SKUPNI SAN I CRNI BUBNJEVI

23. Ožujak, 2003 - 08:58

Uz Mehmetijev roman “Selo uklete djece”

Ako ste dobar i iskusan čitatelj, ako ste zaljubljenik lijepe književnosti ili, pak, ako to želite postati - jednostavno zaronite u ovu osebujnu Mehmetijevu prozu i gutajte, gutajte nabujale stranice ispunjene neobuzdanom pripovjedačkom imaginacijom, i uživajte. To je najjednostavniji recept za one kojima je čitanje nesputana unutarnja vokacija.
Oni, pak, koji bi nesvakidašnji Mehmetijev književni uzorak htjeli kritički promišljati, imat će puno problema. Ponajprije, odakle započeti? Proza koja je pred nama posve je zatvoren sustav, nema otvora, nema propusta kroz koje bismo jednostavno zavirili u njezinu nutrinu. Ako pokušate olovkom u tekstu označavati najzanimljivija, najoriginalnija, najmudrija ili najbizarnija mjesta, cijelu ćete knjigu išarati uzduž i poprijeko, na marginama neće ostati nimalo bjeline, a između stranica će biti toliko papirića-markera da će vam, kao čitatelju, opet postati krajnje neprohodna. Zato je onaj prvi recept i bolji, jer Mehmeti svoju prozu i ne piše za kritičare, već za prave čitatelje dobre i nadahnute književnosti.
Ono što će, nedvojbeno, zauvijek ostati trajno otvorenim pitanjem, pa i onima koji su posvećeniji u profinjenu zagonetku njegova pripovjedačkog modela, jest: kamo smjestiti tu prozu? Ona je, sudimo li po strukturi samoga imaginativnog sloga, krajnje moderna. Moderna je i po tome što sve propituje iznutra, a mi smo postojano u nekakvim događajima koji se zapravo i ne zbivaju. Trajno moderna i trajno suvremena jest i po tomu što proishodi iz same jezgre metafizičkog, tajanstvenog, onostranog, i što se upravo tome metafizičkom, nespoznatljivom i neuhvatljivom neprestano vraća kao nečem stvarnom i posve razumljivom. Neki će joj pripisati karakteristike postmodernog, neki joj naznačuju márquezovske ili borgesovske obrise. Moguće ju je, dakako, odčitati i kao moderno interpretiranu priču o tradicijskom životu i osebujnom iskustvu jedne posve zatvorene, no socijalno strogo strukturirane društvene zajednice.
No, i posve nenamjerno, Mehmeti uzmiče svemu tome, držeći se čvrsto svoje mašte koja se unedogled i u svim smjerovima samo odmotava i razlijeva, i plsvi nas svojim snažnim vodama koje hrle nekakvom vlastitom maglenom, sudbinskom, i opet metafizičkom ušću. Zaokupljen izvornom snagom života, autor ga zapravo propituje i promišlja kroz smrt. I ljudi, i događaji, i sam život, zapravo sve što uobičajeni pojmovnik svrstava u nekakvu materijanu stvarnost, kod Mehmetija je pomaknuto u smrt. U njoj se i događa sve što se događa, a jedini znak da se to doista događa jesu burni mračni snovi koji njegovim likovima dolaze odnekud odozdo, dižu se iz grobova i pripovijedaju sve što je stoljetna šutnja živih zapretala. Za sve njih život se odvija samo u smrti koju spoznaju kroza san. Pritom, sve ovija spleen beskrajne unutarnje samoće. Sve je šutnja i iščekivanje.
Neosporno je da je Mehmetijeva proza duboko prožeta ne samo razigranom i slikovitom, nego i nadasve poučnom orijentalnom filozofijom i mitologijom, ali on ne staje na tome, on stvara i vlastitu mitologiju, ili, bolje rečeno, mitologiju koja je proklijala duboko u njegovu srcu i duhu koji je prošao kroz dramatična i paroksizmatična emotivna i mentalna iskustva. Svako osobno iskustvo, sugerira nam Mehmeti svojom prozom, ujedno je i nova osobna mitologija. Stoga se i općeusvojena mitologija svake društvene zajednice neprestano obnavlja i dopunjuje. Sve je u stalnom previranju i uvijek novom propitivanju. Stara se praznovjerja i strahovi prožimaju s nekim drugim mračnim znacima koje prosipa život. A u svemu tome čovjek je posve sam.
K tomu, Mehmeti pripovijeda lijepo, jezgrovito, gusto, s puno sugestivnih slika koje se pred nama slažu kao iz nekakva beskrajnog egipatskog rotulusa. I zanimljivo, čak i s lagano doziranom patetikom, posve primjerenom njegovu proznom diskursu, autor na svoj način reafirmira metaforu. Ona je nepretenciozna i nije joj namijenjena nikakva poetička funkcija. Ona je jednostavno dio sna, dio unutarnjeg monologa koji traje i traje beskrajno, koji ne prestaje s trenutkom fascinacije apsolutnom slikom života s onu stranu iskustva gdje su emocije (pa i one patetične) zapravo jedino čvrsto uporište.
Mehmetijevi likovi opsjednuti su strahom od, kako veli on, trovanja snovima i uspomenama nekih davno sahranjenih staraca koji kroz travu i ovčje ili kravlje mlijeko ili meso divljači mogu doći u glave živućih, tjerajući ih na buncanje i razgovore sa samima sobom; strahom od pomahnitalih koji tako opsjednuti mogu upasti u neki bunar i svojim kakofoničnim snovima i uspomenama zatrovati vodu od koje će se, u tom nezadrživom ciklusu pošasti, drugi razboljeti; konačno, i strahom od vlastitih nada, snova i primisli koje će, oslobođeni poslije njihove smrti, ugrožavati žive, osobito njihove bližnje, njihovu djecu... U Mehmetija središte života nije selo, već seosko groblje koje stalno prijeti, ali ne buđenjem mrtvih ili nekakvom njihovom reinkarnacijom, već odašiljanjem starih jauka, tajni, skrivenih nada i, dakako - snovima, snovima. Koliko li bruegelovske sugestivnosti imade u tim gustim pripovjedačkim retcima!
Strah i strepnja prožimaju sve. No kakav je to strah? Pripovijedajući o neobjašnjivu strahu od razgovora suseljanj o stvarima koje su se događale ili se događaju u selu, Mehmeti svojevrsnom, pomalo izvedenom antitezom, tu šutnju ili taj “jedvagovor”, prouzročen nečim nespoznatljivim, kao da suprotstavlja onoj drugoj šutnji koju nameću totalitarne (i ne samo totalitarne) ideologije. Njegovo selo zapravo je oaza mitološke šutnje u pustinji društva koje nameće posve drukčije oblike šutnje i “jedvagovora”. (Raz)govor svojih likova autor slikovito supstituira kašljucanjem, šapatom, mrmljanjem, disanjem, naznakama tjelesnog govora kroz nepreuzetne gestikulacije i mimike. Svojim kratkim pojavljivanjima na javnim mjestima ili kupnjom kruha oni pokazuju da su još uvijek živi i, sudjelujući u tom općem disanju-šaptanju-mrmljanju-kašljucanju, zapravo propituju granice slobode govora, granice dopustivosti nekih tema i, konačno, i sami provjeravaju jesu li uistinu još uvijek živi, jer pouzdano znaju da je potpuna smrt govora definitivno i njihova stvarna smrt i nepovratni odlazak “onamo”, u ono tamno, onostrano, odakle se živućima vraćaju samo kroza zastrašujuće hrpe mutnih snova.
Šutnja i slutnja mjerilo su svega. I šutnja i slutnja jedine su općeprihavćene konvencije unutar kojih je dopuštena neograničena sloboda. A budući da se sve odvija u najdubljoj nutrini samih likova, u sredini okovanoj tom (u biti nepromjenjivom) tradicijom šutnje i slutnje, posve je jasno da je Mehmeti ovdje dotaknuo sam hymen etičkog, onog trajno začaranog labirinta iz kojeg se izlazi ili naglim prodorom u drugu stvarnost, ili se ostaje vječno zarobljen u njegovoj posve tamnoj i neprohodnoj shemi.
Neka nas ne zavaraju mnogobrojne žanr-scene koje se obilato redaju u razvoju fabule. Tu doista nije riječ ni o kakvoj romanesknoj etno-kulturnoj vivisekciji jedne specifične društvene sredine. Već sama idealizacija ambijentalne podloge (tajanstvena šuma, bistra rijeka, visoke litice sa snježnim vrhovima, jasna noć, mjesečina, prelijepe djevojke) upućuje na učinkovitu kvaziromatičnu iluziju na čijoj se podlozi tako poredane žanr-scene kao sličice idealnog, harmoničnog života, zapravo daleko jasnije ističu. No istinski background ove pregnantne proze, koja nas naprosto usisava svojom osebujnom dinamikom susljednih ubrzavanja i retardacija, jest jedna pripovjedački superiorno ispričana neogroteska, tipično mehmetijevska fantastična hydra-priča s mnogo glava iz kojih govori mnogo jezika. Vrijeme je u njoj posve ispremiješano, i premda je pojavom likova iz triju generacija (na doista malom pripovijednom prostoru) gotovo precizno definirano razdoblje unutar kojeg se odvijaju središnji događaji, oni u romanu započinju više puta iznova déjŕ-vu efektom, no uvijek na novoj poziciji priče i uvijek iz novoga kuta gledanja. Vješto kontroliranim načelom učestale retardacije autor, ne samo da vremenu vrlo efektno daje nove unutarnje dimenzije, već nas svojevrsnim sustavom umnoženih ogledala stalno zadržava na istoj poziciji u tom neprohodnom, mučnom labirintu šutnje i slutnje, labirintu koji zapravo skriva priču krajnje nespojivu s općeprihvaćenom kič-ikonicom sela. Sveukupni odnosi suseljana, naime, trajno su vezani nerazmrsivim moralnim uzlima, a njihova je šutnja onaj presudan jezičac na preosjetljivoj tezulji metafizike morala kojeg se uporno drže, no, koji istovremeno neprestano iznevjeravaju, iznevjeravajući sami sebe. Nepisani moralni kodeks zataškavanja života kao takvog, sa svim njegovim osebujnostima, nepodnošljivo pritišće Mehmetijeve likove i oduzima im svaki smisao slobode mišljenja i postupanja. Svijest o svemu što narušava jedva stečenu i posve labavu opću ravnotežu, potiskuju u podsvijest, iz koje ga dalje šalju u šutnju, pa u zaborav, i konačno ga potiskuju u smrt. Prihvaćanje takvog odnosa podrazumijeva nezamislivu patnju. Neprihvaćanje, pak, iziskuje odlazak (simbolično: nekamo “u šumu” ili “preko rijeke”) i znači trajan prekid svake veze sa svojim pretcima, s vlastitom zavičajnom, pa i osobnom memorijom. Ishod ostajanja ili odlaska zapravo je uvijek isti; on na ovaj ili onaj način znači odustajanje od ideje života kao slobode. Sudbina, sa svojim zastrašujućim crnim bubnjevima, drži sve konce u rukama, a zlo se neprestano i nezadrživo reciklira.
Mehmeti je rođeni pripovjedač, nesklon tezama, i njega nadasve zabavlja sâmo tkanje pripovjedne građe. Zato je njegova proza i tako privlačna čitateljstvu, jer sudjeluju u igri odgonetanja onoga što je živahno zagonetala njegova nadahnuta mašta. Ali treba ipak reći da je sudbina kao mjera života bitno označila sva njegova prozna djela, pa i ovaj lijep kratki roman. A takvom se osjećaju svijeta Mehmeti* nimalo ne odupire.
...

* Kim Mehmeti (r. 10. prosinca 1955. g. u selu Grčec kraj Skoplja, Republika Makedonija), romansijer, novelist, publicist i prevoditelj. Piše na makedonskom i albanskom jeziku. Tipičan bilingvist, Mehmeti je danas nesumnjivo jedan od najafirmiranijih suvremenih albanskih prozaika, a istovremeno i jedan od najzanimljivijih predstavnika novijega vala suvremene makedonske proze. Prevođen je i objavljivan na francuskom, turskom, hrvatskom i drugim jezicima, a roman “Selo uklete djece” nedavno mu je tiskan na njemačkom jeziku (Das Dorf der verfluchten Kinder) kod celovečkog nakladnika “Drava”. U nizu je antologija, pa i u Hrvatskoj (“Gospodari labirinta / antologija snova, maštarija i fantastičnih priča”, priredio Borislav Pavlovski, Naklada MD, Zagreb, 1998.), zastupljen i kao albanski i kao makedonski književnik. Istarskom se čitateljstvu kratkim prozama više puta predstavio na stranicama časopisa za književnost “Istra”.
Kao novinar dugo je radio u skopskom listu na albanskom jeziku “Flaka e vëllazërimit”, zatim u Sorosovoj zakladi Otvoreno društvo za Makedoniju, a trenutačno je ravnatelj Centra za multikulturno razumijevanje i suradnju u Skoplju.
Na albanskom je jeziku objavio sljedeće knjige poripovijedaka: Prah koji niče (Pluhuri që mbin, Skoplje 1986.), Tugovanje (Dënesje, Priština 1988.), Bolero (Bolero, Priština 1991.), Sreća (Fati, Skoplje 1992.), Fatušina sudbina (Fati e Fatushes, Tetovo 1994.), Smrt čarobnice (Vdejka e magjistares, Tirana 1994.), Sakupljači uveloga cvijeća (Mbledhësit e luleve të vyshkura, Tetovo, 1995.), Mjesečev cvijet (Lulehëna, Peć 1996.), Selo bez groblja (Fshati pa varreza, Peć 2000.) te romane: Sedam noći tuge (Shatë net dënesje, Priština 1990.), Selo uklete djece (Fshati i fëmijëve të mallkuar, Peć 1998.) i Tamo i nekada (Atje dhe dikur, Peć 2002.)
Na makedonskom su mu jeziku objavljeni romani Sedam noći tuge (Skoplje 1990.) i Selo uklete djece (Skoplje 1998.) te zbirke pripovijedaka Pomaknute rapsodije (Pomesteni rapsodii, Skoplje 1989.), Sreća (Naček, Skoplje 1991.), Riba ekstazis (Ribata ekstazis, Skoplje 1994.), Nora (Nora, Skoplje 1996.), Mjesečev cvijet (Mesečev cvet, Skoplje 1997.) i Selo bez groblja (Selo bez grobišta, Skoplje 2003.).

Prethodna objava:
Iz fundusa Galerije ”(Dante)...

Sljedeća objava:
“JADRANSKI IREDENTIZAM” ANGELA...

Povratak na sve novosti