SLOBODA I UTOPIJA

16. Listopad, 2015 - 07:39

Max NETTLAU:
Povijest anarhizma
DAF, Zagreb 2000., 365 str.
Prevela: Biljana Romić
Naslov izvornika: La anarquia a traves de los tiempos

“Sve dobro svijeta došlo je, dolazi i uvijek će dolaziti jedino sa slobodom i od slobode.”
Max Nettlau

Nakon godina “suše” (možda i neslučajne šutnje), konačno se pojavila jedna knjiga o anarhizmu, i to ne bilo koja, već antologijska knjiga-enciklopedija anarhističkih ideja jednog od najustrajnijih libertera Maxa (Heinricha Hermanna Reinhardta) Nettlaua, na koju smo u Hrvatskoj čekali više od pola stoljeća (knjiga je još 1934. objavljena u Španjolskoj i kasnije prevedena na mnoge jezike). Kako naslov govori, knjiga predstavlja povijesni razvoj anarhističkih i libertarskih ideja od samih početaka civilizacije, zaključno do trenutka kada je napisana, dakle do početka tridesetih godina prošloga stoljeća. Podijeljena je u osamnaest poglavlja, a sadrži i poseban dodatak “65 godina anarhizma (1934-1999)” koji je napisao Zoran Senta, tako da čitatelj pred sobom ima cjelokupnu bogatu lepezu obavijesti o anarhističkom pokretu i slobodarskim idejama.
Nettlau povijest anarhističkih ideja smatra neodvojivom od svih naprednih događaja i težnja prema slobodi, ali odmah navodi da je samo nekolicina ljudi shvatila anarhističke ideje, dok je većina otišla u različite kompromise, osobne, političke ili ma koje druge. Istovremeno pokušava razjasniti općeprihvaćene predrasude o anarhizmu, naglašavajući (poput mnogih anarhističkih mislilaca toliko puta u povijesti) da pobuna i kaos ne znače anarhiju, već da je ona usko povezana sa slobodom i humanističkim idejama koje su se pojavljivale tijekom povijesti. Počeci anarhizma sežu duboko u povijest, ali su anarhistički mislioci antike ostali nepoznati. Nettlau otvara knjigu pregledom koji objašnjava predlibertetske ideje (antidržavnost, kritika vlasti, autokracije, odnos prema slobodi i ljudskim pravima…), da bi došao do 1789. i velike revolucije; odmah slijedi kritika iste, kao i ruske iz 1917. - autor, naime, drži da su obje uništile sav trud uložen u oslobađanje od države, iskoristile početni zanos koji je vladao ljudima i završile u autoritarizmu, tj. diktaturi. Prvi veliki mislilac nakon Francuske revolucije je W. Godwin; njegova knjižica O političkoj pravdi i njezinu utjecaju na opću krepost i sreću iz 1793. prepuna je kritike države i društva, a smatra se jednom od prvih knjiga koje predstavljaju slobodarske ideje, iako one nisu anarhističke. Nakon Godwina. započinje sušno razdoblje koje povremeno ispunjavaju socijalističke ideje R. Owena i C. Fouriera, te W. Thompsona i V. Consideranta, a zajedničke su osobine ovih mislilaca zalaganje za antietatizam, dobrovoljačke udruge, komune, federalizam.
Kao vrsni poznavatelj teme i neumorni istraživač, Nettlau zatim predstavlja sjevernoameričke slobodarske ideje iz vremena nakon oslobođenja od britanske vlasti - individualni anarhizam (više prakticiran) i libertetski spiritualizam, dvije su prevladavajuće opcije; američki anarhizam nije održavao veze s europskim zbog socijalizma (čitaj: komunizma), ali je zato prakticirao vlastite ideje u konkretnom: osnivanje velikog broja malih kolonija koje su predstavljale komune i imale kakav-takav uspjeh, davalo je nadu u buduće (skoro) ostvarivanje slobodarskog društva.
Konačno dolazimo do prvog čovjeka koji javno poziva na anarhizam - J.P. Proudhon u poznatom spisu Što je vlasništvo proklamira svoj “integralni socijalizam” koji karakteriziraju federalizam, “ugovor” (koji ne obvezuje!), ekonomska revolucija (isključuje nasilno preuzimanje vlasti), ali i privatno vlasništvo (što mu mnogi zamjeraju, a posebno Marx i njegova klika). U mnoštvu anarhističkih ideja, koje se šire sredinom XIX., stoljeća Nettlau izdvaja M. Stirnera koji knjigom Jedini i njegovo vlasništvo predstavlja krajnje individualističku, egoističnu varijantu anarhizma. Spomenuo sam potonja dva mislioca jer oni zameću pravce kojima će se razvijati anarhizam kao pokret: s jedne strane, strogi individualistički anarhizam (nema jak utjecaj na razvoj pokreta) i, s druge, organizirani anarhizam - pojavljuje se u više varijanti: kao libertetski komunizam, socijalistički anarhizam, kolektivistički anarhizam te komunistički anarhizam (anarhokomunizam). Put anarhizma određen je svakako Bakunjinovim sukobom s Marxom u Internacionali, što je dovelo do sukoba komunista i anarhista, a za posljedicu imalo raslojavanje proletarijata, koji i za jedne i za druge predstavlja odlučujuću snagu potrebnu za uspjeh revolucije. Bakunjin je imao važnu ulogu u osnivanju “Internacionalne alijanse” i širenju anarhističkih ideja Europom - poput predanog agitatora bio je u svakom trenutku povezan s ljudima i nije puno pisao, ali su ostali njegovi zapisi, npr. knjiga Država i sloboda (hrv. izdanje “Globusa”, Zagreb 1980.). Nakon Bakunjina, dolazi Kropotkin koji se nastavio na prethodnikov rad, pokušavajući učiniti dodatni napor: znanstvenik vokacijom (istražio je gotovo cijeli Sibir), uporno je radio i na znanstvenom utemeljivanju anarhizma, dokazujući da anarhizam proizlazi iz ljudske naravi. Kropotkin je svoju varijantu nazvao anarhokomunizam ili komunistički anarhizam koji su podržavali E. Malatesta (talijanski anarhist), E. Reclus (francuski) i mnogi drugi.
Čitajući ovu izvrsnu knjigu pod dojmom smo i Nettlauova navijačkog stava prema anarhističkoj ideji; on nije nepristran promatrač, već komentira i jasno izražava svoje mišljenje o anarhizmu, navodeći svoje favorite (primjer Malateste, za kojega tvrdi da nije pravedno prihvaćen), tako da mu je promaknula i poneka “propovijed” - “ono što želimo jest međunarodni slobodarski socijalizam, sa svim njegovim mnogostrukim inačicama, koji je živ i odgovara na potrebe svake zajednice” (str. 238), ali to nije čudno s obzirom na činjenicu da je - dobrostojeći - autor bio i aktivni anarhist (posjećivao je gotovo sve anarhističke skupove, pisao životopise najpoznatijih anarhističkih mislilaca i knjige o njima, strpljivo proučavao i skupljao svu moguću građu o anarhizmu…). Nettlauova je obaviještenost pomalo “zastrašujuća”; čitatelj u tekstu može naći baš sve što ga zanima jer su podatci neiscrpni - nalazimo tolika imena ljudi koji su zastupali anarhizam, bili mu bliski (svjesno ili ne), informacije o časopisima, publikacijama, knjigama, poznatim osobama koje su zagovarale slične ideje... Knjiga zaista opravdava svoj naslov i stoga što ju je pisao čovjek koji nije bio povjesničar, već strastveni borac čiji je cilj bio ukloniti predrasude o anarhizmu i pokazati ga u svjetlu ideje koja se prvenstveno zauzima za pravednost, slobodu i jednakost svih ljudi, bez obzira na vjersku, rasnu ili kakvu drugu pripadnost, te kao takva zaslužuje čitateljevu pozornost.
Nettlau je knjigu završio 1932., revidirao ju 1934. dok je boravio u Španjolskoj na poziv španjolskih anarhista (proučavao je njihove bogate knjižnice s anarhističkom građom), ali vremenski završava s 1914. godinom. Prvih četrnaest godina prošlog stoljeća posvetio je upravo španjolskom anarhizmu te situaciji u Francuskoj s anarhosindikalizmom. O Prvom svjetskom ratu izrekao je jedino to da cijeni Proudhona i Tolstoja kao protivnike ratne opcije, dok je o ruskoj revoluciji 1917. izrekao velike kritike (diktatura i autoritarizam marksista). Nettlauova povijest anarhizma posveta je slobodi i takvu kakva jest treba je smatrati posvetom svim ljudima koji u srcima nose osjećaje ljubavi, jednakosti i pravednosti prema drugome i drugima, bez obzira na idejne i bilo kakve druge razlike. Nettlau zapravo zastupa humanizam u njegovu najosnovnijem i najjednostavnijem obliku.
Dodatak “65 godina anarhizma (1934-1999)” napisao je Zoran Senta i u njemu se najviše govori o španjolskom građanskom ratu i kraju anarhizma kao organiziranog pokreta, koji je nastupio pobjedom Francovih fašista. Senta uglavnom veliča španjolske anarhističke borce naglašavajući izdajničku ulogu SSSR-a i španjolskih komunista u razaranju anarhističkih brigada i milicije te piše o kukavičkoj šutnji velikih sila glede borbe španjolskoga naroda za vlastito samoopredjeljenje.
Dalje govori o anarhističkoj ideji nakon Drugoga svjetskog rata te spominje suvremene anarhističke mislioce poput N. Chomskog, D. Guerina (njegova knjiga Anarhizam - od doktrine do akcije prevedena je na hrvatski - “Globus”, Zagreb 1982.), P. Feyerabenda…
Zadnji dio dodatka usredotočen je na događaje u Parizu iz 1968. - veliki generalni štrajk u kojem je sudjelovalo oko 12 milijuna radnika i studentske nemire koji su potresli zapadnu Europu. Nakon ‘68 nastalo je kratko ali burno zanimanje za anarhističku literaturu, što je dovelo do češćeg objavljivanja knjiga “klasičnih” anarhističkih mislilaca, izdavanja mnoštva časopisa i slično…
Knjiga završava kronologijom Nettlauova života i rada, bibliografijom njegovih radova i općom bibliografijom.

Adrian Cvitanović, Zagreb

Prethodna objava:
ARTAUD I NJEGOV DVOJNIK

Sljedeća objava:
Dragutin Dumančić: Fotoportreti

Povratak na sve novosti