SREDNJI VIJEK U SUVREMENOJ HRVATSKOJ PROZI

16. Listopad, 2003 - 14:25

Ljerka CAR MATUTINOVIĆ:
Opsjenar Galateo
Erasmus naklada, Zagreb 2002., 112 str.

Nije novina ako se naša uvažena poetesa “lati proze”, ali je svakako novina ako se upusti u tako “avanturističku prozu”, koja je još u satiri ispisana i u srednji vijek ”odvedena“. I tako se desilo njenom vjernom čitatelju, pa recimo, i kritiku, da se ne malo iznenađen našao nad stranicama knige koja se naziva OPSJENAR GALATEO, i druge srednjovjekovne priče...
Premda je Ljerka Car Matutinović, o čijoj je knjizi riječ, već objavljivala prozu ”za mladež i starež“ (”Ljubavni jadi Ružice Trnoružice“, ”Seoba mora“...) - ovo je sad, reklo bi se, iznimna proza; i nije baš ni takva da bi se moglo shvatiti kako poslovični naslov SVE NIČE IZ PRIČE - primjenljivo srodan disanju i pisanju takve spisateljice kao što je Carica. Međutim, ta je pripovjedačka novelistika svojevrsni model suvremenosti i to na klasici jednog ”Dekamerona“ - premda autorici to nije previše uzorna lektira za ovo vrijeme. Vjerojatno će tu najviše dodirivati vječno vrijeme ”artističkog bluda“ i seks-erotike, ali ma koliko to bilo u sadržajnom smislu atraktivno, pravog čitatelja će uvijek više osvježiti sam duh takva pisanja. Naravno, u spisateljici je naglašena potreba da se ”prevarom“ satira kaže i ovo naše vrijeme, ipak više od onog starog i prastarog, a nedvojbeno civilizacijski manje vrijednog. Stoga će vrlo dobro objasniti u svom pogovoru Boris B. Hrovat, koji će podvući ”da se Srednjovjekovlje (ma kako ono uistinu bilo) vidi kao odraz današnjice u konveksnom zrcalu gdje je sve u osnovi ‘istinito’, pa makar bilo hipertrofirano“.
Sve to djeluje kao neodgodiv poziv na čitanje, pri čemu izgleda treba, kao što je to učinio pisac ovih redaka, krenuti obrnutim redom, od pogovora, i ”simbolike imena i prezimena s ironijskim predznakom“, u što je sve ukomponiran stil obreda u čitanju. Htio bih pri ovim rečenicama nekako asocijativno podsjetiti na one Caričine riječi, odnosno stihove soneta (”Jerbo samo tebe gledim“...) koji sežu u renesansnu prošlost duhom i izrazom. Prema tome, možda se i ne treba čuditi toliko i takvoj autorici koja gnijezdi svoje afinitete u prošlost, pogotovu kad je erotika, ljubavni jadi i pretežita motivika diljem ljudskog puta po ovoj kugli zemaljskoj... A ako tome još onda pridodamo i te satirične žice, te groteske, fraze, hipertrofije - onda zaista nema razloga da se i sami čitanjem ne posuvremenimo - što paradoksalno zvuči - od srednjovjekovlja, koje se nameće barem u tom literarnom smislu kao zahvalno za sajmište satire.
No, vratimo se knjizi i naslovnom opsjenaru Galateu iz ”viteške udruge Tobolčara“, a zapravo je riječ o Marsupiali, valjda u svemirskom okružju današnjice, i o Marsovcu. A taj je Galateo u stvari ”ratnik i djevac“, - i tko zna što još? - i kome su prišili nadimak ”Kurado“, što će po autoričinom konceptu značiti i ”Neupotrebljivi“. Ova će nas središnja priča i naslovna, iako na samom kraju knjige - utemeljiti u prosudbi da je glavno lice između svih tih smušenjaka i lakrdijaša kao čovjek uvijek ”korak ispred sudbine“. U svakom slučaju taj je u tom liku i u toj opsjenarskoj priči najtipičniji i najistureniji, koji bi se mogao smjestiti po njegovim prevarama, vračkama i gatanju, s brojevima i bez brojeva, od pojma ratnika do viteškog manipulanta a u prividnim sferama srednjovjekovlja, do moderne ulizice i lašca u sferama suvremena svijeta. A s ocrtavanjem takvih ”historijskih“ figura, autorica će istaći ono što joj je kao satiričarki izgleda najvažnije: izrugivanje i ironiziranje tobožnih ”junaka vremena“, s kostimom srednjovjekovlja ili kompjutorske sadašnjice. Ne može se tek tako i olako zaključiti da je autorici do puke zabave čitatelja i onda na tragu nekakva modernog larpurlartizma pisanje radi pisanja, i estetskog poigravanja krasotom forme i spisateljska umijeća. Ipak je to nevažna marginalija u zaključivanju, bez obzira koliko se satirični stil doimao uspješnije od same radnje i ”bezveznog događanja“?
A druge te maštovite ”crtice“, kao što je ”Počasni nosilac barunovih čačkalica“ ili ”Barunesa i mungos“, te ”Pomponio Cicalone“ dodatno ”literat i genijalac“, a u krugu ”Markize Marie della Chiesa“ i sličnih, u znatnoj će nas mjeri oraspoložiti za uživanje u čitanju takve literature koja nije s elementima znanstvene fantastike, a kao da tome barem mjestimice teži. Čini se da u tom stilskom obilju ima uzleta, izleta i avanture pisanja u svim oglednim i neoglednim žanrovima, kao razlogom da se združe ”dalekobliski“ svjetovi... Portretiranje tako ”značajnih“ lica i likova, ”faca u kostimima i bez kostima“ - povuklo je stilom i jezikom sve ono čime naša spisateljica izražajno raspolaže. A očito da joj ne manjka imaginacija, mašta, uzorak lektire, pa tako i smisao za blagi humor, i sve ono što se može ”registrirati“ kao satirični igrokaz. Ima podosta i sceničnosti u tim prizorima priča, inscenacije i kulisa iz teatra mašte i zbilje, čudnovatih igranih prikazanja i rasklimane kazališne rampe. Stoga je i prirodno što se opsegom svih tih priča (knjiga broji svega nešto preko stotinjak stranica!) nameće i moguć izbor iz spisateljske radionice. Nismo uskraćeni krojem svih tih ”materijala“ s kojima se uveličava živahni, gipki i modernizirani renesansni jezik sa svim mogućim i nemogućim, prepoznatljivim i neprepoznatljivim statistima i glavnim akterima u društvu. A gotovo da je i suvišno naznačiti da je igra oko udaje i ženidbi, ljubavnih jada i nevolja, spletaka i bogatih trpeza, neugasivih nasrtaja i jagmi oko zlatnika, svih tih ”vlasnika butika i kurtizana“ - ono što je posve u primatu misije šaljivih, a upozoravajućih dogodovština. A te ovdje podnaslovljene tehnike uvoda u priče daju kao u sličnim klasičnim djelima poseban šarm, i ne samo uputu u intrigu, golicanje ”praćenja radnje“. Može nas bez daljnjega zanimati zašto španjolski knjižar Serafin de Cascabel završava na lomači, ili zašto Cicalone kao ”literarni genijalac“ već od rođenja ”grgljanjem i brbljuckanjem“ otkriva svoj neobični talent. I tako redom, od priče do priče, a nema ih tako puno - autoričino pero kao da sve više i pompoznije bogati opise i ”pesimistične“ scene humora koji bi da djeluje i kao običajna satira. Tko će izmjeriti u kojoj je mjeri humor satira, a satira humor, i što je na kraju ubojita municija, ako nije samo smijeh?
I na kraju - preporučio bih, ne samo kao prijatelj pisanja Ljerke Car Matutinović - ovo djelce za nesvakidašnju ”uporabu“ ljubitelja dobre i nove knjige. Danas kad je i knjiga u pitanju, ne samo sve drugo i ostalo - ovakva čitalačka pustolovina pružit će uvijek više. A naročito onima koji se vole seliti iznad i izvan vremena i prostora. A sugestivna riječ u ove naše poznate spisateljice, kao dar i stil jezika i forme - uvijek će nas uvjeravati da se i pjesnikinja zna poigrati ”skretnicama satire“ i da se sve više u bogaćenju vlastita opusa nameće dobrim knjigama...

Miroslav S. Mađer, Zagreb

Prethodna objava:
POSEJDONOVO POSJEDOVANJE MORA

Sljedeća objava:
HUMOR SVAKODNEVICE SPRAM LAŽI...

Povratak na sve novosti