obiteljske; socijalno, bio je to rad (nije li Rimbaud rekao: ”Nikada neću raditi, o bujice vatre! Ruka koja piše vrijedi koliko i ona koja ore! Kolika gomila ruku! Nikada neću podići ruku!”).

Što više razmišljam o tome, uvjeren sam da ništa u našim mislima nije vrijedilo poštedjeti osim… osim ako je bilo, recimo ”l’amour la poésie”, uzmimo sjajan i drhtav naziv jedne od knjiga Paula Éluarda, ”l’amour la poésie”, smatrano neodvojivom od svoje biti i jedinim dobrom. Između poricanja ovog dobra, poricanja koje je svoj vrhunac doživjelo ratom, i njezina obilnog i potpunog potvrđivanja (”Poeziju trebaju stvarati svi”2), polje još nije bilo, prema našim shvaćanjima, otvoreno ni za što drugo doli Revoluciju potpuno raširenu u sva područja, nevjerojatno radikalnu, do najvišeg stupnja nepraktičnu, i cijelo vrijeme u sebi tragično uništavajući osjećaj koji je donijela sa sobom, onaj poželjnosti i apsurdnosti.

Mnogi bi od vas, bez sumnje, pripisali ovo nekakvom mladalačkom oduševljenju i općem divljaštvu tog vremena; moram, međutim, ustrajati na ovom stavu, zajedničkom određenim ljudima i koji se manifestirao u razdobljima udaljenima gotovo pola stoljeća. Moram potvrditi, nepoznavanjem tog stava ne možete oblikovati nikakvu ideju o tomu što je zapravo nadrealizam. Taj stav sâm može vrijediti, i više od toga, za sve pripadajuće nam izgrede, ali što nije za žaljenje ako netko dobrohotno pretpostavi da smo mogli početi s bilo koje druge točke. Zloćudne imputirane nam objede, takozvani nepromišljeni napadi, uvrede, svađe, skandali - sve stvari kojima nam se obično pristupa - završile su na istom putu gdje i nadrealističke pjesme. Od samog početka, nadrealistički je stav upravo to imao zajedničko s Lautréamontom i Rimbaudom, što jednom zauvijek veže naš usud s njihovim, a to je ratni defetizam. Ne bojim se reći da taj defetizam postaje relevantniji nego ikad. ”Novi drhtaji struje intelektualnom atmosferom; potrebno je samo imati hrabrosti suočiti se s njima”. Oni, zapravo, uvijek struje intelektualnom atmosferom: problem njihova širenja i interpretacije ostaje isti i, što se nas tiče, treba biti riješen. Ali, parafrazirajući Lautréamonta, ne mogu se obuzdati pridodati da se, u vrijeme dok govorimo, stare i smrtne krhotine pokušavaju zamijeniti onima koje su upravo komadići znanja i života. Dolaze objaviti tešku boleštinu, boleštinu koja prati oduzimanje svih prava; potrebno je samo imati hrabrosti suočiti se i s njima, također. Ta boleština zove se fašizam.

Budimo toliko oprezni da ne podcijenimo opasnost: sjenka je u zadnje vrijeme veoma napredovala Europom. Hitler, Dollfuss3 i Mussolini ili su utopili u krvi ili podvrgli tjelesnom ponižavanju sve što je oblikovalo trud generacija koje su težile tolerantnijem i dostojnijem načinu života. Neki dan na naslovnici pariških novina primijetio sam fotografiju okolice rudnika Lambrechies dan nakon katastrofe. Ta je fotografija ilustrirala članak naslovljen, citirano, Ostaje nam jedino žal. Na istoj strani bila je još jedna fotografija - ova je prikazivala nezaposlenog čovjeka iz vaše zemlje koji stoji ispred šupe u pariškoj ”siromašnoj četvrti” - s naslovom Neimaština nije zločin. ”Dražesno!”, rekao sam sebi, letimice gledajući jednu sliku, pa drugu. Na taj se način buržujska javnost u Francuskoj može utješiti spoznajomm da rudari vaše zemlje nisu nužno kriminalci samo zato što se ubijaju za 35 franaka po danu. A rudari će bez sumnje, drugovi, biti oduševljeni kada čuju da je komitet Belgijskog Saveza za ugljen odlučio odgoditi za prekosutra nalog o smanjenju plaća koji je trebao nastupiti 20. svibnja. U kapitalističkom društvu, licemjerje i cinizam izgubili su sav osjećaj za mjeru i svakim danom postaju sve neobuzdaniji. Bez podilaženja pretjeranim žrtvama čovjekoljubivosti, koja uvijek uključuje nemoguća izmirenja i primirja na štetu slabijih, moram reći da u ovoj atmosferi misao ne može razmatrati vanjski svijet, a da istovremeno ne protrne. Sve što znamo o fašizmu samo dokazuje da je točna posljedica ovakvog stanja stvari, pooštrena do svoje najudaljenije točke trajnom rezignacijom koju želi postići kod onih koji pate. Nije li očigledna uloga fašizma privremeno ponovno uspostaviti teturajuću nadmoćnost novčanog kapitala? Takva uloga sama je po sebi dostojna sve naše mržnje; nastavljamo smatrati tu hinjenu rezignaciju najvećim zlom što može biti nanijeto našem postojanju, a oni koji bi ga htjeli nanijeti zaslužuju, po našem mišljenju, biti prebijeni poput pasa. Pa ipak je nemoguće skriti činjenicu da je ta golema opasnost blizu, vreba blizu naših vrata, da se pojavila unutar naših zidina, i da bi bio čisti bizantinizam previše raspravljati, kao u Njemačkoj, o izboru prepreka koje treba postaviti nasuprot, dok ona cijelo to vrijeme, s nekoliko različitih aspekata, gmiže sve bliže i bliže nama. Tijekom vremena koje sam utrošio nalazeći različite načine pomoći, u svojim mogućnostima, organiziranju antifašističke borbe u Parizu, primijetio sam da se u intelektualne krugove ljevice već ušuljala sumnja u uspjeh borbe protiv fašizma, sumnja koja je nažalost okužila čak i one elemente s kojima smo potpuno računali i koji su bili na čelu te borbe. Neki su od njih čak počeli davati izlike za gubitak bitke. Takva razmišljanja mi se čine toliko zastrašujuća, da ne bih mario govoriti ovdje a da nisam najprije jasno naglasio svoj odnos prema njima, ili predvidio cijele serije opaski koje slijede, potvrđujući da danas, više nego ikada prije, oslobađanje razuma, hitno zahtijeva kao osnovni uvjet, po mišljenju nadrealista, cilj nadrealizma, oslobađanje čovjeka, što podrazumijeva borbu protiv okova svom očajničkom snagom; danas se više nego ikad prije nadrealisti potpuno pouzdaju u oslobađanje čovjeka na temelju proleterske Revolucije.

Sada sam slobodan okrenuti se predmetu ovog pamfleta, tj. pokušaju objašnjenja nadrealizma. Svojevrsna neposredna dvosmislenost izraza nadrealizam, zapravo može pretpostavljati da označuje ne znam kakav transcendentalni stav, dok, naprotiv, izražava - i uvijek je za nas izražavao - želju za produbljenjem osnova stvarnosti, za izražavanjem što jasnije, i u isto vrijeme, neprestano strastvene spoznaje svijeta ostvarene osjetilima. Cijela evolucija nadrealizma, od početaka pa do danas, koju namjeravam ispričati, pokazuje da je naša stalna težnja, koja je postajala iz dana u dan sve hitnija, bila pod svaku cijenu izbjeći razmatranje sustava misli kao utočišta, u kojem bi obavljali naša istraživanja širom otvorenih očiju prema njihovim vanjskim posljedicama, i uvjeriti se da će rezultati tih istraživanja omogućiti suprotstavljanje dašku ulice. Na kraju, tijekom prošlih godina - ili točnije, od svršetka onog što se može nazvati sasvim intuitivnom epohom nadrealizma (1919.-25.) - na kraju, kažem, pokušali smo prikazati unutarnju stvarnost i vanjsku stvarnost kao dva elementa procesa ujedinjavanja, ili konačno nastajanje jednog. To konačno ujedinjavanje najviši je cilj nadrealizma: budući da su unutarnja stvarnost i vanjska stvarnost, u sadašnjem ustroju društva, u proturječju (i u tom proturječju vidimo uzrok nesreće čovjeka, ali također i izvor njegova pokreta), mi smo na sebe preuzeli zadatak suprotstavljanja te dvije stvarnosti u svakoj mogućoj prigodi, odbijajući dopustiti premoć jedne nad drugom, a kamoli djelovanje u jednoj i drugoj istovremeno, jer bi tada trebalo pretpostaviti da su manje različite jedna od druge no što jesu (vjerujem da oni koji uobražavaju djelovanje u obje simultano ili nas varaju, ili su žrtve tjeskobnih iluzija); djelovanje u te dvije stvarnosti ne istovremeno, već, ali iz jedne pa u drugu, planski, dopuštajući si promatranje njihove uzajamne privlačnosti i probijanja i davanja ovom međusobnom djelovanju sila svu širinu potrebnu naginjanju tih graničnih stvarnosti da postanu jedna te ista stvar.

Kao što sam naveo u prethodnom ulomku, smatram da se mogu razlikovati dva razdoblja nadrealističkog pokreta, jednakog trajanja, od samih početaka (1919., godina objavljivanja Champs Magnétiques4) do danas; sasvim intuitivna epoha, i epoha prosudbe. Prva se može sažeto okarakterizirati uvjerenjem, izražavanim tijekom tog razdoblja, u apsolutnu svemoć misli, koja je smatrana sposobnom samooslobođenja vlastitim sredstvima. To uvjerenje potvrđuje moje današnje mišljenje da je bilo krajnje pogrešno smatrati misao nadmoćnom materiji. Definicija nadrealizma koju nalazimo u rječniku, preuzeta iz Manifesta iz 1924., odnosi se samo na tu čisto idealističku odluku i (zbog svojevoljnih razloga pojednostavljivanja i proširivanja, određenih da utječu na moje buduće shvaćanje te definicije) čini to na način koji sugerira da sam se tada prevario zastupajući upotrebu automatske misli odvojene ne samo od potpune kontrole razuma, već, također, oslobođene ”svih umjetničkih ili moralnih predrasuda”. Trebao sam barem reći: svjesnih umjetničkih ili moralnih predrasuda.

Tijekom razdoblja koje revidiramo, u odsustvu, naravno, svih ozbiljnih obeshrabrujućih vanjskih događanja, nadrealistička djelatnost ostala je strogo ograničena svojim prvim teorijskim pretpostavkama, nastavljajući nositi sav taj ”nonkonformizam” koji je, kao što smo vidjeli, bio poveznica u ujedinjavanju onih koji su sudjevali u pokretu, i razlog, prvih nekoliko godina nakon rata, neprekinutih nizova privrženosti pokretu. Niti jedan jasan politički ili socijalni stav, međutim, nije se pojavio do 1925., zapravo (važno je to naglasiti), do izbijanja rata u Maroku, koji je, ponovno u nama izazvaše određeno neprijateljstvo prema načinu na koji su ratni sukobi djelovali na ljude, naprasito pred nas postavio potrebu javnog prosvjeda. Taj je prosvjed, pod naslovom La Révolution d’Abord et Toujours5 (listopad 1925.), ujedinio nadrealiste s oko tridesetak drugih intelektualaca. Nesumnjivo je bio prilično ideologijski zbrkan; ipak je označio raskid s određenim načinom mišljenja; no ipak je stvorio presedan koji je odredio budući smjer pokreta. Nadrealistička djelatnost, suočena s brutalnom, odvratnom, nezamislivom činjenicom, bila je prisiljena ispitati vlastita sredstva i odrediti njihova ograničenja; bila je prisiljena usvojiti određen stav, izvanjski, da bi bila sposobna nastaviti suočavati se sa svime što je prekoračivalo ta ograničenja.

Nadrealistička djelatnost u tom je trenutku ušla u fazu prosudbe. Najednom je osjetila potrebu prijeći provaliju koja dijeli apsolutni idealizam od dijalektičkog materijalizma6. Ta potreba ukazala se toliko hitnom da smo morali razmotriti problem u najjednostavnijem mogućem svjetlu, s rezultatom da smo nekoliko mjeseci svu našu pozornost posvetili načinima kako izvršiti tu preobrazbu jednom zauvijek. Ako danas ne osjećam nikakvu retrospektivnu nelagodu objašnjavajući tu promjenu, to je zato što mi se čini sasvim prirodnim da je nadrealistička misao, prije negoli se smirila u dijalektičkom materijalizmu i ustrajanju, kao danas, na nadmoćnosti materije nad misli, bila osuđena proći, u nekoliko godina, kroz cijeli povijesni razvoj moderne misli. Ta je promjena prirodno došla Marxu posredovanjem Hegela, kao što je prirodno došla Hegelu kroz Berkeleya i Humea. Ti pozniji utjecaji nude određenu svojstvenost, za razliku od pojedinih pjesničkih utjecaja prokušanih na isti način, i prilagođenih onima francuskih materijalista osamnaestog stoljeća, pronijeli su duh7praktične akcije. Pokušati prikriti te utjecaje bilo bi suprotno mojoj želji pokazati da nadrealizam nije bio ustrojen kao apstraktan sustav, zaštićen od svih proturječja. Također namjeravam pokazati kako je nadrealistička djelatnost, prisiljena, kao što sam prije naveo, preispitati svoje izvore, trebala, na bilo koji način, zamisliti nad sobom ostvarivanje, 1925. godine, svoje razmjerne nedostatnosti; kako se nadrealistička djelatnost prestala zadovoljavati rezultatima (automatski tekstovi, prepričavanje snova, improvizirani govori, spontane pjesme, crteži i činovi) prvotno planiranim; i kako je počela smatrati te prve rezultate jednostavno previše materijalnim, počinjući od problema spoznaje, koji se neminovno ponovno pojavio u potpuno novom obliku.

Kao živući pokret, tj. pokret u stalnom procesu nastajanja i, što je važnije, čvrsto oslanjen na stvarne činjenice, nadrealizam je ujedinio i još uvijek ujedinjuje različite temperamente koji se individualno pokoravaju ili odupiru mnoštvu nagona. Odlučni činitelj njihove dugotrajne ili kratkotrajne odanosti ne treba se smatrati slijepim ustupkom tromoj zalihi zajedničkih ideja, već kontinuiranim slijedom djelovanja koji, tjerajući naprijed tvorca prema više ili manje udaljenim pozicijama, primorava ga da za svaki novi start krene s iste početne pozicije. Te vježbe, koje nisu bezopasne, mogu uzrokovati slomljene udove ili - što se ne može predvidjeti - glavu, natjerati nekoga mirnom potonuću u blato ili izjavi da pati od umora. Budući da još uvijek ne smatra pokretnom bolnicom, nadrealizam jednostavno ostavlja te pojedince uz cestu. Oni koji nastavljaju u njegovim redovima svjesni su, naravno, žrtava koje ostaju iza njih. Pa što s tim? Bit je uvijek gledati naprijed, paziti, ne izgubiti vatrenu strast za ljepotom, istinom i pravdom, mučno tragati prema otkriću, jednom po jednom, novih krajobraza, i nastaviti činiti to neodređeno dugo i bez prinude do kraja, tako da drugi mogu kasnije putovati istim duhovnim putom, nesmetano i potpuno sigurno. Probijanje, budimo sigurni, nije bilo dovoljno duboko koliko smo željeli. Govoreći pjesnički, nekolicina divljih, ili recimo dražesnih, čudovišta čiji krikovi paraju zrak i priječe pristup području o kojem samo nagađamo, još su uvijek daleko od egzorciranja. Ali uza sve to, probijanje gustiša odvijalo bi se s manje vijuganja, i oni koji utiru putove oslobodili bi se nesmanjenom upornošću u službi stvari, da se, između početka i kraja spektakla osiguranog za sebe i koji bi rado osigurali drugima, nije dogodila preobrazba. Više nego ikada prije, 1934., nadrealizam duguje sebi obranu postavke o potrebi za preobrazbom. Zaista je smiješno vidjeti kako sve zlobnije i gluplje naši protivnici hine pobjedu svaki put kada naiđu na neku našu staru izjavu koja sada zvuči više ili manje neskladno usred ostalih kojima pokušavamo prikazati razumljivim naše sadašnje ponašanje. Ta podmukla smicalica, čija je namjera baciti sumnju u našu dobru vjeru, ili bar iskrenost naših načela, lako se može poništiti. Razvoj nadrealizma kroz dekadu njegova postojanja je, mi tako mislimo, u službi otkrivanja povijesnih stvarnosti, budući da ove mogu ubrzati između perioda olakšanja koji slijedi zaključivanju mira i novog izbijanja rata. Svrha mu je također otkrivanje novih vrijednosti u cilju potvrđivanja ili poništavanja postojećih.

Činjenica da su neki od prvih sudionika nadrealističke djelatnosti muktarili i zbog toga bili odbačeni, dovela je do povlačenja iz optjecaja nekih načina razmišljanja, a uvela druge, u kojima su neizravno bile neke općenite nesuglasice s jedne, i određene općenite privole s druge strane. Stoga je ova djelatnost bila oblikovana događajima. U sadašnjem trenutku, suprotno krivim glasinama kojima se nadrealizam predstavlja, njihovoj okrutnoj naravi, žrtvujući gotovo svu krv dajući mu nov život, sretna je činjenica da nikada nije prestao služiti se savršenim timskim radom René Crevela, Paula Éluarda, Maxa Ernsta, Benjamina Péreta, Mana Raya, Tristana Tzare, i prisutnog pisca, od kojih svi mogu potvrditi da od početka pokreta - što je ujedno i datum našeg novačenja - do sada, prvotno načelo njihove pogodbe nije prekršeno. Ako su se i pojavile razmirice u nekim pogledima, bilo je to uglavnom unutar odmjerenog djelokruga sastavne cjeline, po sebi najmanje sporan dio stvarne važnosti.

Drugi, koje više ne susrećemo, mogu li oni reći toliko? Ne mogu, iz jednostavnog razloga što, otkako su otišli od nas, nisu bili sposobni sprovesti niti jednu zajedničku akciju koja bi imala bilo kakav jasan vlastiti oblik, i umjesto toga ograničili se na reakciju protiv nadrealizma, koja je najviše naudila njima - sudbina uvijek sustigne one koji okrenu leđa svojoj prošlosti. Povijest njihova otpadništva i poricanja konačno će biti učitana u veliku ropotarnicu ljudskih promašaja, bez koristi ijednom promatraču - idealnom jučer, ali stvarnom danas - koji će, pozvan, dati izjavu, odlučiti jesu li oni ili mi podnijeli znatne napore pri donošenju razumnih objašnjenja raznih problema koje je nadrealizam iznosio.

Premda ovdje ne namjeravam prolaziti kroz cijelu povijest nadrealističkog pokreta - njegova je povijest ispričana već mnogo puta, a ponekad čak i prilično dobro; uostalom, namjeravam što brže prijeći na predstavljanje njegova sadašnjeg stava - mislim da bi se nakratko trebali prisjetiti, poradi onih od vas koji nisu bili svjesni te činjenice - nema sumnje da su prije nadrealističkog pokreta kakvog znamo, postojala, među osnivačima pokreta i ostalima koji su kasnije obigravali okolo njega, vrlo aktivna, ne samo suprotna po stavu već također antagonistička shvaćanja koja su se, između 1915. i 1920., dragovoljno ujedinila pod nazivom Dada. Poslijeratni nered, uglavnom anarhično stanje duha koje je vodilo mnoge manifestacije tog kruga, namjerno odbijanje osude - zbog nedostatka, kako je rečeno, kriterija - zbiljskih odlika pojedinaca, i, možda, po zadnjim analiziranjima, određen duh negacije koji je upadao u oči, doveli su do raspadanja skupine još uvijek nepovezane, možemo reći, radi raspršenih i raznolikih karaktera, skupine čija je razvijajuća snaga ipak bila odlučujuća i, općeprihvaćenim stavom današnjih kritičara, imala velik utjecaj na razvoj ideja. Priliči, prije no što brzo prođem kroz to razdoblje, priznati obilan doprinos Marcela Duchampa (ulja na platnu i stakleni objekti još se uvijek mogu vidjeti u New Yorku), Francisa Picabije (časopisi ”291” i ”391”), Jacquesa Vachéa (Pisma iz rata) i Tristana Tzare (Dvadeset pet pjesama, Dada manifest 1918.). Začudo, bilo je to prigodom otkrivanja jezika, 1920., kada su se pojavile zamisli o organiziranju - još uvijek na načelu povjerljivosti - onoga što će preuzeti naziv nadrealizam, Apollinaireov izraz, kojem smo izmijenili općenite i zbunjujuće konotacije što mu ih je Apollinaire dao8. Ono što je u početku bilo samo novom metodom pjesničkog pisma, otelo se nakon nekoliko godina od preopćenitih postavki koje su objašnjene u Nadrealističkom manifestu - Rastopljiva riba, 1924., Drugi manifest pridodao je još nekoliko novih, čime je cjelina podignuta na novu ideološku razinu; radi toga morala se izvršiti revizija.

U članku ”Ulazak medija9”, objavljenom u Littérature, 1922., pretiskanom u Les Pas Perdus, 1924., i kasnije u Nadrealističkom manifestu, objasnio sam okolnosti koje su nas, moje prijatelje i mene, odvele na stazu nadrealističke djelatnosti kojom kročimo i danas, i za koju se nadamo uvijek dobivati brojne nove pristaše u cilju što većeg proširenja pokreta no što smo do sada uspjeli. Tamo stoji:

”Godine 1919. moja se pozornost usredotočila na one više ili manje nepotpune rečenice koje bi duh, u potpunoj samoći, dok bi me obuzimao san, mogao spoznati bez otkrivanja (čak i nekim dubljim analiziranjem) njihove bilo kakve unaprijed određene svrhe. Jedne večeri, dakle, prije no što usnuh, opazih prilično čudnu rečenicu, toliko jasno izgovorenu da je bilo nemoguće izmijeniti joj ijednu riječ, no ipak nespojivu sa zvukom ikakva glasa: rečenicu koja je dopirala do mene bez traga zbivanja u koja sam, po upozorenju svoje svijesti, bio uronjen: rečenicu koja mi se činila upornom, koja je, usuđujem se reći, kucala u okno. Brzo sam je postao svjestan i upravo sam htio prijeći preko nje, kad me zadržao njezin organski karakter. Ta me rečenica zapravo čudila: nažalost, nisam je zapamtio, no išlo je nešto kao: ‘Neki je čovjek prepolovljen prozorom’; ipak, nije moglo biti nedoumice, jer ju je pratila slaba vizualna predodžba hodajućeg čovjeka presječenog prozorom po sredini okomito uzduž tijela. Nedvojbeno se radilo o tomu da se čovjek koji je stajao naslonjen na prozor jednostavno uspravio. Ali sam shvatio (jer je prozor slijedio pomicanje čovjeka) da mi ta slika prilično rijetka tipa može poslužiti, te sam odmah došao na ideju uvrstiti je u građu za pjesničku konstrukciju. Kada sam joj ukazao povjerenje, ustupila je mjesto gotovo neprekidnom slijedu rečenica koje su me jednako toliko iznenadile i ostavile dojam tolike proizvoljnosti, te sam smatrao iluzornim svoje dotadašnje vladanje, i natjerale me iznaći način kako okončati beskonačni spor u sebi.

Kako sam tada bio zaokupljen Freudom, te poznavao njegove načine ispitivanja koje sam već primijenio na bolesnicima u vrijeme rata, odlučio sam na sebi iskušati ono što se pokušava postići kod njih, tj. brzi monolog na kojemu se kritički duh subjekta ne uspijeva zaustaviti, te ga stoga ne ometaju prešućivanja, pa ima više mogućnosti biti bliži izgovorenoj misli. Izgledalo mi je, i izgleda još uvijek, da brzina misli nije veća od brzine govora, te da zaista ne prkosi govoru niti peru koje leti.

U takvom smo raspoloženju Philippe Soupault, kojemu sam izložio svoje zaključke, i ja, stali mrljati po papiru s hvale vrijednim prezirom prema onomu što bi u književnu smislu iz toga proisteklo. Lakoća ostvarenja učinila je ostalo. Na kraju prvoga dana mogli smo pročitati pedesetak stranica dobivenih tim načinom, i početi uspoređivati rezultate. Rezultati su zajedno pokazivali jasnu podudarnost: isti nedostaci u konstrukciji, slabosti iste naravi, ali i obostrana utvara osobite živosti, dosta osjećaja, velik izbor slika koje ne bismo mogli postići ustaljenim načinom, unatoč trudu, osobita živopisnost, te mjestimice poneka zajedljivo sročena šaljiva rečenica.

Izgleda mi da su jedine razlike u našim tekstovima potjecale iz uzajamnosti naših naravi, Soupaultove manje statične i, ukoliko mi dopuštate blagu kritiku, od toga što je počinio pogrešku stavljajući na vrh nekih stranica - s namjerom čistog zbunjivanja - nekoliko riječi kao naslov. Moram mu ipak odati priznanje što se uvijek odlučno suprotstavljao i najmanjoj preradbi, najmanjem ispravku odlomaka koji su mi izgledali manje uspjelima. U tomu je imao potpuno pravo. Bilo bi vrlo teško pravilno ocijeniti vrijednost različitih elemenata koji su se tu našli. Možemo čak ustvrditi da ih je nemoguće ocijeniti prigodom prvog čitanja. I vama što pišete ti su elementi naizgled strani jednako kao i drugima, i vi također, nemate povjerenja u njih. Govoreći pjesnički, očituju se na drugoj razini izravne apsurdnosti, a značajka te apsurdnosti, pri temeljitijem ispitivanju, jest da ustupa mjesto svemu što je prihvatljivo, opravdano; riječju, širenju stanovitog broja osobina i činjenica koje nisu ništa manje vrijedne prigovora od ostalih.”

Izraz ”nadrealizam” zbog toga je opisivao uopćene pothvate kojima smo se posvetili i smatrao sam prijeko potrebnim, 1924., definirati ga jednom zauvijek:

”NADREALIZAM, m. Čisti psihički automatizam, kojim se verbalno, pismeno ili na druge načine izražava stvarno funkcioniranje misli; to je diktat misli u kojemu je odsutna svaka kontrola razuma, izvan svake umjetničke i moralne preokupacije.

ENCICL. Filos. Nadrealizam počiva na vjerovanju u višu zbilju nekih oblika asocijacije, dosada zapostavljenih, u svemoć sna, u nepristranu igru misli. želi otkloniti sve druge psihičke mehanizme i zamijeniti ih pri rješavanju glavnih pitanja života. APSOLUTNIM NADREALIZMOM bavili su se Aragon, Baron, Boiffard, Breton, Carrive, Crevel, Delteil, Desnos, Éluard, Gérard, Limbour, Malkine, Morise, Naville, Noll, Péret, Picon, Soupault, Vitrac.

Izgleda da su do sada oni jedini… Dakako, ako samo površno promotrimo dostignuća, mnogi bi se pjesnici mogli svrstati u nadrealiste, počevši od Dantea i Shakespearea u najboljim danima. Tijekom različitih pokušaja reduciranja onog što zloporabom povjerenja nazivamo genijem, čemu sam se posvetio, nisam pronašao ništa što bi se moglo konačno pripisati nekom drugom procesu.”

Zatim je slijedilo nabrajanje, mislim, ovim redoslijedom:

”Youngove su Noći nadrealističke od korica do korica; nažalost, u njima govori svećenik, bez sumnje loš svećenik, ali ipak svećenik.

Heraklit je nadrealist u dijalektici.

Lully je nadrealist po definiciji.

Flamel je nadrealist u zlatnoj noći.

Swift je nadrealist u zloći.

Sade je nadrealist u sadizmu.

Carrier je nadrealist u utapljanju.

Redovnik10 Lewis je nadrealist u ljepoti zla.

Achim von Arnim je apsolutni nadrealist, u vremenu i prostoru.

Rabbe je nadrealist u smrti.

Baudelaire je nadrealist u moralu.

Rimbaud je nadrealist u životu i ostalom.

Hervey Saint-Denys je nadrealist u usmjerenom snu.

Caroll je nadrealist u besmislu.

Huysmans je nadrealist u pesimizmu.

Seurat je nadrealist u dizajnu.

Picasso je nadrealist u kubizmu.

Vaché je nadrealist u meni.

Roussel je nadrealist u anegdoti. Itd.

Naglašavam: oni nisu uvijek nadrealisti, jer u svakome otkrivam stanovit broj predrasuda do kojih, potpuno naivno, drže; i to stoga što nisu čuli nadrealistički glas, koji se čuje i uoči smrti, nadglasava oluje, i jer se nisu htjeli posvetiti orkestriranju čudesnih partitura. Bili su odveć ponosna glazbala i radi toga nisu uvijek davali skladan zvuk. Ali mi koji se nismo posvetili nikakvom pročišćavanju, koji smo se u svojim djelima pretvorili u gluha stjecišta raznih odjeka, u skromne sprave za snimanje koje ne hipnotizira crtež koji crtaju, mi možda služimo nekom plemenitu cilju. Na taj način skromno vraćamo ”talent” što nam ga pripisuju. Govorite mi o talentu tog metra od platine, tog zrcala, tih vrata, neba ako hoćete…

Mi nemamo talenta11…”

Manifest je također sadržavao nekoliko praktičnih recepata, naslovljenih: ”Tajne nadrealističke magične umjetnosti”:

Pisani nadrealistički sastav ili prva i posljednja skica

”Neka vam donesu pribor za pisanje nakon što ste se smjestili na mjesto najpogodnije za usredotočenje vašeg duha na sebe. Dovedite se u najpasivnije ili u najprijemljivije stanje. Zanemarite svoj genij, svoje sposobnosti i sposobnosti svih ostalih. Recite sebi da je književnost jedan od najtužnijih putova koji vodi u sve. Pišite brzo, bez unaprijed smišljena sadržaja, tako brzo da ne zastajkujete i ne dolazite u kušnju pročitati što ste napisali. Prva rečenica doći će sama od sebe jer, naravno, u svakom trenutku postoji neka rečenica strana našoj svjesnoj misli koja samo traži iskazati se. Prilično je teško izjasniti se o uspjehu druge rečenice: ona nedvojbeno pripada našoj svjesnoj djelatnosti i onoj nesvjesnoj ako dopustimo da pisanje prve rečenice sadrži i malo opažanja. To je, uostalom, malo važno; u tome se sastoji najveći dio zanimljivosti nadrealističke igre. Interpunkcija se uvijek protivi apsolutnom kontinuitetu toka koji nas je obuzeo, premda je, izgleda, nužna jednako kao i raspored čvorova na treperavoj žici. Nastavite dok vam se sviđa. Oslonite se na nepresušnosti unutrašnjeg šapta. Ako zaprijeti, poradi male greške koju ste počinili nepažnjom, možemo reći, stvaranje tišine, precrtajte bez oklijevanja rečenicu koja je postala previše razumna. Poslije riječi čije vam se podrijetla čini sumnjivo, stavite neko slovo, slovo l, na primjer, uvijek slovo l, i vratite se proizvoljnosti namećući to slovo kao početno slovo riječi koja slijedi.”

Prijeći ću preko više ili manje sličnih razmišljanja koje je Manifest razmatrao u otkrivanju mogućnosti plastičnog izražavanja u nadrealizmu. Ta razmatranja nisu pretpostavljala razmjerno dogmatski obrat u meni sve do Nadrealizma i slikarstva (1928.).

Smatram da je prava zanimljivost Manifesta - nije manjkalo ljudi toliko dobrih da pokažu interes, za što ne pripisujem sebi zasluge, jer nisam učinio ništa više do izrazio osjećaje koje sam dijelio s prijateljima, sadašnjim i prošlim - ovisna o gore navedenoj formuli. To potvrđuje i preokret misli koji je, što je dobro ili loše, upadljivo značajan za naše vrijeme. Originalna obrana tog preokreta misli još uvijek mi se čini osnovanom, kao što slijedi:

”Još živimo pod vladavinom logike… Ali logički se procesi u naše doba primjenjuju samo za rješavanje problema drugorazredne važnosti. Apsolutni racionalizam koji je još uvijek u modi, dopušta nam razmatranje samo onih činjenica koje su proizašle iz našeg iskustva. Logički nam ciljevi, naprotiv, izmiču. Suvišno je dodati da je i samo iskustvo zatvoreno u određene granice. Vrti se u kavezu iz kojega ga je sve teže izbaviti. Oslanja se i na izravnu korist, a štiti ga zdrav razum. Pod izlikom civilizacije i napretka uspjelo se iz duha izbaciti sve ono što se, s pravom ili ne, može okriviti kao praznovjerje, varka: zabraniti svaki oblik traženja istine koji nije uobičajen. Pukim je slučajem, barem prividno, nedavno izašao na vidjelo dio intelektualnog svijeta, po mom mišljenju iznimno značajan, prema kojemu se pokazivala nebriga. To treba zahvaliti Freudovim otkrićima. U snazi tih otkrića konačno se očituje tijek mišljenja po kojem će istraživanje čovjeka napredovati u svojim traženjima i konačno više neće morati voditi računa samo o činjenicama. Mašta je možda na putu ponovnog osvajanja svojih prava. Ako dubine našeg duha kriju neobične snage koje su u mogućnosti povećati one površinske ili im se pobjednički suprotstaviti, trebalo bi ih najprije uhvatiti, pa zatim, ukoliko se pokaže nužnim, podvrgnuti nadzoru razuma; analitičarima bi to također dobro došlo. No važno je primijetiti da niti jedan način nije a priori nametnut određivanju tog pothvata, te da do novog otkrića može poticati pjesnike i učenjake, iz čega proizlazi da uspjeh pothvata ne ovisi o više ili manje hirovitim putovima kojima kroči.

Odlučan sam oštro se razračunati s tom mržnjom prema čudesnom toliko raširenom među određenim ljudima, tim ruglom koje toliko žele izložiti. Recimo to jednostavno: Čudesno je uvijek prelijepo, bilo što čudesno je prelijepo; zaista, osim čudesnog ništa nije prelijepo.

Ono što je divno kod fantastičnog jest činjenica da fantastično ne postoji; postoji samo stvarno.

Zanimljivijom mi se čini, na drukčiji način, od budućnosti nadrealističkih tehnika (kazališnih, filozofskih, znanstvenih, kritičkih), praktična primjena nadrealizma. Ma s kakvim rezervama govorio općenito o odgovornosti, htio bih točno znati kako će se suditi prvim prekršajima čiji je nadrealistički karakter neupitan. Kada se nadrealističke metode prošire iz pisanja u djelovanje, zasigurno će potaknuti potrebu za novim moralom koji će zamijeniti sadašnji, uzrok svih naših nevolja.”

Manifest nadrealizma usavršio je Rimbaudov zahtjev za pjesnikom-vidovnjakom. Ljudi će biti pozvani očitovati kroz život te nove osjećaje koje će dar predviđanja iznenada staviti u njihov dohvat:

”Nadrealizam, onakav kakvim ga ja zamišljam, sasvim jasno izražava apsolutni nekonformizam, tako da nije poželjno pozvati ga za svjedoka na suđenju zbiljskom svijetu; mogao bi posvjedočiti posvemašnje stanje rastresenosti koje se nadamo postići… Nadrealizam je ”nevidljiva zraka” koja će nam jednoga dana omogućiti pobjedu nad našim protivnicima. ”Ne drhtiš više, mrcino!” Ovoga ljeta ruže su plave; šume su staklene. Zemlja zaodjenuta u svoje zelenilo jednako me toliko malo uzbuđuje kao i sablast. živjeti i prestati živjeti imaginarna su rješenja. Postojanje je negdje drugdje.”

Nadrealizam je tada čuvao izraz u svoj njegovoj čistoći i snazi. Sloboda koju posjeduje jest savršena sloboda u smislu neprepoznavanja bilo kakvih vanjskih ograničenja. Kao što je rečeno na naslovnici prvog broja La Révolution Surréaliste12, ”potrebno je stvoriti novu Deklaraciju o ljudskim pravima”. Pojam nadrealnosti, baveći se prepirkama koje su nam neprestano nametane i čija je namjera bila staviti nam metafizički ili mističan konopac oko vrata, ne dopušta više pogrešna tumačenja, kao što se ne očituje suprotno potrebi promjene svijeta, koji će se odsad sve više i više konačno prepuštati toj promjeni.

Kao što sam rekao u ”Manifestu”:

”Vjerujem u buduću potpunu promjenu ova dva naizgled suprotna stanja, sna i stvarnosti, u nekakvu apsolutnu stvarnost, recimo, nadrealnost. Veselim se njezinom ispunjavanju, siguran da je nikada neću doživjeti, ali smrt bi mi vrlo malo značila, kada bih samo mogao okusiti sreću koju će konačno donijeti.”

Aragon se slično izrazio u ”Valu snova”13 (1924.):

”Treba shvatiti da je stvarnost odnos kao i svaki drugi; bit stvari nikako nije povezana s njihovom zbiljnošću, postoje odnosi različiti od stvarnosti koju razum može pojmiti, a koji su također iskonski, kao slučaj, privid, fantastično ili san. Te različite vrste pridružene su i izmirene u rod: nadrealnost… Ta je nadrealnost - odnos u kojem su svi pojmovi ujedinjeni - zajednički obzor religija, magije, poezije, snova, ludila, pijanstva - i ništavnog života, treperava kozja krv koju smatrate dostatnom napučiti nebo za nas.”

I René Crevel, u ”Duhu protiv razuma”14 (1928.):

”Pjesnik ne stavlja divlje životinje na spavanje samo radi uloge krotitelja, već, širom otvorenih kaveza, ključeva bačenih u vjetar, putuje naprijed, putnik koji ne misli na sebe već na putovanje, plaže iz sna, šume ruku, životinje s dušom, svu neporecivu nadrealnost.”

Rezimirao sam tu ideju u ”Nadrealizmu i slikarstvu” (1928.):

”Sve što volim, sve što mislim i osjećam navodi me prema određenoj filozofiji svojstvenosti prema kojoj će nadrealnost boraviti u samoj stvarnosti, i neće biti niti iznad niti izvan nje. I obrnuto, jer će graničnik biti ograničen. Možemo reći da će to biti komunikacijska lađa smještena između graničnika i ograničenog; tj. odupirem se svim snagama napastima koje bi, u slikarstvu i literaturi, mogle imati izravnu sklonost povlačenju misli iz života, kao i smjestiti život pod pokroviteljstvo misli.”

Nakon godina nastojanja i neprilika, kada je raznolikost mišljenja raspravljala među sobom o smjeru brodice u koju se određen broj osoba nejednakih sposobnosti i promjenjive snage otpora ukrcao zajedno, nadrealistička je ideja u Drugom manifestu obnovila svu briljantnost koju su događaji, bezuspješno se urotivši, namjeravali orobiti. Moram naglasiti da Prvi manifest iz 1924. nije učinio drugo doli rezimirao zaključke koje smo izvukli tijekom, možemo reći, herojske epohe nadrealizma, koja se proteže od 1919. do 1923. Zajednička razrađenost prvih automatskih tekstova i naša ushićena čitanja, prvi rezultati koje je Max Ernst polučio u području ”kolaža” i slikarstva, primjena nadrealističkog ”govora” tijekom hipnotičkih pokusa koje nam je predstavio René Crevel i ponavljao svake večeri cijelu godinu, neosporno označavaju odlučne etape nadrealističkih istraživanja tijekom tog prvog razdoblja. Nakon toga, sve dok nismo počeli uzimati u obzir i socijalnu stranu problema, oko 1925. (iako to nismo formalno potvrdili do 1930.), nadrealizam je postajao žrtvom karakterističnih prepiranja. Ta prepiranja vrijede vrlo jasno za odluke o isključivanju i privremene otpusnice koje smo, usput, uručivali određenim našim kompanjonima prvog i drugog sata. Neki su ljudi iz ovog vrlo proizvoljno zaključili da smo skloni precijeniti osobna pitanja.

Tijekom posljednjih deset godina, nadrealizam je gotovo neprekidno bio primoran braniti se od skretanja u desno i u lijevo. S jedne strane morali smo se boriti protiv želje onih koji su htjeli očuvati nadrealizam na sasvim teorijskoj razini i izdajnički ga prenijeti na umjetnički i literarni plan (Artaud, Desnos, Ribemont-Dessaignes, Vitrac15) po cijenu sve nade u prevrat koju smo ugradili u njega; s druge strane, protiv želje onih koji su ga htjeli smjestiti na sasvim praktične osnove, omogućivši da u svakom trenutku bude žrtvovan krivo zamišljenoj političkoj ratobornosti (Naville, Aragon16) - po cijenu, sada, onog što tvori originalnost i stvarnost njegovih istraživanja, po cijenu samoupravljanog rizika na koji se mora odvažiti. Razdoblje koje razdvaja dva Manifesta bilo je, više ili manje, bogato, jer su tada objavljena tolika djela u kojima su životni principi nadrealizma široko prisutni. Dovoljno je djelomice prisjetiti se Le Paysan de Paris i Traité du Style Aragona, L’Esprit contre la raison i Etes-vous fous Crevela, Deuil pour deuil Desnosa, Capitale de la douleur i L’Amour la poésie Éluarda, La femme 100 tetes Ernsta, La Révolution et les intellectuels Navillea, Le Grand Jeu Péreta, i moje Nadje. Pjesnička je djelatnost Tzarina, iako do 1930. nije svojatala nikakvu povezanost s nadrealizmom, u savršenoj suglasnosti s našom.

Bili smo prisiljeni složiti se s Navilleom kada je napisao:

”Nadrealizam je na raskrižju nekoliko smjerova. Pretpostavljamo da potvrđuje mogućnost određene promišljene silazeće reorganizacije racionalne (i ne samo svjesne) aktivnosti uma, prema potpunijoj skladnoj misli, bez obzira na usmjerenje te misli; zapravo, da predlaže, ili bi barem htio predlagati, novo rješenje svih, ali prije svega moralnih problema. U tom je pogledu zaista epohalan. Prema tomu, možete izražavati najvažnije nadrealističke odlike govoreći da želite izračunati kvocijent nesvjesnog svjesnim.”

Potrebno je naglasiti da je u nekoliko izjava u La Révolution et les Intellectuels. Que peuvent faire les surréalistes?17 (1926.), pokazao (Naville, op. prev.) krajnju ispraznost intelektualnih zadjevica nasuprot ljudskom iskorištavanju koje proizlazi iz sustava zarađivanja. Te izjave prouzročile su među nama popriličnu zabrinutost i, u napasti prvi put opravdati nadrealističku socijalnu umiješanost, odlučio sam okončati sve u Légitime Défense18. Taj je pamflet htio dokazati da u osnovi ne postoje proturječja u temelju nadrealističke misli.

U stvarnosti, suočeni smo s dva problema, od kojih je jedan postavljen, početkom dvadesetog stoljeća, otkrićem odnosa između svjesnog i nesvjesnog. Na taj se način problem pojavio pred nama. Bili smo prvi koji su primijenili određenu metodu njegova rješavanja, koju nismo prestali smatrati najprikladnijom i najpogodnijom za usavršavanje do savršenstva; nema razloga zašto bi je se odrekli. Drugi problem s kojim smo suočeni jest kakvom bi socijalnom djelovanju trebali težiti. Smatramo da to djelovanje posjeduje vlastite metode u dijalektičkom materijalizmu, i možemo si sve manje priuštiti ignoriranje tog djelovanja jer, ponavljam, oslobođenje čovjeka smatramo sine qua non19 stanjem oslobođenja misli, i možemo očekivati da će to oslobađanje čovjeka proizaći jedino iz proleterske revolucije.

Ta dva problema u biti su različiti i žalimo njihovo ostvarivanje smeteni što ne ostaju takvima. Postoji, dakle, dobar razlog zauzeti stav protiv svih pokušaja njihova sjedinjavanja i, što je važnije, protiv poticaja napuštanja svih takvih istraživanja kao što su naša, s ciljem našeg posvećivanja poeziji i umjetnosti propagande. Nadrealizam, koji je bio predmetom brutalnih i stalnih suđenja u tom pogledu, sada osjeća potrebu za nekakvom vrstom protunapada. Dopustite mi ponoviti činjenicu kako po svojoj definiciji mora izbjeći, u pismenim očitovanjima ili bilo kojim drugim, svoj kontroli razuma. Na stranu od djetinjaste želje za uvođenjem navodne marksističke kontrole koja bi nosila neposredan aspekt takvih očitovanja, ta kontrola ne može biti zamišljena u načelu. I kako zle slutnje stvaraju nepovjerenje izgleda, dolazeći od ljudi koji se izjašnjavaju marksistima, tj. drže ne samo točno određene linije u revolucionarnim pitanjima, već također čudesno otvorenih umova i nezasitne radoznalosti!

To nas uvodi u predvečerje Drugog manifesta. Ovim zamjerkama se moralo stati na kraj, i u tu svrhu bilo je prijeko potrebno nastaviti s izbacivanjem određenih individualističkih elemenata među nama, više ili manje otvoreno neprijateljski nastrojenih među sobom, čije namjere nisu, u završnim izlaganjima, izgledale besprijekorne, niti su njihovi motivi bili toliko nepristrani, koliko se to moglo željeti. Važan dio posla bio je posvećen očitovanju razloga koji su naveli nadrealizam budućem oslobađanju određenih suradnika. Dio posla bio je, u istoj prigodi, posvećen pokušaju dovršavanja specifične metode stvaranja predložene šest godina ranije i, što je više moguće, stavljanju u red nadrealističkih ideja.

”Usprkos određenim smjerovima koje su slijedile bivše ili sadašnje pristalice nadrealizma, svi moraju priznati da je smjer nadrealizma uvijek i poglavito bio usmjeren prema sveopćoj i izrazitoj krizi svijesti i da se, jedino u opsegu u kojem jest ili nije izvršeno, može odlučiti povijesni uspjeh ili promašaj pokreta.

S gledišta intelektualca, pitanje je bilo, i još uvijek jest, razotkriti svim mogućim sredstvima, i po svaku cijenu naučiti otkrivati, lažan karakter starih proturječja licemjerno proračunat spriječiti bilo kakvo neobično raspravljanje pojedinca, bilo ono jedino nejasno shvaćanje sredstava na raspolaganju, i nadahnuti ga priličnom samooslobođanju od sveopćih sputavanja. Groza smrti, pantomima onostranog, brodolom najljepšeg razuma u snu, neodoljiv veo budućnosti, babilonski tornjevi, zrcala nepostojanosti, nepremostiv srebrni zid poprskan mozgovima, svi ovi zastrašujući prikazi ljudskih katastrofa možda su, nakon svega, samo metafore.

Sve vodi k uvjerenju u postojanje određene točke misli u kojoj život i smrt, stvarno i nestvarno, prošlost i sadašnjost, priopćivo i nepriopćivo, visoko i nisko, nisu shvaćeni kao suprotnosti. Bilo bi isprazno pripisivati nadrealizmu bilo koji drugi motiv osim želje za utvrđivanjem te točke. Jasno je, uostalom, da bi bilo apsurdno pripisati nadrealizmu ili sasvim rušilački ili sasvim konstruktivan karakter - sporno pitanje je: građenje i razaranje više ne mogu vitlati jedno protiv drugog. Također postaje jasno da nadrealizam nikako nije zainteresiran uvažiti što prolazi uz njega pod krinkom umjetnosti ili čak anti-umjetnosti, filozofije ili anti-filozofije, riječju, bilo čega, što za svoj konačni cilj nema pretvorbu postojanja u dragulj, nutarnji i slijep, s dušom niti ledenom niti vatrenom. Što, zaista, očekuju od nadrealizma, zabrinuti još uvijek pozicijom koju bi mogli zauzimati? Na toj mentalnoj razini iz koje se možete radi sebe otisnuti na pogibeljno, ali, smatramo, vrhunaravno izviđanje- na toj razini tragovi onih koji dolaze ili odlaze nemaju nikakve važnosti, jer se ti koraci pojavljuju u oblasti u kojoj, po definiciji, nadrealizam ne posjeduje uho za slušanje. Ne bi bilo poželjno da nadrealizam ovisi o mušicama ove ili one skupine ljudi. Ako se izjašnjava sposobnim otrgnuti misao od sve jače okrutnosti ropstva, vratiti je na put potpunog razumijevanja, vratiti joj njezinu originalnu čistoću, zaista je više no pošteno suditi mu samo prema onome što je učinio i što još mora učiniti ne bi li ostvario svoja obećanja…”

Od 1930. pa do danas povijest nadrealizma jest povijest uspješnih napora da mu se povrati njegovu svojstvenu pristalost, postupno uklanjajući svaki trag političkog i umjetničkog sporazumaštva. Časopis La Révolution Surréaliste (12 brojeva), naslijedio je drugi, Le Surréalisme au Service de la Révolution20 (6 brojeva). Djelomice dugujući to utjecajima dovedenim da proizvedu nove elemente, nadrealistička istraživanja, koja su predugo lutala, bezrezervno su nastavljena; njihove perspektive i ciljevi jasno su naglašeni; mogu reći da ih nismo prestali neprekidno i oduševljeno provoditi. Ta su istraživanja povratila zamah pod majstorskim poticanjem Salvadora Dalíja, čije je izvanredno unutrašnje ”kuhanje” za nadrealizam, tijekom cijelog ovog razdoblja, bilo neprocjenjivim fermentom. Kao što je Guy Mangeot vrlo točno istaknuo u svojoj Povijesti nadrealizma, nedavno izdanoj kod Renéa Henriqueza, Dali je obdario nadrealizam instrumentom temeljne važnosti, točnije paranoičko-kritičkom metodom, koja se istovremeno dokazala sposobnom primijeniti istovjetnim uspjehom na slikarstvo, poeziju, kino, stvaranje primjerenih nadrealističkih predmeta, modu, kiparstvo i čak, ako je potrebno, na sve oblike tumačenja.

Svoja uvjerenja najprije nam je obznanio u La Femme Visible21 (1930.):

”Vjerujem da je na dohvatu ruke trenutak kada će, paranoičnim i aktivnim napredovanjem uma, biti moguće (simultano automatizmom i ostalim pasivnim stanjima) usustaviti zbrku i na taj način pomoći potpunom diskreditiranju svijeta stvarnosti.”

U cilju smanjivanja svih mogućih nesporazuma, trebalo je možda reći: ”neposredne” stvarnosti.

”Paranoja iskorištava vanjski svijet u cilju dokazivanja njegovih vladajućih ideja i posjeduje uznemirujuće sposobnosti natjerati druge prihvatiti stvarnost te ideje. Stvarnost vanjskog svijeta upotrijebljena je za objašnjenje i dokaz, i tako počinje služiti stvarnosti pojedinog uma.”

U posebnom izdanju Documents 34 ”Nadrealistička intervencija”, pod nazivom ”Filozofske provokacije”, Dalí se latio danas dati svojoj misli didaktički obrat. Sve neizvjesnosti vezane uz njegove prave namjere mogu se ukloniti ovim definicijama:

”Paranoja: Delirij interpretacije koji nosi sistematsku građu.

Paranoično-kritička djelatnost: Spontana metoda ‘iracionalne spoznaje’ temeljena na kritičkom i sistematskom konkretiziranju deliričnih asocijacija i interpretacija.

Slikarstvo: Ručno izrađena ‘fotografija’ u boji ‘zbiljske iracionalnosti’ i stvaralačkog svijeta uopće.

Kiparstvo: Ručno oblikovanje ‘zbiljske iracionalnosti’ i stvaralačkog svijeta uopće.

Itd…”

Da biste dobili jezgrovitu predodžbu Dalijeva postupka, morate uzeti u obzir osobinu neprestanog nastajanja bilo kojeg predmeta paranoične djelatnosti, drugim riječima ultra-zbrkane djelatnosti koja proizlazi iz opsesivne ideje. To neprestano nastajanje omogućuje paranoiku koji je svjedokom razmatranja slika vanjskog svijeta nesigurnima i prolaznima, ili sumnjivima; i što je toliko uznemirujuće jest činjenica što je u mogućnosti natjerati druge ljude povjerovati stvarnosti njegovih dojmova. Ako je jedno gledište, na primjer, mnogostruke slike koja zaposjeda našu pozornost prikaz raspadajućeg magarca, okrutno raspadanje magarca može se smatrati ”tvrdim i zasljepljujućim bljeskom novih dragulja”. Ovdje se nalazimo suprotstavljeni novoj tvrdnji, popraćenoj bitnim dokazima, o svemoći želje, koja je od početaka ostala jedinim činom vjere nadrealizma. Na točki u kojoj se nadrealizam prihvatio problema, jedinim vodičem bila je Rimbaudova proročka izjava: ”Smatram da je netko vidovit samo ako se učini vidovitim.” Kao što znate, to je bio Rimbaudov jedini način spoznaje nepoznatog. Nadrealizmu se danas može laskati otkriće i provedivo izviđanje mnogih drugih putova koji vode k nepoznatom. Prepuštanje govornim i grafičkim nagonima i pribjegavanje paranoično-kritičkoj djelatnosti nisu jedini, a može se reći da su nam, tijekom zadnje četiri godine nadrealističke djelatnosti, i mnogi drugi koji su se pojavili, omogućili potvrdu da automatizam iz kojeg smo počeli i kojem smo se vjerno vratili zaista konstituira raskršća na kojem se te različite staze susreću. Među onima koje smo djelomice istražili, i gdje tek počinjemo gledati unaprijed, izdvojio bih simuliranje mentalnih bolesti (akutna manija, opća paraliza, dementia praecox22), koje smo Paul Éluard i ja prakticirali u Bezgriješnom začeću23 (1930.), želeći dokazati da normalan čovjek može imati pristup uvjetno osuđenim dijelovima ljudskog uma; proizvodnja predmeta koji su funkcionirali simbolično, začeta 1931. vrlo osobitim i novim osjećajem izazvanim Giacomettijevim predmetom ”Sat tragova”; ispitivanje probijanja stanja sna i buđenja, smjerati učiniti ih međusobno ovisnima i čak dovesti u određena osjetilna stanja, koja sam poduzeo u Spojenim posudama24; i konačno, uzimanje u obzir skorašnja istraživanja Marburške škole (na koju sam skrenuo pozornost u članku objavljenom u Minotauru25, naslovljenom ”Automatska poruka”) čiji je cilj razvijati čudesne osjetilne sklonosti djece, osposobljavajući ih promijeniti bilo koji predmet u bilo što, jednostavno nepomično ga gledajući.

Ništa ne zvuči suvislije, sistematičnije ili plodonosnije rezultatima od ove zadnje faze nadrealističke djelatnosti, koja je proizvela produkciju dva filma Luisa Buñuela i Salvadora Dalíja, Un Chien Andalou i L’Age d’or; pjesme Renéa Chara; L’Homme aproximatif, ou boivent les loups i L’Antitete Tristana Tzare; Le Clavecin de Diderot i Les Pieds dans le plat Renéa Crevela; La Vie immédiate Éluarda; vrlo dragocjene vizualne primjedbe Valentine Hugo djelima Arnima i Rimbauda; najstrastveniji dio djela Yvesa Tanguya; nadahnute skulpture Alberta Giacomettia; dolazak Georgesa Hugneta, Guija Roseya, Pierrea Yoyottea, Rogera Caillosa, Victora Braunera i Balthusa.

Nikada nas prije toliko određena zajednička volja nije ujedinila. Mislim da mogu sasvim jasno izraziti tu volju tvrdnjom da se danas zauzima ”iznijeti stanja u kojima razlika između subjektivnog i objektivnog gubi svoj smisao i svoju vrijednost.”.

Nadrealizam se, počevši prije petnaest godina otkrićem za koje se smatralo da će uključivati samo pjesnički jezik, proširio poput munje, slijedeći svoj smjer, ne samo u umjetnosti već i u životu. Izazvao je nova stanja svijesti i srušio zidove iza kojih se od pamtivijeka nije moglo vidjeti; ublažio je - kako je postajao općeprihvaćen - osjetljivost, i poduzeo odlučan korak k ujedinjenju osobnosti, koje je zatekao ugroženima sve temeljitijim razdvajanjem. Ne pokušavajući prejudicirati smjer kojim će nepobitno krenuti, jer su zemlje koje plodi dok protječe iznenađenje samo po sebi, htio bih usmjeriti vašu pozornost činjenici da je njegov skorašnji uspjeh izazivanje temeljne krize ”predmeta”. Nadrealizam se nekoliko posljednjih godina posvetio uglavnom predmetima. Jedino temeljito istraživanje mnogih skorašnjih spekulacija koje je predmet javno podigao (onirički predmet, predmet koji funkcionira simbolično, stvaran i virtualni predmet, pokretni ali tihi predmet, fantomski predmet, otkriveni predmet, itd.), može predočiti pravi domet eksperimenata kojima se nadrealizam danas posvetio. Da bismo bili u mogućnosti nastaviti shvaćati pokret, prijeko je potrebno usmjeriti pozornost na ovu točku.

Moram vas zamoliti za obzirnost što pričam toliko tehnički, iznutra. Ali ne dolazi u obzir skrivanje bilo kojeg gledišta uvjeravanja kojima je nadrealizam bio, i još uvijek jest, izložen. Tvrdim da postoji lirični element koji s jedne strane određuje psihološku i moralnu strukturu ljudske zajednice, koji ju je određivao cijelo vrijeme i nastavlja određivati. Taj lirični element je do sada, iako njima usprkos, ostao isključivom činjenicom specijalista. U stanju drastičnih napetosti do kojih su klasne razlike dovele društvo kojem pripadamo i koje nastojimo svim snagama odbaciti, prirodno je i sudbinski uvjetovano nastaviti to poticanje, kako bi za nas poprimilo tisuću naličja, zaklinjući i zavodeći žestokim obratima. Nije u našoj moći, niti bi bilo dostojno naše povijesne uloge, izvršiti to poticanje. Nadrealizmom želimo postići ništa manje od manire u kojoj je danas moguće iskoristiti čudesno i neodoljivo duhovno naslijeđe koje smo baštinili. Prihvatili smo to nasljeđe iz prošlosti, i nadrealizam može pošteno reći da je, upotrijebivši ga, izrovao kapitalističko društvo. Smatram da je u tu svrhu za nas bilo, i još uvijek jest, prijeko potrebno ostati na sadašnjim pozicijama, paziti da ne prekinemo niti naših istraživanja, i da nastavimo ta istraživanja, ne poput književnika i umjetnika, naravno, već prije poput kemičara i raznih ostalih vrsta stručnjaka.

Prijeći na poeziju i umjetnost zvanu (nesumnjivo anticipirajući) proleterskom: Ne. Snage koje smo uspjeli ujediniti i kojih nam tijekom ovih petnaest godina nije nedostajalo, stigle su do određene točke primjene: nije pitanje znati je li ta točka primjene ispravna, već jednostavno naglasiti da nas je primjena naših snaga u ovom trenutku podigla na plan djelatnosti koja se dokazala vrijednom i plodonosnom i koja nas je također sve više i više upošljavala na revolucionarnoj razini. Najvažnije je spoznati da niti jedna druga djelatnost ne bi bila sposobna proizvesti toliko bogate rezultate, niti bi bilo koja slična djelatnost bila toliko uspješna u borbi protiv sadašnjeg ustroja društva. U tom pogledu povijest je na našoj strani.

Drug Claude Cahun, u napadnom pamfletu objavljenom nedavno: Les Paris Sont Ouverts, pamfletu koji pokušava predvidjeti budućnost poezije uzimajući u obzir njezine vlastite, i zakone socijalne osnove njezina postojanja, poziva Aragona na odgovornost radi nedostatka krutost njegova sadašnja stava (mislim da nitko ne može poreći činjenicu da je Aragonova poezija osjetno slabija otkako je napustio nadrealizam i postavio se izravno u službu proleterske stvari, što vodi k pretpostavci da ga je taj pothvat porazio i razmjerno je više ili manje nepovoljno za Revoluciju)… Od posebne je važnosti što je autor Les Paris Sont Ouverts iskoristio prigodu izraziti se s ”povijesne” točke gledišta. Njegova procjena je:

”Najrevolucionarniji eksperiment u poeziji pod kapitalističkim režimom neosporno je bio, za Francusku i možda Europu, dadaističko-nadrealistički eksperiment, po tome što je nastojao uništiti sve mitove o umjetnosti, koji su stoljećima dopuštali ideološko, kao i ekonomsko iskorištavanje slikarstva, kiparstva, književnosti, itd. (npr. frotaži26 Maxa Ernsta koji su, između ostalih stvari, uspjeli poremetiti ljestvicu vrijednosti kritičara umjetnosti i stručnjaka, vrijednosti uglavnom zasnovanih na tehničkom savršenstvu, osobnom izrazu i izdržljivosti upotrijebljenih materijala), taj eksperiment mora, i trebao bi služiti oslobađanju proletarijata. Jedino tada, kada proletarijat postane svjestan mitova na kojima se temelji kapitalistička kultura, kada postane svjestan što ti mitovi i ta kultura za njega znače i kada ih uništi, jedino tada moći će prijeći na svoj pravilan razvitak. Pozitivna pouka ovog negacijskog eksperimenta, zapravo njegovo prelijevanje u proletarijat, čini jedinu ispravnu revolucionarnu pjesničku promičbu.”

Nadrealizam ne može tražiti ništa više. Jednom kada se shvati uzrok pokreta, postojat će možda malo nade da će nas, na planu prikladnog revolucionarnog militarizma, naša žestina, naša slaba sposobnost prilagodbe, do sada, nužnim pravilima partije (što su neki nazivali našim ”blankizmom”27), možda opravdati. Jedino je sigurno da djelatnost kao što je naša, dugujući svojoj svojstvenosti, ne može biti gonjena u granice bilo koje od postojećih revolucionarnih organizacija: bila bi prisiljena na mirovanje na samom pragu takve organizacije. Ako se složimo da je takva djelatnost iznad svega imala namjeru odvojiti intelektualnog stvaratelja od iluzija kojima ga je građansko društvo okružilo, ja sa svoje strane u toj namjeri mogu jedino vidjeti razlog daljnjeg nastavljanja naše djelatnosti.

Usprkos tomu, prava koja zahtijevamo i naša želja iskoristiti ih ovise, kao što sam na početku rekao, o našoj preostaloj sposobnosti nastaviti naša istraživanja a da ne moramo, kao što smo to zadnjih nekoliko mjeseci činili, očekivati iznenadne napade sa strane snaga kriminalne imbecilnosti. Neka bude kristalno jasno da za nas nadrealiste interesi misli ne mogu ići ruku pod ruku s interesima radničke klase, i da su svi napadi na slobodu, sva sputavanja emancipacije radničke klase i svi naoružani napadi na nju u našim očima također napadi na misao.

Ponavljam, opasnost niti izdaleka nije uklonjena. Nadrealiste se ne može optužiti da su presporo prepoznali činjenicu, budući da su, sljedeći dan nakon prvog fašističkog udara u Francuskoj28, upravo oni među intelektualnim krugovima imali čast preuzeti inicijativu u odašiljanju Appel á la lutte29, koji se pojavio 10. veljače 1934., opremljen s dvadeset četiri potpisa. Možete biti sigurni, drugovi, da se neće ograničiti, da neće stati samo na ovom pojedinačnom činu.

S francuskoga preveo: Adrian Cvitanović, Zagreb

Predavanje održano 1. lipnja 1934. u Bruxellesu na javnoj raspravi organiziranoj pomoću belgijske nadrealističke grupe, i istovjetno izdano kao pamflet; ovaj prijevod rađen je prema izdanju: A. Breton, “Qu’est ce le que le Surréalisme“, Folio/Essais, Gallimard, Paris 1993. (nap. prev.).
Lautréamont (nap. prev.).
Engelbert, austrijski političar, Mussolinijeva marioneta, pomoću vojske i fašističkih oružanih legija ugušio u krvi ustanak radništva 1934.; ubijen nekoliko mjeseci kasnije prigodom pokušaja hitlerovaca da izvedu državni udar (nap. prev.).
Magnetska polja, prvi automatski tekst, suautori Breton i P. Soupault (nap. prev.).
“Revolucija prije svega i uvijek“, članak je nastao u suradnji s prokomunističkim časopisom “Clarté“, a od tada nastaju trzavice u pokretu; naime, Bretonova koketiranja s komunizmom dovode do toga da se pokret podijelio na “revolucionare“ i “umjetnike“; nadrealizam se kao pokret nikada više nije potpuno oporavio od tog sukoba, izgubivši pritom gotovo polovicu članova (nap. prev.).
Konkretno, riječ je o prelasku s Rimbauda na Marxa; tada zapravo započinje ono što je M. Nadeau u svojoj (izvanrednoj!) Povijesti nadrealizma nazvao nadrealističkom politikom (nap. prev.).
U izvorniku residuum, lat. izraz za ostatak, preostatak, talog nakon spaljivanja (nap. prev.).
Apollinaire je svoju dramu Tiresine dojke iz 1917. nazvao nadrealističkom, ali nije pod tim izrazom razumijevao Bretonovu definiciju, koji je, njemu u čast, nazvao pokret nadrealizmom - vidi Manifest nadrealizma iz 1924. (nap. prev.).
Entreé des mediums, u prednadrealističkom časopisu ironična naziva “Littérature”, brojevi 6. i 7. iz 1922. (nap. prev.).
Breton aludira na naslov romana M. G. Lewisa Redovnik, koji je oduševljavao nadrealiste (nap. prev.).
Prezren pojam kod nadrealista, koji se nastavlja na Lautréamontovu izjavu kako “poeziju trebaju stvarati svi!“ (nap. prev.).
Nadrealistička revolucija, glasilo nadrealista iz intuitivne epohe (nap. prev.).
Une Vague de reves (nap. prev.).
L’Esprit contre la raison (nap. prev.).
Zbog čega su, svi redom, izbačeni iz grupe oko 1926./27. (nap. prev.).
Sami izišli iz pokreta i stavili se u službu francuske KP (nap. prev.).
Revolucija i intelektualci. Što nadrealisti mogu učiniti? (nap. prev.).
Legitimna obrana, u kojoj Breton odbija odreći se nadrealizma u korist revolucionarne ideje i biti instrumentom propagande francuske KP (nap. prev.).
conditio sine qua non (lat.) - uvjet bez kojega se ne može nešto učiniti (nap. prev.).
Nadrealizam u službi revolucije (nap. prev.).
Vidljiva žena (nap. prev.).
Shizofrenija (nap. prev.).
L’Immaculée conception, niz pjesama u prozi u kojima Breton i Éluard simuliraju ludilo ne bi li dokazali da nema razlike između “normalnog“ i “nenormalnog“, te da je ludilo samo etiketa kojom se obilježavaju ljudi koji se izražavaju na drugačiji način od uobičajenog (nap. prev.).
Les Vases Communicates (nap. prev.).
Časopis u kojem su nadrealisti naveliko surađivali nakon prestanka izlaženja Nadrealizma u službi revolucije 1933. (nap. prev.).
Frottages, kojima se Ernst proslavio još u dadaističkoj fazi (nap. prev.).
Prema L. A. Blanquiju (1805-1881), proveo tridesetak godina života po zatvorima zbog propagiranja varijante idealnog komunističkog društva, po njemu nazvanom blankizmom (nap. prev.).
Breton govori o pokušaju francuske desnice da nasilno preuzme vlast u Francuskoj, što je izazvalo žestoke sukobe ljevice i desnice i nemire u Parizu te 1934. godine (nap. prev.).
Poziv na borbu (nap. prev.).