ŠOLJAN KAO SLAMNIG

22. Prosinac, 2002 - 10:07

U posljednjoj svojoj pjesničkoj zbirci pod naslovom Prigovori objavio je Antun Šoljan i tri pjesme koje su pisane na Slamnigov način. One će biti predmetom ovoga kratkog osvrta.

Bilo je to 1993., u času kad su obojica autora već prebacila šezdesetu, dok je Šoljanu bilo ostalo tek nekoliko mjeseci života. Koliko znam, takav se slučaj dogodio tada prvi put, a to je prilično kasno, ako se uzme u obzir kako su se dugo Slamnig i Šoljan poznavali i kako su tijesno surađivali. Znali su se, zapravo, još od tinejdžerskoga doba, pa su od tada razmjenjivali literarne informacije, skupa pisali kritike, a napokon stali zajedno i prevoditi, i to tako intenzivno da su se njihova imena, kao zajednički potpis, bezbroj puta našla povezana crticom - recimo, u čuvenoj Antologiji svjetske lirike - te su ih ljudi doživljavali kao neku vrstu literarnih dioskura. A budući da je sve to trajalo dugo, može se reći da su Slamnig i Šoljan već vrlo rano zavirili jedan drugome u radionicu, te je svaki od njih dobro znao kako onaj drugi razmišlja, na kakve književne ideje dolazi i u kojem smjeru mu se kreću asocijacije. K tome, obojica su bili skloni dosjetki, eksperimentu i svakoj vrsti literarne igrarije, pa je i pomalo čudno što nikad prije nisu došli na ideju da razmijene identitete, da svaki od njih uzme pisati kao onaj drugi.

U drugu ruku, to je možda i logično, jer je riječ o vrlo jakim osobnostima. Ne samo zato što je svaki od njih svjesno gradio vlastiti književni lik, ugađao svoj glas kako bi bio prepoznatljiv među ostalima, nego su Slamnig i Šoljan bili i inače različiti pisci. To se može dokazati jednostavnim eksperimentom: dovoljno bi bilo umiješati jednu Slamnigovu pjesmu među Šoljanove, ili jednu Šoljanovu među Slamnigove, i ponuditi to na čitanje prosječno obrazovanu recipijentu: uvjeren sam da bi smjesta uočio razliku, kao što bi je uočio i da se isti eksperiment načini s njihovom prozom ili dramom. Na toj se različitosti zapravo i zasnivala njihova suradnja i dugogodišnje prijateljstvo: svaki je imao ono što onaj drugi nema; ni jedan od njih nije u onom drugome cijenio sebe, nego upravo drugoga. Sličnost njihovih tekstova mogla se, dakle, pojaviti samo namjerno, a nikako slučajno.

Kao što se namjerno pojavila u kasnoj Šoljanovoj zbirci Prigovori. Kako uopće znamo da su te pjesme pisane na Slamnigov način? Znamo to iz dva izvora: prvo, po tome što se u jednome od ta tri teksta izravno aludira na Slamniga (parafraziraju se njegovi stihovi); drugo, po tome što se u svim trima kazivač obraća bolesnu prijatelju, a Slamnig je u doba kad su pjesme objavljene bio već neko vrijeme teško bolestan. Ali, ni jedno od toga dvoga ne mora čitatelju biti poznato, pa će on svejedno odmah shvatiti s kim se - s čijim se pjesmama - u ta tri Šoljanova sastavka stupa u dijalog. Imaju, dakle, ti sastavci neka vanjska obilježja koja ih povezuju s lirikom Ivana Slamniga. A ako je tako, postavlja se odmah pitanje što je Šoljan u Slamnigovoj lirici vidio kao slamnigovsko i kao imitabilno. Rekao bih da su to tri stvari.

1. Ponajprije, to je izvanjska forma, metričko ruho pjesama: Šoljan se u ta tri teksta koristi stihom koji je postao zaštitnim znakom kasne Slamnigove lirike. To je specifična varijanta tzv. tonskoga stiha, kakav u hrvatskoj lirici postoji još od Vidrića, premda nije uvijek bio prepoznavan u svom punom identitetu, i iako poneki pjesnik koji ga je koristio nije bio posve svjestan što zapravo radi. Glavna je osobina toga stiha ta što je u njemu zadan samo broj naglasaka u retku, a ne i njihov raspored: između jednoga i drugog naglaska može doći različit broj slogova. To su stihovi kakvi se javljaju npr. u Slamnigovoj pjesmi Minijatura iz osamdesetih godina:

Mrtvaci idu u dugim povorkama
pjevaju gregorijanski
svi su jednaki u bijelim plahtama
i stoljetni i lanjski.

Mrtvaci idu u dugim povorkama
ko da ih netko vodi
a nekako su i malo blesavi
smrt očigledno škodi.

A mali si vitez razbija glavu
u grimiznom odijelu
živ je i nečeg se mora sjetiti
u općem opijelu.

Tim se metričkim predloškom Slamnig koristio već od knjige Dronta, ali je on gotovo jedini medij u zbirkama Sed scholae (1987.), Relativno naopako (1987.) i Tajna (1988.). Budući da malo tko osim Slamniga rabi takav stih, lako ga povezujemo s njegovom lirikom.

Upravo je zato Šoljan i posegnuo za tim metričkim signalom. U sve tri pjesme o kojima je ovdje riječ on uzima takav stih. Ne vlada on njime baš onako okretno kao Slamnig (rekao bih da je njegova pravila prigrlio više uhom nego svjesno), ali postiže svrhu. Prva pjesma zove se Posjet prijatelju u bolnici:

Što ću ovakav živjet,
malo me je sramota;
ali nemoj me grdit, vidiš da energično
pokazujem znake života.

Jasno, uzeta ruka ti uzme
i ono malo za život volje,
ali dok ljuštim bananu
ni čimpanza ne može bolje.

Ne nosi mi knjige ni naranče,
al ipak ponovo dođi -
donesi češnjaka i svete vodice
protiv sestara karakonđi.

Karakonđi, karakonđula,
što vrebaju da padnem u san
pa da me premjeste negdje
gdje ne znam gdje sam ni što sam.

Ne plaše mene infuzije
ni EKG, ni CT, ni sonda,
ali me plaši, stari moj,
plaši me karaonda.

Po jednima smrt je vječno kruženje,
po drugima očito škodi -
i to ti je sav izbor što ga čovjek
ima otkako se rodi.

Lijepo se vidi da je aluzija posve uspjela: stih ima sličan zvuk kao i prije citirani Slamnigovi stihovi, a upravo se to i htjelo postići: bilo je Šoljanu važno da upućen čitatelj shvati kako se tu misli na Slamniga, i bilo mu je važno da to shvati Slamnig sâm.

To se, međutim, možda i ne bi dogodilo, da nemaju te pjesme i druga obilježja koja ih povezuju sa Slamnigom.

2. Sljedeće među njima je tema teksta u najopćenitijem smislu riječi. Slamnigove pjesme u tri zbirke iz osamdesetih i po tome su izrazite i prepoznatljive: sve one govore o raznim aspektima svakodnevnoga života i o tegobi toga života, te o načinu na koji se iz svakodnevice pomaljaju dublje i teže teme. Slamnig pjeva o trešnjevačkim ulicama, o vrećama za smeće, o radio-vijestima, o knjigama, o hrani i piću, ali i o najdalekosežnijim pitanjima života i svijeta, i sve se to kod njega pojavljuje u obliku koji je suvremenom čitatelju razumljiv i blizak, koliko god da Slamnig koji put zna posve skliznuti u privatnost. Nešto slično čini i Šoljan u te tri pjesme: i tu je povod u privatnosti, teme su svakodnevne, a čitatelj se s tekstom lako identificira.

Gotovo bih rekao da tri Šoljanove pjesme imaju neku unutrašnju vezu i razvoj. Prva od njih, koju smo već citirali, zapravo je monolog bolesnika kojemu je netko - očito autor - došao u posjet. Taj bolesnik govori o sebi i svojoj bolesti uglavnom autoironično, a najviše rezignirano, i tu se - kao što smo vidjeli - pojavljuje onaj citat iz Slamnigovoga teksta. Druga se pjesma zove Moj prijatelj bi komedijao, i u njoj je riječ o tomu kako u kazivaču ta bolesnikova želja za šalom izaziva žalost i goni ga na suze; po tome se može zaključiti kako je to zapravo nastavak situacije iz prethodne pjesme.

Moj prijatelj bi komedijao
ali mu očaj ne da
i nehotice izbija
iz svakoga mu reda.

Moj prijatelj se zeza,
razbacuje kapom i šakom,
bogatiji od Kreza -
meni je da bih plako.

Meni je da te oplačem
dok još plakati mogu;
za sve ostalo, stari,
obrati se izravno Bogu.

Jasno se vidi da je pjesma nastala iz situacije, kao što je očito i da se takve situacije u životu ponavljaju, iako nisu često predmet lirskoga iskaza. Karakterističan je, k tome, i nagli prijelaz iz običnosti - pa i privatnosti - toga događaja na drugu razinu, na kojoj se potežu metafizičke kategorije i daju općenitiji zaključci. To se zbiva u posljednjoj strofi, u poanti.

3. Upravo je poantirani stil ono što treba zapaziti kao izrazito slamnigovsku karakteristiku ovih Šoljanovih pjesama. Slamnig je poanti težio još u mladosti, pa se od nekih njegovih pjesama koji put i pamte samo poante, a ne toliko ono što je do njih dovelo. Dovoljno je u tom smislu sjetiti se tekstova poput Mi na pijesku ležali smo ili Učenjak želio bih bit, pa da to postane jasno. Ta je osobina očita i u tri Slamnigove zbirke iz osamdesetih godina, pa je vidljiva i u tekstu koji smo ovdje citirali.

Isti je postupak onda prigrlio i Šoljan, te se potrudio da mu svaka pjesma dobije završetak koji donosi zaokret u smislu i iz drugoga kuta osvjetljava ono što je do tada rečeno. U trećoj je ta poanta možda najjača i najeksplicitnija:

Sad kad je napokon stigla budućnost
na koju smo čekali ti i ja,
ispada da je prošlost bila
puno zanimljivija.

Sad svi oko nas pišu povijest
kao da ti i ja nismo živi.
Ne pitaju jesmo li gladni il žedni,
već što smo onda jeli i pili.

To što smo ono ti i ja,
ne mijenja ništa na stvari.
Ah, hajde da nešto prigrizemo
i trgnemo još koju, stari!

Da je Šoljan doista napisao tri slamnigovske pjesme - da je, u nekom smislu za tu priliku postao Slamnig - mislim da je time bjelodano dokazano, kao što je dokazano i to da je dobro reproducirao osobine Slamnigova pjesništva. Zanimljivo je, međutim, što Šoljan oponaša poeziju kakvu je Slamnig pisao u zrelim godinama, a ne onu iz ranijega doba. Jer, ako se poantirani stil javljao u Slamniga i prije, tematska vezanost uz svakodnevicu i tonski stih osobine su koje je on u svojoj lirici razvio istom poslije svoje pedesete godine. Postavlja nam se zato i pitanje radi čega je Šoljan pisao te pjesme na način kasnoga Slamniga, kad je mogao posegnuti i za ranim. Mislim da su tome dva razloga.

Jedan je dublji, unutrašnji: s obzirom na to da se obraća zrelome Slamnigu - sadašnjem, onome koji je bolestan - Šoljan mu govori na onaj način na koji sâm Slamnig sada piše. Drugi je razlog izvanjski, ali ne manje važan: kasna Slamnigova lirika mnogo je imitabilnija od rane. Njegove pjesme iz pedesetih i šezdesetih godina teško bi bilo oponašati, a da one budu prepoznatljive kao slamnigovske; autorski pečat njima daje jezična invencija, briljantnost stila i neobičnost dosjetke, a to opet nije baš lako reproducirati. Istom kad je pjesnik Naronske sieste posve prešao na tonski stih i kad ga je vezao iz teme iz svakodnevnog života, postalo je i njegovo pjesništvo podložnije imitaciji. Šoljan je, tako, u nekom smislu, i morao oponašati upravo to što oponaša.

Zanimljivo je, međutim, što je za tim osjetio potrebu, i zanimljivo je što je bio kadar zatomiti vlastitu individualnost i preuzeti tuđu. Kako je to moguće objasniti?

Jedan je mogući odgovor da su se i Slamnig i Šoljan u zrelim godinama promijenili, pa je došlo do konvergencije. U mladosti su bili vrlo različiti, a onda su se - iz bilo kojih razloga - sve više približavali, dok nije postalo moguće da budu jedan drugome slični: kao što je Šoljan oponašao Slamniga, možda da bi u zrelosti i Slamnig bio kadar oponašati Šoljana.

Ipak, ne vjerujem da stvari stoje toliko jednostavno. Nisu dvojica pjesnika - poput staroga bračnog para - stali spontano ličiti jedan na drugoga, nego je do toga - vidjeli smo - došlo namjerno. Šoljan je svjesno i s nekakvim ciljem uzeo oponašati Slamnigovu kasnu poeziju. Učinio je to zato što je tim približavanjem htio podcrtati zajedničku književnu i životnu sudbinu, naglasiti slično shvaćanje književnosti i slično shvaćanje života. Htio je još jednom izraziti svoju solidarnost sa Slamnigom u književnom i u ljudskom smislu, i to je postigao plemenitim činom zatajivanja vlastite osobe, pisanjem na Slamnigov način.

A time se, dakako, ne gubi idenititet ni jednoga od dvojice autora. Dapače, time se on potvrđuje. U nekom smislu, Šoljan tu prinosi vlastiti pjesnički identitet na žrtvenik prijateljstva, pa u svoje i u prijateljevo ime razmišlja o odnosu književnosti i života. Jer, on sadržajem pjesama i njihovim slamnigovskim tonom zapravo kaže: mislili smo da je književnost izraz našega života, i da su najvažnije naše autorske osobe; sad vidimo da je ta književnost - skupa s našim nekadašnjim životom - postala dio povijesti, dok za sadašnju našu muku nikoga nije briga. Nemamo, dakle, više ništa, nego samo jedan drugoga. A u toj situaciji, nije više važan ničiji literarni identitet, možemo se jedan u drugoga i pretvoriti.

Kao što se vidi, Šoljan je u tim pjesmama još jednom - kao i više puta dotad - istupio u ime vlastite generacije, da bi joj ponovno izrazio odanost i ljubav. Logično je bilo da to učini upravo preko Slamniga, s kojim je najviše i najintenzivnije surađivao. A budući da je sudbina generacije - i vezanost za ljude iz generacije - uvijek bila bitan dio Šoljanova identiteta, moglo bi se zaključiti sasvim slamnigovski, paradoksom: kad postaje Slamnig, Šoljan je još više Šoljan.

Pavao Pavličić, Zagreb

Prethodna objava:
KRUGOVI KOJI SE SUŽAVAJU

Sljedeća objava:
“NAMJERNA” SJEĆANJA NA...

Povratak na sve novosti