SAKRALNI OPUS ELIGIJA LEGOVIĆA

16. Listopad, 2003 - 13:40

Uvod

Eligio Legović glavni je arhitekt sakralnih građevina u Istri. Od 90-ih godina XX. stoljeća, s pravim “boomom” crkvene izgradnje, Legović potpisuje tri četvrtine realiziranih sakralnih zdanja. Osim kapelica Sv. Nikole u Poreču i Sv. Križa u Medulinu, ostatak sakralnih građevina djelo je navedenog arhitekta. Spomenute kapelice time postaju još vrjednije jer su osvježenje unutar prepoznatljiva rukopisa. Medulinski je primjer krajnost postmoderna “vokabulara”, dok je porečka realizacija veoma usklađen i promišljen projekt koji se uklopio u fizički i duhovni kontekst prostora i vremena.
Očito je da tako često ponavljan zahtjev za pluralizmom i različitosti u suvremenoj (sakralnoj) arhitekturi Istre nije naišao na veći odjek, već se jedan te isti koncept uzastopce ponavlja - s više ili manje uspjeha.
“Po urbanističkoj strukturi srednjovjekovni je Vrsar nalik nekim starim istarskim gradićima (Sv. Lovreču, Motovunu...). Prvobitno prethistorijsko naselje, iz brončanog i željeznog doba, nastalo je na vrhu strmenita brežuljka”1 , gdje se Vrsar nalazi i danas.

No, za razliku od spomenutih srednjovjekovnih, kao i nekoliko sličnih (Labin, Grožnjan...), gradova “vrh strmenita brežuljka” dugo je ostao “prazan”. Svi navedeni gradovi imaju zvonik koji “motri” i “čuva” grad s okolicom, zvonik koji će Vrsar dobiti tek 1991. godine. Time je jedan tipično istarski medievalni grad dobio ono što drugi takvi gradovi odavno imaju.
Izgradnjom zvonika 1991. godine, prema nacrtu Eligija Legovića, koji je zabilježen na izvornom projektu za crkvu s početka 19. stoljeća 2 , promijenila se slika grada. Zvonik je namjerno viši od izvorno srednjovjekovnih - jer građen je od betona a ne od kamena (djelomice je tek obložen kamenom) - dok oblikovno interpretira venecijanski tip zvonika 3 svojstven za istarsku obalu. Venecijanski se zvonik sastoji od tri dijela - podnožja koje je naglašeno volumenom i materijalom, vitkog i visokog tijela zvonika, te vrha prošupljena otvorima za zvona i piramidalna završetka.
Navedeno ponavlja i vrsarski zvonik. Podnožje zvonika masivan je kameni postament čija se kamena obloga penje kutovima zvonika do vrha koji je opet prekriven kamenom. Veliki otvori za zvona odvojeni su vijencem, s prenaglašenim dentima, od vrha zvonika koji ima visok piramidalni završetak. Na samome vrhu aksijalno simetričnoga zvonika nalazi se križ.
Premda se može osporavati potreba gradnje zvonika nakon što nije izgrađen u srednjemu vijeku a ni početkom XIX. stoljeća, sadašnje rješenje dobro se uklopilo u sliku grada.

Žalosna Gospa u Murinama

Stara je crkva Majke Božje od Žalosti, sagrađena u XIV. stoljeću u gradu Umagu, porušena 1954. godine.4 Novu crkvu, zapravo cijeli pastoralni kompleks, na novoj lokaciji arhitekt Eligio Legović gradi od 1992. do 1994. godine.5
Zdanje čini zapravo minijaturni gradić: trg, crkva, župna kuća, lođa podno zvonika i zvonik. Vanjštinom ovog slobodnostojećeg kompleksa, koji nema vizualna kontakta s okolnom arhitekturom već se nalazi podalje od mjesta i okružen je prirodom, dominiraju vertikala zvonika i njegova suprotnost, uravnoteženje kubusa crkve. Najizrazitiji dio crkve jest pročelje. Pri vrhu velikoga zidnog platna probijeno je pet pravokutnih otvora, dok je u donjemu dijelu razlomljen i uvučen ulaz kojim dominiraju križ i propovjedaonica. Ovakva visina pročelja potrebna je da bi se prikrio dvostrešni krov koji prekriva crkvu.
Ravni bočni (južni) zid u kontrastu je sa zakrivljenim niskim zidom što krivuda ispred njega. Obli zid vizualno prekriva donji dio bočnoga zida crkve jer su na njemu otvori tj. prolazi. I ovdje je nakana bila postići kompaktnost volumena te se otvori prikrivaju a međuprostor je iskorišten kao bočni izlaz iz crkve. Iz ove vizure crkva se doista doima kao nekakva sakralna utvrda, kao “sakralni burg.“6 Krivudavi zid kulminira u izdvojenu volumenu apside, koji je niži od broda crkve, i nastavlja se u zgradi župnog ureda i stana. Ova je zgrada potpuna suprotnost zgradi crkve; zgradi koja nema otvora tj. čiji su svi otvori i krov prikriveni radi postizanja što elementarnijega izraza i volumena. Kao kontrast tomu, župni je stan realiziran kao zgrada kojom dominiraja krovni pokrov od crvena crijepa i drveni prozorski kapci - “škurnice”. Time se željela pokazati bliskost kontekstu tj. tradiciji istarske i općenito mediteranske arhitekture, međutim dobiveni kontrast (iako mu je cilj razdvajati a ne spajati) previše je razdvojio zgrade.

Tradicija je nazočna i na zvoniku; jednostavan i visok zvonik pravokutnih otvora koji dopuštaju sagledavanje konstrukcije, nadahnut je onim raškim. Zvonik nije neinventivno oponašanje/kolažiranje prošlosti, kao što je to župni stan, već je to interpretacija, posveta prvome modernom zvoniku na poluotoku. U podnožju zvonika mala je nadstrešnica (lođa) pred kojom je velik prazan prostor, kojim dominira propovjedaonica s pročelja crkve, što povezuje cijeli kompleks - trg. Unutrašnjost crkve pravokutna je tlocrta s polukružnim, podignutim završetkom - apsidom. Apsida kao najsvetije mjesto svake crkve ovdje je dodatno naglašena svjetlosnim akcentima. “Inventivnim stropnim svjetlosnim efektom postignuta je sugestija vjere i nade”7 i to je jedini dojam svetosti u čitavom kompleksu. Mjesto za vjernike svedeno je na kvadar golih zidova (prekinutih otvorima na južnome zidu) i hladna mramora na podu. Takav hladan, visok i neispunjen prostor nije primjeren funkciji koju bi morao imati.

Poznata je predrasuda današnjice prema suvremenim crkvama, a ona proizlazi iz nesklada oblika i funkcije. Suvremene crkve često ne uspijevaju postići sklad između svoga fizičkog izgleda i svoje funkcije. Za to nisu krivi samo arhitekti i njihova neuspjela ostvarenja, već i konzervativnost ljudi, tj. a priori negativno mišljenje o suvremenome sakralnom objektu. Većina smatra da je tradicionalni koncept sakralnoga prostora (trobrodnost, transept, odraz klasicizma ili historicizma unutrašnjosti i pročelja) jedini zapravo “pravi” i “svet” prostor. Naravno da to nije tako; suvremene crkve moraju biti odraz svoga vremena i prema tomu građene u suvremenim arhitektonskim pravcima. U tom pogledu crkva Žalosne Gospe u Murinama velik je korak naprijed. Međutim, suvremenim oblikovanjem ipak nije postignut nužan dojam svetosti i uzvišenosti kompleksa. Upravo takav nesklad i neuspjeh u pokušaju postizanja svetosti prostora, dodatno pojačavaju predrasude ljudi prema suvremenim crkvama.

Sv. Nikola Putnik u Puli

Na prvi pogled uočavamo jaku vizualnu metaforu - crkva jednako brod. No kao i kod svake metafore, tek se postupnim i neprestanim otkrivanjem (sakrivenog) značenja dobiva njezina prava vrijednost. Tako uočavamo utjecaj Le Corbusiera i njegova projekta za crkvu u Ronchampsu; iz pojedinih vizura prepoznajemo njegov crtež ruku koje mole. Okrugli prozori svojim oblikom podsjećaju na brodske, međutim trebamo znati njihovu “povijest”. Njihova je uporaba započela u antici i ponovno je aktualna u razdoblju renesanse.8 Takav postav, pri vrhu zgrade, pomoću svjetla stvara prividnu granicu zemaljskoga i nebeskog. Kroz otvor u krovu, koji zenitalno osvjetljuje oltar, probijena je ta granica, i sada je tu nebeska nazočnost u svetišnome dijelu. Samo svetište uzdignuto je stubištem od ostatka broda, no popločenjem od brazilskoga granita, koji bojom i igrom oblika rezana mramora simbolizira morsko dno, povezani su brod i svetište.

“Radi se o relativno maloj crkvi (površina crkvene lađe je tek 65 m 2 ) jednostavne i funkcionalne prostorne organizacije.“9 Asketski oblikovanom unutrašnjošću dominira svetišni dio. Iza velikoga križa, koji prati zidni plašt crkve, jak je prodor svjetla čije zrake dopiru do ambona od bijelog mramora iz Carrare. Iza oltara koso je postavljen zid koji ima dvojaki karakter. S estetske strane naglašen je njegov oblik jedra, dok funkcionalno odvaja sakristiju od broda. Za razliku od “asketski bogata” svetišta, u brodu su drvene klupe i ispovjedaonica izolirana u svome polukružnom volumenu, povezana s brodom dvama lučnim otvorima, tako da sva vizualna koncentracija ostaje na svetišnome dijelu. U ovakvom zdanju očekujemo suvremeno, skulpturno oblikovanje krova, međutim arhitekt radi suprotno; krovni svršetak najjasnije je nadahnut tradicijom. Otvoreno krovište (tradicija koja traje od ranokršćanskoga razdoblja) oslanja se na betonske nosive grede i, osim maloga staklenog otvora, cijela je površina prekrivena drvom. S vanjske strane, umjesto drva, plav je metalni pokrov koji oživljuje purističku bjelinu crkve. Dvostrešni se krov odlično uklopio s elipsastim oblikom broda i zakrivljenom linijom sljemena crkve; “crkva na dvije vode interpretirana je na vrlo originalan način”.10

Oblik broda prati i lođa iznad koje je vidikovac tj. ’brodska paluba’. Stubište kojim se penjemo prema palubi prati zaobljen oblik zvonika koji je okomito postavljen na brod. “Kako bi izdvojio crkveno građevno tijelo iz profana okružja, Legović gradi postament, formira terasu s klupom kao mjestom okupljanja i pripreme prije ulaska u posvećeni prostor.“11 Ispred lođe maleni je trg, uzdignut iznad razine ulice; lođa, a time i cijela crkva, dodatno su povišene za još dvije stube. S jedne strane lođe ulaz je u predprostor broda crkve, dok je s druge strane ulaz u sakristiju. Pravokutni otvori lođe kadriraju krajolik okoline, mediteranski ambijent kojemu je i posvećen arhitektonski izraz crkve.

Crkva Sv. Nikole putnika, građena od 1994. god. do 2001. godine, najbolje je sakralno ostvarenje arhitekta Eligija Legovića.

Dobri Pastir u Podpićnu

U ovome djelu, građenom od 1997. do 2002. godine, Eligio Legović uvodi “element iznenađenja” - postupno otkrivanje prostora. Premda je mnogo zanimljivije postupno upoznavati kompleks, glavno je pročelje - a time glavni i jedini ulaz u crkvu - previše sakriveno. Velika, jednostavna neomodernistička stambena zgrada - župni ured i stan - sakriva pogled na pročelje koje ni iz jedne vizure ne možemo u potpunosti doživjeti i sagledati.

Kada se približimo, otkrivamo jednostavno i dostojanstveno pročelje. Razigrana kamena zavjesa svojom bjelinom i visinom ostavlja dojam kolonade stupova. Uvučene sjene pri vrhu postaju kapitelima koji pročeljem putuju brzinom koju diktira sunce; svjetlost ih stvara i rastvara. Klasičan dojam pojačan je i središnjim zabatom iznad stupova. Iza ove kreativne interpretacije stupova, u kojoj je utisnuto povijesno vrijeme - daleka prošlost tj. antika, ali i trenutno vrijeme - odraz trenutačna stanja atmosfere, ravna je ploha kojom dominira veliki križ.

Vrijeme, odnosno memorija, također je prisutno i u zvoniku. I ovaj je zvonik, poput onoga u Murinama, nadahnut raškim. U podnožju arhitekt stvara maleni trijem koji većma ima estetsku no funkcionalnu namjenu. U vis se diže jednostavna, tlocrtno kvadratična forma koja završava križem. Zanimljiv je detalj kosi krov ispod kojeg imamo četiri otvora sa strehama čija površina odgovara površini otvora. Ispred zvonika ravnjak je (plato) kojim se pristupa cijelome kompleksu. Široka staza, okomita na crkvu, završava istaknutom balkonatom - mjestom za okupljanje, mjestom susreta. Ostatak je crkve previše jednoličan. Simetrične bočne strane i začelje u svojoj jednostavnosti djeluju monotono i pomalo zastrašujuće “monokromijom” bjeline. Bočne su strane plohe dinamizirane velikom svjetlikom čiji volumen probija masu zida. Pri dnu istog zida, koji ne pripada tijelu crkve već su to prostorije za rad župe, postavljeni su uski pravokutni prolazi. Začelje slijedi oštar obris krova kojim, kao i kod pročelja, dominira središnji zabat. Velika je zidna ploha probijena jedino malim kružnim prozorom u dnu, koji osvjetljava sakristiju.

Puristička bjelina i postupno otkrivanje prostora nastavlja se i u unutrašnjosti crkve. Osim glavnoga ulaza iz kojeg je sve jasno na prvi pogled, usporedo s njim postoji i jedan manji ulaz tj. malen predprostor iz kojeg se postupno otkriva prostor crkve. Nasuprot glavnome ulazu nalazi se ispovjedaonica. Ovo je doslovce prenesen koncept što ga je isti autor primijenio u Murinama. U svetištu je prekinuta dominacija bijele boje; javlja se pravo šarenilo liturgijskog namještaja (oltar, ambon, svetohranište). Tri stube uzdižu svetište od broda. U sredini je svetišta oltar, desno od oltara je propovjedaonica, dok je lijevo krstionica. Svetište završava slobodnostojećom oblom formom koja sugerira polukružni apsidalni svršetak. Iza “apside” je sakristija, iznad je pjevalište, dok su uz samu apsidu prislonjeni subselia i svetohranište. Cijelim svetištem dominira skulpturno oblikovana forma svjetlika, koja je u ravnini sa stepenicama. Ovaj veliki izvor svjetla stvara sakralni ugođaj, međutim i to je koncept prenesen iz Murina i pulskoga Sv. Nikole Putnika. Svjetlost u prostor broda dopire jedino još iz maloga trokutastog otvora iznad glavnog ulaza. Trokutast oblik (gledano u presjeku) krova neprekinuto teče cijelim prostorom i zajedno sa svjetlom pozornost usmjerava na apsidalni tj. svetišni dio. U tomu možemo naći opravdanje za ogoljele zidove i jednostavnost prostora broda, jer ne ometaju praćenje liturgije, već pozornost dodatno usmjeravaju na sam čin obreda.

Crkva Sv. Josipa u Puli

“Već niz godina osjeća se velika potreba nove crkve Svetog Josipa i pastoralnog središta usred najvećeg grada u Istri, Puli. Sadašnja crkvica i župni stan u jadnom su stanju i neadekvatni su za potrebe župe.“12

Projekt za crkvu odavno je gotov, a uskoro će i početak izgradnje. Autor projekta također je Eligio Legović. Sve Legovićeve crkve prate suvremene arhitektonske trendove, međutim zanemaren je jedan bitan (ako ne i najbitniji) zahtjev današnjice - pluralizam. Toliko puta ponavljan zahtjev za pluralizmom i različitošću u suvremenoj arhitekturi, u Istri nije naišao na svoj odjek.

Današnje vrijeme teži bogatstvu raznolikosti a ne monotoniji, današnje vrijeme i arhitektura imaju potrebu za novim i uvijek drugačijim prostorom, potrebu za maštovitošću. Taj se problem može riješiti jedino natječajem za svaki sakralni objekt, a ne izravnom narudžbom. Time bi se dobili brojni prijedlozi za pojedini objekt i lokaciju, te bi bio izabran i ostvaren najbolji a ne jedini projekt. Crkva Sv. Josipa u Puli tipično je Legovićevo ostvarenje. Dominacija zvonika nad kompleksom i apside nad crkvom i ovdje je zadržana. Trijem se i ovdje javlja u podnožju zvonika, koji ponovno završava vidljivom (otvorenom) konstrukcijom za zvono, ispred kojeg je mali prostor okupljanja. Glavnim ulazom dominira križ, a u neposrednoj je blizini župni ured i stan.

Naravno, to je samo formalno gledanje; i ovo je rješenje estetski solidno, no i ono ponavlja mnoge elemente prethodnih crkava. Osim što ovo djelo afirmira sebe i autorovu dosljednost, ono još više “afirmira” potrebu kompetitivnosti, tj. nužnost natječaja.

1 Bojanić-Čivić, Ivo: “Vrsar”, Turistička zajednica Vrsara, Vrsar 2000.,str.15.

2 Isto, str.12.

3 Najodličniji primjeri venecijanskoga tipa zvonika u Istri su vodnjaski i rovinjski zvonik.

4 Jelenić, Sergije; “Župa Umag”, Župni ured Umag, Umag 1994., str.31.

5 Jelenić, Sergije: “Umag”, Narodno sveučilište “Ante Babić”, Umag 1997., str.80 -81.

6 Rubbi, Antonio: “Moderna i postmoderna arhitektura u Istri”, Habitat, Rovinj 2000., str.23.

7 Isto, str.22.

8 Ivančević, Radovan: “Rana renesansa u Trogiru”, Književni krug, Split 1997., str.318.

9 Rusan, Jasminka: “Lađa Sv.Nikole Putnika”, ’Oris ’, br.12, Arhitekst, Zagreb 2001., str.79.

10 Rubbi, Antonio: “Moderna i postmoderna arhitektura u Istri 2”, Habitat, Rovinj 2002., str.119.

11 Rusan, Jasminka: n.dj., str.80.

12 Jelenić, Sergije: “Nova crkva Sv.Josipa i pastoralno središte u Puli”, Župni ured Sv.Josipa, Pula 2001.,