ŠALAMUN, KLASIK I ZAGONETKA BUDUĐIH NARAŠTAJA

22. Prosinac, 2002 - 10:29

Tomaža sam Šalamuna upoznao prije nešto manje od jednoga desetljeća na pjesničkom susretu u trnovskom KUD-u “France Prešeren”. O njemu sam kao pjesniku znao gotovo sve - da je najprevođeniji slovenski pjesnik, da ima najviše pjesničkih oponašatelja i “pjesničke djece”, da je fini gospodin i da rado komunicira s mlađim pjesničkim kolegama. No, ipak nisam očekivao da će od te večeri Tomaž Šalamun postati jedan od mojih najboljih književnih prijatelja, saveznika i sugovornika. Šalamun mi je otvorio oči u vezi s mnogim, pogotovo prešućivanim, autorima, a istodobno me tako dobro opskrbljivao odabranom literaturom koja je pomagala izoštravanju moje (tadašnje) percepcije; na našim smo zajedničkim objedima ujedno čuvali ono dostojanstvo i korektnost, koji su uglavnom strani slovenskim piscima. Upravo ta uzvišenost i plemenitost dijaloga uzrokom je da Tomaža danas smatram pravim prijateljem, velikim čovjekom i pjesnikom, od kojega sam, osim od Daneta Zajca, najviše naučio.

Tomaž Šalamun našao se u priči o slovenskoj poeziji sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća. Njegova književna pojava i karizma odmah su uzbudile slovensku javnost; zbog glasovite Dume tadašnji su ga vlastodršci zatvorili. Tomaž je jedan od rijetkih slovenskih književnika koji svoje uzništvo nikad nije zlorabio ili stavljao na velika zvona. To ujedno na tadašnjeg školovanog mladića nije utjecalo u tolikoj mjeri da se odrekne svoje hektične artikulacije. Nakon Dume uslijedilo je nekoliko zapaženih objava u časopisima te naposljetku, u vlastitoj nakladi, Poker. Ta je knjiga jamačno jedna od najvažnijih pjesničkih zbirki u cjelokupnoj povijesti slovenske književnosti; to je zbirka koja je sve do danas zadržala nevjerojatan utjecaj na naraštaje književnika i kritičara, a potonji su zbog toga bili prisiljeni uvesti cijeli sustav novih termina. Da će Poker biti začetak nezaustavljivoga pjesničkog naleta “šalamunovštine” tada jamačno nitko nije mislio, ali autor je do danas objavio tridesetak zbirki poezije koje smo mi kao mali narod prigrlili i objavili u nizu uglednih edicija. Tom podvigu slovenskoga naroda i Šalamuna mogao bi pozavidjeti i bilo koji Nobelov književni slavodobitnik.

Šalamunova poezija već je od samih začetaka prodirala u inozemstvo; majstorsko zavlačenje u njedra stranih nakladničkih kuća, prijevod za prijevodom, sve je to za Šalamuna započelo ranih sedamdesetih, dok su istodobno pojedni tadašnji klasici slovenske književnosti dobijali tek pokoju časopisnu objavu u inozemstvu. Osim nedvojbene književne snage, Šalamun je korifej slovenskih pisaca i po načinu kako autor, iako govornik jezika pukih dvaju milijuna ljudi, može sam uspješno prodrijeti među strane nakladnike i časopise. Njegova se djela i danas prevode nezaustavljivo, pa je pjesnik svjedokom da stroj za percepciju i prevođenje njegove poezije radi sam od sebe.

Fascinantna je još jedna činjenica: pjesnik, doduše s diplomom profesora povijesti umjetnosti, a studirao je još u Parizu, Pisi i Iowi, osim kratkotrajne profesure i diplomatske službe vezane uz kulturu, cijeli je svoj dosadašnji životni vijek proveo kao slobodni književnik, a da pritom nije, poput nekih samozvanih bohema i frustriranih pisaca, postao nekakvom ljubljanskom kreaturom koja potucajući se po lokalima trusi o svojoj genijalnosti. Takvih je u Šalamunovoj generaciji (naravno, ako nisu već pokojni) popriličan broj, a najvjerojatnije se tek pojedinci prisjećaju s koliko se truda i ozbiljnosti Tomaž hvatao u koštac s poezijom, stvaralaštvom, s krizama i pukim preživljavanjem.
On je stoga očit primjer ozbiljnog i svim suvremenim mijenama u kulturi i društvu prilagodljivog stvaraoca, iako naravno nikad nije odstupio od pozicije koju ima kao samosvojan i odavno profiliran autor. To je jamačno znak uzvišenog, dostojanstvenog i pomalo aristokratskog ponašanja, čime je Šalamun, potogovo među mlađim literatima, stekao brojne oponašatelje. Za vrijeme naših dugotrajnih razgovora iznenadila me još jedna gesta. Tomaž, za razliku od mnogih na inače maloj slovenskoj književnoj sceni, nikad nije klevetao ljude, čak ni one koji su ga uglavnom neopravdano vrijeđali. I premda ima širok krug znanaca i prijatelja ovdje i u svijetu, on je zapravo samotnjak i posve svoj. I to u smislu apsolvirana puta i različitih i raznovrsnih objava i nastupa; time je on uvijek gradio svoju prisutnost u pjesničkom svijetu, bez onemogućavanja drugih, čak ni onih koji su se prema njemu uglavnom iz zavisti ponašali grubo i neotesano.
Šalamun je neprestano prisutan na sceni zbog svojeg svjetskog ponašanja, koje nije uvjetovano samo fulgentnošću imaginacije u artikulaciji. Pjesnikov svijet oštrih rubova, istodobno i miline, mekoće, ne zasniva se samo na larpurlartističkom nizanju metafora, već njegova svaka zbirka pronalazi svoje mjestu u vremenu u kojem je nastala. To je stoga jer autor ne zatvara percepcijske kanale i u dosluhu je s vremenom. Koliko god vrijeme u njegovu opusu bilo prolazno, toliko je i živo. On je dakle pjesnik svih generacija, pjesnik više ukusa i različitih registara strasti.

U Šalamunovu opusu kao pjesnički je postupak najintrigantnija gradacija. Iznenađujući obrati, promjene i značenjske rošade, dio su toga pisma što ga čini uvijek svježim i nepredvidljivim. A jedan od postulata književnost i jest da je pisac nepredvidljiv.
Ploče su nova pjesnička zbirka Tomaža Šalamuna. Osamdesetih su mi najdraže bile njegove Balada za Metku Krašovec i Mjera vremena, u devedesetima Ambra, a danas su to Ploče u trećemu tisućljeću. One su vrlo opsežna zbirka koja po mojem mišljenju nimalo ne zaostaje za već spomenutim knjigama. Ploče su prepune nenadanih prodora iznimne mašte, ali su i prizemljene, nabijene eksplicitnim pjesničkim stavom. Tako u pjesmi “Tigar” autor piše: Tigar nema braće i sestara./ I njemu smo kupili crveni / ovratnik,
da ga ne bi ukrali. Tigar je slikom mačke-zvijeri pravi simbol za Šalamunovu poeziju u ovoj zbirci; ponekad nas doista obasiplje milina, ples nježnosti i sentimenta, potom pak okrutan, destruktivan i krvav svijet. Pravi je Šalamun uvijek simbioza dvaju protuslovnih svjetova. Pravi Šalamun uvijek želi biti sve. To je borba dobrih i zlih, borba između onoga što uzdiže i onoga što pritišće. Upravo je kod Šalamuna to dvojstvo najfascinantnije, budući da je kao poetska sinteza uvjerljivo, ali ujedno svojom dvoumnošću izlazi iz svijeta banalnoga. Strast jezika u Pločama je kao u najboljega Šalamuna; poput vulkana je izbačena na površinu, ali se lava ne skrutne, već svom silinom žari po čitateljevoj percepciji. Čitanje ovih pjesama je neprekidna avantura sintakse i sintagmi koje putuju iz grada u grad, iz države u državu. Nepresušna strast i nezaustavljiva želja za poezijom, putovanjem i nepredvidivošću zbivanja.
Biti pjesnik za autora je blagdan, životna sudbina, radost i bol, stvaranje/tvorba svijeta i potpuna marginalija. Biti to i ništa više.

Sa slovenskoga preveo:
Ljubomir Stefanović

Prethodna objava:
PLOČE

Sljedeća objava:
POSTOJI LI (NEŠTO KAO) “ŽENSKO...

Povratak na sve novosti