SLAMNIG - ŠOLJAN: PARALELA I PARABOLA

16. Listopad, 2015 - 10:05

Dva su pisca usporedo rasla... Ili: Dva mi sta literata dugo vrime drugovala...

Mogu iskreno kazati da me gotovo oduvijek fascinirao slučaj suradnje i međusobnog utjecaja / prožimanja kakav se realizirao u počecima pisanja-prevođenja-tumačenja iz pera Ivana Slamniga i Antuna Šoljana. Svjestan sam, dakako, da njihova zajednička aktiva nije ni količinski ni tipološki uzela razmjere kao kod Iljfa i Petrova ili braće Goncourt, pa ni kao u talijanskog romanesknog para Fruttero-Lucentini, niti kao kod niza Borgesovih “četveroručnih” knjiga, posebice onih ispisanih s Bioyem Casaresom. Naime, naš dvojac nije svoju književnu kohabitaciju proširio i na područje fikcionalnih ili pjesničkih djela, već se zadržao na razini ideja i stavova primjene specijalnih znanja i načina prenošenja tuđih iskustava, dakle: u diskurzivnim žanrovima poput esejistike i kritike, uz pokoji programatski i polemički iskaz, te naročito bogatu prevodilačku dionicu s raznih jezika. Osim toga, njihova je suradnja bila vremenski ograničena, trajala je intenzivno svega nekoliko godina, a na nizu se prepjevnih zadataka produžila do desetljeća, da bi svaki od njih, međutim, vrlo skoro krenuo sasvim svojim, vlastitim pravcem.

Pa ipak je binom Slamnig - Šoljan u dobroj mjeri obilježio čitavu jednu epohu hrvatske književnosti. Čak nije slučajno što je u stanovitoj prigodi - razumije se, u ironičnoj intonaciji, referirajući se na autorske i estetske pretenzije našega literarnog para, Živko Jeličić upotrijebio sintagmu “od Đirila i Metoda do Slamniga i Šoljana”. Ostavimo li po strani svaku zlobu i zavist, činjenica je da su u proboju mlađega naraštaja početkom pedesetih godina prošloga stoljeća Slamnig i Šoljan odigrali upravo pionirsku ulogu, te je indikativno da su u monografiji “Krugova”, što ju je sačinila Dunja Detoni Dujmić, opravdano najcitiranija njihova imena, a njihovi prilozi komentirani najčešće kao iznimno važni.

U nekoj sustavnijoj razradi valjalo bi uzeti u obzir čitavu zajedničku bibliografiju, pa ocrtati i povijest odnosa. U ovoj prigodnoj skici zadržavamo se uglavnom na “krugovaškom” razdoblju i na simboličkom značenju zajedništva. Naravno, kronološki raspon trebao bi obuhvatiti čitavu amplitudu od “Izvora” do “Književnika”, da ne govorimo o znakovitoj epizodi časopisa “Međutim”, koja je - s jedne strane - zacementirala Slamnig-Šoljanov blok, a s druge, relativizirala frontovsku poziciju “Krugova”. Dapače, smatramo da su upravo diverzijom i cezurom časopisa “Međutim” (ma koliko god kratkotrajnom i ograničenom na dva tanka sveska) naši literarni dioskuri (uz kolegijalnu pomoć još nekolicine vršnjaka) dali bitan prinos vitalnosti “krugovaških” poetika i određenosti literarnih pozicija. Proklamirana živost uvećala se kad su se uzburkale ustajale književne vode, a željeni pluralizam realizirao se tek kad je došlo do jasnijih polarizacija.

Naravno, u “krugovašku” maticu Slamnig i Šoljan uklopili su vlastite dotadašnje civilizacijske i kreativne tekovine, sve plodove kratkoga ali intenzivnoga “minulog rada”, a najprije iskustvo prevođenja i čitanja angloameričke književnosti. Njihov fabulozan zajednički ulazak u književnost na velika vrata zbio se 1951. godine u dvobroju 1-2 “Hrvatskoga kola” objavljivanjem iznimno uspjeloga Poeova “Gavrana”, za kojim je vrlo brzo uslijedila čitava prevedena knjiga Američke lirike (1952., s panoramskim i antologijskim ambicijama, što nisu zazirale ni od naglašenog modernizma niti od ideološki tada opasnih hridi kao što je fenomen Ezre Pounda). Dakle, osim niza vlastitih - i pojedinačno pisanih - novela i pjesama, Slamnig i Šoljan su u “Krugove” unijeli novi srh na temelju poznavanja dotad zanemarivane, “zapadnjačke i dekadentne” literature engleskoga jezika, posebno one pisane u Americi. Kao pravi programski korektiv doimlju se eseji i studije što su ih zajednički ostvarili, ponudili i objavili u prvim godištima “Krugova”.

Nakon nekoliko skupa napisanih kritika na suvremenu pjesničku produkciju, svoj su “misionarski” rad na planskom amerikaniziranju hrvatske književnosti započeli 1953. godine informativno-eruditskim tekstom “John Dos Passos i američka proza”, na koji se empatijski odazvao Novak Simić, pripadnik starije generacije a također zagovornik odlučne obnove pisanja na tragu Američana, svojim prilogom “Slučaj Dos Passosa”. Slamnig i Šoljan iste su godine, opet kumulativno, nastavili s teorijskim opismenjavanjem naše literarne javnosti, ovaj put na području pjesništva, nudeći spis “Edgar Allan Poe o teoriji pjesme”, naravno produbljujući vlastitu prevoditeljsku empiriju načelnim razmatranjima omiljenoga autora, što će ih dovesti do pojačane svijesti o tehnici pisanja i o vrijednostima kompozicije, konstrukcije, ritmizacije...

Svoju zajedničku “krugovašku” participaciju Slamnig i Šoljan okrunit će 1954. prepjevom i interpretacijom Eliotove Puste zemlje, neospornoga remek-djela modernizma, koje je u našu sredinu na taj način stiglo s tridesetogodišnjim zakašnjenjem. Naravno, bolje ikad nego nikad, a slično bismo mogli reći i za njihov analogni angažman na afirmiranju i ukorijenjivanju Hemingwayeve prozne - ponajprije novelističke - prakse. Spomenuta četiri američka pisca: Dos Passos i Hemingway, Poe i Eliot, tvore zapravo vrlo koherentan koordinantni sustav inovativnih proznih i poetskih postupaka, zasnovanih na racionalizaciji i emotivno-svjetonazornoj ekspresivizaciji pisanja.

Primjenu stečenih vještina na domaće uvjete pokušali su izvesti ne samo u vlastitim djelima (u čemu su obilno uspjeli) nego i u svojevrsnim načelnim primjedbama na nacionalnu književnu povijest i sadašnjost. Po njima pokrenuti polemični časopis “Međutim” trebao je postati poligonom onodobnoga avangardizma i mjestom originalnoga preispitivanja baštine. U prvome broju časopisa “Međutim”, 1953., Slamnig i Šoljan tiskaju manifestativne “Misli o nacionalnoj književnoj tradiciji”, koje već u naslovu otkrivaju eliotovsku inkubaciju i dinamičan odnos prema nasljeđu. U sljedećem, a posljednjem, broju istoga časopisa priložili su i “Materijal iz tradicije”, iznimno zanimljivu egzemplifikaciju ideja o “tvrdokuhanoj” prozi na temelju spisa sedamnaestostoljetnoga bosanskog franjevca Matije Divkovića. Sasvim neočekivana sprega nabožne lektire i kolokvijalne nefiksiranosti, primjena suvremenih spisateljskih iskustava (poštapalica, apostrofiranja čitatelja, uspostavljanja distance tzv. objektivnog razmatranja na starinski tekst) doimala se pravom provokacijom, pa nije čudno da je izazvala i određene reakcije. Kako bilo, naš vrijedni tandem je i riječju i djelom ukazao kako nije ravnodušan prema univerzalnim vrijednostima, ali da nastoji i na oživljavanju zanemarene domaće tradicije.

Zajedničku suradnju u kontekstu “Krugova” Slamnig i Šoljan zaključuju 1955. godine prevoditeljskim i esejističkim prilogom o suvremenoj skandinavskoj poeziji. Otad im se spisateljski svjetovi postupno, ali tvarno razilaze: Slamnig u istom časopisu 1956. godine sam publicira iznimno značajnu studiju “Pjesma kao faktor kolektivne svijesti”, a Šoljan 1957. kao da replicira svojom studijom “Standard i neke pojave u poslijeratnoj hrvatskoj poeziji”. Ako im se tematski krugovi i dalje dijelom preklapaju, to jest ako i jednoga i drugoga bitno intrigira problematika konstituiranja neke poetske norme koja bi posebno odgovarala nacionalnoj ili jednojezičnoj zajednici, načini pristupanja sve više divergiraju,
s time da Slamnig preferira znanstvenu, filološku aparaturu i snažniju generalizaciju, dok je Šoljanu bliža kritička vizura i aksiološka perspektiva, s konkretnijim intervencijama (ili čak zadjevicama) u živu i aktualnu književnu praksu. Uostalom, upravo su se u tom trenutku profilirali i svojim prvim samostalnim knjigama, značajnim pjesničkim zbirkama, te zacrtali i pripovjedačke obrise koji će svaki od njih dosljedno slijediti do konca opusa.

Paradoksalno ali istinito, čini se da su Slamnig i Šoljan mogli plodno surađivati upravo stoga što su bili temeljito različiti, to jest - osim zajedničkoga kulturnog supstrata - imali su gotovo disparatne kreativne naravi i tipove imaginacije. Napraviti katalog njihovih razlika značilo bi sačiniti posebne kritičke medaljone svakoga od njih, ekstrahirati tipične simbole i metafore, ukazati na glavne leksičke i sintaktičke osobitosti. Sve to daleko nadmašuje okvire ovoga krokija i kompetencije pisca ovih redaka, pa se moramo zadovoljiti s nekoliko globalnih opaski i pertinentnih primjedbi oko karakterističnih predilekcija.

Ako su Slamnig i Šoljan kao svojevrsna privremena interesna zajednica predstavljali važnu dionicu “krugovaške” poetičke koherencije, ne znači da su u podjednakoj mjeri osjećali duh kolektiva. Naprotiv, “faktor kolektivne svijesti” bio je razmjerno mnogo razvijeniji baš kod Antuna Šoljana, koji je s vremenom takoreći preuzeo na sebe obvezu da tumači ambicije i projekte također inih predstavnika istoga naraštaja. Više je no indikativno, što Slamnig i Novak, Mihalić i Pupačić, a i mnogi drugi, upravo njemu duguju najprimjerenije i najinteligentnije hermeneutičke stranice i kritičke objekcije, a nije čudno što je - vjeran nekom idealnom zajedništvu - Šoljan sve svoje prijatelje pisce osjećao kao “klapu”. Učestali plurali u prolozima ili inicijalnim udarima mnogih njegovih tekstova ne znače pozu uzvišenosti, već oblik solidarnosti. Primjerice: “Došli smo u taj grad koncem svibnja...” - započinju Izdajice. Ili: “Pjevajući zaslužili smo cijeli naš zajednički, patetično kratki, histerično sretni život.” - stoji u više no amblematičnoj “Turneji”. “Osjećali smo se kao djeca...” - svjedoče “Specijalni izaslanici”. “E baš smo se isparadirali” - prva je rečenica “Dioklecijana”. Slično je i u pjesmama: “Izmišljasmo čudne riječi...” (“Djetinjstvo”), “Orali smo zemlju, sijali i žnjeli...” (“Seosko groblje, II”), “Mnoge smo
i mnoge voljeli” itd.

Suprotno od njega, Ivan Slamnig nikako ne bi preuzeo ulogu koralnog glasnogovornika, nikako ne napušta svoje “drsko i mrsko ja”, eventualno ga tek boji dodatnim atributima infantilnoga ili alijeniranoga protagonista. Nekoliko sugestivnih auftaktova to će lako potvrditi: “Vlažnom stazom idem...”, “Osjećam da me žene raznose...”, “Zaprepašten se noću budim...”, “Osjećam kako se urušujem...”, “Bijah jednom jedan luđak...”, “Ja sam jedan zelen bludan jelen...”, “Ja sam stranac! Dobar večer!” itd. Intimni lirski dnevnik, s maskiranjem i šminkanjem, nastavlja se i u narativnim žanrovima: “Govorim o Petru.”, “Ispričat ću vam nešto neobično”, “Uvijek sam želio biti profesor latinskoga”...

Istina je da ima i povremenih interferencija uloga. Ne samo da “puši cigaretu Slamnig” nego je i onaj drugi “voljan / poklonit svoj leš za seciranje. Svojeručno - Šoljan.” Ali kod Šoljana dominira upravo volja, odnosno sklonost da svijet shvaća i tumači, mijenja i utječe na nj racionalnim instrumentarijem. Ako nikako drugačije, pretvarajući ga u jasnu metaforu, prozirnu alegoriju, ako ne sam onda uz pomoć uzora, kolega, modela. Slamnig se pak prepušta intuitivnim vizijama ili se čvrsto drži tehničko-metjerske dimenzije pisanja, mimo svakog ideologiziranja i vrijednosnog hijerarhiziranja. Šoljanov voluntarizam dovodi do stvaranja nekog sređenijeg literarnog univerzuma, Slamnigova eruditska anarhičnost otvara prostore slobode i ludičke kombinatorike.

Bilo bi lijepo da smo u stanju nadahnuto evocirati njihov zajednički rad, kao što je to učinio sam Šoljan govoreći o nastanku prepjeva “Gavrana”. Bilo bi dobrodošlo dati Bogu Božje, a caru carevo, odnosno ukazati na niti što iz zajedništva vode prema posebnosti i iz posebnosti prema jedinstvu. Bilo bi idealno ispisati dionicu suradnje kao poglavlje neke nadosobne ili čak objektivne povijesti.

Ali kako to nismo u stanju, morali smo se zadovoljiti evidentiranjem paralelizama, konstatiranjem kako su u jednom času Slamnig i Šoljan zajednički i usporedo izvršili važnu civilizacijsku funkciju otvaranja prema svijetu i uvećanog razumijevanja isprepletenosti endogenih i egzogenih silnica. Pored te paralele konstituirat ćemo još i parabolu o komplementarnosti njihovih povijesnih zadataka, zaključujući kako nam Šoljan kazuje ono što bismo trebali činiti, dok nam Slamnig ukazuje na ono bez čega ne možemo...

Tonko Maroević, Zagreb

Prethodna objava:
Bojan Šumonja: Likovni prilozi

Povratak na sve novosti