SEDMOŠKOJANI…

23. Ožujak, 2003 - 10:22

Branko TURČIĆ: Sedmoškojani
Prvi čokavski rječnik
Adamić, Rijeka 2002., 278 str.

Na području Hrvatske, dapače hrvatskoga jezika, za međusobno sporazumijevanje oduvijek su se koristila tri organska narječja: čakavsko, kajkavsko i štokavsko. Duga hrvatska obala, Istra i Kvarner s otocima područje je prve hrvatske pismenosti, područje gdje se stvorila bogata glagoljaška tradicija čiji su tekstovi u najvećoj mjeri prošarani čakavskim elementima.
Stoga nije čudno da čakavko narječje ima svoju, mogli bismo tako reći, osebujnu, u svakom slučaju najstariju hrvatsku književnost. Tijekom XX. stoljeća čakavica i književnost njome pisana, pa i u novije vrijeme, doživjela je svojevrstan preporod, no čest je slučaj, da kritičari pa i pisci na standardu nisu upoznati s književno-jezičnim stanjem i ostvarenjima, primjerice u Istri, na čakavskome narječju.
Možda je i sve rečeno jedan od razloga zašto je jedini književnik na čokavici, Branko Turčić, odlučio sastaviti prvi čokavski rječnik. Dugotrajno bilježenje i, kako sam autor kaže, “osluškivanje” urodilo je rječnikom čija je namjera približiti zainteresiranima još jedan govor čakavskoga narječja, u ovom slučaju - čokavicu, dok u potpunosti ne nestane.
Čokavica je pradrevni, možda i najstariji oblik čakavice. Njome govore u Dobrinju i okolnim selima na otoku Krku, a Turčić, zapisujući riječi narječja sela Čižići, pokušava ih oteti zaboravu.
Uz rječnik koji, uz devetnaest pripovijetki, čini drugi dio knjige, autor napominje kako u nj nije uvrstio sve riječi čižićarske, nego je načinio “izbor samo pretežito starijih i neobičnijih riječi (pa i posvojenih tuđica) i njihovih oblika koji se u današnjem sve urbanijem načinu življenja sve manje rabe i koje će čitateljima biti i najzanimljivije u usporedbi s riječima hrvatskoga standardnog književnog jezika”.
Budući da se unutar čakavskih govora akcenti pojedinih riječi razlikuju, Turčić neće propustiti zabilježiti naglasak svake riječi u rječniku.
Kao najprikladniji osnovni oblik riječi autoru se nametnula glagolska imenica (abadani, brbjani, oplivani, rileni, štropjeni, zabetani) jer je “najkarakterističnija i najzanimljivija osobina čokavice”. Nju će autor, kao imenicu i zamjenicu, navesti i u genitivnom obliku jednine, dodajući joj glagol u infinitivu (abadat, brbjat, oplivat, rilit /se/, štropit, zabetat).
Što se prvoga dijela knjige tiče, u pripovijetkama autor razrađuje opće ljudske teme: prolaznost vremena, /Aš od svega čo nan se na velo obećuje i čen nan se je nadat, jedino nan je siguro - ono leto više./, gledajući na jutro kao najljepši dio dana, a na djetinjstvo kao najljepši dio života. I to sve kroz priču o starome čovjeku koji se nakon mnogo godina vratio iz Amerike; žena mu je nedavno preminula, a on odlučuje uzeti osamnaestogodišnju sluškinju koju je jedne samotne noći pokušao odvesti u krevet.
No, autor ne razjašnjava što se dogodilo, naime čak i izravno kaže: (Kako je to sve finilo i ča se zaprave dogodilo ali ni, ja van ne znan pravit. A to nas, vas i mene, ni ne zanima, čo ne? Nego nas podsjeća u kakvom svijetu živimo i kakvih sve ljudi ima. I tako. Više se ne zna ni to ki ga komu na ovoj kurbastoj Zemji more klast.) (Eva, Adam i puntica)
Autor prikazuje svakidašnje situacije, primjerice: susret dvojice prijatelja u autobusu, dojmljiv opis dnevnih gužvi u autobusima, ravnodušnost ljudi koje (siguro ni briga za te štorije od kunelić moga prijatela. Aš njin je siguro priko glavi sokakovih drugih. Potla svih onih sokidanjih zo svih banad: od onih jutron ovdi, va korjeri, ali na placi, na cesti, na delu, ali kakovongod štufnon sastanku do onih večer na televiziji, va oštariji, va jogu, ali na bilo kon drugon mestu... Aš oni su već siguo najštufiji pulitike.)
Važno je napomenuti glavnu karakteristiku ovih priča: humor. Autor ima sasvim drugačiji pristup od uobičajenog: on žalosne, čak i dramatične situacije gleda drukčijim očima i pokušava ih objasniti s podsmjehom, i to samo ponegdje ironično koristeći se jezikom, čokavskim govorom sa svim njegovim doskočicama, upitima, proklinjanjima, i u svakoj priči iznenadi načinom primjećivanja važnih sitnica i poimanja svijeta.
Poslušajte ovo: ...kokodaka je prijatel sve smišnije i sve više. I sve više zabavja i celu korjeru. Jur i šofera, ki se je onan sprida toliko hihota i gunga skupa zo korjeron da son se ja poče zasprave strašit. Ne samo za našu budućnost, nego za soki minut našega živjenja totu. (Metvica za ono)
Pripovijetke su sažete, pripovijedanje jednostavno, jasno i izrazito stvarno, kao da sjedimo na kavi s autorom i on nam priča svoje zgode (pri čemu je, naravno, zaslužno korištenje govornog jezika). Dijalozi nisu ukrašeni posebnim, biranim riječima, već čujemo govor nonica kako ćakulaju o sven i svačen.
Prepuštam vam da, ukoliko imalo znadete čakavski, uđete u neobičan svijet čokavice i s pomoću priča sa zdravim humorom iz drugoga kuta sagledate svakodnevne životne situacije. Na taj ćete način uvidjeti da se o svemu može pripovijedati na drugom jeziku i iz drugog rakursa.
Stoga, preporučujem: Rilite se, ne rabjajte se!

* * *

Branko Turčić rođen je 1934. godine u Čižićima na otoku Krku. Gotovo se cijeli život bavi novinarstvom (Novi list, Jugolinija, Nauta). Čokavicom je počeo pisati u Krčkim novinama i Krčkom kalendaru. Godine 1979. objavio je roman Živi, mrtvi i pomorci za koji je iste godine dobio prvu nagradu ‘Fonda Drago Gervais’. Slijede romani Pomorci lete duboko, Na putu do sebe i Ruža vjetrova, tri monografije, scenariji za tri tv-filma, i nekoliko radio-pripovijedaka.

Prethodna objava:
PRIČE PTICA I LJUDI

Sljedeća objava:
OTPOR I SOLIDARNOST

Povratak na sve novosti