SLIČNO KAO DRUGO

23. Ožujak, 2003 - 10:24

Martine SEGALEN (ur): Drugi i sličan. Pogledi na etnologiju suvremenih društava
Naklada Jesenski i Turk,
Zagreb 2002., 266 str.
Naslov izvornika: L’autre et le semblable
Prevela: Lada Muraj

Iz stanovite udaljenosti promatran, razvoj teorijskih promišljanja ponekad i divergentnih područja u humanistici zadnjih desetljeća, može se činiti obilježen određenom mjerom autoreferencijalnosti. Promatranje i opisivanje predmeta pomalo se okreće prema onom koji ili što ga opisuje. U escherovskoj maniri ruka crta ruku koja crta ruku koja crta…
Isključivanje i tematizacija Drugog (bilo da je riječ o rodnoj, rasnoj, nacionalnoj ili kojoj drugoj osnovi) prozrena je kao negativno ispisivanje sebe samog, na individualnoj ili kolektivnoj razini. Tako i etnologija koja je, kao folkloristika, označavala skupljanje i istraživanje narodnih običaja i umijeća, otkrivanje dalekih i egzotičnih - bilo u prostorno ili vremenski dalekom i egzotičnom - sada pozornost usmjerava prema vlastitom i sličnom.
Zbornik radova Drugi i sličan. Pogledi na etnologiju suvremenih društava pokazuje promišljanja ovoga interpretativnog zaokreta. Nastao kao sinteza elaborata iznesenih na simpoziju Socijalna antropologija i etnologija Francuske, organiziranom 1987. godine, u povodu pedesete obljetnice osnutka Nacionalnog muzeja narodnih umjetnosti i tradicija, riječima urednice, Martine Segalen, zbornik želi predstavljati “doprinos razmišljanjima zapodjenutim posljednjih godina između dviju, nekoć udaljenih, tradicija antropologije egzotičnih društava i antropologije europskih društava”.
Zavidno priređen zbornik u tri tematske cjeline, od kojih je urednica svaku najavila predstavivši ključna ishodišta i pojedine specifičnosti, otkriva ne samo prirodu toga rascjepa, koja se nastoji sagledati i premostiti, već reflektira teorijsku živost prisutnu zadnjih desetljeća na ovim područjima. Prije svega, prokazan je mit o homogenosti prostora vlastite i heterogenosti tuđih, neeuropskih kultura. Klasična folkloristika donosi, kaže Segalenova, dvostruki prilog: raznovrsnost skupljene građe omogućuje otvaranje novih i dinamičnih područja u okviru etnologije, koja vode prema izučavanju simbolizma, predodžbi i značenja, ali i, riječima Jeana Poiriera, ulijeva “prihvaćanje čovjeka kao sličnog i drugog”, omogućujući tako pogled s određene udaljenosti. U ovome smislu, stanovita kritika anglosaksonske antropologije provlači se kroz nekoliko tekstova. Stanovita jednoobraznost tih tzv. egzotičnih drugih trebala je biti antipodom individualističkoj raznolikosti koja se proizvodi u Engleskoj. Anthony P. Cohen tako ističe britanski otpor prema “pounutrenju” antropologije. Dok se razlika između istraživanja bliskoga i udaljenoga u Francuskoj nije naglašavala (obje su se nazivale etnologija ili antropologija), u Velikoj se Britaniji jedna nazivala antropologijom a za drugu su korišteni nazivi Community studies ili “sociologija” ili, pak, village studies. Premda je ta vrsta nadmenosti danas ponešto izblijedjela, još uvijek je i u Velikoj Britaniji i u Sjedinjenim Američkim Državama, jednostavnije objaviti antropološku studiju o malezijanskim seljacima ili aboridžinskim iseljenicima, nego o lokalnoj engleskoj zajednici. Povijesni razlozi tomu višestruki su i raznoliki. Oni su, bez ikakve sumnje, kaže Cohen, “duboko ukorijenjeni u viktorijanski imperijalizam i njegove tradicije evolucionističke teorije i misionarskog opravdanja”. Danas, kako tvrdi Marc Augé, “više ne podliježemo iskušenju da društva koja proučavamo promatramo kao stabilne skupine bez povijesti. Nasuprot tome, kazivanja i mitovi koje tamo skupljamo govore nam samo o ratovima, rascjepima, bjegovima i osvajanjima, razmjenama i posuđivanju”. Prestanak europske političke, gospodarske i demografske hegemonije odrazio se, kaže Segalen, i na važnost i konstrukcije teorijskih promišljanja. Epistemološke krize koje potresaju ovu disciplinu, umjesto produbljivanja jaza između istraživanja egzotičnih društava s jedne i europskih s druge strane, zapravo potiču njihovo okupljanje oko nove problematike, dajući novo opravdanje istraživanju naših vlastitih kultura.
Etnolozi, iz ove perspektive, postaju iznimno senzibilizirani na različite aspekte društvenih promjena. Politička antropologija otvara konfiguracije modernih podjela društva, odlike ideoloških zasnovanosti na kojima počiva: od aspekata “proizvodnje kulturnoga” do suvremenih značenja obitelji i srodstva. Kad se u 19. stoljeću govorili o “stvaranju Francuske”, kaže Maurice Agulhon, aludiralo se na diplomatsku i vojnu djelatnost kraljeva koji su okupljali provincije, dok danas “stvaranje “Francuske” više upućuje na “stvaranje Francuza”. To kod njih, kao i kod nas, znači utuvljivanje nacionalnog osjećaja u školi i drugdje, pri čemu je jedan od najsnažnijih ideoloških aparata države svakako televizija. Na drugoj razini iste problematike poentira se odnos nacionalnoga i kulturnoga u društvu: individualizam u vremenu globalizacije ili, pak, funkcioniranje pučke kulture u suvremenim društvima. Tako Alain Morel i Anne-Marie Thiesse proučavaju simboličku učinkovitost nogometa koji postaje “simbol specifičnog načina kolektivne egzistencije, […] stereotipizirana slika ukorijenjena u trajanje koju zajednica stvara o sebi samoj”. Stil igre pojedine momčadi reflektira mentalitet ili kolektivno imaginarno. Na najširoj razini, pokazuju ovi autori, francuska momčad odlikuje se “živahnošću”, kreativnošću, inteligencijom, osobinama “šampanjskog nogometa”, “francuskom igrom”. “Pogled na svijet koji karakterizira marsejsku pučku kulturu na prvo mjesto stavlja ljubav prema spektakularnosti, a momčad je sastavljena na taj način da na terenu može izvesti sjajne akcije.”
Narav etnologije i njezinu ulogu u suvremenom društvu možda najizrazitije pokazuje potražnja za uslugama etnologa u pojedinim institucijama. Pa premda Collete Pétonnet i Marie-Christine Pouchelle na početku svoga članka tvrde da je etnolog “onaj koji se na koncertu društvenih znanosti treba najviše uprijeti da bi se čuo njegov glas” i da složenost njegove virtuoznosti suviše izmiče onima koji odlučuju, te premda Castelan i drugi otkrivaju nezahvalan položaj između “akademizma” i “neposlušnosti” u kojem se nalaze, njihova je uloga nenadomjestiva. Među najvećim “potražiteljima” njihovih usluga danas su, kako se vidi, bolničari. Uključivanje antropološkog promišljanja u njihovu njegovateljsku praksu omogućuje nadilaženje gomile partikularnih znanja. Istodobno osvještavaju vlastitu uvjetovanost medicinskim znanjem kojem su podređeni i koje moraju primjenjivati, njihovim vlastitim podrijetlom koje trebaju prihvatiti kako bi pronašli i definirali svoj identitet, te svakodnevicom bolesnika. Kad je riječ o zapadnjačkoj medicini, to ponekad znači i sukob zbog uključivanja drugih, holističkih pristupa.
Etnologija je, prema Pétonnetovoj i Pouchelleovoj, okružena određenom aurom, ali, s druge strane, ima tek anegdotalnu vrijednost. Vrlo često se etnološkim spoznajama u suvremenom društvu oduzima praktična primjenjivost. “Kada, slijedom pomno vođenog promatranja, odgajateljicama u vrtiću ukazuje na njihovu etnocentričnu praksu, on djeluje na području koje nije njegovo”, kažu navedene autorice. Osim toga, često nailazeći na zapadnjačke teme, suvremena etnologija mora uprijeti dosta snaga kako bi uklonila unutarnje otpore društvenih mehanizama. Kulture se, zaključak je koji se provlači retcima objavljenih članaka, u razdoblju kasnokapitalističke “unifikacije” usložnjavaju. “Koliko još kultura manjinskih grupa etnografi trebaju istražiti, ako to već ne čine”, pita se Julian Pitt-Rivers. “Ne samo kulturu Roma, nego i kulturu podzemlja, ne samo kulturu ribara, nego i kulturu drugog naraštaja useljenika. Sve dok ‘iznutra’, ‘očima domoroca’ ne razumijemo kulturu tih različitih ako ne i otpadničkih skupina, nećemo razumjeti pojave koje predstavljaju.” Ni složenost cjeline koju tvore, ni mehanizme po kojima postaju to što jesu: različiti i otpadnici, dodali bismo na kraju.
Ako je etnologija nekad, opisujući te druge (primitivne, daleke, egzotične), zapravo u negativu izrađivala vlastitu sliku, pri čemu je Lévi-Staussa moguće interpretirati kao kolonijalnog poklisara, onda je ovaj zaokret, u kojem se povećalo okreće prema oku koje gleda zapravo korak prema razumijevanju drugoga kroz isto. Tako, naizgled paradoksalno, suvremena antropologija sebe samoga, odnosno etnologija sličnog, otvara prozor prema etnologiji drugih - spirala se uvrće prema početku.