SKOK U ŽANR

23. Ožujak, 2003 - 10:20

Ivo BREŠAN: Kockanje sa sudbinom
Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 2002., 173 str.

U nekim bi se svojim registrima ovaj najnoviji Brešanov tekst mogao nazvati i kriminalističkim romanom. Naime, govorimo li o otkrivanju počinitelja zločina, tada, dakako, govorimo o romanu detekcije. Jasno, nije riječ o kompleksnoj priči koja na koncu bježi od kakva sretnog svršetka, nego je na prvim stranicama već determiniran događaj pa glavnog aktera tek valja otkriti. Sličnim se postupkom unutar pripovjedna teksta nedavno poslužila i Irena Vrkljan u romanu Posljednje putovanje u Beč, kao i Goran Tribuson u izvrsnome krimiću Bijesne lisice. Znači, Brešan ne provodi razradbu tipa: lik-priprema-događaj, nego taj vid naracije stavlja u zrcalni suodnos, pa slijedi upravo obrnuto: događaj-sumnja-lik.
Dovođenje rata, napose Domovinskoga, u središte pozornosti, te njegovo korištenje za okvir prozne priče, pomalo je potrošena, ako ne i zamorna tema. Tisuće stranica, stotine araka, desetci knjiga nadahnuti su Domovinskim ratom, no nacionalna književnost u kvalitativnom smislu dobila je malo. Rijetki svjetionici u tom kontekstu jesu knjige Veljka Barbierija, Tko je sa mnom palio kukuruz, i Jurice Pavičića, Ovce od gipsa. Oba pisca okušala su bojišnicu i svoje proze impregnirali neposrednim iskustvom, te im je i poruka snažnija, čvršća, jača… Ivo, pak, Brešan sa svojim je sinom Vinkom snimio antologijski film hrvatske kinematografije, Kako je počeo rat na mom otoku - zasnivajući ga na satiri i travestiji, komičnim elementima i onim rugalačkim - eda bi sad, eto, ispisao i krajnje seriozan roman u kojemu teme i likovi iz rata nisu podvrgnuti ruglu ili ismijavanju, nego se pisac vrlo ozbiljno bavi pojedincima u ratu ili ratnim zbivanjima/posljedicama općenito.
Ivo Brešan, izniman dramatičar, u ovom se romanu osobito posvetio dijalozima, a vještina vođenja i strukturiranja kolokvijalnih dionica upravo upućuje na Brešana dramskog pisca. Količina suvislih i uvjerljivih dijaloga u romanima suvremenih hrvatskih pisaca skromna je; često se sve svodi na puku naraciju i deskripciju, dok je upravni govor, ili ma kakav vid razgovora, zapravo sporadičan. Brešan, naprotiv, od dijaloga ne odstupa.
Ovaj je autor nedavno objavio dvije vrlo zapažene prozne knjige: Pukotine, zbirku priča, i Astaroth, roman, gdje se također dotaknuo teme zločina. Intrigantne su to knjige, tim više znamo li da je - prikriveno ili izravno - u njihove radnje upletena i recentnija hrvatska povijest. Roman Kockanje sa sudbinom bavi se, pak, odsječkom povijesti donekle udaljenom od vremena pisanja i, razumije se, objavljivanja djela. Riječ je, bjelodano, o plodnoj distanci.
Glavna je tema zločin što se zbio u Pakračkoj Poljani tijekom - kako se dade zaključiti - Domovinskoga rata. Možda baš zato nisu rabljeni elementi fantastike, koje je autor koristio u nekim ranijim djelima. Kao i (ne)spomenuti suvremenici, poput Tribusona ili Pavličića, i Brešan se pišući novija djela ogledao u žanru “proze u trapericama”. Bez obzira na to što je naraštajno pripadnik ‘vakuuma’ između krugovaša i razlogovaca, njegov je jezik moderan, nimalo ne robuje postmodernizmu blizim leksičkim i sinktatičkim imperativima i takovrsnoj praksi.
Glavni je lik dubrovački umirovljeni profesor Tudor: ujedno inspektor koji goneta tko je zločinac. Raspisana je tjeralica za krvnikom s Pakračke Poljane i Tudor ga želi uhititi. Njegova agilnost i ambicioznost naglo se bude kad uočava sumnjivca u hotelu “Argentina” u Dubrovniku. Tudor je gotovo siguran da je posrijedi traženi kriminalac Duda (jer postoje svjedoci koji su među nekolicinom vojnika/krvnika prepoznali glavnoga i vođu među njima), no za konkretnu osudu i eventualni uhidbeni nalog potrebno je imati kudikamo čvršće dokaze, pa Tudor kreće u akciju. On je u biti kockar, te se u njegovoj detektivskoj istrazi zrcali hazarderska narav…
Roman Kockanje sa sudbinom vrijedno je i zanimljivo pisano štivo, koje osvježuje suvremenu domaću proznu scenu zasićenu fantastikom i krimićima, natopljenu šundom i žanrovskim pismom. Brešan ne ulazi u novo i “epohalno”, ali pripovijeda vješto, uvjerljivo i lakoćom vrsna prozaika.